Ima tu jedna u nas, koja je jako ponosna na ime koje su joj nadjenuli roditelji, iako ne toliko na prezime, smatrajući to znakom kakve plemenitosti duha, ako već ne porijekla, u smislu širine, obaviještenosti i slijeđenja trendova: svaku Karolinu bi ovdašnji ljudi prekrstili u Dragicu, i to bi bio znak prihvaćanja, ali ne!, uvijek netko voli biti malo drugačiji i dalji na bilo koji način, izdvojen. Čak i sramno, nepoželjno, pa da testira sam svoju snagu i sposobnost preživljavanja u okrutnim uvjetima. Možda je to to što se dogodilo mami, ne znam, ne želim sad o tome, ovo je priča o Dadi.
Jednako kao što su naše Ljubice postajale Violete, a onda naše Violete i viole, vrlo violentno, opet natrag ljube, tako su i Šarlote postajale Karoline pa 'žene, majke, kraljice', znate tu priču o Karlu Velikome po kojem su naši kralji dobivali titule i časti, vlastito ime ne zanimanje i zvanje, počasni naziv, ali ne i nomen est omen.
Znali ste po imenima koja se ili čija se familija brže prilagođava novim tiranima, tko lakše zastave mijenja, i tko je doživotni član stranke Kako Vitar Puše.
Budističko? načelo, bend do not break, budi poput bambusa, kad zapuše snažan vjetar, povij leđa, kad prođe, opet uspravi se. Ako se opireš, slomiš se, tako je to u prirodi, tako u društvu. Nije to nikakva sramota.
Nije sramota, nego gubitak vremena, trošiti život i životnu snagu, na vječna promatranja, predviđanja i strepnje, tko će sad doć, tko će sad zavladat, kome ću se sada morat do poda poklonit. Mislim da bambusi na taj način ne strepe od naleta vjetrova neočekivanih, mislim da ih ne predviđaju i ne spremaju se posebno baš za taj i taj napad, da bi mu smjerno polizali dupe. Ali drvo je drvo, a čovjek je čovjek je žena njegova.
- E ali reci ti meni kako ti u ličnoj karti piše, he he
- Šta u ličnoj! U ličnu ti upišu šta god ti njima kažeš, nega šta je u matičnoj arhivi
A ovu, za svaki slučaj, upisalo i u popa i u matičara. Jedanput Karolina baš sa k, jedanput sa c, jedanput sa ch, da se nađe. Za ne daj bože. Dalje nek se sama snađe. Ali nitko nikad ne računa na totalnu promjenu, na skroz nešto novo.
- Kraljica! Da dragica. Dražica.
I onda opet dođemo na polaznu točku. Oko čega se ono sav poznati svijet okreće?
U nekim je dijelovima svijeta, gdje se još govori našim jezikom, i gdje ima ljudi dovoljno starih da pamte, da se sjete pa da prenesu znanje, ako im se dozvoli da progovore pa makar im shvaćali govore za šalu i smijali se na sav glas iz trbuha u lica, Draga, Dragica i Draška kodno ime krave. One koja će hraniti i kad ne bude imala dovoljno mlijeka za svoje teliće ako je predvide za teljenje, za rasplod, a ne samo za šnicle. Mljekarica. A onda se po razredima, po kravama, junicama, telicama zvalo i djevojke. Takva je kronologija, a ne obrnuto.
Je li to zaostatak legende o kolonizaciji ovog dijela zemaljske kugle, znate onu priču o Zeusu i Europi, njegova je prva žena Juno bila ljubomorna na tu novu curu? pa ju je on prerušen? u bika, prenio na naš kontinent, u njima susjednu zemlju koja je po njoj i ponijela ime, Europa. I eto nas sad ovdje. Sve dugujemo jednoj kravi preljubnici.
Ne znam kakav je točno poredak bio, valjda da nisam još dovoljno stara da bi mogla doseći mislima u tako daleko vrijeme, a možda je da nisam pažljivo slušala onda kad se pričalo pa tko shvati, shvati. Jer, imate, znate i tih ljubavnica koje nisu nužno ni ljepše ni mlađe od one zakonom priznate. Vjerojatnije je da će biti opet ona priča o tjelesnim tekućinama, koja krvari mlijeko, a koja vibuti. Možda po rogovima, neke su imale roge postavljene u obliku polumjeseca prema gore, neke prema dolje, a neke ih uopće nisu imale, morale su se snalazit usput, krast u drugih ili posuđivat. Kite li se i one stvarno prezaposlene tuđim zaslugama, i ako da, tko onda poteže teret, tko nosi jaram?
Poredak i podjela na Dade i Nede i na Nene, one koje uvijek daju sve od sebe, bez prigovora i pogovora, koje se savijaju da se ne slome, zatim one koje se kolebaju, sad da sad ne da, i oko kojih se treba strpljivije obigravat, jer možda je rozima naoružana i ne zna se kad će se za pištolje mašat, i ove treće kategorične škrtulje, ne i ne!
- A šta nisi dala.
- Šta si se opirala.
- Mogla si i sama dat.
Znate onu pjesmu, maltene navijačku, ali prezentira se mladim neiskusnim curama kao romantična balada koju zaljubljeni dječak pjeva oholoj ženi-djevojci što li je?
Neda nije više tako ohola, Neda puno lakše sada kaže da.
To je pjesma o silovanju, trijumf pobjednika. Sjetite se toga prije nego zapjevate iz sveg grla skupa s društvom veseljaka čak i onda kad su na rubu suza od vlastitog jada. Oni misle da je baš sve rat, osvajački pohodi, a nagrada čak nije žena, nego ona njena stvar, kojih istih takvih ima posvuda u prirodi. Čak i na krajevima vlastitih im šaka. Šakač. Razbijač.
Dada, o kojoj je ova priča, mi je bila docimerica za vrijeme studiranja, i neko vrijeme jedina osoba s kojom sam ljudski mogla komunicirati, pa slobodno mogu reći jedina s kojom sam komunicirala, ako se ne računaju jer zašto bi, ona prenemaganja koja se podrazumijevaju uvijek ista kad ste u dućanu, kad ste u restoranu, ili čak na ispitu kad se od vas traži da izbiflate točno što piše u skripti vajnog predavača, inače nema prolaza.
Nisam to tada znala, nije mi, mislim to bilo dopušteno jer još nisam imala dovoljno vlastite snage, da preko nje čistim svoja neka sjećanja, kojih se tek sad u starosti polako pokušavam riješiti na svjesniji smireniji način, da se ne ponavlja u sljedećim krugovima na isti bolan čin.
Ona je to tako jasno, otvoreno i čisto izražavala, ne samo govorom. Zlostavljanja, sakaćenja, poniženja i padove, a kamoli posrnuća. I sjećam se da ni u jednome momentu nisam mislila da laže, da izmišlja, da kopira tuđe igre, priče koje je prije negdje čula od nekog tko je prije nje čuo ili pročitao ili izmislio sam od sebe, kako bijaše u početku, svijeta i vijeka svega. Pa da se uživljava samo iz dosade ili da bi bila važna, nekom zanimljiva.
Nisam niti vjerovala, mora se i to priznat. Niti sam upijala njene riječi, oponašala kretnje i radnje, da bi ih sama mogla ponoviti negdje pred nekim, bilo kime, zainteresiranim za mene i moj život, ili ne. Šutjela sam dok je govorila. Slušala sam bez upadica i pitanja. Pustila bi da sve to i kroza me prođe, i ne bih prenosila dalje. Ni njoj samoj, po onim ženskim, ljudskim običajima, zbog poticanja želje u nastavak priče, nove epizode. Let it flow. Let go & let god! Ne znam više čije su to parole, ali ponavljaju se uvijek iste sa svakom generacijom, a ja sam ih u svoje vrijeme shvaćala ozbiljno, isto kao i sada kad sam dovoljno stara da skujem svoja vlastita načela, životna pravila. Za prijenos. Budućim naraštajima.
Dada je točno znala kako da izvuče na površinu sjećanja koja ni sama nisam znala da postoje u meni, svojim jednostavnim prizemnim načinom, priprostim, vulgarnim u drugome rječničkom značenju te riječi, frazama poticanja.
Sama je imala dvojicu starije braće i oca koji se teško, po vlastitom priznanju, kontrolira, i majku s kopiletom. S takvim je stavom ili društvenim pogurancem, taj i takav otac u statusu heroja, maltene svetog Josipa, a ona je bila njegovo jedino dite, vidiš joj po očima,
- Ne mere ti je niko ukrest!
Čija su braća bila, njegova, materina ili Dadina, ne znam. Je li kopile preživjelo ili je i to bio Dadin nadimak, ni to ne znam, iako sve igra.
Nikad prije nisam mislila da postoje takvi ljudi, ako bi i naslutit mogla iz kakve igre riječi, automatik bi ju bila svrstala pod 'literatura', ili 'davno prošlo vrijeme', ono iz egzistencijalnih romana čarlsa dikinsa ili čarli čaplina, evo ga opet kralj karlo.
Imala je ožiljke posvuda, od ugašenih cigareta, i dugačke pruge kao od lasa ili kako se već zovu oni kožni konopci kojima su ljudi muškarci i gospodari osiguravali, ni gaće ni hlače da im ne uteknu s trbuha i onog ispod njega. Tregeri, kaiš? Pancir. Španc.
Sama je pušila baš puno za djevojku i za ženu, i ne znam pravo da sam je ikad vidjela bez upaljača u ruci spremnog. Imala je neko pravilo da se ne grebe za vatru nikad. Kupovala je te upaljače i bilo ih je više pregorenih, potrošenih, onih bez kresiva i bez onog metalnog dijela za žigosanja, nego što u prosječnoj kutiji bude šibica. Palidrvaca, rečenih čačkalica. Nije to za ljude.
Ne znam tu logiku. Nije mi poznata niotkuda, ali znam da ju nije ona izmislila jer znam da istu tu tajnu valjaju i sadašnji omladinci, pa se bit će radi o kakvim muškim junačenjima, a Dada je nastojala u svemu sličiti što više na muško.
Valjda kao ona djevojčica Duga, koja iz školske lektire biva izbačena jer da navodno izaziva samoubilačke misli u nevinim umovima, i da promiče, promicala je još onda ma zamisli ti samo u ta primitivna vremena! transgender bi kju trash kulturu.
A onda sam slične tragove na koži napipala, osvijestila, opazila da imam i sama. Zadebljanja i zatamnjenja koja je trebalo ili istaknut na neki način, ili istanjit i izbijelit, posvijetlit do glatkosti porculana. Lutka iz izloga. Plastika ti duže traje. Teže će se slomit!
Dada je bila majstorica u isticanju, od svojih je ožiljaka napravila štit. Zaštitni znak, što li? Dokaz pripadnika članstvu.
Sjećam se da mi je jedne noći, uzela ruku i izvrnula je naglo, onako kako to i inače rade jači slabijima, veći manjima, iz čista mira da se sjete, i jedan i drugi, tko je gazda.
I onda, prinijela žar cigarete koju je trenutak prije bila razgorjela u ustima napuhujući obrazima jako baš s namjerom kao kad se u vatru puše da rasplamsa jače da brže zagrije ispeče što je već bilo spremljeno za ispeć. Prinijela, govorim vam, taj zašiljeni užareni vršak mojoj nadlaktici, baš na onom mjestu gdje je koža najbjelja i najmekša jer je zaštićena, kad položajem, kad odjećom. Nisam bila niti okrenula glavu, ni glas pustila, kamoli vrisnula, nisam se otimala. Jer nisam ni mislila ni očekivala da će biti toliko luda da me se i takne njome. I stvarno nije.
- A vid u mene.
Čitavi niz smećkastih ožiljaka. Da nije to tako bila povezala, rekao bi skin tags, mladeži, melanomi ali dobroćudni skroz. Skroz.
Nije bila ponosna, nije to pokazivala kao ratne ožiljke ili takvo nešto, ali nije bila ni tužna ni posramljena, pogotovo ne prestrašena. Potpuno bez emocija. Da li čvrsta, ne znam. Otporna? Nije otpor baš takva vrlina u svakim prilikama, kako se sad misli. Sve ima svoje razloge i trenutke. Slave. A studentske mračne sobe nisu prostori za junačenja. Koliko za skrivanja.
Ja sam se bila osjećala nevoljenom, i mislila da je samo sa mnom tako, a onda upoznate nekog tko se s istim čuvstvom? nosi na svoj jedinstven način, plus toga misli da je vaš jedinstven. Kad ono, dvije smo, ima li nas još. Eto takav je to bio sretan aha doživljaj!
Moji su roditelji igrali istu igru, kao i njeni, tebe volim a tebe ne volim, sa mnom i sa mojom sestrom, tebi ću dat, a tebi neću, volim te i voljet ću te ako mi daš napraviš skočiš, a ako ne neću te voljet nikada više, ali nisam bila registrirala fizička kažnjavanja, kojih je sigurno moralo bit, inače ne bi bilo govora o odgajanjima. A Dada je tako predivno otvoreno pričala o svemu. O svemu. Bar meni je. Nevjerojatno hrabra.
Znam da sam jednom kleknula zadivljena pred njezinom iskrenošću, i ostala na koljenima, dok nisam postala svjesna krhkosti tog položaja, i smiješnosti.
Ona je bila "ne-ne sestricu", pa postala da-da, "to je Šimina sestra, a Šime je reka da moremo". A bila su dva brata. S puno prijatelja.
- Nemoj puno s njom. Ona ti nije dobra.
Tko bi normalan htio bit dobar u ovakvom društvu. Pa tom, koje će govorit okolo koliko si dobra dok god si dobra svima njima (osim sebi). Zaključaj vrata pa sama progutaj ključ. A kiselina u želucu rastvara i teške metale.
- Be notorious - citat ili savjet koji me pronalazi sve češće zadnjih dana, odaberi, usudi se bit zloglasna i što ne?, zla! Takva Dada, yes and yes to life!
Čini li vam se da je pretjerano?
Mi još nismo, ovaj dio svijeta nije još dovoljno zreo, za savijaj se da se ne slomiš, prilagodi se prilikama, teci skupa s tokom rijeke, načine života. Još smo, ili tek smo, u fazi osvještavanja događaja koji možda i nisu problemi, nego nesporazumi. Loše navike i obrasci. A onda je velik problem, kako sve to iskomunicirat, jer je previše puno istih i sličnih riječi s različitim značenjima. Emocije se vezuju na slova, više nego tumačenja, pa kad hoćeš reć komun-ikacija, oni samo čuju komun-izam, i komu-na, ko? komu? Pa opet ostane sve u gaćama. Niti u crijevima ili cjevovodima, pa da se malo nategneš, napneš, da izleti van. Tako je Dada pričala. Ako je negdje zapisala ovu priču prije mene, i objavila ju, i stekla slavu i zaradila novce na njoj, ja to ne bi mogla znati jer se ne sjećam njenog pravog imena. Junica, telica, draga, draška, dragica, daaaga naša, da-da, karolina, kraljica. Ne znam. Ovo zadnje nije. Šarlot-torta, krema. Ne kaže se krema, nego kreeema. Nu kretena. Kreni dalje, daj momak, prošetaj!
