Drveće će prvo odgovoriti. Zatim će odgovoriti trava, zemlja, nebo, voda i zrak. Bića koja žive u njima i od njih. Većina ih neće imati izbora, tako su programirana. Ne mogu sama, makar ne svjesno, birati što će pojest, popit, udahnut pa izdahnut. Uzmu što im se da, što im padne u krilo ili što mogu uloviti. Dakle, milost, puka sreća, ili nasilje.
Tako se i računaju pojedinačna zlatna i željezna doba: Zlatni žive od milosti božje, kad uhvatite dobar val, dolazi vam sve što vam treba, traži se samo vaše povjerenje. Željezni imaju vjere jedino u silu mišica, ili se pokore ili pokoravaju. Trebaju gazdu s buzdovanom, koji će ih nadzirati, ili će u protivnom sami uzeti taj buzdovan pa udarati kako im je ćeif.
Malo po malo, zlatni su ih uspjeli uvjeriti da ih se i izdaleka može držati na nišanu, sad se oni pomalako bude, dakle, shvaćaju da to možda i nije baš tako, pa šire paniku i među inače mirnim ljudima.
- Lagali su vas, varali su vas, oni žele da ste im sluga pokoran, oni će vas pojest za doručak ako se ne probudite. Protrljajte svoje vlastite oči! Budni budite!
Bilo bi lijepo kad bi se već jednom prestalo sa liječenjem mirnih i tihih ljudi. Onih koji mogu sjediti mirno, bilo sami sa sobom, ili uz knjigu, nježnu muziku ili klupka svilenog konca. I kad bi se prestalo s provociranjem i ismijavanjem onih koji vole sami raditi u svom ili bilo kom vrtu, bilo da sade i vade hranu samo za sebe i svoje, bilo da samo vole uprljati ruke, ili biti na zemlji na zraku pod vedrim nebom, sa ciljem, bez cilja, gubiti vrijeme ili puniti kesu, što se to koga briga?
Samo sjediti u šumi, u parku, pod stablom, na drvenoj klupi svejedno, bez glasnoga smijeha, bez dodavanja lopti, bez poziva i poruka s namjerom da se vadi mast onima u gradu na asfaltu praznih baterija i tako to. Za igru.
- Da se maknem iz onog cirkusa ha ha - a onda ponesu svoj cirkus sa sobom.
Ovaj dio grada je jednom bio periferija. A prije nego je bio periferija, bio je polje. A prije nego je postao polje, bio je močvara. To se zna jedino po nazivu kvarta. Ime, naziv je toliko star da većina sadašnjih stanovnika niti ne zna što znači, misli se da je to neka izmišljena riječ, kao Google, ili X, ako se uopće i misli o tome.
Imena koja danas nosi većina ljudi, su izmišljena. Ili su posuđene riječi iz jezika naroda o kojima ne znaju ništa. Ili su prigodno modernizirana i modificirana imena svetaca i bogova i vladara.
Zaista, hoće li sveti Ante prepoznati sebe u Antonelli, pa joj zato poteći u pomoć kad bude u potrebi?
Hoće li Vladimir i Vlatka biti jednako krvožedni kao i grof Vlad Drakula, ili su oni dobili imena po nekome miroljubivijem slavenskom bogu? Ili suvremenijem, možda?
Ali, vratimo se temi, a tema je temelj:
Mislim da povijest ovoga grada počinje strahom, a ne potrebom da se ubrza zrenje stanovnika.
Dakle, ljudi su se skupili ovdje ili bježeći pred kime, ili potjerani s mjesta na kojem su boravili do tad, s namjerom da im se zamete trag u živome blatu, a oni su eto uspjeli preživjeti, i još na tom blatu sagraditi kuće.
Baš biblijski: ono što je vaš neprijatelj smatrao sramotom, vama će postati izvor života. Pa kad vidi vaš neprijatelj da se zlo u koje vas je htio izgurati, vaš bog vama okrenuo na dobro, pohitat će za vama. Oni će se okrenuti za vama, ali se vi ne smijete okrenuti za njima. Inače...
Malo po malo, kako se pokazalo, močvare su obilovale hranom, bile to ribe ili žabe ili vodene zmije ili ptice, polje se pokazalo plodnim za uzgoj hrane, od trske i šiba se moglo sviti gnijezdo, ma bila to kolibica, sojenica ili dvor, košare za čuvanje stvari, kola za prijevoz, a crno blato je bilo za lijek.
Znalo se u kojem dijelu je bolje loviti žabe, a gdje se, kad i koliko skupljaju jaja. Koja je trska dovoljno meka za košarice, a koja dovoljno čvrsta za krovišta. I na kojim se mjestima mogu brati samonikle jestive biljke i bobice.
I to su i danas nazivi kvartova.
Pisana povijest zna za neprijateljstva među njima. Ono što je nepisano, a moralo je postojati prije, inače ne bi bilo govora o postanku grada, početna sloga.
Jedan čovjek može biti nadaren za dosta različitih stvari. I teoretski i praktično, moguće je da jedna te ista osoba bude vješta i u gradnji kuća i mostova, i u kuhanju objeda i otrova, i uopće u svemu što tvori svakodnevicu, a na kraju i u pripovijedanju, skladanju i dijeljenju zadataka, da se posao brže svrši.
Tako postaje linijska proizvodnja. Netko je stvarno nadaren za udaranje, netko drugi za miješanje. Netko dobije za zadatak udarati, netko drugi miješati, nema se tu neke filozofije.
A onda, kako to već među ljudima biva, ovaj koji udara, htio bi miješati, možda mu se čini da je to lakše, možda profinjenije, a možda mu je netko napunio glavu:
- Varaju te, prave te budalom, vidi kako su onome drugom zgodili, pravi se gospodin, a ti buzdo, tucaj kamen! Kad ćeš više oči otvorit?! Poslušaj ti mene...
Pa su se tako, malo po malo, popeli svak na svoj brežuljak, i prvotno gađali blatom pa kamenjem, pa opasali zidovima i jarcima, i još stavili tešku artiljeriju na okna.
Neka se zna! U koga je bolji kupus, jaja, žabe, štogod treba. Ili, ima i u nas kupusa, jaja, žaba, štogod treba.
Jedni skupljaju i ne daju, a drugi se pretvaraju da im ne treba.
Malo po malo, i ta je močvara presušila, istjerani su zaboravili da su i sami bili istjerani, pa su započeli novu čistku, sami među sobom i među svojima, umjesto dijeljenja milosti.
Možda su birali dobro, jer su i ovi koji su dijelili milostinju, sebi udijelili ulogu boga. Strovalivši se u podnožje s odgodom, ali s veće visine. Pad im je bio teži.
Današnji se stanovnici srame svojih blatnih početaka. Negiranje još nije sasvim prešlo u zaborav.
S ovog mjesta moram reći da se više bojim njihovih potomaka, jer u starijih je još nekakvoga sjećanja na istinu iza svih izrečenih laži. A mladi će na tim lažima graditi bez provjere, bez pogovora, bez uzdanja. Čak i kada vide da nešto ne štima, da temelji nisu dobri, neznajući gdje da traže, odakle da počnu, i da li da nastave, neće imati koga pitati, neće znati što čitati, jer je toliko gluposti već zapisano i ovjereno kao istinito.
Spomenuh negiranje, na što se misli?
Tamo gdje je danas gradska bolnica, nekoć je bilo ljekovito crno blato. Ljudi su dolazili zbog tog crnog zlata, ne zbog zgrade ili zbog čovjeka koji ju je sagradio ili onog koji se u njoj zaposlio. Razumijete?
Danas, ne da nema blata, od betona i od asfalta, ne vidi se ni obična žuta zemlja. A žuta je, kad raskopaju rupe za zabosti kakav novi stup za kakav novi zid za kakvu novu zgradu, vidi se samo tvrdi svijetlo smeđi sloj zemlje koji bi se bio pretvorio u pijesak. Na toj zemlji ništa ne bi raslo. Osim stakla i betona.
Ali ljudi dolaze. Navodno gravitira baš toj bolnici puno nešto glava, ne samo iz ovog grada i okolnih sela, nego i iz okolnih gradova i njihovih okolica. Zbog smještaja korisnika, ne samo bolesnika, nego i pratitelja, grade se čak hoteli. Posebni za obične ljude, posebni za stručne.
Tamo gdje je danas gradski stadion, nekoć je bila vjetrometina. Pustopašna se omladina tamo dokazivala u brzini i vještini. Bolje da se nadmeću sa vjetrom i prirodnim silama, nego da jedni drugima razbijaju glave. Razumijete?
Danas, više manje sva tamo sagrađena zdanja zjape prazna, ne vrijede ništa, ne mogu se ni prodat za sitniš.
Tamo gdje je danas glavna gradska šetnica, nekoć su bile toplice. Ljudi su dolazili tamo zbog tog izvora ljekovite vode. Dakle, jednom je netko primijetio da je taj izvor drugačiji od onog drugog, da je voda topla i da ima intenzivniji miris, drugačiji od onog koji bi bio dobar za piće, ali zato dobar jer olakšava i ublažava kako tjelesne boli, tako i boli malaksalog duha.
Pošto se neobičnih stanja koja primijetimo kod drugih, svi žacamo i ustručavamo, trebalo ih je učiniti oku privlačnima, da se ne bi tko od onih pustopašnih iz straha, iz razonode ili čega drugog, bacao kamenjem po njima, reklo im se da su to gospoda, koja ima puno zlata druge vrste, da se radi o vrsti koja možda nedostaje nama, a oni su je voljni ostaviti koliko god treba, možda čak i više, ako ih se pusti. Na miru. Tih par dana.
Izvor pitke vode je u samoj blizini. I na njemu je dignuta zgrada kazališta. I tu je sve vrvjelo, također od gospode.
Razumijete?
Ono što je jednom samo jedan buzdovan, snagator ili budala, mogao držati u svojoj vlasti - stane na put on jedan sa batinom da određuje tko se može napit čiste vode, a tko će se moć okupat - sad radi čitavo pleme. Koristi se lukavstvima, umjesto batine.
Dakle, nikakav bog s neba, nikakav božji sin ili izaslanik. Vaš najbliži, susjed, brat, rod, otac, muž, prijatelj. Možda baš vi, koji sad čitate.
Sustav je napravljen i matica postoji i zakoni su pisani da bi se divlje pripitomilo, ali oni samo dalje petljaju, umjesto da se ispetljaju, i uvlače u svoje priče ove koji bi inače živjeli svoje živote u skladu s prirodnim zakonima, glatko i u redu i po redu kako i priliči išli prema svojem zlatnom dobu.
Pa smo ih zaposlili u sustav da ne moraju na silu uzimati da bi preživjeli, a njima i to malo.
Pa smo im zadali obrasce prihvatljivog ponašanja da ne moraju učiti na bolniji način, a njima i to glupo učit.
Pa smo saželi prihvatljivo u samo deset kratkih zapovijedi da ne gube svoje dragocjeno vrijeme, a oni od svake napravili filozofiju, religiju ili sprdnju.
Tamo gdje su danas zgrade policije, i uopće svih gradskih uprava "na službu građanima", tlo je slično pustinjskome.
Ako je točno, a vjerujem da jest, da su ljudi sol zemlje, dakle, začin, cvijet, ukras. Ono zadnje što neki od elemenata iz sebe izvuče na površinu. Tad smo to tlo mi. To je lice našeg stanja i imanja.
Tamo niti oleandri ne uspijevaju. Ne cvasti, nego ni zazelenjeti se. Posive, pomodre pa umru. Dogodine opet. Čim dotaknu to tlo.
Od mojeg doma do zgrada gradskih uprava, prijeđem, mislim, dvije ili tri te bivše močvare. Sad govorimo o širem centru grada. Onom što je nekoć bila periferija. Postoji još poneka suburbana vila u stilu secesije, dakle stopedeset, dvjesto godina stara. Na visokim prozorima su tegle sa cvijećem. U stražnjim dvorištima, sušila za rublje. Glavna kapija sad je tik do ceste. Ceste!, gradske prometnice sa četiri traka.
Raspucali beton oko starih stabala i vjetar. U samonikloj tvrdoglavoj travi, bijele tratinčice. Sve gledaju prema suncu. Hrabro. Samo hrabro. Ja ću pjevat vašu pjesmu. To je obećanje.
Na asfaltnim trakama izblijedjeli natpis "Škola", kao strašno upozorenje, nenadana opasnost, ili prilika za nju.
Uz asfaltne trake ploče s natpisima "Muzej ovaj, muzej onaj" toliko ih je i svi su u istom kraju. Ne čuju se ni glasovi djece ni pjesma ni smijeh. Nitko ne skreće u smjeru putokaza, možda ne rade tamo, možda nije sezona. A možda zato jer je - ponedjeljak. Muzealci drugačije mjere vrijeme, odkada su zauzeli prostore starih hramova, rade nedjeljama.
Čudno je da nema znaka gdje je gradsko groblje. Velika je to parcela i isplativa je. Širi se, navodno, na istok. I svi ćemo tamo doć na koncu.
Zadnji put kad je bilo ljudi koji su mogli vidjeti razliku između onog što je teško napraviti ali se mora jer je potrebno, i onog što je teško napraviti jer je nepravedno, ali se svejedno radi, pa to i zabilježili, bilo je baš isto ovako:
"Divlji" su se "pripitomili", pa misleći da to svima treba, krenuli u pripitomljavalja već pitomih.
Molim vas, ponovit ću opet, molim vas prestanite s liječenjem mirnih i tihih ljudi.
Prestanite s popisivanjima, prebrojavanjima i provjeravanjima. Niste vi bog. Ako koga i izgubite, nikada niti nije bio vaš. I kako ćete ga i gdje tražiti?
Sa pedeset interventnih vozila, u svakome po tri četri čovjeka? Psi tragači ili, kako ono potražni psi? tako se sad zovu? Dronovi ili bespilotne letjelice, što će vam? Da snimaju, pa tko poslije, i koliko poslije pregledava te snimke? Stotinjak obučenih i utreniranih policajaca s dugim bijelim štapovima kojima bockaju po smrznutim ledinama? Voki-toki? ili svakom po mobitel?
Naši heroji!
Zato ste nam, dakle, svima uzeli mjeru i otiske kažiprsta. Jer se lica, skupa s izrazima, mijenjaju, i mogu promijeniti, ne iz godine u godinu, nego iz sata u sat, minute u minutu.
Prije nekih sto godina, tajanstvena državna policija, Herr Flickovi i Helge, za našu sigurnost i za naše dobro. Sada isto tako:
Lijepo namazane i manikirane helge sjede za šalterima, grickaju suhe kolače iz pekarnice, srču svoje kave iz plastičnih čaša, i gledaju sve kao nije ih briga, tko sve stoji ili sjedi u čekaonicama (dvije su), procjenjuju koliko čija torbica košta, i koliko je dala za frizuru. Uspoređuju se, jedna s drugom, i sa svakom drugom ženom koja će joj doć na banak. One bi radile, a došli im ljudi!
Grupa stranih radnika, druge boje kože, šalju ih od nemila do nedraga. Minimum zahvalnosti, jer ti će ljudi radit one poslove koje domaći ne žele jer smatraju da su iznad toga, bio bi za očekivati, ali dobiju samo prezir, ako ne i batine.
Sagradili smo im zgrade, obukli smo ih u odijela, dali fine uredske poslove, a oni se ne mogu ni pretvarat da su ljudi.
Zgodna mlada žena u skupom kaputu, sama sa djetetom, treći put obilazi isti šalter za istu stvar:
- Draga moja, to što vi nama niste donijeli ovjereni dokument nije naša greška, nego vaša!
Dvoje seniora, brat i sestra, strepe šta će bit ako se desilo da su dali krivi broj mobitela.
Turist koji je izgubio nešto, pa mu ona mora sve na englenski.
Student iz Mostara. Nema to tamo u nji vako.
Slijepa sama žena, sa svim tim vidnim ožiljcima. Bez ičije pomoći, i ne tražeći pomoć, jer zna da joj ovi koji ni sami ne znaju što će ni što su, mogu samo napravit probleme.
I, osim činjenice da su svi radnici policajci, na vratima uniformirani i naoružani radnici iz osiguranja. Komentiraju.
- Nu ove, nu one. Šta ću ako meni priđe. Nu uzmi je ti. Na ti je tebi!
I svatko od nas misli da se baš o njemu radi. Svi čuju. I svima je jednako neugodno.
Tamnopute bi radnike najradije namlatili, prirodno. Onako sitni, okretni, grupirani, ko čopor kakvih životinjica, iz džungle su oni došli, vidi im se, šta ti znaš šta je njima u glavi. Sad mogu podivljat pa nas sve pojest za doručak.
Onu kurvicu s kopiletom, zna se, he he he, jel. Za šta je, i pošto.
Dvoje staraca su žalili, dok nisu skontali, kao i svi mi tamo prisutni, da su krvno srodstvo. Brat i sestra, sestra i brat, brate mili gadljivo.
Turist ko turist, u njega je lova, pa makar ga lovili s helikopterima po planincah kad se izgubi. Dignit će se ljudstvo, prilika je to ne samo za dnevnice, nego za tržit dobrotu, i godinama nakon.
A šta će s onom slijepom? Možda sve od toga?
1. Ne znaš šta ta može...
2. Ne bi bila loša da nema ono kraj oka... Nu možel to naša Sandra sredit kako da se ne vidi
3. Vidi imal koga, imal išta, bil se tu moglo još koga uvalit
4. Naknada ova, plus inkluzivni dodatak, plus asistentica svako tri miseca druga, moš birat, i još će te molit da baš nju tražiš... Brajo, svaka dva miseca druga piška, i još ove bivše trče za tobom. Tu je gospoštija, brajko mili moj.
Geheime Staatspolizei
