Teta Antula je bila prva prava stara cura iz naše familije koja nije bila švora ni švelja iliti štraca i škovaca. Prvoj njoj su dopustili, ili se je sama uspjela izborit, da završi školu i zaposli se, te time postane osoba koja donosi novac u kuću, ergo hraniteljica, što je do tada bilo rezervirano isključivo za muškarce.
Nema veze što se sam naslov "majke hraniteljice" prvobitno odnosio na Majku Zemlju, pa onda na Majku Crkvu, pa onda na sveučilište, muškarci su, i to je tako svuda po svijetu, ne samo u nas primitivnih, preoteli i ime i otkinuli mu nastavak, samo zato da se onima slabijima među klapom, znači kategoriji komaraca, onih koji ne mogu potezati teške terete niti podnositi odgovornost za teške odluke, osigura radno mjesto na koje će se moći skloniti pod izgovorom da nešto korisno rade. Taj se rad obično vrtio oko prepisivanja sitnih brojeva ili slova s jednog mjesta na drugo. Iz tablice u tablicu, iz kućice u kućicu, neki put zbog udaranja pečata kojim bi se potvrdilo da nešto što jest nije ili što nije da jest, i u tome je bila njihova vrijednost.
U davna su vremena, a to znam sigurno jer to mi je struka, ponovno pročitavanje naime starinskih dopisa, potvrda, darovnica i certifikata, ti poslovi bivali povjeravani posvećenicima, ljudima, muškarcima jednako kao i ženama od povjerenja, onima koji bi radili samo to i brinuli samo o toj stvari, da bude na mjestu, na sigurnom i da je točna i po tisuću puta provjerena ako treba.
Ako ste imali viška novaca i bojali se držati ga doma, ostavljali ste ga u hramu, hramski vam je službenik izdao potvrdu da ste ostavili tog i tog dana taj i taj iznos, a onda ste, kad bi vam zatrebao s tom potvrdom otišli natrag uzeti svoje.
Ako ste se dogovarali s bratom ili sa susjedom o prodaji ili zamjeni zemljišta za sadnju ili gradnju, odlazili biste u hram i hramski vam je službenik sastavio ugovor koji ste oboje potpisali i dobili svaki po svoj primjerak, isti kao i onaj koji ostaje u hramskoj arhivi, za slučaj da nekome padne na pamet da se spori.
Ako ste dobili dijete, odlazili biste u hram i hramski bi ga službenik upisao u hramski arhiv kao vaše, pripadnika tog i tog roda, plemena i koljena, jer past će nekome bar jedanput u životu da vam ospori porijeklo, očinstvo ili nasljedstvo, i blagoslovio ga prema običaju.
Zbog čega su ljudi ikada smatrali da im takvi popisi i upisi i zapisi trebaju, ako su svi bezgrešni i pošteni u tolikoj mjeri da mahom svi svakome najprije traže greške pa tek onda možda nekako priznaju da imate možda neku skrivenu vrijednost. To ne znam. Ali možda netko od vas naslućuje, zbog čega se stari običaji mijenjaju non-stop?
Naša teta Antula je bila prva od naših cura koja je završila faks i zaposlila se u, nešto kao, arhivi, nešto kao banci ili možda kao matičnom uredu.
Sad, moram i ovo reć, da biste shvatili u čemu je njena vrijednost i kakva je razlika između tog što je ona stekla za našu stvar, a što to rade današnje kompletne i kvalitetne žene majke kraljice koje i imaju djecu i ljubimce i posao i rade, i još voze auto.
Znači, stari su hramovi srušeni, na stare običaje mislim, ako zgrade još i postoje, pretvorene su ili u muzeje ili galerije ili zaštićene kulturne spomenike, objekte od značajne povijesne vrijednosti, kulturne baštine koji vam je jezični izražaj draži, maltene žive grobnice sa ulaznicama na naplaćivanje i turističkim stručnim vodstvom. Kao priznaje se vrijednost ali ne zna se vrijednost čega, pa se sve prebaci na kamenje i šarena stakalca i slikarije po zidovima.
Znate ono, šta su te švore radile po čitave dane i noći. He he.
Pa to, zaboga! To su one oslikale, ukrasile, učinile svetim, vrijednim, ugodnim i od povjerenja.
A ne, ne to su njima ljudi donosili, obični ljudi poput mene i tebe.
Da, a kako to? Svo to zlato i predmete i papire prevrijedne, i svoje najtajnije tajne. To tuđe, njima povjereno na čuvanje nisu one ni dirale ni trošile, čuvale su za prave vlasnike. Na koncu, šta bi one s time?
Čovjeku, ljudskome biću, isto kao i svakom drugom stvoru, treba smo siguran zaklon, dakle puževa kućica, i nešto da se prehrani, sve ostalo je višak, teret bez kojega se može sve puno lakše u životu. Tajna vjere.
Šta će jednoj švori podatak o stvarnome očinstvu ili o milimetru zida koji dijeli vaše imanje od bratova vam? Razumijete? Ona je sretna ako je ostavite preostala 22 sata u danu da naslika, otpjeva, skuha, ušije, nahrani ili u miru odmori bez predanja da će ju tko napast iz busije. Koja od nas ne bi takav život poželjela sebi, ili bar dva tjedna takvoga odmaka od neprestanog žuganja, prebacivanja krivice, ili osjećaja žuljanja i svrbeža bez prave, konkretne stvari na koju bi mogla pokazat prstom?
A svom poslu, onom kojem je posvećena i koji joj je povjeren, dakle, urednom vođenju i neprestanom provjeravanju podataka važnima za život zajednice, je predana s potpunom odgovornošću. Čuva ga životom.
One legende o vestalkama, čuvaricama ognjišta ili o vitezovima templarima ako vam je ta bliža ili draža, izdavačima mjenica, govore upravo o tome: prerevni su, prepošteni i preozbiljno shvaćaju svoj posao, dakle, opasni su, jer nema s njima pregovora.
To se trebalo na ho-ruk promijenit, i tu su zaštitnici zajednica i stupovi društva vidjeli mjesto za osigurat i komarcu-muškarcu, našem jednome, dobar čovik ali jadan bolestan ne može ništa ne zna ništa, život dostojan življenja.
- Nećeš ti ništa tribat radit, samo sidi i čekaj i gledaj šta će ti ko dat, reć, pokazat, pa ti onda zovi mene.
- Platit ćemo mi tebi pošteno. Bit će odsad i u tebe i za počastiti prijatelje i za pozvat društvo. A i zgodnih cura, žena, kakve god voliš. Nema ti na svitu ništa šta žena voli više od novaca.
Teta je došla u takvu sredinu.
Mogla je, navodno, sama birat, oće li na šalter, da se vidi s ljudima, da je ljudi vide i čestitaju, da se proljudikaju, ili u kancelariju otraga. Otraga se oni između sebe trljaju i taru.
Tih službenika, trudbenika, svakakve vrste se nakotilo, svi bi kruva s vr pogače, besplatnoga ručka. Rijetke su bile žene, a te rijetke koje su bile, dovedene su tamo da im se olakša. I opet je došlo do zamjene, ne da se ženama olakša život ili ne dao bog osigura onaj dostojan življenja, nego da se muškima olakša.
- Ja san čovik, a ona je ženska, i ona mene ima slušat.
On je stvoren na sliku i priliku božiju, a ona je dovedena da mu se klanja i da mu služi.
Poslužite se ovim primjerom, djevojke drage stare i mlade, i sklonite se dok još možete. Kad upadnete u to kolo, na kraju ćete još i povjerovati da žena ne dolazi nakon muškarca, onako kako muškarac dolazi nakon majmuna na evolucijskoj ljestvici, nego poput kakvog objekta za podupiranje, stupa ili štapa, pa da u tom uvjerenju ne odrvenite, ili ne okamenite.
Na jedinoj slici, grupnoj, s nekog davnog obiteljskog slavlja, pokojna teta je ona s bijelim vezenim kolarem i dva tri broja manjom bob-frizurom, iza jednog uha.
Uštirkano merlo koje se vezivalo oko vrata umjesto marame po tadašnjoj retro modi koja je htjela oponašati dostojanstvenu lepršavost Šekspirova vremena, tako da ne znam u koje bi doba ili povijestno razdoblje smjestila svoju tetu, ili čak mjesto na svijetu, je li bila svjetska žena ili pomodarka ili čisto čista duša kako je pristojno ime za one malo pomaknute, udarene mokrom krpom, duhom svetim nadahnute jer nije u njoj bilo trunke zla a čvrstine i strogosti vrlo mnogo, kad je u pitanju bio integritet njenog zanimanja, i zato su je potajno zvali magaricom. Tvrdoglavom i glupom.
- Ništa ne zna. Samo sitna slova gleda.
I onu dva broja manju bob frizuru, kako se bilo šišalo djevojčice "na tećicu", u vrijeme njezinog odrastanja, i koju nikad nije prerasla, niti joj se iznevjerila. Druge su žene to prepoznavale kao znak nezrelosti: Ko retardirano dijete. Život ide, mode se mijenjaju, svi mi plovimo s tokom, prilagođavamo se, a Antula, uvijek ista. I to, iako prenošeno kroz hihotav smijeh, nikad nije bilo mišljeno sa simpatijama, ništa poput komplimenta, priznanja dosljednosti osjećaju za pristojno i lijepo, i čvrstine karaktera.
Sada, sa ovog mjesta i s ovim životnim iskustvom, ne želim ni razmišljat o tome kako joj je bilo dugih 20, 30, 40 ili više godina u toj kancelariji otraga. Sigurno da jest bilo i ucjena i pritisaka i podvaljivanja i ogovaranja i povaljivanja i tajnih dogovaranja. Ali, ljudi koji je se sjećaju, još i danas nas zbog nje poštuju, ne na način "pomogli smo, pomogla je, dali smo joj, dala nam je", nego baš ono, mjenica, odrezak, potvrda.. još Antulina! Da osjetiš ponos.
