Neki je pjesnik rekao da je pisati ili pjevati na jeziku koji nitko ne razumije isto kao plesati u mračnoj sobi, bez oka koje bi moglo vidjeti plesača, i možda mu se u plesu ili pljeskanju i pridružiti.
Iako to ne znači da je nemoguće, ili da se pjesma ili ples nije dogodio, oku koje gleda, i vidi, u tajnosti.
Dobra je vijest, a ovu zapamtite dobro jer je stvarno dobra, da niste vi taj koji odlučuje. Pa se slobodno opustite.
Dakle, uočili ste nešto novo, i što ćete sad. Sjesti i čekati dok vam se ne raspadne ravno pred vašim licem i vašim otvorenim očima. Što ćete ako vam dođe da morate zatreptati, ili ako vas savlada san, ili vam pažnju odvuče nešto što je bilo samo naoko prekrasno, a za stvarno -.-? ništavilo kojega, da se toliko panično ne plašimo, nikad ne bi bilo dosta. Jer to je alternativa. To su ta dva. To je taj povuci-potegni obrazac. Potka i osnova.
Većina nas više voli biti, nego ne biti. Više voli spavati pa se probuditi. Bez stanja sna nema stanja budnosti, nema buđenja, ni jutra. Zato radije spavajte! dok se jutro ne isplete samo od sebe. U toplini zore.
