I ova je počela tako da je netko nešto krivo vidio ili mu se nešto učinilo, pa skanjujući se odmah priznati, što bi bio najpošteniji i najlakši put popravljanja grješke, puno bezbolnije od priznanja vlastite gluposti ili neukosti, rečenog nedostatka obrazovanja i svjetskoputovanja, pa je ustrajući u toj svojoj krivastosti, iliti pogrešnome razumijevanju nečega prvi put prispodobljenog ili čak fizičkim očima viđenog na licu mjesta, iz ničega započeo rat.
Znači, nitko nije bacao baš kletvu radi kletve, nitko nije tu obitelj krenuo ogovarati radi zlobe ili nekakve koristi, nego iz čiste gluposti, i iz nedostatka ikoga da opomene.
Postojali su u jedno vrijeme naše mladosti, ljudi koji su stalno opominjali nekoga, ne nužno nas djecu, često i starije, ali nikada nije dolazilo do ozbiljnijih problema, jer se radilo o ljudima od poštovanja, provjerenim članovima zajednice kojih su savjeti i viđenja, osvjedočeno više puta bila ispadala najboljim rješenjima za sve, ali onda se neobjašnjivo naglo pojavio manjak i problema i rješenja, ili su svi nastojali nuditi samo rješenja pa se u svemu vidio isključivo problem, pa su obični ljudi odlučivali, ili ignorirati sve bez razlike, ili jednostavno okretati leđa i dati nogama puta, što dalje. malo po malo, selo se istrijebilo, i ostala je samo suha trava. Netko bi rekao genocid, netko biološki rat, jer nije bilo ni krvi ni rušenja, zgrade su još uglavnom cijele, iako obrasle i zarasle u draču kakvi su bili i ljudi koji su obitavali u njima.
Divlje kupine imaju prelijepe male cvjetove, kad ih se pusti da narastu. Treba to dočekati da bi se vidjelo, inače udru po njima kosilice prije nego tanke grančice uspiju objavit svijetu šta su, kamoli da su. I okus je drugačiji od onih kupovnih, krupnih, baš za jelo i prodaju uzgojenih u kontroliranoj atmosferi. Mogu oni napisat na papir i točan omjer kalorija prema kilo đulima, i sve vitamine i minerale i hranjive sastojke uključujući šećere i masti dobre i loše, mora bit masti u svemu, ulje je obećanje bez kojega ne. I za parfeme i za probleme. I sad, naravno, jasno da se pojavi mrlja.
Neki stari vic započinje baš sa djevojčicom koja je brala divlje kupine kad ju je nešto ubolo, ali ne mogu se trenutno sjetiti kako je priča dalje išla, da l se kretala u smjeru drače, dakle trnja, ili zmije repatice s otrovnim zubom. Zmije vam, navodno, imaju samo taj jedan otrovan zub, znate, isto kao pčele, samo jedan žalac za smrtonosan ubod. Jedan pokušaj odbrane i to je to. Ako drugi put upadneš u nepriliku, taj drugi je i zadnji put. Makar što se osvete tiče. Zato pazi. Štedi sebe. Takav je savjet prirode. S time, da nitko, naravno, ne zna, imaš li još pravo na pokušaj, ili je samo zastrašivanje na snazi. Dobro staro zavaravanje.
I baš zato ovakav dugačak uvod:
Žena se našla u tuđem nebranjenom, ajde, zapuštenom polju, i bio je red da se nekako izvuče iz nevolje. Onako kako je znala.
Poteklo je malo krvi, ili je to bio sok od kupine, svejedno, čista roba se zaprljala, a trebala je proć preko trga do svoje kuće, nabrzinu je preobukla bluzu naopako, da se slabije vidi zaprljanje, čak i onima koji bi joj prišli bliže. Cestom je još dobro prošla, nije nikog srela od poznatih. Čak i kad je doma došla, nitko nije ni pitao kako je i gdje je bila, kamoli da vidi mrlju, i uopće, zbog čega toliko panike oko jedne male ljubičaste mrlje, ta nije ruku slomila ako je i ukrala tuđeg grma plod. Takva je bila predviđena kazna za lopove. Vjerojatno od tud taj strah, od izdajničke krvi. Da, izdajnička, ne žrtvena. Ne životvorna niti živodajna. Takva je priroda tijela. Provocira i probleme radi. Ne poželi tuđe. Dosta ti je to jedno jedino tvoje. Jedno previše.
- Nu da ti vidim jesi li to bluzu obukla naopako, kako ti to stoji šav.
- A nije ne, - požurila je pomalo zbunjeno sa objašnjenjem - to je takav bod. Nova moda.
- M! Ne znam ja da se tako igdi nosi. - sumnjičava je bila baba roga, ali iz opreza nije upirala u detalje priče.
Požurila je prema banju da ispere mrlju, ali znate već kakve su te tvrdokorne nađene i rađene u prirodi, teško se otaru, još teže isperu. Nije bilo druge nego prebojiti ili tobože zakrpati ili jednostavno proglasiti starim ili staromodnim pa odbaciti, potpuno.
- Ajde, bit će dobra makar za prašinu.
Bila joj je to najdraža bluza i radije bi ju vidjela na nekoj jadnoj duši iz sirotišta, nego iz čistilišta, tako da ju je donirala Karitasu.
Nitko nije pitao za mrlju. Ta se, znate, roba sve ručno pregledava i odvaja i pere i sortira prije nego se dade nekom da je stvarno nosi. Ostavimo je bar iz pristojnosti ako išta drugo na miru s bogom.
Kako to već biva s nedovršenim zagonetkama i razgovorima, koji ostanu visjeti u zraku, nikad dovršeni zbog odustajanja, neimanja kad, ili nenadanih prekida sa strane, nedostatka informacija ili riječi kojima bi se nastavila svađa, tako je i ovaj s naopako odjevenom bluzom, šavom što se vidi, novim bodom i rečenom novom modom, koja evo samo što nije, eto tako je baba roga, potajno ne govoreći nikom ništa, u skrovitosti svoje spavaće sobe u trenutcima samoće, počela nositi potkošulje najprije, s šavom naopako, dakle unutrašnja strana prema van, i dopala joj se ta promjena smjera, koja nosi olakšanje koži koju ništa ne grebe niti češe, o kojoj nikad ranije nije bila mislila.
A čudno je, morate priznati, da nas se većina i u intimnim stvarima koje se nikoga osim nas ne tiču, svejedno povodi za onime za što misli da bi bilo ugodno nečijem tuđem oku, nego vlastitoj koži. Banalnosti tipa, čarapa koje su ionako u cipelama i papučama, i rublja koje je ionako tek početak i počelo ozbiljnije naobleke. Stvarnosti radi, zbog čega bi itko normalan nosio šav, sa svim onim koncima što strše i čvoraju se, direktno na koži? Kad može i obrnuto. Eto ga! To je to. Obraćenje.
Kako se svidjelo njoj, pomislila je da bi se svidjelo i njenoj djeci, pogotovo malenome koji stalno pati od nekih oštećenja kože, jal alergija, jal nespretnost, vrag sam bi ga znao, sveionako sam on nas ušiva po šavovima.
Baba roga nije bila škrta na dobrim informacijama, što je dobila i kako bi joj se otvorilo, tako bi i dijelila s onima koje je znala pa bili joj dragi ili ne. Bila je toliko potkovana u Znanju, da je shvaćala da na ovom svijetu ne postoji dobro niti loše učenje ni savjet, po onoj staroj tko ima uši da čuje, čut će, a tko nema neće, i amen. Ergo, rekla je svima:
- Našla sam malome da je za kožu puno bolje kad ga ne grebe od donje robe šav niti ušitak. Znači nije od praška, nego od šivaće mašine, alergija.
Većina je baba odmahnula rukom, ajde moja još se i s time zamarat, ko da nema pametnijeg posla nego od čega mu izbaci crveno. Lakše kupit novi prašak, nego mislit na koju stranu robu nosit. Ali pustile su ludu da govori. Baš tako.
Malo, malo, izlegla se priča da Roga nosi malome robu naopako da ga vištice ne bi učarale. Zaštita od urokljiva oka. Razvila se i teorija, ako bi tko poželio provjerit u praksi, i koju robu i koje boje i kojeg sastava i kako se poslije pere. Jer ne može ti svakakva, znaš!
Mali nije ostao neučaran niti je postao zaštićen, nego prezaštićen i razmažen i probirljiv i pekmezast, nikad momka od njega. Proklela mater!
Vidjela je ona, shvatila je dobro, da nije ni do praška ni do šava, bebi koža bila crvena otečena ni izgrebana, ali nije popuštala ni pričama o alergijama i unutrašnjim reakcijama koje vode do misterioznih oboljenja sa fatalnim ishodima koji se moraju dugo i skupo liječit po raznim i našim i stranim klinikama:
- Ajde makar ovaj lijek uzmi, pa probaj pa vidi pa mu daj.
Nije nikad. Radije ću prirodno, tako je mislila. Ako mu je prirodno došlo, prirodno će i otić, ja samo moram bit strpljiva i molit boga da ga ne boli, jer on sam ništa ne govori. A kako će govorit mala beba, kad još ne zna ljudskoga jezika, samo plače ili samo šuti. Eto tako je i ona naučila šutjeti. Šav naopako. Sve što je ikad namislila odgovorit, jednostavno bi u sebi zadržala, a oni neka misle što ih mislit bila volja.
A je li mogla, sad se vi mislite, priupitat onu ženu sa početka priče što je krala, brala tuđe kupine pa da ju se ne otkrije na prvu, otpočela novu modu nošenja gornje robe naopako, da joj nekako pomogne podržat priču. I koja je uopće uloga te cure u svemu?
A nikakva, kao i sve drugo, jedna sitnica odvede vas do druge, druga do treće, i tako sve redom dok se sve ne prevali na najneočekivaniji način u najneočekivanijem trenu, na volju ili nevolju bilo kome od nas.
A što je bilo s bebom, je li preživjela? Jest. I beba i baba. Bejb. Dočim se malo trgla pa došla k sebi dovoljno da shvati da ima svoje novce i pravo da donosi odluke što i kako s njima. Digla im svima pozdrav i otišla daleko, daleko. Put novih mogućnosti.
