On je, svi su oni, nevjerojatno privlačni i u tome je stvar, možda bi netko rekao zamka. I baš u tome bude zamka, od silnog paženja da se u nju ne upadne, propuste pravu stvar, koja im se sama nudi ne tražeći zauzvrat ništa osim duše koju ionako nemate. Nemate još, još uvijek ste na putu.
Svidjelo mi se jako kako vas zovu 'humanity', ljudstvo, ili čovječanstvo, s dozom simpatije. Oni su iznad. Na sedmome nebu, u nas prepoznatom kao onom što je bliss. Blaženstvo. I baš to oni jesu. Blaženi su u svom raju, na svom mjestu. Netko će reći u svojem neznanju. Znaju oni sve, ne brinite, znaju sve igre odigrane i one tek spremljene da se izigraju.
A gle njega: On misli da je čovjek jer je sebi ušio ili kupio ili uzeo pa navukao ljudsko odijelo. I ne mislim sada na komade tkanine ili životinjske kože koja se kroji prema oblicima tijela, po mjerama ili konfekcijski, pa prodaje skupo. Mislim baš na tijelo. Na kostur i kožu koja ga sputava i koja sadržava još nekakvo tkivo, tetive i tekućine i plinove i iskre. Koje ga pokreću.
Logično da gleda samo na to, dočim mjeri sve ostalo po tome koliko prsta ima i koliko uopćeno udova. Treba ih bit pet. Po pet, od svega nabrojanog, za pet. Tek onda gleda na udubljenja i na ispupčenja.
Kako ga gledaju odozgora, ne s visoka kao on kad gleda na njih, nego sa simpatijama, sažaljenjem ali punim nade u njegovo obraćenje. Prosvjetljenje.
I sad, u neku ruku, on stvarno ima pravo: što je tu je i nema se gdje. Život u ljudskom tijelu.
Mojoj je mački bilo jasno da van našeg dvorišta postoji još jedno, i da postoji unutrašnjost kuće koja opet ima svojih prostorija, neke su sigurne, druge malo manje, ovdje ću se zadržat, a tamo se ne smije nikako. Pa onoj koja je zabranjena posveti svoj životni cilj. Sad zamisli da je čovjek! A on, ovaj, taj! Ne vjeruje.
Jasna stvar da će svakog onog tko će mu krenut s pričom o ključevima svetog Petra i o rajskim kapijama, proglašavat ludim, ili zaluđenim, čak i ako mu tko uprispodobi ovu, s maloprijašnjom mačjom pričom ili umjetničkim literarnim metaforama. Učili smo razliku u školi, usporedba započinje sa rječcom 'kao', metafora bez nje, ali ista stvar je podrazumijevana.
Van ovog sistema ima još sistema, još galaksija, mliječnih staza i puteva, sunca i sunaca, stvar je dijalektalna, tko bi htio vječno tavorit u istom blatu. A to smo mi, zemlja i voda. Krv i sluz.
Sjećam se brojalice iz vremena kad se slalo stvorenja u svemir, u utrkama tko će prije do mjeseca: jedan, dva, tri, četri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, izašao bijeli mjesec, na mjesecu krv i voda živio tito i sloboda, naprijed.
Iako se ne sjećam je li bila na ispadanje, ili priprema pozor za start utrke. Ali to je to: krvi i voda, blato.
To shvatite kad prvi put čujete kletvu ili psovku kroz nečije stisnute zube
- Krv ti Isusovu.
Šta? Pustim? Popijem? Pojebem?
Ljudi blata. Ima je na bacanje, na prodavanje. Kad je tuđa. Samo mi nismo to. Dok nas ne boli. A na bol smo oguglali. Nosimo se s njome hrabro. Stišćemo vilice do pucanja, niti se ne sjećajući pročitanog, poslušanog opisa mjesta u kojem vlada vječni plač i škrgut zubima, samo gledamo kako da ga produljimo što duže i proširimo što više jer smo dobro uvježbali otpornost, hrabrost, izdržljivost, čvrstinu. Život je na zemlji trpnja.
Onda dođu nebesnici, a vi ih ne prepoznajete kao takve. Očekujete, očekivali ste spektakl, svemirce iz svemirskog broda letjelice i rakete, leteće tanjure i tepihe, krilate sandale, kotače koji se okreću u svim smjerovima odjednom, i kacige od krizolita, a ono - pop i švora.
Ali kakav pop i kakva to švora.
Kad samo čujete za njih obuze vas groza, kad slušate o njima spremate se za dosadu i gnjavažu, a kad ih vidite ne možete ih slušati, ne razumijete ih. Ono što očekujete u koliziji je s onim što govore, ili ste od onih koji u svemu prvo traže grešku, jer to znači da ste vi bezgrešan.
Pa prvo gledate robu, odnosno samo gledate robu takvi ste inače, pa pomislite na onu priču, jer niste površan niti nesposoban razmišljati o dvije stvari odjednom, o oblačenju u sakristijama i o mladim dječacima znanim ministrantima. Pa vas obuzme gađenje jer to tako treba, prirodno je da vas obuzima, jer dijelite istu uspomenu, i vama se dogodilo, možda na drugom mjestu, možda u drugom životu, možda sa drugim upletenim osobama, ali znate dobro vi takve, i sam ste od istih.
A on govori samo o ljubavi i o prihvaćanju. Blagim tonom glasa i onda kad ga digne. Glas kad digne, a ne kalež, iz kaleža se pije. I pije samo on. Sok od jabuke. I ako navijesti kakve katastrofe ili izusti kakva upozorenja, ne govori napamet, sve su poznate riječi, poznate slike, ista je namjera sada i prije sto godina, da vas se podsjeti da ste krv i voda, da vrijeme istječe, tekuće je, teče, nema ga se na bacanje, nema vremena za filozofiranja.
I ta njegova roba podsjeća na onu vitezova templara, i trbuh ispod robe i način kretanja, dobroćudni fratrić iz robin hooda. Nema zla, ne može bit zla, a ako se i desi on će bit na vašoj strani bez obzira, nema straha. Sveisto.
Iznad je bar dva tri koplja, svejedno je tu da služi. Da služi čemu? Koga? Mene, ili koga?
A gle švore.
Bez mrvice šminke, a kompletno namazana. Sa svom onim velovima, crni ispod kojeg proviruje bijeli, kako je ono uhvatila, kako je zakačila da joj ne spada da joj ne ispada, i kakva joj je kosa ispod. Smeđa ili plava. Crvena! Ajme zamisli, crvena.
Tako predivno samouvjerena, zna da ju gledaju, da ju vrebaju da joj traže greške i da će svaku riječ prevrnut na svoju, jedinu koju razumiju po kojoj se ravnaju. Samo čekaš kad će se počet svlačit. Đavolica.
Mir kojim zrači je nevjerojatno privlačan. To je to. To je to što njima smeta. Svejednost ma što to bilo, ma što se desilo dogodilo zbilo svejedno će prihvatiti s velikim oduševljenjem. Ne može to svatko.
Pa gledaju ukrast mir.
Sveto pomazanje.
Netko je rekao, moglo se pročitati, da je božji dah, milost, prana, najbolji tonik za kožu. Mi smo bočica, i jedino što treba je, koristiti se njime da ga nikad ne nestane. Odvrnut pravi fitilj, otčepiti pravi čep, pritisnuti pravi botun, da nikad ne prestaje dotjecati.
Da nije spomenut uz pomagala za ljepotu, tko bi se potrudio oko čitanja.
Kad vidite tu ružnu švoru, jasno vam je na kakvu se ljepotu misli.
Kad povežete sve sa tjelesnim tekućinama, a o tijelu razmišljamo samo u terminima organa za rasplod, spopada vas gađenje na sve, koliko god se vi pretvarali da ste svjetski čovjek ovisan o seksu. Seks je gadljiv kad je van ciklusa, svima. Zato ga se i forsira, toliko reklamira. Da je nešto o čemu ovisite ili nešto za čim biste posezali sami, kao što grabite zrak kad vam se uskrati, grizući u nevidljivost pred sobom, ne bi bilo potrebe da ga se spomene, pogotovo drži stalno pred vašim očima, pa tako od ranog djetinjstva.
Možda je jednom postojala potreba, možda je opasno prijetilo izumiranje, možda je čovječanstvo spašeno i spašava se jedino zbog svoje sve veće brojnosti, kao žohari, kao vaške. Ali sada? Osam milijardi i penjemo se.
Pa zašto onda?
Ona govori samo o ljubavi i o prihvaćanju. Svi za sve. Sve za sviju. Ne govori ništa nastrano niti nezamislivo ne traži ništa nemoguće ili neugodno. Samo vas sjeća da niste sam na svijetu, čak ni kada nema ljudi koji vas za ruke drže. On je tu. u raznim oblicima. U svim oblicima, predivnim oblicima i začudnim i stranim i još nepoznatim. I stvarno je. Ona to razumije. I govori sve razumljivim jezikom. Ali taj se nekim čudom izokrene i čekate samo dok se prisiljavate da je odslušate, otprite, jer tko zna što ta može, da se počne svlačit pa da vas opusti.
I promatrate dok simultano sebi tumačite, njene uske smeđezelene oči, i obrve nepočešljane, oblik nosa koji točno odgovara licu psihopate kako širi nosnice, ne zato jer diše njima, ta i vi dišete zaboga!, ali ne onako. I debela puna usta, na kojem su kraju trupa? Trupla. To je njoj. I uhvati vas jeza. Od zatomljivanog stoljećima straha. Ili novog naučenog.
Opet ponavljate isti krug.
+++
Sad mi samo recite pošteno, koja od vas nije nikad poželjela nosit za po danu i za svakodnevno duge široke haljine u slojevima, ono da ti plešu dok koračaš i golicaju po golim koljenima. Specijalno krojene baš po vašoj mjeri, na dvostruko kopčanje u struku, za olabavit nakon ručka, a svejedno elegantna. I niz perli oko vrata s velikim privjescima. Velove, na glavi. Poput princeza iz romantičnih filmova koje uvijek imaju i dobar početak i još bolji kraj. Živjeti u velikom dvoru ili zamku s dugačkim i širokim trjemovima. Hladovinom i zdencima u stražnjim dvorištima zaštićenim od znatiželjnih očiju svijeta koji uvijek nekud žuri i uvijek je svega gladan pogotovo kad treba prenijeti zarazu.
I znati baš znati a ne se nadati, dakle, sigurna biti da te On čeka, da svakim korakom sve si bliža njemu, a do tog susreta slađe je samo strpljivo i ustrajno nastojanje da ga budeš dostojna pa se poboljšavaš kako god najbolje znaš i radiš isključivo i samo na sebi svaki božji dan, tren i čas. Štogod da radiš. Čitaš li, češljaš li se ili čistiš prljavštinu po tuđim zahodima. Sve radiš za nj. U redu, rad jest na sebi i za sebe, ali sebe sve je za nj.
Fantazira. Tako će svi reći. Gleda malo previše televizije, Internet joj oprao mozak pa umišlja da tog na ovom svijetu ima. Pazi! A oni što sline na cajke ili im se izruguju, kao ti su u boljim cipelama. Ili ovi što prate nogometaše ili diplomate ili stanja po burzama. Sve to kao ima. Stvarnost surova i trpka.
Ili ono kad kažu, kad ostanem dva dana doma bez da ikog očekujem i da me tko nazove ili ja da ne prosurfam, nit bi se prala niti očešljala, i brzo bi podivljala, a ova o dugim suknjama i o perlicama i pranjima po wc-ima. baš bi, kako ne.
Zbog tog su razloga ja mislim i izmislili oko koje sve uvijek stalno bez treptanja gleda. Oko ribe. Ili ptice. Bez trepavica i bez kapaka. Stvarno, spavaju li ribe?
I kad pogledaš, njihov je život baš taj život heroja, odreći se svega što te za svijet drži a svejedno živjeti u njemu, nepromijenjen, nepokvaren, onako kakvu te je zamislio bog u početku. I vidjeti nepravdu i svjedočiti joj ponovljenoj i opet i opet i ponavljanoj uvijek istoj ponovo, bez nade da će je ikad biti manje, jer što je više opažaš i rješavaš ona sve upornija i gušća. Kao za inat, da te vidim šta ćeš sad kad sam opet stigla ista. U istoj košuljici. Ali s drugim imenom da me ne prepoznaš na prvu da te opet zaintrigiram. Bi li se bavila mnome da nisam svaki put druga? Bi. Nema se tu izbora. Netko mora. Pa što ne bi opet ista ja. Bila jednako uporna. Jedna će popustiti. A on koji nas gleda, zna. Unaprijed zna, da to nikad neću biti ja.
