Sjećam se te slike iz Nedjeljne Dalmacije, starica u crnini, okrugla i niska pogrbljena pod teretom, ogromnim naprtim tovarom svezanog pruća, sitnih grančica kao za ogrjev iz Šume Striborove stara majka. Veća je ta nakupina grana bila nego ona sama, kao za mrave što se kaže da mogu nosit teret i do deset puta veći od njihove veličine, a kamoli težine, eto takva. Naborano tamno lice, spušteno prema cesti koju gazi širokim stopalima na krajevima tankih krivih nogu čiji gležnjevi proviruju ispod premnogih sukanja kakvo se je nosilo prije sto pedeset dvjesto godina po modi, i šotana i vešta i traverša i brnjica pa preko svega marama podvezana preko ramena pa oko struka. A na glavi šudar, da drži vlasi kose u redu, da zadrži znoj od kapanja u oči, da zaštiti glavu od udaraca.
Jer samo još to fali na slici, ogroman polugoli gonič robova sa drvenim štapom, i drugi sa lasom. A svatko od mnoštva slučajnih prolaznika dodaje po još jednu, bar jednu svoju grančicu, da vidimo koliko može potegnut dok se sve ne sruši. Ne sve, naravno to nikom ne pada na pamet, ali stara! Pa dokle će više!
A onda, kad su počele postajat popularne ove priče sa plastikom i plastičnim otpadom za otkup, u nas se ljudi ne bi sjetili da im smeće smeta da im ne se skrene pažnju na to da se njime mogu obogatit, ista se ta baba sa sitnim trščicama natovarena, pojavila s teretom, ogromnim teretom plastičnih boca na istim tim leđima, i sve je odjednom izgledalo ko laž.
Takvu robu, takvog stila i načina nošnje više nema ni po teatrima. Ta crnina raznobojna. Da, dobro ste me čuli, raznobojna crnina, neujednačena crna boja, isprana i isprljana a nekako moderna i iako izgužvana, prihvatljiva jer ste vidjeli da isto tako imaju i vrlo ponosno nose neka lica iz novina, sa ekrana, uspravnog držanja ispravljenih leđa vrlo lijepo namazana, počešljana, razumijete?
I sve se čini namještaljkom, reklamnim trikom, nečijom skrivenom agendom, šta ta baba 'oće, baba, a ne autor slike, ili tko ju već naručenu predstavlja.
Ne padaju vam na pamet goniči robova niti rulja koja dodaje svoje odbačene flaše i čaše, nego se mislite u koji dućan nosi na otkup, jer vam je cestica, stazica odnekud poznata i znate da ne vodi prema velikome ni poznatom trgovačkom lancu koji ima pogon i odlagalište.
I znate, naravno, za postojanje tog alata koji bešavno uređuje slike, i čuli ste naravno za sve te trikove tobože novinarske a prevarantske u stvari, i gađate smjesta što se ovim hoće izmanipulirat, ali ne pada vam ništa na pamet.
Tovar drva i tovar plastike, je isto kao ona zagonetka iz dječijih dana, o kilu kamenja i kilu guščjeg perja pa što je teže. Svi će reći perje! niti ne misleći da je kilo, kilo, i tamo i ovdje, isto. Jedino što naoko imate možda dva tri kamena, i par vreća perja, pa sad ti računaj. Baba varalica!
- Uvik žena kriva. - rezignirano je rekla Radmila.
- Uvik. - tiho se složila Ivanka - Bože moj uvik.
Dovodim sad u pitanje, je li ta trudna žena pod tovarom grana za ogrjev ikada postojala. I sve one koje se slalo na vodu sa nekoliko vrčeva i tikava i mjehova, pa jedan na glavu, drugi pod ruku a preostale ako se može dovoljno potegnut i ako je potreba u obadvje ruke. Mljekarice.
Da nema tih par slika, ili bolje reći spomena o njima, i tih nekoliko anegdota koje su već sada u rangu priča iz davnine, bajki i fantazija, bismo li znale mi današnje od kakvog smo žilavog korijenja izniknule.
Mljekarica je razbila svoj vrč s mlijekom, prije nego što je stigla do tržnice na kojoj bi ga prodala, zamijenila za novac kojim bi kupila, ne sjećam se sada, da li nešto hrane, kakvu haljinu ili kopču za kosu, za sebe ili za nekoga koga je voljela ili htjela razveselit, ili svoju slobodu. Priča je dolazila s kratkom poukom, ili upozorenjem o tom da ne treba praviti ražanj dok je zec u šumi. Korak po korak: prije prodaj, zaradi pa tek onda gledaj kako ćeš potrošit, ili se proveselit. Ili kako već trenutak bude dirigirao.
Stara majka iz Šume Striborove je odabrala patnju za sebe i za svoju snahu. A za zdravlje sina.
Palunkova je žena podnosila udarce jer je žena za to stvorena, da služi čovjeku.
A baba iz Nedjeljne je bila fotomontaža.
Gledam s koliko paničnog i pravedničkog bijesa konzumenti slika zahtijevaju da se označi i naznači svaka ona koja je AI generirana. Čak paničnije nego kad je kretala priča sa krivotvorenom hranom. Što se pokazalo kao nevješt prijevod participa forged, koji ovdašnji ljudi zbog popularnih špijunskih đejmsbond filmova i sličnih povezuju isključivo sa kriminalom, zaboravljajući da je prvo rječničko značenje kovanje, stvaranje novoga iz nečeg već postojećeg.
Prije robota postojao je fotošop prije fotošopa majstor umjetnik. Trebalo bi kapu skinut onome kovaču, vještom umjetniku, inženjeru, Hefestu, Vulkanu koji je uspio izumiti i odnijeti u materijalni svijet stroj, kod, program, mašinu što li, koja sve to može. Čarobnjak iz Oza. A rulja udri po babi pod tovarom. A mi među njima, kako te val ponese, pa dok se ne uhvatiš za neku tanku grančicu sa strane dovoljno žilavu i čvrstu da te zadrži da ne potoneš u tom prokletom viru sve do dna, i ostavi tako tamo, tko zna koliko dugo, do tko zna kog vremena.
