Zanimljivu etimologiju sam pronašla u školskome rječniku latinskoga, gdje se, uz napomenu da je očito pogrešna i nema utemeljenje u znanstvenom pristupu građi, navodi njemački prijevod ili bolje reći naziv botanički za biljku latinskog imena Centaurea, Kentaurova trava, ili kentaurska trava, narodno je ime zlatni stolisnik. Mislim, ne mogu bit sigurna, ali za ovu priču nije toliko važno radi li se o biljci koju moj narod zove hajdučkom travom ili stolisnikom, ili gospinom travom. Tražilica jednako prikazuje jedne, druge i treće, na upit centauree. Snježno bijeli, ili ipak zlatni, sitni cvjetići na tamnozelenoj čvrstoj stabljici, samonikli i iskoristivi za ljude, od korijena do posljednje latice, kao lijek za gotovo sve.
Njemački narod, ako ne i moj, izveo je ime Kentaurima na sličan način kao i ja u prethodnom tekstu, od centum, latinskoga "sto", ili kentum prema lingvističkoj podjeli jezika na kentum i satem, gdje opet i jedno i drugo stoje umjesto broja 100. Prvi je naziv za grupu jezika koji se koriste, govore i uče na zapadnoj stranici svijeta, neću reći kugle, ako učenjaci, dakle školovan svijet misli da treba dijeliti stvari na desne i lijeve, ako je kugla, kako onda znaju. Satem jezici pripadaju istoku, prema semitskoj mislim riječi za broj, sto.
Zanimljivo, ovi zapadnjaci, koji bi htjeli da im se prizna da oni vladaju materijom, prvi dio riječi vezuju uz glagol probosti i probadati ili podbosti i podbadati, koga ili što bika, taura, pa bi po toj logici kentauri bili doslovno prevedeni i shvaćeni kao kauboji, kravari, čuvari stada. I to se tumačenje otvara gdje god da sam pogledala bila.
Etimologija je nepoznata, ali netko je negdje napisao da su Kentauri zapravo jahači, dakle ne mitska bića sraslog oblika, dvostruke prirode, simbol pomirenja ili uravnoteženja onog životinjskog i onog ljudskog u nama, prijelaznima, nego obični ljudi koji su zajahali konje i naoružani štapovima ili bičevima ili čak lukovima i strijelama, proganjaju ili ubijaju kao u koridi, ili areni ili na širokom polju u što čisto sumnjam, snažne, prirodno naoružane rogovima oštrim opasnim i ubojitim, bikove goleme.
Dva protiv jednog, i što mislite koji od tih pobijedi i proglasi sebe junakom. David s praćkom kontra golog Golijata! A onda si skupi stado preplašenih junica i teladi koji su dobri i za mužnju i za jelo, bolji od, žilavog i očvrslog u borbama i oranjima, mesa izmrcvarenog namrtvo bika. I juriša oko njih na vranome konju, sjajeći od sreće i brojeći zlatnike iz drugog dijela njemačkog prijevoda, vičući na sav glas da sam sebe čuje: Moje! Moje! Moje!
Tko prvi napiše, njegovo je!, algoritam dalje samo umnožava.
Ako dosad to nismo naučili od ljudi, kako ćemo od stroja?
Ili nam to kazuje na kojem smo putu? Na putu smo stroja. Pretvaramo se u strojeve. Besmisleno ponavljajuće, sve do iscrpljenja.
Bog ne zahtijeva ništa, ljubav ne traži da nju volite zauzvrat. Samo da budemo, da ostanemo vjerni svak svojem putu; da, putu koji su nam oni zacrtali, s punim povjerenjem u njihovu dobru procjenu.
Aurus, drugi dio složenice, dolazi od aurum, zlato.
Sto zlatnika, toliko vrijedi pola čovjek pola konj. Onaj čovjek koji je snažan kao konj, ili onaj konj koji je sposoban učiti kao čovjek. Upregnuti snagu svojih mišića, svoga tijela prema nečem vrijednom ili dobrom, ili onom što se takvim čini u danom trenutku. Svaki se trenutak za sebe pobrine, na nama je samo da ne propustimo kad na nas dođe red da se očitujemo. Životinja (u nama) je tako unaprijed, po prirodi naštimana, da odgovori spremno na pucketanje bičem. Čovjeku je ostavljen slobodan izbor, odreagirati ili ne. Čak i kada nema sposobnost da procijeni, razliku između dobra i zla.
Jer, tih obrazaca, kanalica i rupa u koje se upada, nema toliko puno koliko se misli, razlika je možda samo u načinima na koji u njih, ili prema njima, bivamo namamljeni, na koje sami sebe varamo, a najčešće u lijenosti da učimo na tuđim graškama i uopće, da se pokrenemo kad je krajnji čas za poduzimanje radnje.
Ovakva etimologija, po sebi, od početka pada jedino među onima koji su uvjereni, i uvjeravati nastavljaju svakog tko ih je voljan poslušati, da vrijeme teče linearno i da se ista stvar ne može izmisliti ili ne treba izmišljati dva puta, da svim stvarima postoji početak kojemu je moguće odredit dan i godinu rođenja i stvaratelja, tvorca, izumitelja ili roditelja. A također da kao takva ima i svoj kraj:
Rodio sam se, neko vrijeme sam živio, imao sam, posjedovao, učio sam, školovao se, zaposlio sam se, radio sam. Zaposlili su me, morao sam raditi. A onda sam umro. Tako ja, tako svi koje znam, i sve, neživo i živo.
Prije latinskoga je postojao grčki, a prije grčkoga, indoeuropski prajezik o kojem mi ne moramo ništa znati jer dokaza nema sve su pretpostavke. Pa ako je kentaurin iz grčkoga mita, a tek ga pjesnik Ovidije prenio u latinski svojim metamorfozama, ne može biti ni govora o tome da je kentum stotka, a aurus, da je vezan za jaram poput bika, niti kao zviježđe i to je izmišljeno, niti po sjajnoj zlatno bijeloj boji.
Hekaton je sto na grčkom. Kao hekatomba, žrtvovanje stotinu bikova. Evo opet bika! A ta se vezuje za drugu neku vjeru, za tuđu neku patnju. Žrtva paljenica, koju čak ne možeš pojesti.
Gadljiva je i pomisao na jedenje ljudskog mesa.
A polučovjek poluzvijer?
Tko je zvijer u ovoj priči?
Onaj koji je ukrotio i ujedinio u sebi u jednome ono najbolje od oba, ili ovaj koji misli da je bolji jer je navukao na se nekakvo odijelo, uspeo se za stepenicu više i kao sad ima bolji pregled i poziciju ostvarenja prilike da zamahne odozgo prema svima koji su još dolje.
Gadljiva je i pomisao da se jede ljudsko meso, pa ga se nazove teletinom. Svinjetinom. Konjetinom. Piletinom. O tome vam priča priča. Nema razlike. Zašto bi podbadali i probadali, ubijali ako ne moramo, ako nismo gladni, ako nas se ne napada. Ako nam ne prijeti pomor, glađu ili kakvom gorom mukom. Nasilje je dopušteno samo u obrani. Okrutno nasilje nikad. Bolje grob. Nego silnik.
Oni, izgleda misle da su bogovi ako su svladali vještinu korištenja alata, a alat je sve, uključujući životinje i ljude.
Ruka koja ne zna za što je sposobna, ne bi smjela držati kamoli upravljati bilo kakvim strojem. Pa bio to drveni štap ili kristalna kugla ili bič ili sklopka i prekidač spojen na električno a kamoli atomsko nešto. Išta!
Najprije bi trebala osvijestit da se može znojit, savit, slomit ogulit i zacijelit. Od sebe sama. Ili uz pomoć kakve ljekarije, trave, ili na savjet, uputstvo ili uz nadzor ljekara, travara. Mislim da je u tome stvar. Uzelo se samo ono što je jednom primijećeno ili priznato kao dobro i zasvojatalo se. Bez izraza zahvalnosti kamoli poštovanja i priznanja da je pomoć prihvaćena ili stigla od nekog sa strane koji je prije nas tu bio, vidio i dobro zaključio o nečemu nešto, i tko zna koliko mu je za to trebalo i truda i vremena i strpljenja i griješenja, do izlječenja.
A on misli, kako god je njemu stiglo iznenadno, palo s neba ravno u krilo, u usta kao mlada smokva iz one prispodobe o neslavnom kraju, da je tako svakom. Da je tako lako.
Jest, lako je ako radiš sa zanimanjem s pažnjom i ljubavlju. Bez cilja i očekivanja buduće nagrade. Ne postoji buduća nagrada, samo trenutna potreba i zdrava radoznalost. Onda vrijeme teče, klizi sve ko podmazano. Nema tu veće mudrosti. Nikakve izmišljene naknadno filozofije. Čak niti one koju se naganja.
Znanje radi znanja, a praktični dio se dogodi. Trenutak se pobrine za nj.
+++
Vješt ljekarnik, tako pjesnik Ovidije kaže, vičan mnogim drugim umijećima, ali među ljudima koji samo za ratničke i ljubavničke stvari, gaje interese, jedino se takvo ljekarničko znanje prizna kao vrijedno. Ako sam potrgan da me se što prije skrpa, pa da mogu nastavit po starom.
Vješt liječničkom umijeću i prenošenju znanja, opis koji stoji uz Kentaura kojeg po imenu znamo kao mudroga starog Hirona.
Ako je on jedan bio toliko vrijedan da su mu ljudi odlazili na nauke i povjeravali sinove nasljednike, kako to da su svi ostali bili tako okrutni kako AI ponavlja kako god da ga za ove konje pitaš. Gdje je jedan dobar, za očekivati je da će ih bit još. Istih ili sličnih takvih.
Ako već podneblje i način života utječu na to kakve smo naravi.
Sloboda, brzina, snaga i vjernost. Te četiri da su odlike koje pripisuje čovjek oduvijek konjima.
Sloboda od čega, i kakva, ako ga se jaše i upreže u teretna, putna i u bojna kola. Je li to taj izazov, i uzrok neprijateljstva prema ljudima do momenta da ga se nazove divljakom.
Ponos, dostojanstvo, gracioznost. Ljupkost pokreta.
Hiron je imao crvenokosu kći, imenom je spominje pjesnik Ovidije, Ohiroa, ali na drugim mjestima ne mogu pronaći potvrde, pa slutim da je, za razliku od Hirona, čije ime vezujem za grčku riječ za ruku "heir" - tradicionalno školski izgovoreno "kir-" odatle kirurgija i uopće sva umijeća koja se vezuju uz rukotvorstvo, od sviranja glazbenih instrumenata i lončarstva, streličarstva i borilačkih vještina, do liječenja, operiranja, kojem često mijenjamo prijevod i značenje s prije spomenutom. Kirurgija ima naglasak na ljudskoj ruci, operacija na djelu (ruku), gotovoj stvari. Možda odatle i zabuna u vezi s izrazom "nevidljiva ruka", potrošač zapravo ne vidi tko ni kako radi, vidi samo gotov rezultat, čaroliju. - Ohiroa se može vezati na dobru utvrđenost ili utemeljenost uma (grčki pridjev "ohiros" u značenju čvrst, siguran, dobro utvrđen, i "nous", um). Hiron je više orijentiran na tijelo, ona na misao, ili um.
Ovidije u Metamorfozama kaže da je ona, također, bila vješta liječničkom umijeću, ali ju je Jupiter, jer nije znala šutjeti, pretvorio u kobilu.
- Zašto cijela? - bilo je zadnje što je zarzala - ako mi je otac samo napola konj?
Je li prije bila cijela djevojka? I može li se smatrati kaznom, ili nagradom, pretvorba u slobodnu i divlju zvijer, snažnu i brzu i okretnu?
Ruke su joj se približile zemlji, a svih pet prstiju sraslo u jedan papak. Duga kabanica je otišla gotova sva u rep, a raspletena rujna kosa u grivu s obje strane vrata. Lice i vrat se izduljili, glas pretvorio u piskavo njištanje i prepavši se toga zvuka, naskoro zamukao.
Naučila je ne govoriti više. Lekcija je naučena. Tiho budi, u tom je sloboda.
Što znaš, znaš.
+++
Ta su stvorenja, koja smo navikli smatrat čudnima i neobičnima, u svemu bolja baš zbog te upornosti, neodustajanja da se bude ono što im je priroda namjestila da su. Prihvaćanja da neke stvari nisu namijenjene njima, i rada na onom u čemu su dobri. Čak i po cijenu vlastitog života, ili pogotovo tada, kad je sve napereno tako da ih skrene s vlastitoga puta.
Uvijek je najteže svjedočiti boga, tako je jutros rekao svećenik na propovijedi, samo što je u glavama ljudi koji se ne libe izgovarati besmislice na glas prije nego provjere rade li na njima i za njih, bog samo ono što oni sami mogu pojmiti da jest.
Božji put je onaj kojim je hodio Isus božji sin, i ako ne slijediš točno iste korake, u izgledu, odijelu, govoru i načinu na koji se obraćaš drugima a zapisano je u one četiri najpoznatije pjesme, tad to nije svjedočanstvo boga.
Ići svojim putem, svojom stazom, poslušati ono što ti tvoja duša kaže, duša a ne mozak ili trenutna navada, je bogohulje. I u tom opasnost vreba. Uvjeravati ili izbjegavati ove koji bolje od vas znaju što je za vas bolje. Jer su se popeli na leđa nekog konja pa misle da su srasli zajedno u duhu, snazi i vrlini. Snage se ima, i moći se ima, i mogućnost da se ta snaga upotrijebi. Ali što će biti sa krivim procjenama? Tko će ponijeti odgovornost? Bik? Onaj ispod, koji nema ništa s ovom cijelom pričom, niti ga prepoznaje itko po imenu.
Sto bikova za njega jednog. Ili sto zlatnika, sveisto.
+++
Sva ova stvorenja koja mit vidi kao pola žene pola ptice, pola muškarce pola kozline, pola djevojke pola drveće, izvore i zvuke, pola starce pola vjetrove, zmajeve i bujice rijeka, u stvari su a da vam nitko na to nije nikad skrenuo pozornost, ovi koje danas zovemo invalidnima, kojih se klonimo jer izazivaju odbojnost svojim neobično upornim ustrajanjem da budu to što jesu.
Ili ih žalimo jer su očito je nepotpuni, i to na sav glas i na znanje svima. Nepotpuni na način na koji nas naš odraz u zrcalu uvjerava da znači bit potpun.
I kako se čini, ponosni su na to što su različiti. Niti se ne pokušavaju poistiti s većinom.
Pa nam ta različitost, kad se uvjerimo da je bezopasna, da nema namjeru da vas ugrožava, počne ić na živce, jer vama je do borbe, i do dokazivanja pravice, krivice, a pobjede se ionako izvojuju naknadno, riječima.
Netko nema nogu, pa koristi glavu lukavo poput zmije koju smo naviknuti povezat sa prevarom i pakosnom varkom, radije nego sa spoznanjem dobra i zla, mogućnosti slobodnog izbora.
Dok je pola čovjek pola zmija još ima načina za iskoristiti zmijski dio, jezik ili otrov, ugriz, za smrt ili za život vječni. U tome je mislim svake dvoličnosti poanta. Ali prije treba znati i priznati da si dvoličan. Da si na raskršću, ili raskrižju. Da možda osim ta dva, imaš tri, četiri izbora.
Netko nema u glavi, ali ima u nogama. Preraspodjela snage, kao ova u snažnih i divljih predivno tajanstvenih konja.
Sve je moguće. Sve se zbraja. Pogotovo onda kad je na nama samima da se odlučimo, zagorčati ili proći pored, s mirom, kraj onoga nečeg što još ne znamo, ne razumijemo ili prvi put vidimo. Naš prvi put je možda nečiji stoti, nečija svakodnevica, nečija realnost i jedina potreba, svrha i kraj puta.
+++
Oni šute i postoje. Postojano. Čak i oni koji znaju što su, ili pogotovo oni koji znaju što su, tko su, i što im je poslanje, koja im je svrha.
Uspjeli su u sebi pronaći sredinu, središte ili vrijednost, vjernost svojoj pravoj prirodi, ili nadahnuću boga.
Čak i oni koji imaju dar govora, odustali su davno od ikakvih riječi. Strpljivo čekaju da istekne rok ili da im se vrijeme još malo produlji, znajući da ne teku sati svakome jednako. Nekom prođe tren kao jedan treptaj okom, a netko svoj ponavlja nastojeći izmamiti suzu da bi iz oka istjerao trun na kojeg mu je skrenuta pažnja nakon što je uporno gnjavljen bio zbog nekog balvana. ili od balvana. I traje to tako. Oni misle da su oni ljudi. Da imaju znanje, jer nešto su vidjeli. Nešto pročitali. Nešto kupili i sad je legalno u njihovu posjedu.
Pola čovjek pola zvijer, u jednom i tako da svi to dobro vide. A on sam da zna, da je svjestan toga, i mana i vrlina. Nedostataka i probitaka. Koristi i štete koju je radio dok još nije znao, dok nije svjestan bio, koliko je snažan i kako zauzdat svu tu silnu snagu. Ovladati najprije svojim tijelom, pa ga koristiti ili ne koristiti za najbolju korist. Dobrobit. Blagostanje.
Zlatna sredina.
I sad mi se čini kao najpristaliji prijevod, kojeg, ako još nije izmišljen ili se nije baš proslavio, bolje ponoviti što više i češće, na svim jezicima, da algoritam dobro prenese dobru vijest svima:
Onako kako je na početku ove sage rečeno, Centaur, od tradicionalno školski izgovorenog centra, dakle, centrum plus aurum, obje riječi srednjeg roda u značenju zlato.
Da si mi zdravo i dobro centriran, dobri moj čitatelju. U tome je bogatstvo.
