Znaju ljudi dobro u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi.
Tih "nekih razloga" vrlo je malo nabroj i daju se svrstat u dvije kategorije, pa na parove razbrojs, ne možete puno falit ako krenete rješavat bilo koji od ta dva.
Sve je vrlo jednostavno, vrlo elementarno: Oko čega se ljudski život vrti, nakon što osigura sebi temeljnu egzistenciju, dakle, hranu i stan?
Oko množenja stečenoga.
Većina uzima, dakle, prisvaja, svojata, dakle, besramno krade od svojih najbližih, jer im je lijeno pružati ruke van poznatih okvira, ili ih je strah od odmazde. A ovako postaju heroji dočim skupe dovoljan broj sljedbenika.
Prema onoj davno naučenoj iz latinske vježbenice o Aleksandru Velikome i o gusaru:
- Ti, - odgovara gusar Aleksandru nakon što ga je ovaj prozvao zbog besramne krađe - ti meni govoriš da sam lopov? To što ja radim s ovim malenim brodom, ti radiš sa velikom vojskom i misliš da si ti velika faca.
Zakon velikih brojeva. Kakva demokracija? Ono kad vam kažu da svaki glas vrijedi, ali samo ako to ja tako kažem.
Sve narod pozlati, ako mu se isplati da to bude tako. Nije narod glup.
Možda je to ono kad karlos kastanjeda kaže da je čitav svemir predatorski, a starozavjetni proroci opominju da će ustat mati na kćer, a kći na mater. (Svi bi krali, jer je takav gen, da im nije lijeno.)
Da će sluškinjica biti ista kao gospodarica, a gospodarica ispod sluškinjice, drugi je par cipela, ovaj se možda i hoće obuti u demokratske šuze ili upozoriti žene da ne budu ohole zbog izgleda budući da im je nalijepljen ili kupljen. Zakitila ju je sluškinjica tuđim perjem, pa bilo to i ono što se lijepi katranom prije nego što ju provede u povorci do stupa srama. Optuženi ili samo ocrnjeni uvijek posljednji dozna za što je sve kriv, a često puta niti tako. Iz prostog razloga što ne zna što drugi ljudi rade, dok on radi svoj posao.
Tako to bude sa svim pepeljugama: radite što bolje možete, zato što nitko drugi neće, zato da dokažete da možete, zato što se radi o poslu koji se napraviti mora, zato što vam je to dužnost, zato što imate neki osjećaj odgovornosti. Zato što vam je gušt, zato da si prikratite vrijeme dok čekate bolje stvari. Da nešto naučite, da testirate vlastite mogućnosti i ograničenja. Zato što vam je netko zadao, rekao, natjerao vas umiljatim govorom ili prisilio udarcima. Zato što vas je netko zamolio da napravite, a imali ste snage i vremena i znanja. Zato što su vas nasamarili i sada vraćate dug. A možda taj dug vraćate sa znanjem da će jednog dana i vama netko uzvratiti isto. Dobrim se dobro vraća. Sve se vraća i sve se plaća. Samo ako je bez kalkuliranja. Ako nije uključena prevara.
Gusar iz vježbenice je možda krao da prehrani obitelj, a možda nije znao što drugo radit u slobodno vrijeme. Što god da mu zalijepiš, činio je najbolje što je do tog trenutka znao.
Veliki imperator, također. Htio je vidjeti svijeta i što je vidio pomislio je da mu i pripada, pa pošto ga pokazati drugima nije baš mogao na način da ga uzme u ruku i ponese kući svojoj, poveo je svoje ljude tamo i ponudio to što nije bilo njegovo da nudi. Kad mu je to što nije bilo njegovo da nudi pokazalo otpor, naljutio se i počeo rušiti. Tako to rade svi obični ljudi. Samo što, na sreću, većina ne uspije skupiti dovoljan broj ljudi da bi se borili zajedno oko iste stvari. Neka korist od lijenosti.
A ovdje, utiho, malene se zajednice za tren oka slože i skupe, ako vide da će moći ukrasti nešto za sebe i to nekažnjeno: svoji smo si, svi se znamo, ko je ko i ko šta može, a je li taaaako.
Ne govorim da se nužno radi o djevojčici, maloj ženi, ili onoj osobi koju društvo smatra invalidnom, ista sudbina zapadne svakog tko se posveti poslu koji radi, više nego stvarima koje svijet razumije i prizna. Na one stvari mislim, da. Daj da jede i da je.e, i svijet miran.
Pogledajte samo s kojim žarom i zanosom svijet voli napadati ljude posvećene bogu. Na isti način na koji napadaju svece i žive i mrtve, napadaju, i obične mirne ljude koji bi samo da ih se pusti da dovrše košaricu koju su započeli plesti.
Petar petru plete petlju. Spletke se pletu. Mreže se pletu. Eto! O čemu vam ja govorim non-stop! Košaricu, kako ne. Čarapice, a kome to molim te!
Valjda je stvar u tome, ako idemo zdravo rasuđujući uspoređivat prvu i drugu rađu, prva je više materijalne prirode, budući da realno stvarate nešto čega nije prije bilo, iz nečega što je bilo nešto drugo, bilo da od komušine pletete košarice ili od špaga mrežu ili od vune bječve, dočim ova druga više pripada umu. Preostaje nam dakle da duh odluči od koje će biti na dulje staze više koristi za sve. Na duh mjesta i vremena mislim. Odlučit će narod. A onaj jedan glas će prevagnuti.
Jer nekad su i mreže, ma bile te i paukove koje ćete morat metlom skidat sa zidova, korisne za nešto, samo što vi još ne znate za što, pa vam samo ide na živce ako ste zapeli kosu ili prste u njih. Sad, kamoli one u koje ćete uloviti nešto što će vas nahraniti ako ste prije bili gladni. Pa radilo se o ribarskoj mreži, ili onoj za duše. Ili o virtualnoj, ako vas je spojila i povezala s nekim tko vam je nedostajao.
A što ćemo s ovima iz mentalne domene, ovih koji stražare i paze sve misleći da nešto novo otkrivaju i znaju, i prije nego što vi dovršite svoju oni vam već u riječ uskaču i prisvajaju vaše misli, a kamoli vaša djela.
- Ona. Ma kako ne. Samo se po čitave dane izležava, a sve ja to moram jadna sama. Još mi i ona na grbači. - ovako bi govorila pomajka, maćeha iz bajke. Prava mama kaže:
- Eno jadna tek sad mi je zaspala, nisam oka sklopila zbog nje, kako se pomamila bila. Sve ja sama moram, ali dobro, pusti, moglo je bit i gore.
+++
Razveselilo me bilo čuti jednu od odgojiteljica, čuvarica, ne znam u kakvom su statusu sad te žene, kad je rekla javno za radio, da:
- Sve to oni sami rade. Ništa mi. Mi im samo malo pomognemo kad treba pokazat prema vani. Oni sve mogu sami.
Mislim da se radilo o nekim prigodnim čestitkama, suvenirima, igračkama, koje su slagali, crtali, izrađivali svojim rukama štićenici doma za poremećene. Tako to narod zove. Ljude koji imaju dovoljno mirne ruke, koji, u ovom kaosu koji svijet nudi, mogu kontrolirat vlastito tijelo i um, na način da samo svojim radom i svojom voljom iznesu na vani nešto uistinu lijepo.
A onda im ovi koji ništa od tog ne mogu, kupuju te stvari po simboličnim cijenama i to iz sažaljenja. Kad dođu doma s gađenjem ih bace i operu ruke, možda taj jedini put tog dana.
Pa kupe, takvu istu ili sličnu stvar u nekom skupom dućanu s nekom poznatom etiketom i misle da su dobro pazarili.
Pa kad im kažete da to rade djeca iz azijskih zemalja, ili umirovljenici ili invalidi, kreću u križarske ratove da ih oslobode. I napadaju ove što ih izrabljuju. Što varaju pošten svijet, i prodaju stvari po višoj cijeni od njihove stvarne vrijednosti.
Isto to, istu stvar, iste stvari imaju doma, tu u susjedstvu. Ali oni su svoje proglasili bolesnima.
Tko je bolestan?
Je l me razumijete?
Onda vam je jasno i zašto se to ne smije reći tako otvoreno i glasno.
