- Krvi, krvi. - navodno su bile i posljednje riječi svete Katarine iz Sijene - Svijetu nasušno nedostaje krvi.
A mi smo odabrale krv.
Odabrale?
Je li to čin izbora? Je li u tom naša snaga?
Kako se prikazati svijetu, i kako njime prolaziti. Da bi preživjele i prenijele svoje sjeme na sigurno mjesto, i iznijele svoje plodove na gozbu bogova. Na trpezu, na trapezu. Sve je uvijek samo priča o hrani. I o prolaznosti svega, nestalnosti. Njihalo strave, i klatno istine na vagi božice pravde. Računa se svaka kovrčica. Svaka je živa. I svaka će te tražiti da joj vratiš račun.
Krv sama od sebe kola, krvotok ne traži našu dozvolu da bi prenosio živodajne tvari preko čitavog tijela, ali limfni sustav moramo sami moći, ili se sjetiti aktivirati. Što se ne kreće, skameni se. Ako se ne kreće znači da je nepotrebno te polako odumire sve do nestajanja. Tako se ljudsko tijelo polako vraća u životinjsko. tako prsti ljudskih ruku ponovno postaju šape i kopita. Kokošje noge.
- Volite svoje tijelo, - savjet je fizioterapeuta koji svoj posao znaju - dodirnite svoje noge, pogotovo stopala i nožne prste, svaki dan.
Ne radi se ovdje samo o savitljivosti kralježnice, sposobnosti da sami ošišate svoje nokte, da vam drob ne smeta i da je kičma dovoljno gipka, nego o prstima ruku i nogu koji su međusobno zamjenljivi. O prstima ruku i nogu koji mogu prihvaćati stvari i dohvaćati stvari i činiti stvari njima. Jednima smo odlučili hodati, a drugima se hraniti i mazati, to je jedina razlika, ali ako pogledate oblik stopala i šapa medvjeda ili majmuna, imaju veliki izraženi palac zbog kojeg se lakše kreću, kojim se bolje odupiru o podlogu i kojim mogu prihvatiti žlicu ili olovku ili granu, danas-sutra tko zna šta još.
Mačke imaju različit broj prsta na prednjim i na stražnjim šapama, onaj peti prst prednjih šapa se nekima jako lijepo priprema da postane palac.
Dočim su muškarci i žene svoje ruke umrtvili manikiranjima i uvijek istim ponavljanim pokretima do te mjere da niti ne znaju s njima koristit se pravo. Za udaranja vam ne treba šaka, dobra je i rukavica. Od rukavice do šape koliki nas put dijeli, ako koristimo samo za razbijanja?
Navodno da se toksini skupljaju među prstima stopala koja su po cijele dane u čarapama i u cipelama.
Volite svoje tijelo, operite svoje noge svaki dan. Ne nužno vodom, ako vode nema, dodirima, posvećene ruke, ruke posvećenih su uvijek čiste, inače čime bi se one čistile?
Limfu ću dakle staviti pod flegmu, ne bi se sjetila da odradi svoj dio posla sama bez malo vanjskog poticaja. A što su žuta i crna žuč?
U redu, žuč je gorka, i žuč je u žučnoj kesici. Čak postoji organ koji se baš zove tako. Živi li u njoj i crna ili samo žuta, ili je baš ova za crnu?
Kolera je bolest koja se manifestira čestim vodenastim proljevima i povraćanjima, dočim se melankolija opisuje isključivo kao stanje svijesti. Tako kao što se odvajaju priznata medicina i psihologija. Tako i njih dvije. Pa zašto su onda stavljene jedna do druge kod humoralne teorije? Očito da postoji i neka crna tekućina koja kola ljudskim tijelom i uzrokuje nepoželjna stanja duha. Tromost, obamrlost, letargija. Kolera vas makar natjera na zahod. Mora da to isto čini i melankolija, ali nismo voljni priznati joj. Možda je tvrda i pretvrda stolica, ako je ova prva proljevasta na suprotnom kraju.
Debelo crijevo i crvuljak. Slijepa ulica.
Krv, znoj i suze. Pa još pljuvačka i mokraća, samo ne pričajmo o tome!
Nekome je i krv gadljiva. A nekome je strašna. Netko voli gledati horore, samo dok se radi o filmovima strave, i dok vam netko objašnjava da je scena u stvari prepuna kečapa, tajni sastojak realistična zamjena za stvarnu ljudsku krv. Ljudi ne krvare kao boca koju okreneš naopako da bi iscijedio iz nje zadnju kap umaka za pizzu.
Znoj je manje gadljiv iako će svatko reć da smrdi. Makar je čist na oko, ako nije krvav. Kao onaj koji je Kristu razapetom kapao niz lice. I kao Meduzi ovjenčanoj zmijama. Bez tijela, u specijalnoj torbi. otvorenih bezubih okruglih usta. Zjapeća provalija.
Suze?
Još uvijek mi krvari desno oko. I tek sad mi pada na pamet i ovakva sveza:
Uvijek su vodene. U zadnje vrijeme pogotovo.
- Zašto su te suzice stalno u uglovima a nikad se ne izliju. Zar iznutra plačeš. Zar se i to može. Okrenuti pogled prema unutra, pa isto tako i zaplakati. Nikako da se izliju, što ih to sprječava. Staklena pregrada. Vječno zatvorena. Ni plakat ne možeš!
Kako opisati riječima, kako riječima objasniti nekome nešto što nikad prije nije vidio niti ima želju da se otopi, oslobodi, otvori toliko pa da bi mogao makar u teoriji prihvatiti da postoji nešto za što još sam ne zna.
U lijevome bistre suze, biserne, u desnome oku su krvave. I nikako da prokrvare na vani, jer bi to bila tragedija. Čudo, tajanstvo rezervirano samo za kipove. Za kamene lutke gospe kojima će se dolaziti klanjati u molitvama za spas materije, kao da je nema dosta.
Ljudsko lice kad prokrvari iznenada, krene se sa liječenjima. Kad zasuzi sa tješenjima. Suze nikad nisu, niti smiju biti suze radosnice, od radosti nema nikakve koristi za društvo u cjelini, što ćeš s onim tko je stalno sam od sebe radostan. Ne možeš ga razveselit ničim, niti ga možeš ucijeniti ičim. Zato treba ga rastužit. Što upornije i što češće. Pa ponavljat, ponavljat i ponavljat dok i sam ne povjeruje. I skupljat ponavljače koji će ponavljat i ponavljat i ponavljat dok i sam ne postane jedan od ponavljača. Samo da se miče, samo se ne ugasi život. Dok god se kreće na bilo koji način, znači da je živo. Čak i kad su ti pokreti samo mehanički. Pa sve dok ne postanete stroj koji se sam od sebe kreće, uvijek na isti način, uvijek u istom smjeru, istom ritmu i uvijek sa istim predvidljivim ciljem.
A u vama sve treperi od života i nikad ga dosta.
I kad je to vrijeme da se rodi novi život svima?
Mislim da je o tom bio mit o Meduzi Gorgoni.
 |
| coffee, tea or ... Medusa Gorgona |
... nastavlja se ...
