Konji se, isto kao i svinje, zbog pokrivenosti tijela dlakama, i zbog sposobnosti korištenja mozgom, umiljatosti, vjernosti i brzini učenja, i u modernoj medicini i u veterini smatraju najsličniji ljudima. Svi laboratorijski eksperimenti koji se prave sa svrhom pomaganja ljudima, radili su se do početka pojave trgovine majmunima, baš na njima. Zbog praktičnosti i zbog tržišnih cijena samo, sada se radije radi s miševima, žabama i mikroorganizmima, to svi znaju.
Lakše je zabost glavu nad mikroskopskim stakalcima, nego održavat štalu ili staju, postaju! od par kvadratnih metara. Isto kao što je poštenije i bolje zurit teleskopom prema nebesima i donosit zaključke da se zvijezde vide bolje na noćnome nebu, i to onda kad na majci zemlji tlo pod nogama ne podrhtava.
Možete u svakom trenutku bilo kome reći bilo što. Lekcija iz povjerenja.
Običan maleni dvogled ili telefon, rečeni mobitel s moćnom kamerom može imat i naperit svatko u bilo kom smjeru, ali vi jedini imate širinu pogleda, sa svojim monoklom.
+++
Tog princa na bijelom konju koji se ima svako malo spustiti sa nekog od oblaka, čekaju željnije, kako se meni čini, muškarci negoli žene.
Kojoj je od žena ikad palo na um da uzjaše raketu sve do mjeseca, jer je tamo možda bolja atmosfera?!
Ona zna gdje joj je mjesto i zna ga učiniti udobnijim za se i za svoje, prilagodi se jednostavno ili ugine, uvene poput cvjeta. I dok vene poput cvijeta, to intenzivnije miriše. Tako je prirodno. Prilagodba i preživljavanje. I jedno i drugo, bez isključivanja ičega neizbježnoga.
A oni stalno gledaju put gore, kamo bi mogli pobjeći, ili od kuda će im neki spas doći. Konjica. Kalki!
Da prebace krivicu. Niti da podijele odgovornost.
Pa se onda kao nađe drevna bajka iz davnine za malene djevojčice da im se od najranijih dana ispere mozak da je to bila svo vrijeme njihova zamisao potreba i želja, koju im eto oni nastoje ispunit jer su jedini oni ispunjeni duhom koji bi to mogao za njih. Za svih, sve nas! Za dobrobit sviju.
Pegaz. Kastor i Poluks. Dioskuri. Velika i mala kola.
I Posejdon zemljotresac.
+++
Da se Plavi Planet slučajno zove Voda, mi bismo, vjerojatnije je, drhturili u nervoznim jatima sitnih riba.
Ne bi se ni sjetili morskog konjica. Uspravno i ustrajno zapetljanog repa o žilavi koralj boje medovine.
Niti bi tako željno iščekivali sa svakom novom generacijom da otpočne više to najavljivano doba vodenjaka koje nikako da stigne. Ili ga mi, nenamjerno, propuštamo uvijek kad stignemo napokon do najavljenog roka, do određenog datuma i mjesta.
Pa da prodišemo, i da se nadišemo obećanog vazduha i duha, da dođemo do daha, s uzdahom pa izdahom, u pravilnim razmacima, i osjetimo čvrstinu tla pod trbuhom ako ne po stopalima.
Sigurnim i brzim lakonogim kopitima.
