Kaktus i fikus zovu rododendrona, a javi se mimosa pudica.
Bila je jednom takva neka priča, da opravda tihe ljude ili da razveseli i ohrabri utišanu djecu. Onu koju je pristojnost i osjećaj za red, više nego strog odgoj stišao sve do šapata.
Ne možete istom šibom i istom karotom varati i starije i mlađe članove iste obitelji, ako znamo da se uči na tuđim greškama još bolje nego na ispričanim. Prevencija je najbolji medikamenat. Uvijek je bolje spriječiti nego liječiti. Principiis obsta! Zato šute. Znaju da će im se sve, što god da kažu, izvrnuti naopako. A onda im i šutnja bude izvrnuta:
- Si stultus es, facis sapienter, si sapiens, stulte.
Dok miješam ovako pišući ostatke pokupljene iz klasične starine s ovima iz aktualne okoline, u misli mi dolaze svi oni učenjaci koji su čameći u državnim zatvorima izlijevali mudrosti koje još i danas vrijede baš zato što ih nitko nije pročitao. Erazmo Roterdamski. Miguel Cervantes, Ivo Sanader. Marija Jurić Zagorka.
Ona je navodno bila oduševljena zatvoreničkim uvjetima. Ili zatvorskima? Vremena za pisanje na pretek. Mira i slobode od vječnih kvocanja ili pritisaka zbog roka izdavanja, a hrana na vrijeme. I ukusna. Svaka je mrva gozba kad si gladan i kada je besplatna. A zamislite tek veselje koje se prelijeva iz glava stražarica i stražara koji za sebe misle da su slobodni činiti i govoriti što ih je volja, dok vama to isto mogu uskratiti. Tako je zakonski propisano. Ima boga!
Živi dokaz da smo svi mi jedno.
Možete im čitati misli. I sigurno bi se tom sposobnošću koristili i češće, kad ne biste unaprijed znali, jer malo je tih tajnih smicalica, što ih netko u svom srcu krije. Pa se smilujete i udijelite im onu mrvu svoga. Sva ona neizgovorena naglas blaga koja ste bili pronalazili u koricama knjiga koje nitko nikad nije otvarao. Zidovi su sad korice, i ako vam ne daju pribor za pisanje, tada ćete onim crnim što nađete ispod nokta obojati, brojem i crticom, gdje da traže. Pa makar vas, dakle oni vas, a ne obratno, proglasili izgubljenim. Luđakom, luđakinjom. Tako je makar bilo prikazano na svim filmovima, od grofa Monte Kristo, Dvanaest majmuna, na ovamo.
Fikus, dakle.
Sobna biljka. Ukrasna, dapače.
U vrijeme jednoga od naših predsjednika, metafora dangube, neradiše i ljenjivca. Ili se kaže lijenčine, ne znam.
Fikus ne traži ništa, čak cigaretu možete ugasiti u zemlju u kojoj je pokopan, a on vam neće ništa. Ne traži ni vodu za ugasit požar, kamoli za piće. A sveisto raste. Kako onda to da bude nešto loše?
Kaktus barem bode. Ima bodlje. Trnje. Iako od ovoga nitko neće krunu isplest. Neće niti priču. Do jednog momenta.
A priča je ovako išla:
Oni minijaturni kaktusići, koji se prodaju po štandovima za nekih osobitih ljetnih svečanosti ili u sezoni, ne znam, kiselih krastavaca, na koje se lijepe umjetne oči i šeširići ili plastično cvijeće i zataču mini transparenti s prigodnim porukama i željama i pozdravima, imaju vjerojatno neko stručnije i kraće ime od ovog kako vam sad navodim, patuljasti, bonsai, ne znam, ali svaka ih kuća ima ta dva dana kad ih svi imaju to je stvar trenutka mode skoro jednako kao sa živim pilićima o uskrsa i zečjim šapama koje vise s privjesaka s ključevima, nakon ta dva dana, pokop.
Oni, koje su osjetljive duše ostavljale pokraj kontejnera s nadom da će naći udomitelja, možda su još živi, oni koji su ipak prošli okno kontejnera sad su valjda kompostirani i time postali nova mogućnost; transformacija je zajamčena, to je ta prednost u odnosu na ljude.
Jednako kao s prvim leglom mačića ili štenaca. Ne postoji u toj pravednoj dimenziji svijeta ni života, velikih kučki ili mačaka koje će otkopavati i brojiti kosti dokazujući kako se radi baš o prugastom leglu za razliku od jednoličnog crnog ili čokoladnog. Sa šiljastim ušima i očnjacima. U postanku.
I kao što postoje udruge i društva ili barem prijatelji i udomitelji-pojedinci napuštenih životinja, jednako tako postoje i ljudi koji uzimaju, spašavaju i u život vraćaju odbačene, na rubove života potjerane biljke, možda iz samilosti jer po svojoj koži znaju da je u biljaka raspon i domet i veličina i dubina i širina emocija bar sto puta snažnija i jača od one u običnoga homo sapiensa, a možda iz oholosti ili iz ponosa što imaju pa što da i ne pokažu svima da imaju takozvani zeleni prst koji i ono što se čini mrtvo, uvijeke oživljava, ili starom novo daruje, vi birajte na vama je, ako vam je do živovanja u nadi ili ako vam treba za istu podsticaja.
Suor Dinka, ili Finka, ne znam sad točno s tim starim imenima koja su mogla i značiti nešto točno određeno, ali ovako, na daljinu, mogu bit baš bilo što, jer zvuče baš smiješno, je bila jedna od baš tih žena.
Znate onu, kad skupljate mačke po cesti ili ih vadite iz kesica za smeće, prozovu vas mačkarica, kad skupljate pse, psetarica. Ne kučka, to je drugo. Kad vadite smeće, smećarica. A kad spašavate odbačeno bilje, kako? Cvjećarica? Nije, nitko vas niti ne primijeti.
Ima jedna stara izreka, "Lapides crescunt, planta crescunt, omnia crescit et vivit", sve raste, sve je živo. Čak kamenje. Dakle, oprez. Moglo bi se, moglo bi se svima nama, opreznim i neopreznima, pažljivima i nepažljivima, obiti o glavu. Razbiti o glavu. Kamenje o okamine.
- Glave će ti doć!
Imala je pun balkon, vanjsku terasu i prilaz do kuće, punu tih lončanica. Sobnih ukrasnih, penjačica i puzavica, stršalica u vis i sa strana. One pogodne za spavaće sobe, kako nas sad uče iz časopisa za uređenje doma, i one za u wece. Zeleno je in, stvarno zeleno a ne nacrtano, dišuće zeleno a ne ono od plastike. Za pluća, za dišne organe za unutrašnjost ukućana, a ne samo za oči slučajnih gostiju, usputnika: bio sam - vidio sam - prenijet ću glas dalje. Znate kako im se to proda, vanjska je ljepota tek odraz unutrašnje, pa se ti maži kremama izvana, ali ne reci sad da ne znaš kako ti se to na jetru odražava. Debela je, je li tako, umorna si, pa zar nisi, i nemoj mi se sad pretvarat da se prenemažeš.
I lijepe su joj i zelene bile, i cvale su čak i one na kojima nitko nikad nije niti zamisliti mogao da mogu bacit cvijeta u istoj toj generaciji dvije godine zaredom. Bonsai kaktusići su bogami preselili u limenke od graha od cijeloga kila. A neki i u lonce od pet litara. Cijela porodica, sita! I fikusi i orhideje i šparoge i čuvarkuće i bršljani i noline i anturijumi, a filadendrona i sabljarki i božićnih zvijezda, čak zmijske i hajdučke trave, a hortenzije i begonije i božure ne treba ni spominjati posebno. Cvijet do cvata, list do trna i vitice, sve jedan kraj drugoga. Rekao bi džungla Šri kanova. Ili Šuma Striborova, i bez pretjerivanja. Vječna mladost. Kad se jedan ugasi, drugi se otvara. Kad jedan zatvara latice, drugi se probudi, naizmjenice. Dan i noć.
- Pa šta im radi, pa kako to.
Ništa. Pospreja ih se vodom iz gume, kad uveče inače zalijevaju baštu, i to je to. Svima isto padne pa tko koliko sebi može nagrabiti. A nitko se ne grabi i ne otimlje za život. Svašta može čovjek naučit iz svijeta biljka. Samo što ne uči.
I onda se pojavila ta neka došljakinja da se naglas divi i pretjeranu pažnju obraća sve zapitkujući, a ne želeći za stvarno da se sama priuči ičemu:
- Kako?
Kako nije nalazila odgovora s kojim bi bila zadovoljna, umirila je samu sebe mišlju da gospođa Finka jednostavno voli biljke i da one vole nju. Zauzvrat.
Sljedeći je korak bio da joj i sama pokloni neku lijepu biljku po svom skromnome mišljenju, da joj se oduži za neku uslugu ili takvo nešto, moguće je da je samo htjela ostaviti dio sebe, trag.
Oh kako je stara gospođa bila ljutita:
- Šta si mi ono donijela? Pa vidiš li koliko ih ja već imam, što će mi još sad i ta, i to još kupovna?!
Bilo bi možda baš zanimljivo promatrati kako će se ta jedna kupovna, specijalno odabrana i uzgajana da bude lijepa i privlačna nečijem oku ili oknu koje bi krasila dok ne dosadi ili dok ne uvene onako sama od sebe, od sebe ili od tuge, snaći među ovim odbačenim i neželjenim, i onako usput skupljenim jer nema se tu što.
Ali za to bi trebalo imati vražjega strpljenja, i pažljivo oko.
Da u dušu vidi.
