Pratila sam, jedno dugo vrijeme smo se i dopisivale privatno, blog, dakle javnosti dostupan privatni dnevnik jedne majke koja je izgubila sina kao dosta mlada i sada kad je zašla u dob koji se može zvati starošću još uvijek za njim plače kao da se sve ovog jutra odigrava. Pamti detalje, prepričava sitnice koje tek sada (ponovo) otkiva i svaki put se sjeti nečega novoga.
Žene, majke, bake, koje su čitave predugačke godine odgajale svoju i tuđu djecu, i uspjele ih dovesti do kakve takve zrelosti, nemaju toliko uspomena koliko je ova jedna žena imala o sinu od devet godina, a u tih devet, ona je radila, a on bio po državnim vrtićima i školama, dakle sve normalno isto uobičajeno svakodnevno, i da se nije dogodila ta tragična smrt, vrlo misteriozna, i njene bi priče bile škrte i turobne i nervozne u jedvačekanjima kad će više diplomirat, kad će se oženit, pa ajme meni majko za koga se oženija!, ali ovako, imala je anđela.
Moćna je to zaštita od stvarnoga svijeta, ili ono što zovemo stvarnim životom, a zapravo se vrti oko dva tri nametljiva i vrlo agresivan susjeda. koji nemaju svoj život ako ga ne vezuju s nepoznatim ljudima, jer o poznatima se zna sve i nisu zanimljiva uvijek ista mučanja i uvijek iste svađe ako ih se uspije isprovocirat.
Ona se umotala u svoju nazovi tugu i neko su je vrijeme vrlo poštovali zbog svega, a onda se sjetila da to i podijeli preko bloga sa nepoznatima jednako kao i sa poznatima. Nije imala puno pratitelja, neko ste vrijeme ako se znate s takvim ljudima tamo iz sažaljenja nekakav vid podrške kao njoj, a onda shvatite da ona nudi pomoć vama pa vam je sve odbojno, ali kad ste nepoznati, cijenite su gestu, odluku, hrabrost, otvorenost. Prepoznate se na nekom nivou, za koji nemate još riječi, pa prihvatite one koje se čine podudarnima s vašim neimenovanim i još nepriznatim senzacijama nakon gubitka ili pronalaska blaga, pomoću pretvorbi. Ništa se ne baca. Ništa ne nestaje. Samo treba imat oko da bi primijetilo. I melodiju da bi opjevala. Jezik nije toliko nužan kako se misli da bi došlo do nekakvog razumijevanja na nekoj razini svijesti.
Tako sam joj ja ostala. Nisam sebe vidjela u njenoj priči kao svoju mamu, niti kao sebe, niti sam njeno izgubljeno majčinstvo vezivala uz svoje neostvareno, a pogotovo se nisam ikad uživljavala u igru da sam ja to mrtvo dijete, pokojnica za kojom bi se tako lijepo plakalo.
A plakala je stvarno lijepo. "Jučer smo kupovali japanke na štandu i bile su mu za broj veće, za dogodine, smijali smo se, ako se ne raskidaju, sutradan je umra"
Žene iz mog klana su imale običaj, još uvijek ga imaju, da koriste previše puno tih etičkih dativa osobne zamjenice kad se naglašava osobita dragost:
- kako si mi?
- Jesi li mi dobro?
- A nisi mi sve pojela, pa ću ti bit tužna.
Moja bi mama rekla, zapisala kad bi smjela ili kad bi joj se dala prilika da piše: "Sutradan mi je umrla". Meni. Ona me nije dobro čuvala, pa sam njoj umrla, za kaznu. Inati li se dijete pa umre namjerno da se vidi tko je u stvari kriv a ko prav, ko je na istini a ko na laži, baš za kaznu, sad ću ti umrit pa ti vidi šta ćeš onda. Ili je kazna od boga za traljavo obavljen posao, to vam ne znam reći. Ovisi uvijek o simpatijama. Ako zajednica više voli majku, odraslu ženu, ili vidi kakvu korist od njezine tuge, ovisit će dalja igra. Može se od smrti djeteta ili žene živjeti baš lijepo i dugo, s puno dostojanstva i pijeteta, što god da to bilo, kako god da se predstavljalo u različitim glavama. Svi se počnu lipo nosit i jedni s drugima i sa sobom samima, smrt otvara oči mnogima, a samo jednome zatvara zauvijek. Poštena razmjena.
Ako ne vole mamu, obitelj, a to je onda kad se ona sama nosi sa svojim gubitkom i sa svojim pogreškama, ili kad potraži pomoć na drugoj nekoj strani za koju se do tada još ne zna, tipa po lječilištima i po apotekama, u očima zajednice samo za sebe, a za njih je nije briga, onda je mater sama kriva, zla vištica, kazna božja, tako joj i treba! A mali je bi anđel, šteta diteta, žali bože mladosti izgubljene i neostvarenoga života. Mogućnosti. Može se i na tome dobro trgovati: ništa ne razveseljuje srca obične žene i običnog čovjeka kao tuđa ustrajnost u tuzi.
- Bar mi nije kao u one jadnice.
A ona uporno žali, plače i tuguje, i nikako da se priobrati. Obraćenje na koje nas upozoravaju sveci i proroci. Baš to. Mora doć do promjene. Ako se ne dogodi transformacija, metamorfoza, preobrazba, zamjena, obrat, šta će vam zaobilaznica, da bi stizali uvijek u istu žalost. Iz boli se novi život rađa. Iz trudova. Mukah. Pasija.
- Pa još ti nije prošlo!
A ona u plač:
- Kako mi je ružno rekla, sram je bilo, vištica, doć će i nju božja kazna, ja ti kažem...
Kor eumenida zarida, s odobravanjem. Samo je skupila još više sljedbenika u svojoj ludosti, ako je koja i prešla iz svoje vlastite osobne privatne i tajne, u njenu, svejedno je ludost, ludost, nema ničeg novoga. Metoda izdanaka.
Usta su vrata. Da li pakla, ili raja. Ovisit će o onom što se u njih trpa. I kad se trpaju riječi i kad iz njih izlaze riječi. I kad se trpa hrana i kad iz njih izlazi hrana. I kad kroz njih udišemo zrak, i izdišemo, brzo, brže, još brže malo, radi oživljavanja, vraćanja u centar ili u neznanju, jer nosnice su za pristojna udisanja i pristojna izdisanja, dva hodnika, dva prolaza, a usta su gornja kapija, a izlaz je dolje, na stražnja vrata.
Nastojim odgonetnuti tajnu meduzine glave, oprostite zbog nasumičnih možda nelogičnih silogizama. Ništa nisu tvrdnje, samo nagađanja. A što ćemo s tijelom, što je bilo s tijelom, gdje je ostavljeno, zbog čega zaboravljeno, zašto se ne priča o rukama, o prstima o pupku, središtu svijeta?
Iz glave je rođen Pegaz, iz njezine odrubljene glave, ne iz maternice kao kad je rođen cezar, carskim rezom, da se spasi beba, dijete, dječak jer je majka umirala. Je li mit o meduzi početak mita o dentati, ili je to ista priča, već otprije svima poznata, pa nije bilo potrebe da se naglašava, da je glava maternica, a usta ulaz u nju. Ta užasna, strašna glava je čitava, cijela žena! Kompletna Osoba. Ili kompletirana tek, jedino u kompletu s dvjema starijim sestrama. Meduza je samo dio, to nas uči morska biologija, nova znanost.
Zbog čega se sve tako odvaja na način da nitko ne može vidjeti cjelinu, a svatko misli da sve o svemu zna dok mu ne dođe voda do grla pa kaže ja sam u svom polju stručan a to nije predmet mojih interesa. Ako je alternativa ovaj način običnoga svijeta koji zna bolje svačiji tuđi posao i zaduženja i obaveze od svoga, onda prva varijanta koja se tek počinje odmotavat, i nije tako loša. Ja gledam svoja posla ti gledaj na svoja. Svakom svoje, i ti mi se ne miješaj! Evo sada etičkog dativa u službi odbijanja umjesto sviđanja, kako naprijed rekoh.
Tako i ona, u početku privlačna, iz bliza odbojna. Izdaleka atraktivna, a u stvari ubojita. Strašna da se smrzneš.
Ona je u biti ogledalo, u njoj se, na njenom licu, zrcali lice znatiželjnika, prolaznika, nametljivih promatrača. Na taj vam način pokazuje što ste. Ne što ona vidi, ne vidi ta ništa, nije to do nje. Ona je mogućnost, ona je prilika da vidite sami sebe. Ako ste prišli s lošim namjerama, vidjet ćete čudovište, ako s dobrima božicu plodnosti, ljubaznu svećenicu. Ako čista uma, bez ikakvih namjera, možda se u vas ulije nešto njenog znanja, njene moći. Tako to ja gledam. Tako je sa svime.
Krv i suze. Oplođuju. Od njih se raste.
Znoj i pljuvačka. Rastvaraju i hlade. Pljuvačka pomaže pri varenju hrane. Znoj sprječava da se pregrijete kad je koža tijela, vanjska površina izložena velikoj toplini ili naporima. Ne znamo, bar ja ne mogu znati, što se događa iznutra. Znoji li se tijelo s unutarnje strane, ili kako drugačije.
Sluz i žuč. I kako se stvara žut vosak u ušima, ima li tog žutog još negdje u tijelu. Čemu služi, da omekša, da zaštiti, hrani li se itko njime, pčele?
Kao kad zgnječite one okruglaste bube u vrijeme cvatnje krumpira, pa kad iz njih izađe ono sluzavo žuto i srebrenasto nešto. Je li to isto to?
Mi smo polje, mi smo more, mi smo nedokučiva nebesa. A ne samo glava, užasna šutljiva vječno otvorena proždrljiva usta koja su ostala. Kao štit neke nove boginje, poljodjelstva, zbog masline je pobijedila Posejdona, a ne zbog oružja kojim se zakitila. Tako je ostalo zapisano u legendi o osnutku grada. Posejdon je ponudio konja, a Atena maslinu, i na mjestu na kojem je maslina izrasla, podigli su sveti hram, a oko hrama cijeli novi grad. Posvećeno mjesto. Došle su nove djevojke, pa onda opet sve ispočetka. Ljubomora i takmičenja između njih iznutra. Nasrtanja i zavođenja, ulagivanja i podmićivanja pa nasilna uzimanja od ovih izvana. Korupcija? Otkrivenje, pa promjena. Ne zamjena mjesta, do sad si ti krao sad prepusti meni, nego osobna preobrazba, prema osobnim tendencijama. Ako si za krađu stvoren, slobodno ti kradi, ali vidiš što se onda svima desi. Upozorenje, podsjetnik, strašna odrubljena glava one koja po nekoj verziji može biti žrtva, a po nekoj drugoj to je zaslužila.
