Kad uočite obrazac, on se počinje raspadati.
Zbog čega se onda mučiti oko treniranja pažnje, ako će u onom trenu kad to nešto opazimo, opasti u nepovratno?
Kad bi stvar bila tako jednostavna, svijet više ne bi postojao.
Može li se to uzeti kao dokaz da je svijet samoobnavljajući, jer, po toj logici, tvrdnji, primjedbi ili čemu već, obrazac koji je otpao, automatski biva zamijenjen nekim drugim, jednostavno mora tako biti, obrazac je uvjet bez kojega ne. Također, po istoj prirodi te stvari, ne postoje obrasci koji su loši, svaki je dobar ako podržava postojanje.
Sada već mogu čuti one koji će se uplitati u dvoboj o prirodi dualnosti, i držati monologe o jednoti i cjelovitosti i jedinstvu i jednoći svega. Sveukupnost.
Da bi života bilo, moraju biti dvije sile, i uopće sve po dva; ono nešto što stoji i ono nešto koje stoji na njemu ili pod njim, ili njemu sa strana, ono nešto što pušta glas i ono nešto što ga čuje, ono nešto što miriše i ono nešto što taj miris skuplja ili širi. Ja koja pišem i ti koji čitaš.
Neki je pjesnik rekao da je pisati ili pjevati na jeziku koji nitko ne razumije isto kao plesati u mračnoj sobi, bez oka koje bi moglo vidjeti plesača, i možda mu se u plesu ili pljeskanju i pridružiti.
Iako to ne znači da je nemoguće, ili da se pjesma ili ples nije dogodio, oku koje gleda, i vidi, u tajnosti.
Kad uočite obrazac, treba ga zadržati neko vrijeme u svijesti, da on primijeti vas i da vi dobro upoznate njega. Što ćete ako rastavite na proste dijelove pa tako do uništenja, nešto što vam je u stvari dobro koristilo, i bez čega nećete moći ili znati kako ni gdje dalje. Recimo način na koji su poslagane cigle zgrade ili očice jedine zdrave čarape koju imate. Hoćete li moći dovoljno brzo sebi isplesti novu nogavicu ili izgraditi novo kućište?
Dobra je vijest, a ovu zapamtite dobro jer je stvarno dobra, da niste vi taj koji odlučuje. Pa se slobodno opustite.
Dakle, uočili ste obrazac i što ćete sad. Sjesti i čekati dok vam se ne raspadne ravno pred vašim licem i vašim otvorenim očima. Što ćete ako vam dođe da morate zatreptati, ili ako vas savlada san, ili vam pažnju odvuče nešto što bi mogao biti novi obrazac zreo za raspad sistema, taj uzrok svega poznatog vam zla.
Počnite radije sa malo, i sa onime što je sigurno vaše i samo vama poznato. Bez definiranja riječi, za koje smo se složili oko značenja prije upuštanja u raspravu ovog tipa, u kojoj sudjelujete vi koji ste nešto načuli od nekoga tko je bio, baš bio! prisutan glavom i bradom, tamo na nekom predavanju, a ne preko zooma, i svojim ušima čuo, baš on čuo što se tamo reklo i o čemu se govorilo bilo. I sad vi sudjelujete u oduševljenom prijenosu informacije koja će svima donijeti bar nadu ako ne trenutno olakšanje kad shvate koliko je sve na svijetu jednostavno i lako, ako se samo obrasci koji nas žuljaju i ometaju naš mir, uoče na vrijeme, a bolje što prije jer je to dovoljno za izlječenje od ove materijalne pojavnosti i let prema onoj kojoj istinski i pripadamo odvajkada. U rečeno ništavilo kojega, da se toliko panično ne plašimo, nikad ne bi bilo dosta. Jer to je alternativa. To su ta dva. To je taj povuci-potegni obrazac. Potka i osnova.
Većina nas više voli biti, nego ne biti. Više voli spavati pa se probuditi. Bez stanja sna nema stanja budnosti, nema buđenja, ni jutra. Zato radije spavajte! dok se jutro ne isplete smo od sebe.
+++
Nisam to mogla znati dok se meni događalo; dok ste okupirani nečime, svojim poslom ili što vas već zaokuplja, boravite u tom čarobnom stanju bezrezervne vjere da i svi ostali djeluju na jednak način.
Može li se to zvati stanjem apsolutnog povjerenja ili se radi o zavaravanju, ja bih uvijek prije sve svoje stavila na ovo prvo.
Inače se priča ne bi odmotavala, zrak ne bi strujao i ne bismo imali, nitko od nas, što udahnuti. A izdisaji su ionako jedino što se broji.
Valjda neka viša sila vodi račune o tome da, dok samo jedan radi, sve dolazi na svoje mjesto ili se uklapa u kalupe.
Ako ste nekad imali priliku vidjeti, kako teretne životinje, one upregnute u kakav jaram ili kotač, guraju i vrte neko vrijeme, a onda kao da im se baterija potrošila ili navijutak prestao odmotavati unazad, pa odjednom stanu. Ili čak životinje u polju, one koje tobože slobodno na livadama pasu ili dežuraju na pospane pastire i listove djetelina, odjednom se zaustave i podižu glave, zastanu na trenutak kao da poziraju nevidljivom kamermanu, ili one vide nešto što mi ne vidimo. Ljudske oči. I magarica ugleda anđela gospodnjega kako stoji pred njima sa isukanim mačem i zapovijeda okret i povratak na početak. Tako.
Dakle, s punim povjerenjem da sam pažena i nadzirana od strane pravednog i blagog, i moje je samo da napravim sve što bolje, da bude zadovoljan mnome, bez očekivanja druge nagrade osim vlastitoga poboljšanja. Je li to dovoljno sebično? Taman toliko da vas oholost ne odvrati sa, za vas, zacrtanog puta. Imate svoju stazu, svoju crtu i svoje obaveze na njoj. Imate svoj cilj, naravno, kao u igrici Super Mario, na kraju svakog nivoa je neka lijepa princeza koju nastojite dostići, ali kad dođete do nje, već ste na drugoj razini i tamo je jedna još bolja princeza. Super Mario je možda i Marija, a ta komodno možete biti vi, zašto ne, Pepeljuga.
Možda stvarno i jest u igri nekakvo samozavaravanje, jer eto uspoređujete svoj život i životnu svrhu sa onom iz video igre koja je bila popularna prije nekih sto godina, dok se nisu pojavile novije i bolje s nekim još boljim ulogama i svrhama i ciljevima, čak one na kojima se, igrajući ih, možete obogatiti u stvarnome svijetu, već postoje turniri natjecateljskog tipa s keš nagradama, ali nije to to što vam govorim. Nije stvar u postizanju rezultata koje ćete uspoređivati s rezultatima drugih lakovjernika. Prije o onome da prenesete ono naučeno iz virtualnog svijeta u ovaj nesavršeni.
Vrlo pojednostavljeno: gledaj svoja posla. Sama si na putu. Što skupiš, skupila si zbog imanja određene vještine, ili upornošću ponavljanja i vraćanja na stare zadatke koje prije nisi znala ili mogla doseći. Budi spremna na to da potrošiš zarađeno onda kad to bude potrebno, al' se ne razbacuj jer nikad ne znaš kad će zatrebati za povratak u novi život. Bonusi ne padaju s neba, moraš moći dovoljno visoko skočiti da bi ih sama dohvatila, a jednom kad ih dohvatiš, sama odlučuješ što ćeš s njima i kad ih i kako iskoristiti. Onda kad se za to prilika prava pruži.
Izbjegavaj neprijatelje i jedi superhranu da bi mogla preskakati po platformama koje nisu uvijek na svom mjestu, ali uz malo se promatranja može predvidjeti njihovo kretanje i zamke koje su skrivene. Kad ih uočiš, one ne nestaju, ne raspadaju se same od sebe, nego je stvar tvoje odluke i vještine, snage i brzine, alata koje si do tad zaradila i njihova korištenja, stvar je tvog izbora na koji način ih izbjeći ili zaobići pa prijeći na drugu stranu na kojoj se nastavlja tvoj put prema kraju, cilju, princezi koja nastojiš postati, ili čije kvalitete ili naklonost pribaviti sebi.
Obrazac se ne raspada, ne nestaje, ostaje na istoj stazi na istom mjestu za drugi put opet isti, ili za nekog drugog igrača koji će igrati istu igru nakon tebe. Tako.
Nema loše dobro, nema jest nije, nema sad postoji sljedeći tren ne, nema raspada sistema, sistem je dobar! Stvar je u tome da kroz sistem ili po sistemu ti postaješ bolja, ili zbog sistema. Ti sebe poboljšaš, donosiš bolje odluke, ili barem one koje neće ugroziti nikog osim tebe same. Sad znaš trikove i varke, znaš što te koči i zadržava, a što te gura naprijed, pa ideš naprijed, ne osvrćeš se da bi gledala i uvjeravala samu sebi da si pobijedila obrazac, i da si ti uzrokovala urušavanje nečeg što je samo tebi na neki časak smetalo bilo. Tebi i kome još? Svima koje si uspjela uvjeriti ili zainteresirati za svoju šuplju priču o sistemu koji ne valja. Naravno da valja, da nema mreže, matrice, a po čemu bi se mi pentrali prema gore ili klizili put dolje. Ako si odabrala nisko, pa ti sad ne paše, tvoja je samo odluka da li promijeniti smjer, ostaviti sve ono što te do tog trena podržavalo i poticalo na tom putu, i nastaviti u suprotnom smjeru ili bilo kojem, izbor je velik ali samo tvoj. I to je sve.
Dakle, spavajte!
U tom pravedničkom snu, makar dopuštate sili većoj i snažnijoj od vas da upravlja onako kako je najbolje za sviju. I ne ometate one koji žele biti budni. I nastoje budnima i ostati.
+++
Nisam mogla znati da je tako, dok sam sama prolazila tim stazama, ali kad dođete do nekog mjesta, prilike se namjeste tako, ili je stvar u položaju glave i oka, unutarnjeg ili fizičkoga, da počnete primjećivati preko drugih ljudi da odrazi u zrcalima nisu baš očekivani.
Očekivano je da se odraz u zrcalu pokreće u isto vrijeme kao i onaj koji smatrate stvarnim, ali preklopljeno. Moja desna strana, zrcali se lijevo, i obrnuto. Ako je ta desna ruka pobrisala prašinu sa okvira, u zrcalu se to isto dogodilo na suprotnoj strani, s time da u stvarnosti tamo nema ni prašine ni okvira ni ruke ni lika koji bilo što radi, sve je čisto jer je prazno. I u tom je veliko olakšanje. Tamo nema nekog drugog svijeta koji će očekivati od vas da ga podvorite jednako kao što radite u ovome svijetu, dakle sve podvostručeno, i naoko naopako.
Iza ovih vrata postoji još nekoliko svjetova i vrlo zahtjevnih persona, ali iza onih vrata koja se zrcale nema ničega opipljivoga niti jednim od poznatih osjetila što znači da može biti čega god ja sama budem htjela, a ne želim ništa isto niti slično ovome što znam, osim mjesta na koje bi se sklonila, pobjegla, odmorila.
Nisu zato zrcala začarana, zato što nude, bolje reći podsjećaju na prazninu od buke od muke i od stalnog kvocanja, slobodu da u njima budete što god da vam se svidi ili da se izgubite ako vam je volja. Zaklon i zaštita. Nisu u šminkanju i u maskama koje navlačite kad ste sami sa sobom. Ta, što će vam šminka onda kad ste sami. To! je varanje.
Kad nastojite prevariti sebe na način da uvjeravate druge da ste nešto drugo od onog koji jeste da biste imali podršku u pretvaranjima. Koga varate? Koga briga za vas? Tamo nema nikog, nema ništa. Za vas, osim vas.
+++
U tom stanju spavanja, ili mjesečarenja, ipak radite to što vam je zadano, ali niste svjesna što vas to pokreće, a niste ni svjesna svoje vlastite snage, snage svojeg tijela, ruku i mišića, i izgovorenih riječi.
S vremenom naučite, poput onog magarca iz priče, na osnovi mrkve i batine da na nekim mjestima radije ne biste bili, ali pošto vam nije dano prostora za odmak, neke vaše kretnje ili radnje i postupci odnosno baš zbog njih, ti udarci batine i varave poslastice, s vremenom prestaju dok postupno ne nestanu.
Dakle samo zato što ste poboljšali sebe, trikovi i prevare su se umanjile do nestajanja, makar u vašem poimanju svijeta i života, što neće značiti da je obrazac nestao i više da ga nema ni za koga.
Neće ga biti, ili će se barem muke skratiti samo za one koji će se kretati istim tim puteljkom na taj vaš način, prilagodbom svojeg ponašanja.
Što dovodi do prilagodbe vašeg oblika i lika, i čak prostora oko vas, u kojem boravite, od tad, dakle od svakog poboljšanja, pa na buduće.
Možete se naravno i pogoršati po onoj 'ne možete vi mene toliko malo platit koliko ja mogu malo radit', i taj postoji način i staza i put i istina i život, nema gore dolje, gore bolje, izbor je izbor i svima je slobodan. To je ta sloboda o kojoj se toliko govori. Možda ne birate stazu, uvjete, okolinu ni ljude, ali smjer sigurno da. Isto staro i poznato, ili nešto, bilo što novo. U tom je smislu i pogoršanje, dobro.
+++
Sad ste, znači, svjesna snage svoga tijela, i svoje odluke da iskoristite sposobnost da sama upravljate njime.
Počnete si postavljati pitanja kako i zašto to nisam mogla prije.
Najprije, kako iskoristiti sposobnost upravljanja svojim tijelom, ako je funkcionalno. Do sada ste se prilagođavali i to je bilo to; ta sposobnost prirodne prilagodbe je ono što vas je dovelo do ove točke, ne pretvaranje da ste nešto što niste, da ste sposobna uraditi nešto što je uradio prije vas ili za vas netko drugi a vi se samo zakitila tuđim perjem ili kupila ulje kod trgovaca kao onih pet ludih djevica koje su čekale zaručnika skupa sa pet mudrih koje su znale same napraviti svoje.
Dok ste se po prirodi stvari prilagođavali životnim prilikama i uvjetima, dosta je toga otpalo, dosta se toga skupilo novoga, puno ste toga naučili od drugih, neke su lekcije bile teške i bolne, na nekim je mjestima sve bilo ko podmazano. Ono što je boljelo, te bolne načine ste naučili izbjeći, zaobići ih, i ne ponavljati više, ne upadati u iste zamke. Te nas zamke ovdje sad zanimaju. Tjelesne ćemo nedostatke ostaviti u onoj, 'ako te tvoje desno oko priječi da uđeš u moj pokoj, iskopaj ga, bolje ti je slijepu hoditi kraljevstvom božjim, nego s oba oka boraviti ondje gdje je vječni cvilež i škrgut zubima. Ako te tvoja desna ruka nagoni na grijeh, odsijeci je i odbaci, bolje ti je hromu i ćopavu i kljastu, boraviti s mirom tamo gdje je dobro, nego zdrava tijela ondje gdje crv zemaljski neprestano ruje, gdje je vječni plač i škrgut zubima.'.
Sticks and stones may brake my bones but your words wont hurt me.
Won't, ne can't.
Stvar je vaše volje. Izabrali ste da vas neće povrijediti da vam neće biti stalo što će netko možda reći ili pomisliti o vama. Jer naći će se zasigurno bar stotinu kavalira koji će nastojati uvjeriti vas, a onda i cijeli svijet da je važnije što će netko za vas ili o vama reći nego ono što vi sami znate da je ili bi moglo bit istinito ili približno točno, primjereno vama, vašem obliku i sposobnostima. A onda i mogućnostima.
Ako to dopustite, da netko van vas, upravlja vašim daljim stazama, vratili ste se u položaj onog magarca svezanog za mlinski kotač u par kvadratnih metara smrdljivog prostora.
Mogu vas povrijediti tuđe izjave i glasine, daleko od toga, i vjerojatno hoće, usporiti i vaš rast i hod i napredak, pogotovo ako ćete se svako malo morati boriti ili pravdati se. Obogaljit će vas nastojati na hiljadu neočekivanih načina.
Na tjelesnom ste planu mogli izgubiti oko ili ruku ili nogu, ili izgubiti pravo govorenja svoje istine u svoje ime.
Nitko odjedanput ne govori vaš jezik, barbar ste, tuđinac u vlastitom domu. Treba li zato studirati jezike, vježbati rukopis da postane čitak, slova ko jaja, bez konca i kraja? Ne znam. Valjda sve to treba. Dok se ne nauči. Nije loše znati mnoge i tuđe jezike, ako ste već određeni za vječnog putnika namjernika, bez vaše namjere i pristanka.
Sve je igra osobnoga poboljšanja.
Kad sljedeći put dođete do mjesta sa kojega nema dalje, jer ste dostigli svoje limite, princeza se ukazala na kraju ovog nivoa, odjednom ste na trećem, opet ista igra.
+++
Nema puno tih obrazaca, ali ima puno ljudi koji su naučeni misliti ili vjerovati da je njihov baš jedan i jedinstven kao i oni sami, i nipošto ne odstupaju od svoje unikatnosti i to je u redu. To je stvar izbora. Ali lakše se je kretati i brže i sigurnije, ako priznate sebi da niste najpametnija na svijetu, da je bilo svijeta prije vas i da će ga biti poslije i da, kako god da vi sada hodate kroz život, da je isto tako prije vas bilo onih koji su se kretali sa više ili manje uspjeha u svemu.
Pa zastanite malo i poklonite im se. Poklonite im pažnju, a oni će vama znanje. Ponovite što je vrijedno ponavljanja, utvrdite što je vrijedno utvrđivanja, i prekopirajte ono što bi izblijedilo da nije naišlo na vas koji ste u kopiranju dobri.
A tako će isto i ovi nakon vas, kopirati vaše pogreške i pogotke, pa imajte to stalno i uvijek na umu. Kako god sad vi gazite po tuđim stopama, tako će i nakon vas tuđe male noge upadati, uranjati i posrtati po tragovima vaših stopala.
Zato je važno znati koji je kalup vaš. Ne u koji ste silom prilika bili ugurani, ili se sami nastojali ugurati, nego koji je po rođenju i po pravu kalup u koji je, ajde božja ruka, utisnula ono malo blata, misleći na vas.
