Originalno, ona je bila teta, a onda su je makli u kužinu. Nije imala tražene papire. Što znači da je radila nešto za što nije bila plaćena. Formalno, niti ikako drugačije. Ne znam sad, je li to bio jedan od onih trikova da se stvori više radnih mjesta, ili da se pokaže nekome tko je tko u selu, ali znam ovoliko:
Prije je bilo dosta dva razreda škole da bi se mogao snalazit po stvarnom svijetu, a danas svi gledaju samo, koliko se dugo tko školovao. I to nešto znači.
Možda čovjeku treba duže vremena da se sam pronađe, otkad više nema onog filozofa-cinika koji bi ga svijećom potražio. A može bit to ima nešto sa trajanjem ljudskog vijeka, prije je četrdeset godina života značilo odraslost i zrelost, šezdespet do sedamdeset već duboku starost:
- Kad ćeš više umrit.
da se svi odmorimo.
Samo bez žurbe, molim.
Titovka i Sovjetka su se nove tete zvale, ili je i to bila neka ruglica, znamo se već. I teta Vanja je isto rusificirana Ivanka ili Žan d Ark. Đovanina kokola, ima muža sokola, kupila je gaćice na crvene tačkice.
Tete titovka i sovjetka su stalno imale neke zahtjeve, stalno su prikupljale neke novce, neki materijal, neke informacije, pa bi nestajale u prostoriji za osoblje i ne bi se pojavljivale dok netko ne bi došao po nas. Iz ruke u ruku: s tim lutkicama od zlaćaste vune i kapama od plastificiranog kartona i makovima od krep papira i cvjećarske žice, koje smo sve navodno mi djeca za naše mame i za naše bake marljivo radile. Ma daj! dok smo mi u stvari gledali jutarnji program na TV-u što doma nikako nismo mogli sami se sjetit. Samo što se doma nisi morao branit od nepoznate djece kompletno namazane, uvijek spremne da te čupaju za kosu, s bilo kog razloga:
- Daj da te češljam.
- Odvratna si, ružna.
Plus nitko da opomene. Ili minus.
A njih dvije stavilo na jednu teta Vanju, i opet nam malo kakvi smo nadošli.
Nekad me i sad dođe želja za njenim grizom na vodi s malo čokolade. I hrenovkama u tijestu. Često je puta to bio jedini obrok koji bi pojela, ne zato što smo bili siromašni, što je bilo rata, što su bile nestašice, nego mama nije znala, nije nikad ništa napravila a da nije pravila teatar od toga. Ogadila bi ti hranu.
I izložbe nakon igranja u travi, bojanje prstima prirodnim bojama i prirodnim metodama, nema straha od alergije od zaraze od toga da ćeš bit izostavljen, preskočen, zaboravljen u gomili istih. Svaki je crtež bio na panou, i nikad se nije znalo čiji je čiji, ne zato što nismo znali slova. Znala je ona.
- Ili se pravila da zna?
Nepismena, primitivna. Ni dva razreda osnovne nije imala. Ta!
I ono naslagano kamenje, kao svaki je vrijedan i sve ima svoju vrijednost. Vidi mu oblik, boju, tvrdoću, koliko različitih, isto ko i glave. Svaka za izložbu u prirodoslovnom muzeju. Zaboravili bi da je bilo tuče, da su opet nasrnuli na najslabijeg između njih, i skoro izgrizli nasmrt. Ali ne bi, mislim da nije nitko zaboravio, da se skoro je veliko zlo dogodilo, dok nije postalo malo. Ona bi to tako učinila. Imala je takvu moć. Utjeha za sve? Ili najbolje rješenje za većinu.
Inače se za takva sranja čuje da se događaju samo u privatnim vrtićima na plaćanje, zato ih zatvaraju ajn cvaj. I onima što ih švore drže, a drže ih samo zato što u njima rade svjetovne gospođe s priznatim diplomama. Jer ko zna šta bi švore mogle. Svi oni napadi i napadaji nakon što se opet otvori neka stara tema o grobljima dojenčadi ispod neke stare crkve. Posvećeno tlo za nekrštene duše. Da im makar zemlja bude milostiva. Ali ne!
Što više razreda svršiš, to si više gotov sa životom. Pa objesiš na zid te doktorate certifikate ko ordenje ko zastave, i siliš se tko je koliko, gdje i kod koga duže izdržao, mukotrpno. Ratno stanje. Netko bi pomislio, past će im na pamet neko obraćenje. Pa promijenit putanju, krenut drugim putem, pronać sebi nešto što bolje odgovara. Svima. Od zabijanja glave u rupu u pijesku.
A valjda sve ima svoje.
