Neobično, morska stvorenja nose imena likova iz antičkog mita, jednako kao i zvijezde na nebu. Nebeska tijela, a morska stvorenja. Nebesnici spram čudovišta.
Meduze su ona želatinasta bića koja plutaju na površini slane morske vode. Mislim da još nitko nije otkrio meduzu u slatkovodnoj bari, rijeci ili jezercetu. U izvoru s kog se crpi voda za piće i svagdanju upotrebu.
Iznenadilo me, da službeni popis, katalog ili kako već, meduzama zove otvor, ili usta okružena pipcima, žarnjacima, onaj dio koji peče kad dotakne ljudsku kožu. Onaj klobuk, ima drugačije ime, a onda ona cijela opet neko drugo. Dio za cjelinu. Ostala je samo glava s Ateninog štita. Tijelo se zaogrnulo u zaborav, no je li klobuk u morske meduze šljem, kaciga ili aureola svetosti ili čega.
Prozirna je, vodenasta, staklasta, kristalno čista. Čak mekana i privlačna na oko, onako graciozna i fragilna, a zapravo kao guma, loptica skočica, ne slama se lako, ili čak nikako. Morsko biološki sajt na kojem sam našla najviše podataka čak kaže da je besmrtna, neuništiva, i ne čini se kao šala. Ljudsko oko i strpljenje na ovim bićima može dovoljno dugo zadržati pažnju da primijeti da ne ugiba kao druge zvijeri i da se sama od sebe oplođuje i razmnožava, pri čemu matica ne nestaje, nego postaje, pretvara se u više njih, u više istih, sebe samih, ili tako nekako. Postoje navodno i jednospolne vrste, koje se razmnožavaju oplođenim jajima, kao i druge veće ribe. A postoje i one vrste koje se umnožavaju principom izdanaka, kao biljke, presađivanjem sadnica. Doslovno kaže, otkine im se komadić iz kojeg iznikne novi takav na mjestu na koje je bio pao, ili bio zataknut.
Što je dakle, biljka, riba, koralj, hobotnica, žarnjak, alga, žena ili boginja.
Sve na ovom planetu, što je materijalno po prirodi, tako su rekli oni koji se razumiju, je stvoreno iz zemlje, čak i ribe u moru. Morsko grebenje i koralji, to još nekako razumijem, ali meduze?
I onda ta informacija iz metamorfoza, gdje god da je kapnula kap njezine krvi, ili bilo koje od tekućina koje kolaju ljudskim tijelima, i ne samo ljudskim, jer ona je navodno, ma sigurno, bila drugačijega kova ako ne baš božjeg, gdje god da ju je Perzej odnio, stavio pokazao iskoristio, izraslo je nešto novo, do tad nama vrlo nepoznato. Tko je mislio, prije njene tragedije, o koraljima u morskim dubinama i o otrovnicama koje žive u pustinjama. O štipavcima i o žarnjacima u nepreglednim bespućima. A sad ih odjednom svi love po pučinama, pustinjama i žele se zakitit njima ko draguljima, baš! Ko trofejima kakvim. Mi smo junaci i pobijedili smo zlo. Jači i od sudbine.
I ta njena otvorena usta, bez glasa, u koje svatko tko to želi utrpa svoje riječi, nije li to blagoslov veći od ičega, ako blagoslovima smatramo samo ono što donosi korist koja je mjerljiva.
Ljudi koji sebe smatraju dobrima, drže ju za dokaz pobjede nad zlima. Oni koji su proglašeni zlima, brane sebe govoreći u svoje ime, jer još nisu na sigurnome tlu da bi pustili svoj vlastit glas, ili možda tražeći zaštitu tako moćnog entiteta, koje čak i umoreno stvara.
Trpaju joj, dakle, svoje riječi u usta, ona je idealna manekenka, lutka. Da li na koncu?
Je li od nje potekao onaj izraz o glavi u torbi, i što taj znači?
Kakva je to osobita torba bila u kojoj je mogla biti njena odsječena glava? I kakvom je to čarobnom zlom metodom i mrtvim, ugaslim očima, pogledom žive ljude smrzavala? Je li mrtva još moćnija postala, nego što bi bila živa? Kakva se to zla tajna ovila oko njene kose koja je još uvijek živa, iako ona sama nepovratno spava.
... nastavlja se ...
