Nije istina ono što se ponavlja da se djeca koja su rođena u istoj obitelji odgajaju i tretiraju na isti način od istih ljudi ali da ipak ispadnu toliko različita svaka na svoj način u skladu sa svojim poimanjem pravde i nepravde ili čemu god da budu izloženi od ranog djetinjstva, a razviju se i ispadnu toliko drugačiji, i to je kao dokaz koliko je svatko original za se i kako se život razvija iznutra i kako okoliš ne igra previše, a ni poticaji niti posrnuća.
I roditelji i društvo odluče unaprijed, što prije moguće, često prije rođenja, koje će se od djece odgajati za gazdu, a koje za podanika. Dok su braća u pitanju, a kamoli polubraća, susjedi ili stranci. Imaš dvije iste jabuke ili komada kruha za to dvoje djece, ali jednome odluče dati, a drugome ne, i to tako da se namjera jasno vidi i zna.
- Tebi ću Ja dati, a ti ćeš morati zaradit, prosit ili ukrast.
Na isti se način u školama dijele ocjene, u tvornicama radna zaduženja, na natječajima poslovi, na natjecanjima namještaju pobjede i rezultati. Mijenjanjem pravila.
Ovaj prvi, nema izbora, netko je odlučio umjesto njega, da će kad naraste biti isto govno, samo ako ponavlja fraze koje kao mali čuje, i ima sredstava za podmićivanja.
Ovaj je drugi u boljem položaju, iako se ne čini da je tako, za usavršavanja i za rad na sebi, ako ne upadne u stupicu da svoju vrijednost dokazuje nevrijednima.
Dakle, radi, uči, rasti, ako ti je bog tako odredio, a nepravedni sluga taj položaj osigurao na način da se i ostvari.
Bez ljutnje, zahtijevanja pravde, uspoređivanja, a pogotovo želje za zamjenom mjesta. Ovo je bolja pozicija, više je mogućnosti, više je toga ostavljeno otvorenim. Što će vam uvijek isto staro i dosadno? Pa da zamijenite stvarni život za vikend razonodu koja se zaboravlja da bi se opet ista ponavljala. Kratkoročna memorija, ne treba ovakva nikome nikada.
Samo osigurajte sebi da ono 'zaradi, ukradi, ili isprosi' ne bude u istog tog idiota, ili demona, bit će vam lakše. Na putu ste. To je to.
+++
U ono vrijeme, dok sam još boravila u kući roditelja, nakon bakine smrti, živjela sam samo noću. Kad su mi njezinu sobu dali urediti da ja u njoj spavam sama, bilo je dana da nisam iz nje izlazila. I nitko nikad ne bi ni pitao gdje sam. Sjećam se da sam bila mislila kako sam ludo sretna što imamo prostor na kojem mogu biti sama i svoja.
Znam da je oduvijek bilo priča o djeci koja su se skrivala u ormarima, ispod stepeništa, na tavanima i u podrumima, a ja sam imala lijepu bijelu sobu s prozorom prema vrtu na koji je dolazila lijepa bijela mačka i kraj kojeg je rasla i cvala velika bajama. Sad je vrijeme cvatnje. Samo stabla više nema.
Isti cvrkut ptice, jedan cvrkut jedne pjesme jednog istog tona, jedne usamljene ptice koju je gugl prepoznao kao pjev slavuja, čujem i sada ovdje u ovom sadašnjem mi stanu noću, a zapravo ranim jutrom i zimi i ljeti. Možda umišljam, možda se susjedi zezaju, možda je snimljen, možda netko od njih pokušava zaspati, umiriti se uz snimku neke snimljene meditacije, danas svi meditiraju, to je činjenica. Za mir u svijetu, a mir počinje s nama. u nama. Amen.
Noć dopušta više, i stvarima i ljudima. Disati je lakše kad ne misliš na to da ćeš biti optužen za uzimanje onog što nisi zaslužila. Bez straha od prisilne naplate. Jer sve ima cijenu. Ako znate da bez kruha ne možete, jednako kao ni bez vode ni zraka, samo što ovog prvog treba daleko, daleko manje, a netko vam i to malo uzme i ucjenjuje vas kao da je on gospodar bog svijeta kojeg niti sagledati ne može zdravim očima, a kamoli zamislit ili izmislit ponovo, dok ste mali, vjerujete u to da niti zrak i vodu ne zaslužujete, pa dišete sporije i tiše, neprimjetnije, sve do zaustavljanja daha.
Svjesni ste zraka, to naravno, to je ta mana s neba o kojoj pišu svi proroci i sveci. Da vas ne hrani to nešto što vam pada s neba, otkuda biste crpli snagu za udisaj pa izdisaj.
Ali, ne pada vam na pamet ono 'pomozi mi dobri bože', jer taj bog koji se sam predstavlja takvim i prikazuje bogom i zahtijeva ono što mu ni ne treba, čisto da dokaže samom sebi svoju snagu i potvrdi status u očima promatrača, nije dobar. Ni pravedan ni strog. 'Tražit će što mu ne pripada, žeti gdje nije sijao, ubirati gdje nije sadio'.
Ovaj ni to ne zna, samo galami i razbija stvari. Niti čuje niti sluša niti razmišlja niti osjeća, a pogotovo niti ne razgovara. Ali reći će spremno da ste takva vi.
To su riječi, fraze, kojih se sam naslušao. Njemu su ih govorili. Njegovo ih je uho zapamtilo, ali nije razumjelo i vrte se u njegovoj glavi i on ih sad na taj način dešifrira.
Ako uoči vašu reakciju i ta mu se dopadne, ponovit će je. I on uči. A vi ste učiteljica. zamjena uloga. Tko se čini jači, slabiji je. Tko se čini da vlada materijom, zapravo je niti nije svjestan. Ponavlja obrasce koji mu se svide ili zalijepe za prste, koji su dostupni, pa ako radi, radi. Na taj način, poboljšavate i druge, okolinu, prilike, možda radnje, jer onaj tko je tijelom veći od vas, sigurno može više toga u svijetu i potegnuti i promijeniti.
Ako ponovi dobro, ako primijeni dobro, i ako bude dobro primljen.
Po načinu na koji su moji roditelji grabili pozicije i bivali postavljani na njih, velika je vjerojatnost da su im ili šefovi bili gluplji od njih, ili da su ovi nešto i dobro ponovili od stvari koje su kopirali od nejake djece. Jer u stvarnom svijetu odraslih ljudi, vrlo je malo onih koji su stvarno odrasli.
Imaju malo veća tijela, i malo više godina, sve ostalo je više manje isto. Ako ima strpljenja i mudrosti u njima, učit će od vas, ili od popova.
Zato se i čini da svijet propada, da se sve raspada. Jer ne znaju dobro procijeniti, koji je obrazac njihov a koji tuđi, kamoli slijediti to što im se zada.
Pogotovo kad osvijeste da kopiraju od djece, ili invalida. Koji otpor. Kakva uvreda, zar ja!
Znam po djeci svojih vršnjakinja, kao malima, govor im je bio čist i jasno razumljiv, ali svi se odrasli u njihovoj blizini jako trude na glas izreći svoja mišljenja o ludoj djeci koja ne znaju šta zbore, kad malo porastu, pa ako im se zadrži isti dar rasuđivanja i govorenja, da su drogirana. Zato, svaki od njih prije nego dođe rok, pronađe svoje dječje meketave glasove i ponavljaju fraze sa reklama za parfeme i uloške ili gazirana pića uz odobravanje svih prisutnih starijih i priznavanje u svijet odraslosti jer govore sad nešto što se dobro razumije prepoznaje i zna.
Srce mi se slama kad vidim šta su od njih napravili. Ali za svoje i njihovo dobro, mogu samo otić što dalje od svega, fizički. Pa neka me pretvore u ovo što sam sada, krivca za sve.
Kad vidim s koliko prokletom prigušenom mržnjom ta djeca dijele osmijehe i medene riječi, ponosni jedva čekajući ispričat nekom, bilo kome, kako su toj i toj budali sve u facu fino, a misle se u sebi 'a budale, idiota i kretena, samo ti dipli, sviraj, kurcu sviraš, he he'.
Je li moglo lakšim putem, a ne ovako podvojeno trudno pa dok se ne okoti na van svo potisnuto a besmisleno i nepotrebno zlo.
+++
Noću bi redila i sređivala, radila ono što po danu ne bi mogla, zbog prisutnosti tuđih ispriječenih tijela, stalnih prigovora i zahtijeva da se maknem. A bilo je uvijek sto milijuna stvari više za uraditi. Tamo smeta noga, onamo čarapa. I tih cipela, više ih je nego nogu, nego koraka u njima učinjenima.
A oni ujutro, kad se dignu, misle da imaju kuću koja se sama posprema. Ili da su oni sami najurednija bića na svijetu koja niti mrvicu za sobom viška ne ostave na kuhinjskoj podlozi. A tek dlake u odvodima! Četke, češljevi i kolari zimskih jakni. Oni su uredni, a ja sam prljava. Daj vidi, kakva im je sada kuća. Sad svi imaju sklerozu, i artritise, onemoćali tijelom, i zaboravni duhom.
- Prije sam znala. Mogla sam sama. A sad eto stigle obaveze. ili godine, i šta ćeš ti sad! Trebam ić doktoru.
Ne znam vjeruju li i sami u svoje predodžbe sebe. Prikazanja.
Žao mi je djece. Neopisivo.
Neoprostivo.
I tako je isto i na poslu bilo. Bez srama uzmu ono nešto tvoje, dovršeno nedovršeno, nema to nikakve veze dok oni imaju dar tumačenja, i na sav glas svima govore da je to njihovo a da ja nisam ništa znala dok mi oni nisu to dali i naučili me.
I tako i susjedi, ako je kap vode naplaćena više, ako su ulazna ostala otvorena, bilo što.
Tako bi sigurno i obitelj koju bi sama zasnovala, jer je takav obrazac, test iz strpljenja, čvrstine i odanosti putu, valjda.
Hoću li se pravdat i dokazivat njima, i time im priznat vlast nad svojim mirom, ili pokazat pouzdanje u zacrtanu stazu koju sam sebi sama izabrala. Da napravim što mogu najbolje što mogu onda kada treba ne očekujući ništa zauzvrat, niti malo kruha koji je potreba da se izgradi ovo zemljano tijelo. Koje je ionako jedino ono koje će se raspast.
I to je neminovno to.
