Claudine ili Claudette je bilo, ili ime lika ili spisateljice koja ju je izmislila, zapisala. Ne znam pravo gdje bi niti kako provjeravala, ali ta mi se pjesma, zapravo kratak roman, bila toliko svidjela da sam knjižicu ukrala iz biblioteke. Čak ću vam reći i na koji način, to dobro pamtim jer u tom je bilo uzbuđenje, iako sad ne znam niti naslov niti korice ni autoricu.
Naišla sam na nju slučajno, imala sam pravo posuditi dvije knjige uz obaveznu školsku lektiru, dakle tri na dva tjedna, i jako malo prostora u školskoj torbi, jer trebalo je svaki dan nositi sve te udžbenike, radne bilježnice, čitanke, pernice, bojice pribor za geometriju i za likovni. Melodike i sintesajzere se nosilo samo kad je nastavnica glazbenoga bila u školi po rasporedu, i bila ljubazna toliko da nam to i najavi tjedan dana prije. Umjesto da budemo zahvalne, ismijavale smo je. I zapravo, to je jedina nastavnica koju iz tog perioda obaveznog školovanja pamtim, iako sam ju viđala najrjeđe. Iako je bila jedina koja nije pokazivala nikakav interes za tim da nam zagorčava živote i plete se u naše rasprave i svađe. Možda su je baš zato sve cure mrzile.
Jedino se nje, govorim vam sjećam, a zbog čega je sad vezujem uz ovu priču o svojoj prvoj! krađi knjige, sada još ne znam, ali možda se kakva veza pojavi do kraja.
Onako malo pogrbljena, natapirane kose skupljene u nisku punđu, možda dreadloksići, sve igra, i ogromne naočale s debelim lentama, za malenim pijaninom postavljenim uza zid tako da nam bude svima okrenuta leđima dok svira, ne zahtijevajući ništa drugo od nas nego da smo tiho, mogle smo komodno pisati zadaće koje nismo stizale dovršiti doma, učiti za neki drugi predmet, ili čitati neobaveznu lektiru, eto ga! razlog zbog kojeg njen lik ide uz knjižicu o maloj Francuskinji kojoj nisam pravo zapamtila ime, ali zbog koje sam upala u grijeh. Treću ili četvrtu zabranu iz Dekaloga, ne ukradi i ne poželi tuđe.
Djevojčica iz pjesme je živjela sama s ocem profesorom botanike na seoskom imanju daleko od galame svijeta, i dojmljivi, razigrani, šareni, uzbibani, uspavani, mistično zamagljeni i sjajno obasjani opisi prirode po kojima sam zapravo i počinjala primjećivati stvari oko sebe, život oko sebe, a ne samo učiti nove riječi i načine kako ih spajati jedne sa drugima da bi izrazila to što vidim i osjećam, davali su za naslutiti da je sva radnja koju vidimo u svijetu, samo posljedica većeg plana, većeg vala, veće sile.
Da sunce nije izašlo: da se nije odlučilo pokazati baš takvim kakvo je bilo na obzoru, rosa ne bi zasjala na vlatima trave, svaka kap na svoj način, dragocjenih dragulja po sitnim cvjetovima i onim raskošnim. Baršunaste latice mirisnih tamno crvenih ruža zamirisale bi drugačijim intenzitetom mravu koji je u tučku pronašao utočište da prespava ne stigavši ponijeti svoj teret sve do mravinjaka u jednom istom danu, a vrlo drugačijim pčeli i bumbaru koji su skupljali pelud za med ili za okrijepu. Prevrnuta zemlja ne bi dočekala polovice krumpira da se zasade ručno, niti bi u gredicama toga jutra zašuškale najlonske trake obješene za grede koje su imale biti ruke slamnatog strašila napravljenog od stare odjeće i osušene tikve umjesto glave, baš prikladno.
Kriknu ptice, vjerojatno vrane, iako se u stvarnosti bojimo vrabaca. Dovoljno sitnih da pozobaju sjemenke prije nego što se one i snađu sa zemljom. Veće ptice traže veće zalogaje. Kriknu, dakle, vrane i krene radnja.
Djevojčica se ne sjeća majke, ne zna zašto ju je ostavila, a otac o njoj nikada ne priča. Možda ju nije ni imala, možda ju je našao u kupusu, kako seoska legenda voli prikazati neobične pronalaske novorođenčadi kojoj se ne zna familija. Nisu djeca kriva. Svako je božji dar.
Zbog čega Klaudija nije bila ostavljena pred vratima crkve, ili u zvoniku, a možda je bila suđena ovom prirodnjaku, pa zato u kupusu, među okruglim glavicama. Da je bila zrno graška, možda bi bila drugačija priča, da je bila stabljika luka s onim okruglim cvijetom na vrhu prepunim sjemenjaka, sigurno da bi pjesma mirisala na divljinu. Ovako nije bila ni melanholična ni sentimentalna, A ni dječje razigrana, ili preobična kao što bi se očekivalo od jednostavnog jela koje se od kelja sprema. Jednostavan je način pripreme, a okus bude svaki put drugačiji što god da od njega spremiš. Sve ovisi o količini i temperaturi vode vatre o načinu rezanja i o začinima. I sirov i bez soli je jestiv i ukusan. Vrlo ukusan.
Eto, tako sam nekako i pročitavala tu priču, i svaki put ponovo i iznova. pronalazila u njoj nešto novo, nešto preskočeno, nešto neviđeno. Nešto ostavljeno za sutra, za drugi put. Za zauvijek.
Nisam zamišljala niti fantazirala u stilu što bi ja da sam na njenom mjestu, a pogotovo da sam ona ja. Nije mi padalo na pamet da se želim sprijateljit s nekim poput nje, ili imat nju za sestru. Učiteljicu ili majku savjetnicu. Klizila bih rukom po slovima i bile smo povezane. Na onom nivou, mislim, kako se kaže za okusit vjetar ili vezati se s cijelim svijetom preko samo tog prsta koji dodiruje vodu, bilo koju vodu, bilo gdje u svijetu, tekućicu, stajačicu, u koritu ili u lavoru, rijeka ili čaša. Slana ili slatka, kao znoj. kao suze. Tako.
Klaudija je svaki dan odlazila u seosku školu u kojoj nije imala ni jednu prijateljicu. Bila je zrelija od svojih vršnjakinja, i trebalo je biti njih grupica da bi shvatile što im se govori ili pokazuje, a s druge strane ona sama. Stari učitelj je to razumio i davao joj drugačije zadatke, primjerenije, tako da se nije dosađivala. A kako je čitala drugačije knjige, tako je imala i drugačije interese i zanimanja. Promišljanja svijeta? Ne znam, ovisi li to samo o knjigama, ali svakako knjige vam pomognu, kad nemate razgovarati s kime, kad nema ništa od podijeljenih iskustava ako ih i drugo uho ne prepozna na nekakav način, da se ne osjećate usamljenom u svojim novim spoznajama, oduševljenjima za život osim života.
Da sunce nije odlučilo da se ne pokaže, opet velim, ne bi bilo ništa od naših odluka. I vezano na to, ako naše odluke skupa s pokušajima ostvarenja, ovise o suncu, ovisi li na isti način o komu ili čemu i njegova odluka?
Staroga su učitelja poslali u mirovinu i u školu je poslana nova mlada učiteljica, koja se na prvu svima dopala.
Malo je zamagljen taj odlazak i iznenadni dolazak, ali dalo se naslutiti da je Klaudija mogla biti povod. Interes starca za djevojčicu u fazi pupanja nekome se nije baš dopao, možda baš njemu samom, a možda nekome koji ju je odredio za sebe ili nekog svoga kao priliku, ona je krivila sebe, nedostajao joj je on, koji je jedini s njom komunicirao kao da je osoba a ne dijete, i poticao znatiželju u njoj i otkrivao radost učenja. Oca nije spominjala, osim da je bio tu i tamo prisutan tjelesno, ali odsutan duhom. Zabavljen u svojim dizertacijama i pripremanjima za sastančenja ili predavanja. Putovao je ili radio van sela. A tko je radio u vrtu? Mislim neka žena. Ista ona koja je i kupus kuhala. Služavka neka. Ili susjeda. Možda prava mater, a možda vještica kao ona iz matovilke? U redu, izmišljam vam.
Nova je mlada učiteljica bila gradska cura i, kao takva ili samo zbog toga, drugačija od svega, dakle, zanimljiva. Na par dana. Nakon par dana, ponavljaju se stalno iste anegdote, a školski se program odrađuje kao na traci.
Obitelji drugih cura je žele namamit u svoje kuće, budući je putnica ili građanka ili tko zna što već, smatraju da zna nešto bolje i misle da će samo njezinom prisutnošću i druženjem s njome to nešto, ne zna se što, prijeći i na njih. Blagoslov, valjda. Nije naravno. Možete oponašati način češljanja i promijeniti stil odijevanja po uzoru na nekog, možete smekšati ton glasa i pokupiti nekoliko fraza koje vam se dopadnu, ali ako nešto ne pukne u vama da stvori prostor za nešto neznano, nema promjene, nema napretka ni nazatka, ostalo je sve po starom istom ponovljenom.
- A ti, uvijek ista. - sa žaljenjem su gledali Klaudiju. A ona je čeznula za novim knjigama.
Učiteljici je bilo čudno što do te jedne djevojke ne dopire na isti način kao i do bilo koje, i počela je agresivnije pokazivati interes za nju. Češće joj se počela obraćati po imenu pred cijelim razredom, komentirala bi njezinu odjeću ili izraze lica, ismijavala bi njene odgovore i ne bi obraćala pažnju kad bi ova sama podizala ruku tražeći dozvolu da progovori.
Da sunce nije odlučilo da zađe, cvijeće ne bi sklopilo latice, pčele ne bi ušle u košnice, mravi ne bi zalutavši usnuli daleko od mravinjaka, niti bi se djevojčica pokrila perinom do brade prije utonuća u duboki san.
Samo sada san ne ide na oči.
Rosa ne bi imala vremena da se pretvori u paru pa u kapi koje će nanova zasjati na vlatima trave, niti bi trava zamirisala isto, onda kad se u nju bosim stopalima zgazi, dok je još zelena ili kad postane slamnata zlatno žuta. Ali trava mora požutjeti kad tad. Nekad preko noći. A nekad poslije košnje. U tom je cijela razlika. Sve se obnavlja. I ništa nije isto, iako jest od istoga sve.
Tako je i Klaudija donijela odluku da slijedi primjer drugih djevojčica. Neće mrziti učiteljicu niti joj prkositi, nego će se sprijateljiti s njome, baš kako joj je savjetovala žena koja se brinula o njoj,
- Otac treba ženu, a ti trebaš majku.
Uskoro je mržnju prepoznala kao ljubav i naklonost, i pomislila je da učiteljicu želi za sebe, a ne za oca, i dalje se isti obrazac ponavlja i kad je odrasla i udana, pa udova. Do kraja shvatite da čitate jedan od onih kvazi feminističkih pamfleta o borbi za ženska prava, za samostalnost ili samo dominaciju, o potlačenosti žene i o njezinim mnogim vrijednostima, o njoj stivanoj u okvire koje nadilazi i o njenoj težnji za slobodom koju se vidi isključivo kao emancipaciju od vlasti muškarca. Muških likova nema, nejasni su, nisu, nije ni jedan, ni otac, ni učitelj, ni muž, ni gospodar, urednik, poslodavac što li, do kraja definiran, osim zanimanjem i prisutnostima povremenim.
Jasno vam je da ju svaki na svoj način za sebe ili sebi prilagođava i iskorištava, ali ni na jednom mjestu eksplicite kako neznano je. Ali sluti se.
Žene imaju nježnije ruke, ali jednako su zle, jednako manipulativne, jednako neosjetljive za potrebe svijeta, prirode, života koji osim njih postoji. Jer postoji samo ono što vide i što čuju. Ono što mogu vidjeti ili čuti, ili BI mogle vidjeti i čuti, izfantazirano je. Pa ako im nije draga osoba od koje to novo nešto čuju, odluče to mrziti ili ne priznati, a ako im je draga, nastoje oponašati, na presmiješan način, nakaradan način, na način od kojeg ti se želudac i crijeva i sve što ste pojeli i ne probavivši, preokrene iznutra van. Priroda i društvo.
I onda shvatite da je to vaš život. Ono kad se kaže: kako unutra tako vani. Kako je u velikome isto je u malom. Kako na nebu, tako i na zemlji. A mi smo odabrale zemlju.
Ja sam tu prvu knjižicu, od mnogih drugih nastavaka, poželjela svaki dan ponovo čitati. Činila se važna.
Ne sjećam se pravo kako sam je na prvome mjestu našla, je li bila popularna u to vrijeme, je li bila po njoj snimljena kakva serija, ili je izašla kakva kritika u kakvom časopisu koja je nekog možda mene samu bila zaintrigirala, je li netko preporučio, možda baš ona pristojna nastavnica koja je jednom tjedno svirala pijanino bez interesa što se u učioni zapravo dešava.
Na polici u biblioteci je bilo stajalo u nizu nekoliko tankih knjiga debelih korica boje starog vina, tako je rekla mama, baka je rekla da je boja trule višnje, a meni je samoj izgledala kao krv gusta i tamna.
Većina ljudi krv vidi kao smeđu, to će me iznenaditi puno puta u životu, kao boju blata. Kad se pojavite obliven krvlju ili u krastama preko rana koje zacjeljuju, reći će vam, fuj, prljavo, šporko, da nije bolesna.
- Bouže, uvijek nešto! - snebivanja.
Čak kad je i menstrualna. Rekao bi čovjek, žene su pa znat će. Nema veze što se svugdje može vidjet napisano da je krv crvena.
Ova prva knjižica je bila tankih korica i tamno sivo plava. Nekoliko njih sitih, slijepljenih jedna uz drugu, kao oni romančići koje se kupovalo na trafikama, kao stripovi i mikijevi almanasi ili magazini i zabavnici, ali ova, bez slika. Samo sitna gusta načičkana slova. Nitko to ne bi čitao, niti htio da ga se vidi da to u ruci drži. A kamoli krao.
- Za to se šporkavat? Ma da!
Ali uzbuđenje krađe, jer je zabranjena, pamti se i traje. Jedanput je dovoljno.
Uzela sam dva primjerka plus obaveznu lektiru plus knjigu za baku, bibliotekarka nije primijetila da su dvije iste, ili nije ništa govorila, samo je mehanički udarila pečat na zadnjoj stranici, i gurnula sve naprijed preko pulta, hvala doviđenja, rekla sam veselo i jedva dočekala da ih odlijepim jednu od druge od treće i četvrte u svom miru doma.
Strepila sam na kraju godine kad su svi govorili o inventurama i o prebrojavanju inventara i građe, da netko ne poveže nestanak baš te knjige sa mnom koja sam ju bila posuđivala, čula sam bila da se govorilo o manjkovima, ali i o viškovima, i da vrag ima pomoćnike svuda, na šaljivi znači način, a ne ono žandar traži lopova prebacivanje krivice. Nitko ne vidi, tako izgleda, ništa tragično ni strašno kad se knjige kradu, a kad se knjige pale ostane zabilježeno samo u knjigama o kojima će se govoriti neko kratko vrijeme dovoljno kratko da se zaboravi razlog, ali ne i osjećaj srama zbog počinjenja kulturocida, ali to su drugi ljudi.
- Netko plače kad mu mačka krepa. A veseli se zbog smrti neprijatelja. A ona o knjigama.
Ova je, ukradena, nestala iz moje dječje sobe jednako misteriozno kao i sve druge stvari koje sam voljela. Tanka porculanska figurica Duge iz pripovijetke Sime Matavulja. Kasica prasica u formi globusa. Mali kožni novčanik za sitniš u obliku bubamare. Pletena torbica sa resama. Umjetni kamenčić od neke slitine koji se presijava i bez svjetla kad ga držite pod određenim kutevima. Bakrena narukvica bez zakopčavanja.
Neki demon vas prati pa nasluti do čeg vam je stalo, pa uzme to sebi, možda misleći da je dragocjenost mjerena svima isto, da će se od naklonosti ili potrebe preliti na njega, a možda vas samo namjerava ucjenjivat time u zamjenu za nešto drugo. Zato ih i nisam tražila, prava je sreća znati da se materija i emocije, materija i misli, materija i mašta, fantazija što li, ne vežu jedno za drugo na isti način, kao listovi papira, glavice cvijeća, kamen na kamen, bobica do bobice, materija i materija, da stvore cjelinu, da ima istog smisla, jednako značenje, da podupla vrijednost, podigne se cijena. Zato ucjene ovog tipa ne igraju ništa.
Knjiga, vijenac, kuća, grozd, biserna ogrlica. Misao, osjećaj, uspomena, dojam, čini razliku.
- To je puno vrijedna knjiga, slika, komad nakita.
- Kako ne, kič obični, bižuterija.
Nekome smeće, nekome sve. Pogotovo ako ide s namjerom da vas se povrijedi. Ukrade iz očiju.
+++
I onda gledate kako joj nešto gasne u očima s nadom da ćete vi biti taj koji će ih opet zapaliti, ali sad sa nekako drugačijom vatrom. Do tad je bila dijete, a vi ćete ju naučiti nešto novo. Uvesti je u drugu fazu, fazu odraslosti. Ona ne zna ništa, pa ste u prednosti, što god da joj kažete a gdje će provjeravat, kod koga. Ako joj i padne na pamet da potraži na drugom mjestu, imate vi načina da je upozorite na opasnosti svijeta. Preplašeno drhtureći svit će se u vaše krilo, sama će od sebe tražit da sjedi na jajima.
Gle kakva je!
Globus kasica za sitniš, novac cijeli svijet. Lako ćemo za to.
+++
Počela sam naštimavat svoj tekući život prema tom romanu, to se dobro sjećam. Poklapali su se neki detalji, nisam imala prijateljica među vršnjakinjama, knjige su mi bile draže od živih razgovora o uvijek jednom te istom, tko koga gleda i tko koga voli a tko se kome sviđa, imaš li simpatiju, pa što je to simpatija. Simpatije se izražavaju na sprovodima naša riječ je saučešće, iskrena sućut. I šta ću obuć sutra, pa vidi ove šta je ono obukla,
- Šta si to obuklaaaa…
Glas pun emocije, a ne znaš je li divljenje ili snebivanje. Komplimenti ili izrugivanja. Di si to kupila. Koliko si platila. Ajme jel te puno došlo, ajme meni. Ne plaća se samo novcem, to vam je jasno na nekom nivou, ali da li onim nečim, ili je ipak u pitanju samo usluga pa protuusluga. Svijet se kreće na toliko puno razina, toliko dimenzija. Različitih platformi i podloga, i svaka ima svoj osobit jezik, svoje tajne dogovore, svoja nadmudrivanja.
Trebalo je u tom svijetu imat nešto svoje, neku bazu, neki temelj, neki oslonac ili barem gredu za koju bi se držala, za koju bi se zakačila ili objesila, o kojoj bi visila kad bi me svi izgurali čekajući da se vratim uplakana tražiti bilo čiju pažnju. Bila sam gotova za umrijet.
Ako utonete u svoja vlastita fantaziranja, u svoju vlastitu glavu, ako se prepustite onom nečem većem nejasnom i tajnom da vas proguta i obuzme i preuzme kontrolu, nećete preživjeti u stvarnome svijetu. Svijet vas neće hraniti, i pobrinut će se za to da vam zatvori sve prolaze prema ičemu što bi vas othranilo bez obzira na sve. Čak živjeti poput biljke, od svjetla i rose, bude vama uskraćeno. Odjednom svi spuštaju rolete i pale projektore i hoće da svi zure u pokretne slike koje će se kasnije samo oponašat onoliko dugo koliko tko može zadržati pažnju na glavnome liku. Odjednom nema vode, svi lude za gaziranim i one mjehurice koje pravi smatraju kisikom. Ako je balon, a što je u balonu, od čega je napuhan, aj reci kako se puše balon, ha ha ha.
I taj tajni jezik, jasno vam je, vrti se samo oko dvije iste stvari, one dvije po kojima biološki razlikujete muškarca od žena, tuk na utuk, ali toliko je različitih načina da se zamaskira da ne možete nepriznati duhovitosti i neimanje mašte. Možda zato ne dosadi. Možda zato zaborave da je uglavnom život kakav vode za koji se spremaju za koji su spremni ili koji očekuju nadaju mu se i vesele, neugodan, bolan, neuredan. Tjelesne tekućine. Trebale bi kolat cijelim tijelom ravnomjerno, ili bar u poštenim omjerima. Teku li? Ako ste fokusirani samo na taj dio sebe, jasno da nećete znati. Zasuze li vam oči i tu ćete vlagu povezivat s trljanjima. Krene li voda na usta, fuj, također. Osim ako, a da da da. He he, vidiš ti nje, na šta ona misli i čega je gladna.
Tako da, ako se stopite s tuđom fantazijom, s tuđom nekom pričom, lakše je malo i bolje su vam šanse da prođete kroz život sa minimum oštećenja. Još ako se združite s kime, da podrži vašu igru. Još ako je zapisana. Tako da se možete korigirat jer je igra zapisana. Eto to je meni bila ta knjiga, prvi dio od mnogo njih nastavaka, koje nisam željela ponavljat, iako ih jesam sve u jednom dahu bila pročitala.
Taj početak, djevojčice sa sela, bez roditelja, bez prijatelja. Ali sve, samo ne sama.
U nastavcima se tek čita da jest bila jako usamljena.
Počela sam pozdravljat sunce i zahvaljivat mu što je odlučilo da se opet digne i da digne sve. Počela sam primjećivat tvrdoglave tratinčice uz rubove asfalta koji vodi od moje točke a do moje točke be. Čak mahovinu koja se skuplja na fasadama i koju nitko ne briše, bez obzira što su svuda upozorenja da je znak vlažnosti, a vlaga u kući početak da je bolesti. I ta mahovina i te gljivice su život. Ili njegov znak. Treba li i njima sunce. stvarno naše nebesko sunce, a ne ono s lampiona i uličnih svjetiljki, iako je žuto i narančasto da ne tjera šišmiše i ne ometa ptice kada migriraju.
I ona lokvica na parkiralištu preko kojeg skraćujete sebi putovanje, može biti spa wellness nekoj sitnoj ptici ili pužu, ili kukcu, znat ćete to po jatu sitnih muha koje će se zadržati baš na toj određenoj visini baš na tom i zato određenom mjestu. U tom određenom periodu vremena. Ne zuje, samo titraju i trepere.
Obješene najlonske trake neće šuškati baš sa strašila zabodenog u gredici tek zasijanog špinata, ali tih šuškavih strašila koji straše ptice, bit će baš posvuda. Sunce je odlučilo da se digne, pa je red da se i odmori. Noć za dan.
Ponekad to znate samo zato što je vrijeme za pidžame, pa se pidžame nose i po danu i za vani. A idete spavat u toaletama u kakvima se nekad davno pokazivalo po korzima i po teatrima. Poluprozirno, polugolo, a stišće i žulja. Žice i čipkice. Za koga? Prepričavanja, kako bi inače znala.
I onda vidite da je zakon isti. Iako se prikazuje s drugačijim bojama. Opisuje drugačijim riječima. Uzrok i posljedica, pa posljedica postane novi uzrok nečega drugoga. Da nema jednog ne bi bilo drugog. Da nema drugog kako bismo znali da postoji prvo. Na nama je samo da to primijetimo sve ako i nemamo volje da se to i prizna. Izrazi naglas, ili na bilo koji način. Da nisi ti, što bi bila ja. Da nisam ovdje, gdje onda. Slobodna od čega, od koga, ako trebam tebe da bi bila ja, a ti trebaš mene da bi se nadopunili na koji god način. Da nisam ja glupa, kako bi ti mogla mislit da si ti pametna. Nastojat ću ostat što god gluplja mogu, za nas obje, za mir u svijetu, pa ti razumijevaj i shvaćaj i prenosi kako god ti odgovara.
Nestanak tih sitnih stvari za koje sam vezivala svoj ostanak u svijetu, poklopio bi se uvijek s osjećajem, ili bi se dogodio uvijek u momentu kad bi ta veza prijetila da postane preopsesivna, to sam dosta naknadno shvaćala, iako je tijelo svaki put odradilo svoj dio dobro.
Kad bi počela brojit sitniš jer mi treba za nešto novo, bilo što, odjeću, knjigu, slatkiš, pa malo prije nego bi skupila dovoljno.
Kad bi počela doživljavat prefatalno svaku kombinaciju uz koju torbu ili cipele koju narukvicu ili privjesak ili bedž.
Kad sam počela pridavati čarobne moći kamenu koji sam sama za neki projekt u školi zamijesila.
Kad sam se počela previše poistovjećivat s Klaudijom, do granice kad bi prepoznavala odlomke iz nekog od nastavaka ili cijele dijaloge u stvarnosti kojom sam se kretala, pa preskakat stranice da vidim kud taj put vodi, da bi ga ponovila bez greške.
Zamaskirani blagoslovi. Cijena ucjene. Demon ponovljenog trenutka i moj anđeo čuvar. Sve u jednom. Sve u istom. Neka se viša, bolja od nas sila pobrine za sve, ako smo samo dovoljno pametni da joj se ne opiremo.
