A zašto su zmije strašne?
Što mi znamo o zmijama?
Da njihov otrov, ili ono što zovemo otrovom, u nekim slučajevima, u nekim primjenama može bit i jest lijek. Da mijenjaju kožu i da su kao takve simbol preobrazbe, samoobnavljanja. I samoizlječenja.
Da se legu iz jaja. A kako se pare? Koja je muška zmija a koja je ženska, koja sjedi na jajima a koja ih nosi u utrobi do nešenja? Jesu li zmije dvospolne? Ili su hermafroditi?
Kao gusjenice, larve, od kojih svaka postaje leptir, rađa se sama iz sebe, odbacujući staru robu?
Strašne su jer ne znamo ništa o njima, i to je jedini odgovor koji ovdje odgovara.
Ne napadaju ako se ne osjete ugroženima. Čuvaju svoj teritorij, ali i odu ako su otjerane. i ne vrate se više.
I taj način kretanja, bez udova. U valovima, brzim spretnim valovima. Kao podsjetnik na ovo što moderna znanost tek polako priznaje, ne otkriva, nego počinje prihvaćati, da smo val.
Toliko je podsjetnika za nas vječno zaboravne.
Ali, kakva je korist od ovakvog znanja?
Da nam ne prođe život samo u brizi što ćemo pojest i što ćemo obuć, da bi mogli što više, uspješnije i duže titrati u vlažnosti tuđeg ljudskog tijela. Par minuta žmaraca uzrokovanih trljanjima i zaštita od začeća. Životna svrha i jedini cilj modernog čovjeka. Nakon kojeg svađa, je li bilo uz pristanak ili bez pristanka, tko je koga isprovocirao, i tko ostaje jebena stranka.
- Puno me boli, molim te prestani.
- Šta se nisi opustila?
- Puno me boli, ne znam šta ću više.
- A šta si mu pustila?
Jedan put pusti, drugi put sama si kriva. Što odlučuje ispravnu odluku, trenutak ili ljudi. treba li slušati savjete izvana. Tijelo se samo prilagođava da se izvuče iz tog u što bude upetljano sa što manje oštećenja. Tekućine koje njime teku, a kojih ni nismo svjesne.
Humoralna teorija dijeli karaktere prema tjelesnim tekućinama: sangvinik, flegmatik, kolerik i melankolik.
Počinjem ih se prisjećat, tražeći im imena po starim sjećanjima, jer puno je starih knjiga zapaljeno i ismijavano do gađenja, do neupotrebljivosti.
Krv, sluz, žuč žuta i crna. Prvu još nekako razumijem, dugu također, ali što su žuta i crna žuč, ono iz ušiju, a što je crno, izostanak nečega? kao crna rupa, praznina koja treba biti ispunjena.
Pinkola Estes, koja polako postaje ikona pripovjedača, folklorista i alternativaca, a nikako ozbiljna znanstvenica, kaže da svaka žena kojoj maternica ostane neoplođena zna da je ona crna tvar, glib, blato na dnu maternice život koji je ostao neostvaren. A onda prokrvari, svaki mjesec tako. Puštanje krvi znači olakšanje. Ipak je potekla, ipak ima života unutra. Ipak se kreće.
Matematičar iz Indije, koji je otkrivač crnih rupa u svemiru, je govorio da njegova Devi krvari matematiku, brojeve, znanje, koje on svijetu vanjskom prezentira tako kako može, brojevima, izračunima koje ni dan danas nitko ne razumije, ali ih se neprekidno nastoji dešifrirati jer nekome znače nešto, netko vidi da imaju nekog smisla, ali još se ne zna kakvog, jednako kao i sa Teslinim patentima. Netko će im jednog dana pronaći nekakvu upotrebnu svrhu.
Crno nije stagnacija, crno je mogućnost ostvarenja. Ili neostvarena.
Ali što je u tijelu Meduze? Koja tekućina.
Otpad, ono što treba izbacit van, one kapi iz kojih su rasle otrovnice?
