Ona je transparentna, tako da joj se ne može vjerovati. Nema svoga identiteta, pa se zakači na bilo koji da dominira u danom trenutku. Kome bude bilo više stalo do vlastitoga isticanja i sitnih pobjeda, njen je. Zakači se poput priljepka i drži dok ju se silom se sastruga sa podloge.
Sad, netko je uspio svoju podlogu toliko izglačati i izglancati da se o nju ništa ne hvata, a da ipak uspijeva ostvarivati svoje zacrtane dobitke, ona se onda zakači poput pijavice i nema popuštanja dok ne udre krv.
- Kad si sam, svako je društvo dobro.
Kad bi ova išla u obadva smjera, ne bi bilo nikakvih problema, ali u vezama u kojima je jedna strana unaprijed odlučila, ili od prirode predodređena, da bude nametnik, ma bio i poslušnik i multiplikator svih vaših nastojanja, nikako to neće izaći na dobro.
Na što mislim kad kažem da je transparentna? Prozirna. Kroz nju se vidi ono što ju okružuje. I ono što upija kroz kožu.
Probajte sad zamisliti lice koje vam ovo 'prozirna' pročita sa prezirom neskrivenim u glasu. Znam dosta ljudi koji misle da su to istoznačne riječi, da se prva dade zamijenit drugom, bez promjene značenja.
PrOzir, prEzir, pa prozor, pa-pa! Odoh ja.
- Ma ja ću se bacit kroz prozor!
- Ajde.
Netko će reći da su prozirni ljudi oni kojima na licu možete pročitati namjere, njihove namjere, ili da nisu baš čisti u glavi.
Međutim, u stvari, transparentnost, i prozirnost kao karakterna crta opisuje ono stanje svijesti u kojem smo prazni od sebe samih i dopuštamo sili koja dominira da se ulije u nas, i eventualno kroz nas izrazi.
Nevjerojatno korisna osobina, ili pak umijeće, ako bi se samo dalo nekako naučit ili istrenirat.
Probajte zamislit kako bi to bilo da možete ući u nečiju tuđu glavu i utjecati na njegov tijek misli. A preko misli i na osjećaje, i na radnje. Da zaista možete čitati misli i namjere direktno iz glave, a ne s površine koja vam se prezentira.
Te su prezentacije uvijek naštimane, uvijek kontrolirane, uvijek smišljene.
Pa te smišljene kad bi mogli preduhitriti, razumijete? A ovi transparentni to nesvjesno rade.
Radi se o tome da, onda kad ste prazan, sve u vama teži tome da se čim ispuni, bilo čime.
Ako vam je tako lakše, probajte to prispodobiti sa svojim želucem, kad ste jako gladan, samo o hrani razmišljate, čak ne na način 'što bi mogla jesti', nego 'daj bože bilo što', sve vam je dobro. Čak i kad se napunite sve do sita. Ili pogotovo tada.
Ili kad ste na primjera primjer, u nekog jako zaljubljeni, samo mislite na sljedeći susret, i nikad vam dosta. Vi mislite, ona vas ispunja, ta slatka emocija, ali ona vas prazni, zbog nje je sve lakše, i rođeno tijelo i teret što ga nosi u rukama, na leđima, na plećima, u glavi. Sve brige i problemi - van!
- Samo ostavite lik koji i šljunak pretvara u ljubav.
I mržnja vas i ljutnja isto mogu podići visoko, ali samo zato da vam pad bude bolniji.
- Volim te, mrzim te - tako je napisao pjesnik Gaj Valerije - Ali zbog čega je to tako ne znam, i to je mučno.
Naposlijetku sve je stvar osobnog odabira, odluke. A koliko će je se tko čvrsto držat ovisi o čvrstini karaktera.
Netko vam je rekao da je čvrst karakter dobra ljudska osobina, a mlitav da čovjek ni za što ne valja.
Pa tako i ona.
Kad se takva transparentna kakvu nam je sam bog dao, nasiti do povraćanja, misleći da time pokazuje odanost i vjernost, rečenu ustrajnost i čvrstinu u držanju strane odlukama koje nije sama donosila, samo se kačila onako kako je trenutak, osoba tog trenutka njoj praznoj diktirala, jednostavno ne popušta kad napokon osvijesti kakva budala ispada u očima slučajnih prolaznika.
Svima se to bar jednom u životu dogodilo, pogotovo dok smo bili djeca, da ste bili pod jakim utjecajem ili roditelja ili odgajatelja sve dok ne shvatite da se ne želite pretvorit u tog panja, pa odlučite prijeći na nekog filmskog ili stripovskog junaka, da se makar ne kačite sa svojim vršnjacima.
U davna ste vremena imali svece zaštitnike, ili bar njihove dijelove tijela: srce Isusovo, jezik svetog Antuna. Tvojim stopama, tvojim tragom, Totus Tuus.
Ako ste imali sreće.
Kad bi vas prevarili i oni, prelazili biste na drugu stranu, bilo koja da ta bila, sport, umjetnost, piće-hrana, dim duhana, bitno da se kreće, da ne stoji ukopana. Uvijek se nađe netko tko prati i promatra pa vidi za čime je potreba, vi se samo pomičete prema svojim tendencijama, zov prirode, ili srca.
Znači, ako je to tako, neće bit da se ulijeva u vas i kroz vas izražava bilo što, da vam se na putu nađe. Nego, kako ono bješe? Kome god da je više stalo do pobjede, i čiji god da ego izdominira taj trenutak?
Mislim da u danom trenutku nemaju baš izbora, kako god da vas netko može prisiliti na fizičkom planu da kleknete, padnete, ponesete i tuđe stvari a ne samo svoje, da je isto tako na mentalnom. Dakle, moguće je, a da pri tom niti riječ ne izustite, zavladat ili utjecat na to kako će se stvar neka odvijat, utjecat na atmosferu, ozračje, mislim da taj izraz već postoji odavno. Samom prisutnošću, ovisno o tome kakav glas vas nosi. Ili očekivanje od vašeg prisustva da je. Ili čak namjera ili saznanje o glasu koji će netko nakon tog susreta pronijeti o događaju od važnosti i utjecaja.
Znate ono kad odjedanput svima postane važno tko je s kim kad i gdje viđen na običnoj kavi na terasi prije ručka.
Kava se pije poslije ručka u našim krajevima, mogli ste se slučajno tamo zateći, taj netko je mogao naići i zadržati se samo na časak dok ga netko za dokaz slučajno ne uslika mobitelom i posta po svim društvenim mrežama, eto s kim se taj lik druži, s kim si takav si. U bilo kom smislu. A onda masa prenosi dalje, doda svatko po svoje tumačenje.
Tako se ne stvaraju samo afere, tako se stvaraju ljudske persone, neke od značaja, bilo kakvoga, a u stvari beznačajne. Jednako susreti kao i likovi i radnje.
Dalje će ona, takva transparentna kakvu je bog dao, samo uskakat i prihvaćat što god da joj se čini da njoj odgovara, toj novonađenoj personi, koju je stvorio netko nepoznat, nevažan. Jer ona ima život kojem će se vratit, i njen dan traje dvadeset i četri sata. Za vikende odlazi na selo, a za punih mjeseca bi rado plesala kraj rijeke.
Međutim ništa od tog ne radi, jer tog nije svjesna, da je transparentna i da je i te želje, planove i naivne namjere, negdje drugo pokupila. Od nekoga drugog. I sva je rastrzana, od naleta emocija i sjećanja na lica i glasove koji se pojavljuju i nestaju a da ne zna otkud. I onda kad su ugodni i nježni, i onda kad su strogi i zahtjevni, i onda kad prijete i rugaju joj se, sve stavlja pod nisam, nije, nikad se nije dogodilo. Pa ulijeće u prvu prepirku koja je se ne tiče i izvuče deblji konac. Ili deblji kraj štapa, ovisno iz kog ste kraja i u kojoj ste evolucijskoj fazi, pauk ili pas. Krojačica ili čipkarica. Hodač po žici ili kung fu majstor.
Ona odradi dobro svoj posao za vas, ali to ispadne svaki put kobna greška za nju i njezino dijete. A onda joj ovaj, iz čistog sažaljenja, ponekad kad se sjeti, ostavi mrvice, da ne crkne od gladi. A ona onda i to podijeli lopovima.
Takav je obrazac. Nije to ništa ekskluzivno niti tipično samo za nju, za tu vrstu žene. Niti za muškarce, jer ima i muških koji su submisivni po prirodi. Jer, kad je trenirano, tad se igra s nekim ciljem, kako god da ciljano i namjeravano ulaziš u takva stanja, tako ih se i rješavaš i nema tu problema. Problem je kad nisi svjestan štete koju radiš sebi. lako je za druge. Svatko neka svoj put gleda, svoje korake nek mjeri, kako može. Ako može.
+++
Znate, svatko čeka da ga netko spasi, po onom obećanju iz bajki iz luksuznih slikovnica.
Voljele smo ih radi ilustracija, a ne zbog riječi. Sviđala nam se haljina, i kruna, i kočija, a ne sudbina koju dijelimo s onom raščupanom kreaturom koju u sebi poričemo.
- Doći će princ, na bijelome konju, i odvest te daleko, daleko od svega opasnoga.
Čarobnjak iz Oza, mislim, ima vještice s istim obećanjem. Sam čarobnjak kojeg traže, očekivano je, varalica. I leteći majmuni. Konzervirani ljudi koji rade na podmazivanje iz kantica i sami ne znaju imaju li srca. Konzervativna stranka do kraja ispada da je pozitivna. Tu, nadohvat ruke, uvijek bila. A što je slijeva? Mama, koje nikad nema. Polje crvenih makova. I san.
U čekaonici na odjelu za psihijatriju, sam baš dobro uočila taj obrazac: bili su mama i sin tinejdžerske dobi, oboje tihi i mirni i bez mobitela u rukama da im drži pažnju daleko od svega, a tijelo u stanju mirovanja.
- Ti šuti. - strogo je rekla - Pusti mene da govorim. Znam ja šta treba.
Mali nije rekao ni riječ. Ni glavom klimnuo.
Kad su došli na red, istovremeno su ustali i progurali se kroz uzana bijela vrata. Par trenutaka su se zadržali, a onda zajedno s doktorom psihijatrom kao pojačanjem svi troje na izlaz stali još uvijek se nadmudrujući:
- Njegov otac je dobar čovjek, - odrješito je govorila - on nas hrani i uzdržava. Dok on...!
Mali je kriv za sve. Znate već tu priču, pubertet, lude godine, uzavrela krv, bit će se zaljubio, ili šta skupio s interneta, sve samo nije odgoj loš, nisu mama i tata, nije ni slučajno u 24 sata dnevnog boravka u obitelji naslutio, a kamoli, prazan kakva već djeca jesu, primio u sebe pa multiplicirao primljeno.
Sve žene mrze svoje muževe, nije to nikakva tajna. Muževi su ljudi koji su im prekinuli život. Čak i ako su uvjerene bile da stupaju u brak iz ljubavi, a ne iz interesa. Ili pogotovo onda. Muževi nikad nisu ti spasitelji kojima su se nadale dok su bile same, to premnoge znaju, ili shvate zapravo, već sutradan od svadbe. Tuče ju i posuđuje ju prijateljima, i ne da joj jesti, uzima njen novac, prodaje njen nakit, i ruga se svemu što je donijela u miraz dok ne utrži na brzihen. A onda zaboravlja. I svi to znaju i svi to vide i plus svega svi se njoj rugaju i njemu drže stranu. Jedino to dijete bude na njezinoj. A onda ga ona, baš ona, ne otac, ne baba, ne strina, učiteljica ili kakva druga tetka, vodi k psihijatru, on da mu objasni kako stvari stoje, a ovaj jedva dočeka svoj trenutak slave:
- Veliki problem - zamišljeno puhne.
I dijete povjeruje.
Priklanja se ocu, svi mu ionako drže stranu i svi njega žale. Jen dva tri, ima ih još.
Kote se ko gamad. Uzgajaju, kontrolirano. Samo da nije na divlje.
+++
Tko je čist u glavi, a kome su čiste ruke.
Ne znam može li se to tako mjeriti, uspoređivati jedno s drugim.
I ruke i glava su potrebni, ako me razumiješ. Samo što ruke ne misle glavom, one imaju svoje parametre, niti glava može misliti rukama. Ali može odreagirat nekako cijelim tijelom ako spazi da mu ruke na lopovluk kreću, na nepotrebna razbijanja. Zato treba biti čista. Od tuđih misli i namjera. Utjecaja.
- A kako će znat koji su njeni a koji su tuđi?
Svi su tuđi. I svi su od tko zna kad. Zemlja pamti sve.
Ona odradi dobro svoj zemaljski dio, što se u nju posije, ona inkubira, pa porađa. Inkubira. Zadrži u sebi neko vrijeme, pa tek onda rodi. Samo ljudi žure, i misle u toj žurbi nepromišljenoj da pobjeđuju nešto. Vrijeme? Boga? Sebe.
Poneki trenuci traže da se brzo reagira, jer razorne sile budu nezaustavljive ili pre prijeteće. Ali, u glavnini, treba uvijek pričekati, razvrstati strpljivo promisliti, zato nam je bog dao glave, a ne za šešire. Šešir je zaštita. Kad udari sunce. Razumijete?
Slabija stranka.
Zašto ih mrzimo?
