Brdo, bolje brdašce i polja ispod njega, zemlja o kojoj vam pokušavam pričati od početka, moja zemlja, domovina mojih plemenitih pretkinja, zove se Konjsko. Baš po konjima Konjsko. I otkako pamtim, a pamtim baš dugo, ton i izraz lica muškaraca, jer jedino je njima bilo dopušteno govoriti i u kućama i u društvima, to Konjsko je bilo izgovarano kao da je riječ o prostoti, ludosti, o kletvi ili o kakvoj sramoti, ili nečem prljavome što ostavlja gorak okus iako je samo zvuk koji će nestati još brže od slike koju ima ostaviti u mislima slušatelja.
Valjda se s tom nakanom i koriste zvuci, dočim riječi mijenjaju značenja s velikom brzinom i lakoćom. Takva je namjera, to je cilj i bio, da se uspomena na ime zaprlja. Slike dolaze i bivaju dozivane zvukom, tonom vibracijom. Zvuk je zaista sve!
Tako da misao, sliku, uspomenu, ideju ne povezujete s plemenitošću kojom oboje krotitelji-kauboji dok govore o životinjskim konjima zajahanim i bičevanim izmamuzanim do pucanja kože i tetiva, ako bi otkazali poslušnost ili pokazali da znaju bolji ili lakši način, put, smjer.
Isto, ili gore, su tretirali i dijelili prema tipovima djevojke i žene: koja je kobila, koja kobiletina, znaš joj po zubima.
Tri su kategorije, znate: kobila - ždrjebica, mazga - križanka/mješanka, i magarica.
Mula, mule ili mulac je kobilji okot, ne konjski. Konji su uvijek plemenitaši. Za trke i utrkivanja su odabrani rijetki. Nije puno žena smjelo imati takvu djecu, ili makar one nisu smjele znati za to. Zato su se mislim organizirala ta grupna silovanja. To se dogodilo mojoj babi kati, devet poroda. To se dogodilo mami, ne znam koliko pobačaja. To se događalo mojim sestrama, Tako su planirali i ovdje. Nisu ostvarili nikako drugačije osim na riječima. Znala bi da jesu.
Baba, ili neka od njenih sestara, ili kćeriju, mojih teta, ne znam koliko blizak rod i koliko davno od današnjeg dana, ali jedna od njih ili čak nekoliko, i samo tom činu imam zahvaliti što nisam podijelila njihovu sudbinu, je na sprovodu, velikom sprovodu seoskom starješini za kojega se preko njenih muka i truda izdavao njezin otac ili muž ili brat, pljunula na grob. Uz odobravanje većine tu prisutnih, i time pokopala skupa s njime tu sramotnu praksu.
Što je jednom pokopano ili zakopano, može se smatrati i posađenim ili zasađenim.
Nikada ne znaš koja sjemenka može izniknuti iz koje i kakve rupe, pa eto i iz grobne rake.
A davno prije nisu se ljudi zakapali u kamene grobnice i zakivali u drvene kapsle. Umotali bi ih u plahtu i onakve netom oprane, jednako kao kad se i novorođeno pere, spustili u zemlju. Tako se i s ovim mrtvacem ili onime što je njegov lik u životima zajednice muškaraca predstavljao, dogodilo da se stalno i ponovno i uporno pokušavalo iznijeti taj drevni običaj silovanja konjskih djevojaka na nečemu što su zvali krvavim pirom.
Jesu li oživljavali negdje pročitani mit o lapitskim nevjestama? Ili je to bila originalna dosjetka. Zaista ne znam.
Ali sjećam se priča koje su se pričale i koje se i danas pričaju ispod glasa i tajno, mislim zato što nitko ne zna pravo o čemu se radi, nitko nikad nije dovoljno dugo sjedio kraj pripovjedača da čuje i kraj na kojem svi ginu i to sramotno ginu i okrutno najokrutnije bivaju kažnjavani zbog zlostavljanja onih koji su im se svojevoljno pokoravali, ne zato što su im bez rezerve vjerovali, nego zato što je takva priroda života, zakon prirode, božji zakon i navada.
Zanose se pričama o dugim kosama i o vitim nogama i o plesu na mjesečini i gledaju i vide samo taj odbljesak izgubljenog mita o svijetu koji nije nikad postojao, bez želje i namjere da dokuče što je i koja bi bila njihova uloga, ako ga opet na način svojih predaka u svojim sadašnjim i bezidejnim životima ipak i ožive.
Zajahat, istrčat se na tim divnim i divljim stvorenjima, pa onda kad im samima ponestane snage, jer su u svemu jadniji i nemoćniji i manji, s prezirom, umjesto sa zahvalnošću na besplatnoj vožnji, pljunu prezru osakate pa zarobe u nadi da će na njoj tako izmučenoj pokradenoj prevarenoj moći jahat uvijek ili samo onda kada im se svidi. Kad ne budu znali sa sobom, od obijesti, što će.
A onda prezru, preventivno i kolektivno, i njeno potomstvo.
Freske i reljefi koji su nam bili prikazivani kao oni koji prikazuju borbu kentaura i lapita, prije spomenuti krvavi pir na kojem divlji konji grabe bijele, mekoputne bezdlake djevojke, a njihovi ih muškarci bezuspješno pokušavaju braniti, jedini su dokaz da tu igru? nisam sada izmislila na osnovi slabo prenesenih zabranjenih priča koje sam jednom u davnini prepoznala u nevještim riječima uhvaćenim na pola jednog uha, da jednom negdje jest bila stvarna, dogodila se i sad je urezana u kamenu, izrezbarena umjetničkom rukom ta kolektivna memorija, kao podsjetnik koji će biti dovoljan da probudi sjećanje na nešto što se ne bi smjelo lako zaboravljat da se ne bi moralo stalno isponova s uvijek istim pogreškama još i sad ponavljat.
Jesu li te lapitske djevojke u stvari bile kobile, ždrjebice, slične ovima iz plemena mojih zaboravljenih mrtvih žena, ili vile, konjske vile o kojima se tajno pripovijeda i sada jer se o tom za stvarno dokazivo ne može znat ništa, ili stvarne žene u postanku u prelazu od onamo do tamo, nikada do ovdje, ovdje se nikad ništa nije dogodilo, niti se događa, osim u maštama. Dakle, plahe životinje, ljudska bića ili eterično božanska.
A kentauri sa reljefa i freski, divlji konji, ili demoni, ili nešto nezamislivo i neimenovano gore?
