Dijana je samo pet, šest godina bila starija od mene, ali uvijek sam je doživljavala kao puno, puno stariju. Možda zato što su je žene koje su realno bile puno, puno starije, zvale starom curetinom, po čijoj logici ni sama ne bi bolje prolazila.
Nije se družila sa curama svog godišta, a nit s njihovim majkama, inače bi je jedne ili druge uzele pod svoje, i to ti je.
Mislim da joj je rano umrla mama, ili baš pri porodu, ili dok je bila vrtićke ili jasličke dobi, i sve su joj te žene mogle biti majke, to bi se bilo očekivalo u idealnom svijetu, samo što nisu.
Gledam i slušam i danas ove žene, uglavnom kompletne i ostvarene na svim poljima, znate one tipove: diplomirala, doktorirala, radila, radila, radila, razvedena samohrana majka dvoje, troje, jednog odraslog djeteta. radi nešto na kompjuteru, plus vozi auto.
Poskoči, pometi, obriši, skuhaj, ispeglaj, trči ovamo, tamo, na banku, na poštu, u dućan, u dućan, u dućan, a ono me stalno za nešto poteže. dvadeset i četri sata dnevno, mama ovo, mama ono. i što ćeš ti sad, nemaš kad glavu dignut, a ova..!
To na Dijanu, staru curetinu, koja je čitav život podredila samo sebi i nikome drugome.
Naslušala sam se tih i takvih priča od svih svojih vršnjakinja:
- Najslađe ti je, nema ti ništa ljepše u životu, na svijetu, nego kad te pogleda s onim očima i kaže ti ''mama''. Srce ti se rastopi. ''mama''.
A onda čuješ, baš svojim ušima čuješ to jadno malešno stvorenje kako po hiljadu puta ponovi baš tu riječ mamam mamam mama mamam, a ona ne reagira. Ništa, ni ćuš ni buš. I bude ti ih milo, i jedne i druge, i jedne i drugog, ne ovisi o spolu djeteta, majčina reakcija, ako ste to pomislili. Dijete plače, doslovce grca ponavljajući mama mama mama, od gladi, od nepravde, od pune pelene, tko bi znao što se djetetu čini važnije hitnije i prije. meni ovakvoj i ovolikoj padaju na pamet samo tih par stvari: obriši mi nos, daj mi jest, pogledaj ovo ili ono, istresi mi pelenu peče me za guzu. Dočim ona ništa.
Dapače, na silu ignorira, što se dijete jače trudi, to ona više ignorira.
- Malena, maleni te zove...
- Neka zove! Di bi ja stigla kad bi na svaku njegovu, njezinu tako.
- Možda je gladan
- Nije on gladan, imamo mi. Prasac debeli
- Možda mu se spava
- Nego kako si mi ti - namjerno mijenja temu - Šta mi je od tebe
- Ma u redu sve po starom
- Sve po starom, sve po starom, znači ne valja
Mali je još uvijek doziva, sad obje ignoriramo, a ona se upravo sprema da me bombardira uvijek istim prigovorom: stara curetina, ali neću ti to u lice reć tako nego ovako:
- Nema ti ništa slađe nego kad te to malo biće koje si ti sama iznijela na svijet, ili podarila svijetu, birajte kako vama bolje paše... Kad te pogleda u oči i kaže ti ''mama''.
- Je l to nešto kao ovo sad?
A bezobrazna, a pokvarena, a licemjerna, tko je uopće ta, stara jedna obična curetina, ona njoj hoće samo dobro, dobrog muža, obitelj, da ima, dijete, nekoga svoga, ona, ta, i sve tako, ali ne u lice.
I onda se stručnjaci sjate da razglabaju kako to da se sve veći broj mladih žena kao i onih u srednjim, najboljim godinama, odlučuju da ne rađaju svoju djecu. Formiraju se timovi stručnjaka da bi ih uvjerili, ohrabrili, educirali i potaknuli.
Sve kao gore.
Ovaj me naraštaj samo po riječima štuje, a djelo mu je daleko od srca i od misli. Je li bio neki mudrac koji je prije par hiljada godina izvalio nešto slično?
Dijete zna čarobnu riječ, samo što ta nijedna vrata ne otvara. Pa se vjerojatno misli da su mu podvalili po rođenju. Dok stasa, i ne kažu mu pravu, naravno da neće ni vidjeti vrata, a kamoli htjet kroz njih prolazit.
Mi stare curetine smo od tog istog naraštaja, od sjemena, ili zamisli, odaberite si sami što vam se bolje čini da paše uz ovu priču.
Jesmo li tako zamišljene od početka, da stvaramo nešto drugo, na nekome drugom polju a ne samo na fizičkome, krvavome i mesnatome. Ili smo tako navrnjene, gledajući svoje roditelje priučene. Ili smo se kao već odrasle odlučile, plašeći se ili sa sigurnošću znajući da nećemo biti bolji roditelji svome potomstvu, jer je taj put već takav kakav jest. I nama nam spasa.
Najslađa riječ je najslađa je riječ samo kad je negdje napisana kao takva, naučena napamet i ponavljana kao slogan za nešto što je potrebno prodat, potrošit i bacit. Ali kad ju izgovori neko stvarno biće koje stvarno to i misli, više mu nitko niti ne vjeruje. Beba sa reklame za pelene i hranu za mačke, se izgasi pritiskom na dugme, a ovaj stalno cvili i non stop zahtijeva nešto. Stalno mu se plače. Onda se i njoj plače.
Ona bi i ovo i ono, mijenjala bi kanale, i neki put bi možda i kupila nešto za sebe, samo za sebe.
Prirodna stvar da joj smetamo. najprirodnija na svijetu.
Ali pošto nije, pošto je to kupila, i nema pravo povrata ako nije zadovoljna, e onda i ti pati! Ti pati, a ja ću te doć tješit i biti ti podrška, s vremena na vrijeme, ako mi se bude dalo.
I onda se čude, što ne izlazimo, što nas ne viđaju, što smo uvijek doma, i stalno same, i tako tajanstvene sa svojim životima.
Pa nemamo zajedničkih tema. A živote imamo.
Ja i kad počnem s nekakvim dijeljenjem, iskustava, događaja, ili stvari svejedno, prekine me se i prije nego što zinem:
- Ne znaš ti draga ni po mise - ona zna. Onda je pustiš, neka glupeta, njoj to nešto znači, a ti štediš energiju za druge korisnije stvari, one koje te vesele.
Potrebno je ovome svijetu više ljudi koji će širiti svoj mir i radost zbog uspjeha zaobilaženja očekivanih radnji.
- To je moj izbor. - tako bi rekla Dijana. - Lako je okupit ljude kad se osjećaš usamljen i sam i jadan. Samo kažeš da imaš besplatnu hranu i alkohol, da vidiš kako te svi vole dok je njima mukte. Problem je kasnije ispraznit i kuću i glavu. Da ne spominjem čišćenje bljuvotina. Sad zamisli da svaki od tih dovede još i po dvoje svoje. djece. Mir, mir, mir u svijetu! Aleluja.
A onda se časne sestre nađu uvrijeđene. One su Kristove zaručnice, a mi smo drolje. Mamimo i dražimo, a ne damo. Znadete kako to muškarci iz gornjih krugova kažu: Dali smo joj, dopustili, društvo joj je omogućilo, da se školuje, da se zaposli, da kupi auto, otvori obrt, štogod, a ona se nećka.
Postoji ta priča da je baš tako nastradala njena pokojna mama. Zato što je bila mala, odrasla je sa slikom svoje majke kao anđela koji ju čuva i brine za nju bez obzira na sve. Vodi je i svijetli joj put. Sa mnom nije bio takav slučaj, moja je mama preživjela i nije bila nježna sa mnom. Ja sam prije puberteta znala da ne želim njenim stopama. Nikakav muž nikakva djeca, ni jedno, ni pola, ni tuđe, ničije. Dijana samo nije htjela biti anđeo prije svog vremena. A eto meni je bila. Prokrčila stazu da mi bude bar mrvicu lakše. Da znam što mi govore za leđima. Pogotovo onda kad to nisam znala.
Vidjela sam već na internetu svoju osmrtnicu, nitko ožalošćen nitko ne plače za mnom, ali već sam mrtva, jer žena je živa tek kad je muškarac prizna i kad je redovito održavana, jelte. Ako ćemo mjerit po Dijani, pet šest godina još u vrh glave. Točno toliko koliko je ona bila starija od mene.
Dobro smo prošle u ovom krugu.
Eto, sad zapisah, s nadom ''ne ponovilo se'', na nekom drugom, spol je tako nebitan, i stari momci su jednako omraženi. Imaju i oni utuk za tuk, i sprijeda i straga, iako je njima lakše nać podršku, uvijek ima neka zlostavljena žena koja nađe utjehu u njemu tako nježnome i nezainteresiranom, da mu popravi loš glas. tako da se desi da požive i nakon šezdeset pete.
Ako ne ostavi ko će blagovat mirovinu. Ili ako da?
Život se plaća novcem i jedino novcem je mjerljiv, bez obzira na to kako je zarađen.
Bez obzira na to kako je zarađeno, ime je znak, a Dijana je oduvijek omiljena antička božica, zaštitnica djevojaka, starih cura i rodilja. Ona koja pomaže tijelu da potisne na van ono što mu više ne pripada, i okreće glavu bebe prema dolje, naopako, jer takav će je dočekati svijet, pa bolje da se navikava jer joj nitko neće baš riječima reći, usmjeravati joj korake ili radnje točnim uputama, ljudskim jezikom. Iako netko, nekim hoće. Nevidljiva ruka. Anđela čuvara.
