Pepeljugine zle polusestre, Anastazija i Žanet, skratimo ih u Ana i Žana, su bile gladne kruha a da same nisu znale, i svi su govorili za njih da su razmažene. To je službena i stvarna dijagnoza. Moderne djevojke. Znate već ove premlade majke, a ovdje se mladost ne mjeri godinama, nego stanjem svijesti, koje žele sebi rodit najbolje prijateljice, pa kad vide kako se djeca prave i rađaju, u sluzi i krvi, uvjeravaju same sebe da su njene od plastike. U Pepeljugino je vrijeme sigurno tu ulogu igrala porculanska lutka radije negoli krpena. Voštana figura, svijeća bez fitilja. Topla i mekana, poput djevojačke kože, ali samo na dodir, vrlo lagan. Ne možete pravo ni prašinu pobrisat s takvih a da se ne iskrivi. I sa porculanom treba oprezno jer se lako okrzne slomi i razbije na sitne komade.
Lutku se ne hrani, niti vam to pada na pamet, samo joj mijenjate haljine i češljate joj kosu. Sad zamislite one koje zatvaraju kapke kad ih polegnete na leđa. Ako ih polegnete na trbuh što vas je briga gdje gledaju i kako izgledaju. Eto, za to stvorene su bile, za to mišljene. Tako ih se izdresiralo, tako tretiralo od samog početka. A mama, je li mogla s takvim stavom biti maćeha i njima, ili madame?
Imam to čudno sjećanje na polučizmice koje sam sama sebi od svojih novaca prvi put kupila. Čudan je osjećaj, a ne same čizme, da ta neispričana priča nosi neku tajnu koju je važno riješiti što prije za dobro svih nas koje volimo više ostati bosonogima.
Kao mala, bila sam kao od gume, tako su se smijale žene koje su me čuvale dok je mama radit morala. Navodno sam mogla nogice stavit iza vrata i savijat tijelo na nemoguće načine tako da se moglo provlačit i kroz najuže prostore neozlijeđeno. Da sam bila jednako vješta i sa rukama i nogama, prstićima ručica i nožica, ili je takva priča bila samo. A onda bi se pojavila mama sa cipelama, papučama i strogim zahtjevima što je gore a što je dolje i kako se tretira pojedine dijelove tijela. Mrzila sam cipele, papuče i čarape, ali ona je iznijela priču da obožavam te neke određene lakirane cipele sa kopčama toliko da i u krevet idem s njima na nogama. Nije bila istina.
I onda, ta nazovi uspomena na taj moj prvi par čizmica na petu koji sam kupila od vlastitog novca u kredenci za ukras, toliko sam ih navodno obožavala, toliki im značaj pridavala i poput trofeja hvalila se njima. Zašto ih nisam na nogama nosila, zašto se nisam u njima prešetavala, zbog čega ih nisam ponosno pokazivala cesti, gradu, svijetu.
Točno ih se sjećam. Boje jelenje kože, s mekanom podstavom, tople i udobne, ne znam jesu li bile prave kožne, ne možete to znati bez obzira na etikete i jamstva proizvođača, vaša koža zna za udobno i neudobno, zna stišće li ili žulja, i ne misli o vrsti materijala. Vrišti li još uvijek od straha i boli. Sažuljana s mesa. Ali, kad sve to znate, onda sa više poštovanja i poniznosti i zahvalnosti ponesete taj novi dio sebe. Nekako mislim da bi tako bilo pravedno.
Po ove sam sama u dućan išla, a nisu mi bile donesene, sama sam ih izabrala jer su mi na nogama bile udobne, a ne zato jer je bila moda i netko me uvjerio da mi dobro stoje ili da svi takve nose ili da će mi sve cure na njima zavidjeti a svi se momci za mnom okretati. U tom smislu moje. I vrijedne, a ne zbog novaca koje sam za njih skupljala.
I ta peta, prve odrasle cipele na tak! Ne kao ono na kozjim nogama, nego me je držala na podlozi onako kako zaslužujemo i jedna i druga. Uspravno i ženstveno usporavajući ritam koraka. Morali ste misliti na to kako gazite cestu. Bez žurbe, bez srljanja, i nikako ne napamet u brzopleta zalijetanja posvuda i prema svakom. Pa do prvog nečeg što sliči na oslonac i sve sa naslikanim osmijehom koji će netko rastumačiti kao samouvjerenost samo zato što to nije. Kao Anu i Žanu. Razumijete.
A onda su te moje noge, jednog lijepog dana, jednostavno nestale iz sobe, i to sam primijetila baš u trenutku kad sam ih najžurnije trebala, tako to uvijek bude, biva. Nisam ih mogla pronaći na vrijeme, znala sam da mi nitko neće pomoći u traženju, posegnula sam za drugim parom niskih, drugih omiljenih, ni njih nije bilo, ugurala sam stopala u vunenim čarapama u balerinke i - pokrenula novi trend.
Moglo se čuti kako mi se zli duhovi iza leđa, tresu od prigušenog smijeha. Bile su to sestre. Maćeha - madam.
Kasnije, puno kasnije su bile pronađene u staklenoj kredenci u kuhinji. Kako se vama čini?
+++
- Tata, gladna sam. - napisao je samohrani otac djevojčice kojoj su rano dijagnosticirali autizam da bi ju duže mogli liječiti svi skupa. - To je bilo tako dirljivo, tako slatko, kako me je uzela za ruku iako nije ostvarila kontakt očima i povela me do kuhinjskog kredenca. Toliko sam sretan, moja mala djevojčica. Požurio sam da što prije sa svima vama podijelim svoju sreću. Osjećam da će ubrzo sasvim ozdraviti. Što vi mislite? Svaki vaš komentar ohrabrenja znači mi čitav svijet. I mojoj maloj djevojčici, također.
