Živio je jednom davno jedan vrlo siromašan čovjek koji je bio toliko oskudan u svemu da nije imao niti imena. Pošto se često vukao po ulicama pa su ga iz viđenja, svi u gradu poznavali, shvativši da je bezopasan, nadjeli su mu ime po pokojnom kralju koji je bio na glasu zbog svoje okrutnosti pri ubiranju poreza. Smatrali su to, ili dobrom šalom, ili pravednom osvetom: svaki put kad bi ga ugledali, mogli su mu se narugati kako bivšem gazdi nikako u lice nisu smjeli, ili ga udariti, čisto da osjete kako je to, za promjenu, davati umjesto primati batine, bez razloga.
Čak djecu su poticali da, kad god ga vide, zbijaju s njim šale i pjevaju pjesmice rugalice.
Iako je svoj posao odrađivao strpljivo i pošteno, nikada nikakvu plaću za nj nije primio, osim povremenog sažaljenja u vidu sitniša u praznu zdjelu.
Nitko ne može reći da je bio beskoristan kao što je beskorisna ona gomila besposličara koji sjedeći u kafićima ili po zidićima samo snuju kako će napraviti kakvu štetu gledajući slučajne prolaznike ili gipke konobare, komentirajući brzinu i ritam koraka, način češljanja i odijevanja, zahtijevajući da im se po stoti put donese kava kakvu oni vole niti ne namjeravajući platiti svih njih sto.
Morate priznati, bar toliko svatko može, da ima nešto u tim ljudima koji samom svojom pojavom izazovu instant buđenje. A Vlad je takav lik bio. Pojava.
Nije taj morao nikad ništa govoriti, tek što bi otvorio usta, ljudi oko njega bi se savijali od smijeha. Čak ako bi i zaplakao.
Bivao je ukras svakog razgovora, i modni dodatak, bilo da bi neka šmizla kiteći se tuđim perjem htjela spustit cijenu nečemu što jako želi kupit, ili pokvarit cjelokupni dojam, izgled, imanje, ime i status neke druge, bilo koje, persone:
- Ne bi da je jadnom Vladu...
- Ni Vlad to ne bi tako...
A sad probajte zamisliti da Vlada nema, da ne postoji. Pa nedostajao bi, nedostajalo bi svima "ono nešto"!
Budući da nikako ne možemo zamisliti što je on o svemu mislio dok mu se događalo neizbježno, a kamoli kako se osjećao, spojimo se, na trenutak na njegovu struju svijesti, da vidimo boli li, najprije, pa ćemo kasnije vidjeti što s tim dalje.
Mora da je strašno stalno biti toliko gladan svega a da niti ne znaš čega. Čak i kad ti žabe u drobu zakrekeću da je vrijeme ručka, a on pojuri na kladionicu da uplati na onaj broj koliko je bilo tih zovova iz bezdana. Misleći da mu treba još novaca na računu, koji se deblja, dok mu djeca mršave. Umiru od zapuštenosti. Još jedna soba, još jedna kuća, još jedno auto, za malog i gospođu mu. Pa opet na putovanje: radni, vjerski, zdravstveni, prijateljski turizam! Bio sam u Beču, u Firenci, i u Veneciji, 'pričat ću ti kad se vratim', pokazivat slike i očekivat ljubomoru i zavist, koja će i njegove žabe iz droba uznemirit kiselinom kad shvati da su i svi drugi bili, i da se jednako šupljikavo smijulje ne znajući šta će dalje, osim izazivanja nove neugodne emocije i širenja iste što više i što dalje. Dok ne naiđe ili se ne sjete jadnog starog Vlada, da omekša - sve:
- Muči, dobro je, makar nisam ko onaj jadnik, živi mrtvac, zombi, ništa nema, ništa ne radi, ništa ne govori, nigdje ne ide, niti išta zna, niti ga za išta ikad boli briga.
Svijet bi se ugušio u vlastitom smradu da nije ljudi poput mene, tako je mislio i nije to bila prazna utjeha da sam sebi olakša postojanje ili podigne samopoštovanje, opravda svoju svrhu pred bogom i ljudima. Nije bio ohol, po prirodi, jedino mu djece bilo žao.
Kad je napokon shvatio da, budući da djecu nitko ne opominje, dapače da ih se potiče na bezobrazluk i na prebacivanje krivice a sve pokriveno poznatim parolama koje se vezuju uz trgovačke običaje "plati manje dobij više" ili uopće ne plati, uvijek ima tko će, a ti uživaj dok možeš. Dakle, shvativši da će sljedeća generacija biti na nepovratom putu prema propasti ako se ustraje u takvim stavovima, odlučio je promijenit ploču.
I to doslovno, neće više izlazit na ulicu sa svojom praznom zdjelom čekajući sitniš za koji mu nitko neće htjeti prodat išta, neće niti pokušavati odgovarati na pitanja na koja nitko ne očekuje da budu odgovorena, niti će zaklanjat glavu podižući ramena u očekivanju iznenadnih udaraca. I sve to vrlo jednostavno, skratit će si život. Samoubit će se. I to tako da svi to znaju i da dugo još dugo o tome svima pričaju.
Najprije je pomislio da bi bilo zgodno da se objesi na štandarac na glavnome trgu, pa kad gradske vlasti budu dizale zastavu za državni praznik, da izvuku sami za sebe poruku.
Oprezni, ili škrti kakvi su već bili, spremali su i zaključavali negdje konop za zastave, a on sam budući da je bio jako, jako siromašan, nije imao svog vlastitoga niti je znao gdje da ga ukrade, pa je pomislio da bi se mogao možda uspentrati i hitnuti dolje na granit.
Nije bio toliko vješt s pentranjem po stupovima. Ali dalo mu je to ideju, da se popne na smokvu.
- Popet ću se na jednu, najest se ko čovjek slatkog meda taj zadnji put u životu, pa ko list sa stabla spoznaje... kakav će to biti kraj, aj! - lice mu se ozarilo, ali smokovik je bio ograđen žicom kroz koju je bila provedena struja. Smrt od strujnog udara ne bi dala očekivani efekt, bio bi još samo jedan lopov, gladuš kakvog su ga označili od početka. Ne bi bilo to nikakvo okretanje ploče, perspektive ni uobičajenog toka života.
Nije mu bilo druge nego da ode u šumu i da zamoli drvosječu da mu sjekirom odrubi glavu kao trofejnoj divljači. Jer sam to ne bi mogao. Našao je jednoga, naravno, ali taj, iako je imao dosta iskustva s ubijanjima flore i faune, nekako, na ovo klanje, nije pristajao. Iako ko od brda odvaljen, zaplakao je poput djevojčice grozeći se ljudske krvi. Vlad mu se tad ispriječio ispred kamiončića ne bi li ga svjesno pregazio, bar to, ali ovaj je panično izletio van i potrčao koliko su ga noge ponijele.
I tad se dogodilo nešto neobično. Pred Vlada je stupio Vrag.
Vidio je, znao je da se ovaj u životu dosta napatio, a u paklu su, isto kao i u raju, duše koje su za života puno patnje podnosile osobito dragocjene, pa se htio njegove što prije dočepati. Međutim, vidjevši kako patnju izuzetno dobro i strpljivo podnosi, bio je znatiželjan, a možda se i okladio bio sa svojim drugovima, pomislivši da bi se za tu dušu moglo utržiti i više još, ponudio mu je ovakav ugovor:
- Dat ću ti što god tražiš, u zamjenu za tvoju dušu.
Vlad nije bio glup, ili mu se naglo pamet prosvijetlila u tim zadnjim trenutcima, pa je pogledavši đavla ravno u lice odgovorio:
- A šta će mi svo blago svijeta, kad odlazim s njega, i to je gotova odluka.
- A ne, ne ideš ti, ni danas, niti sutra. . reče njemu Vrag - Ta i sam vidiš da nije tako lako oduzeti sam sebi život. To je u božjim rukama. Ja ti samo sad dajem na izbor, hoćeš li nastavit živjet kao i do sada, ili onako kako ti sam hoćeš, a to ćeš moći jedino ako imaš svojih novaca, jel tako?
Nije se mogao ne složiti, pa je htijući sad on stavit vraga na kušnju, zatražio ćup zlata koje će u svako vrijeme i na svakom mjestu imati najveću vrijednost bez obzira na valute i inflacije i devalvacije, molim, začudi se vrag, ali pristade.
Eto, tako je Vlad okrenuo igru.
Sa stečenim je novcem najprije utažio glad. Ali glad nije prestajala, stalno je žeđao za još i još. I uskoro je shvatio da samo o jelu misli. Nije ga bilo briga dok god je debela žena iznosila preda nj poslastice, a nosila je bez prestanka.
Možda bi tako pukao od nadutosti, da nije u paklu bilo primijećeno da proždrljivost i nije tako težak grijeh kako se misli, pogotovo ako zbog nje bivaju zapušteni svi ostali smrtni grijesi, te su zaključili da ih je siromah prevario i poslali su izaslanstvo za raskid ugovora.
Jedan po jedan, njih sve skupa dvanaest stizali su vražji izaslanici pred Vladovu kuću, a on ih je sve redom iz nje istjerao. Kao trinaesti otišao je preda nj sam gospodar pakla i pokazao mu strpljivo gdje je u ugovoru bilo napisano sitnim slovima, pod kojim uvjetima i na koji način dolazi do raskida potpisanog ugovora. A onda mu je Vlad ponudio savijaču od suhih smokava, i ovaj nije imao dalje šta.
- Nama su dragocjene duše koje su u patnji bogate iskustvom, nas zanima bol a ne dosada. - objasnio mu je poglavar. - Ako ćeš ti do svog kraja tako, zaboravit ćeš i minule boli, pa kakva onda korist?
- A kakva je korist onako? - protuupita njega Vlad. Nije bio zaboravio što je glad, zato i jest otezao. Pomalo kao obrnuti Job, samo što je Jobu bog dao pa uzeo, a on s vragom direktno ima posla.
Ono kad nije imao ništa, imao je sve, a sad kad može imat sve, želi samo jesti i jesti i jesti dok ne prepukne od nabreklosti. Nije bio sretan. Ali nešto mu je govorilo da ne smije to čuvstvo ni za živu glavu ostavit vragovima da se njime goste. To je bilo stanje svijesti koju je od početka svoje smrtne, ili životne odluke o samoubijanju, htio da promijeni. Sjećate se toga?
- Kakva korist? - začudi se đavao. - Od iskustva patnje? Je li od iskustva patnje, na to misliš?
- Da. - odgovori mirno Vlad. - Što radite s time?
- Pa, mi, ovaj, - zbunjeno će glavni - Ne znam, ali želi je i bog, a bog valjda zna zbog čega, pa da ne zaostajemo.
- Znači, vi ne znate što bog čini s patnicima. - zamišljeno će Vlad. - Jedino vam je do toga da ih se dočepate prije njega.
- Tako nekako.
- Znači, u paklu se uglavnom trčkara, vreba, i snuje spletke, a onda se čami čekajući... da netko reagira?
- Uglavnom.
- Pa reagira li ikad itko?
- Rijetko - posramljeno će ovaj - Gotovo nikad. - i otpuhne dugačak izdah duboko iz pluća, nakon čega spusti glavu na vlastita prsa, posramljeno.
- Znači kod vas dolje u paklu je prilično dosadno. Pa čemu sva ta galama? - a onda se sam sjeti odgovora - Da, baš zbog toga sva ta reklama. Da šta valja, našli bi vas. Da treba, još prije.
Vragu je ruka još jednom zadrhtala u pokušaju da dobije Vladov potpis na obrascu za raskid, on nije vidio širu sliku, bilo mu je do novaca, ali Vlad je vidio dobro i ugovor razvrgao.
Kad je napokon umro, njegova je duša sama od sebe poletjela prema sedmom nebu, to joj je bila sljedeća stanica, ali ključar i podvornik su je prepoznali kao dušu Vlada koji se za života volio družiti s vragovima pakla, te je ne pustiše.
Do tada je lepršala, ali sad se strmoglavi u ponor bezdana. I dolje je vragovi, svih njih dvanaest koliko je sati u jednome danu pa sati u jedinoj noći, prepoznaše i drhteći od straha, jer pamtiše da ih je nekako bila nasamarila iako ne shvaćajući u čemu ni kako, pozovu poglavara. Kad je napokon i on trinaesti prepoznao dušu strašnog Vlada iz zemlje glada, zalupi mu i on vrata, kao i maločas vratar raja, i navali na vrata balvane pa uzme pušku:
- Nama je dobro ovdje i bez tebe. Apage ab satanis!
Vidjevši da je nepoželjan gdje god da se djene, Vlad sjedne na oblak iz kojega zasniježi.
Ostat će tu, mislio je, ne kao opomena, nego kao putokaz, miljokaz ili vodič onima koji ne vide puta, i onima koji se nećkaju.
A ako naiđe još netko a da nije primljen, ni gore ni dolje, možda se udruže u novu zajednicu.
Već je bilo postojalo osmišljeno ime: "Srednji put" neka bude! Pa gdje nas odvede.
