Da vam je obitelj stigla do one faze kad se srami svojih blatnih korijena, znat ćete po generaciji koja će namjerno crnilom mazati ruke i početi koristiti proste riječi, koje se inače zovu pučke i narodne. Prostačke nisu isto što i vulgarne, u razgovornom smislu. Ali tko o tome vodi računa.
Mladosti je do nečega novoga, a znajući da se od njih očekuje da vrte stare filmove bez pogovora, ne preostaje im drugo nego da u bradu psuju odrađujući što spremnije svaki od njih svoju rolu, ili da se buni. Ove, pobunjenike, otpadnike, sinove razmetne, se odvajkada slalo vani na škole, što dalje od obiteljskoga doma, da se ostvare, pa da doprinesu, da donesu dašak osvježenja, iskricu vedrine.
Nikada to nije bilo rezervirano samo za one iz boljestojećih familija, jer uvijek je bila opcija da se zajednica dogovori i skupi sredstva i iznađe načine, da se problem ili već kako bi im dobrohotnost njihova pomogla u imenovanju nepoznatog i dotada neviđenog nečeg u karakteru nekog svoga člana, da se dakle problem riješi, da se ukloni nevoljama, ili da se jednostavno prebaci odgovornost na drugoga, pa taj neka vidi šta će.
Zapisano je u biblijama, na nekoliko mjesta, kako se otac veseli povratku sina iz tuđine, dok onoga koji mu je bio uvijek blizu i naruku, toliko ne doživljava ozbiljno, uzima ga zdravo za gotovo, pročitana knjiga, uvijek ista pjesma, drvo na drvo.
I lijepa književnost ni narodna predaja ne zaostaju za istim opisima.
- Bio si vidio si, sada da vidimo jesmo li potrošili novce uludo ili će nam se trošak nekako isplatit.
Sve je stvar ekonomije. Novci na prvom mjestu. A tek onda kože. Za duh vas nitko ne pita. Jer je nevidljiv, i zato vrlo upitan.
I baš tu vas čekam!
Znači, kraj obitelji počinje onda kad joj padne na pamet da se treba sramit svojih blatnih korijena, ako se sjeti da prizna da ih ima, te pomisli da je njoj da leti dok drugi gmižu i plaze. Štoviše, to da je osobina zbog koje ih se u svoje vrijeme diglo na visoko mjesto. I sada na tome visokome, jedva drže ravnotežu. Nožnim bi palcem stajali na toj svojoj točci, kad bi je vidjeli da postoji, jer da vide bolje, shvatili bi da je veličine naše majčice zemlje. Koja vidi sve. i koja pamti sve. Postoji i pjesma na tu temu.
Mi smo imali već takvih pokušaja, davalo nam se i previše puta da bi padali uvijek na istome mjestu. Znači ovo je definitivno kraj.
Ovakva je scena:
Na nekome velikom obiteljskom slavlju, na seoskom imanju, na koje se ode samo kad nas je toliko puno i previše da ne stanemo na terasu mjesnog restorana, a mora bit terasa i mora nas se vidjet i čut da pjevamo, inače čemu, ovakve su uloge.
Seniori sjede oko stola čekaju, juniori oko roštilja tobože roštiljaju, a oni najstariji i oni najmlađi se ili odmaraju ili zabavljaju svaki svojim zabavama. Svi raspjevani i u najboljim raspoloženjima vesela pjesma i zvonki smijeh. Čak i kada su pjesme romantične ili sjetne. Radi se o tome da stalni stanovnici čuju i misle kako smo složni i kako smo puni duha, dočim oni samo čuju vide i kasnije međusobom pričaju, kako se tamo gore i jelo i pilo, a nitko se nije sjetio njih jadne sirotinje. Oni naravno nisu siromašni, imaju što jest i imaju gdje leć i imaju gdje da zaklone glavu kad pljušti kiša ili peče sunce. A od vanjskih neprijatelja nemaju nikoga. Samo unutrašnjih. Jer po onoj kako unutra tako i van, riga ljubomora i zavist koje se lako izrode u bijes i nasilje prema nama koji smo vani i na silu se dobro zabavljamo.
Sve ako je omladina i dovela, po prvi put, u obitelj, da se upoznaju, svoje vanjske zaručnice i zaručnike, koje nisu određeni dogovorom, jer je njima dozvoljeno da biraju za koga će iz ljubavi, za to smo se izborili. Pitanje je samo tko se za što izborio, a ne i za koga.
Dakle, sve ako je ta svježa krv iz redova radnika i trudbenika, umjesto iz još viših i daljih dimenzija i svjetova od ovih koji se dosad mogu zamisliti, a kako je bilo očekivano, propast time biva samo odgođena ili ubrzana, ovisno o dobrohotnosti mještana, i o njihovu smislu za posao. Jer se novaci samo blaženo ili blesavo osmjehuju dok ih netko gleda, a ispotiha samo gledaju u čije će se obuć gaće, to je taj domet.
I onda mladost nema više kud, kad po prvi put vidi što je, ili naprijed, a naprijeda nema ako smo već na vrhu, ili nazad, a to su ti seljaci, s kojima se radije ne bi, ali morat će, ako im je do opstanka.
Pa počnu, ili sa pričama o jednakosti i bratstvu i pravdi za sve, koji uvijek idu sa svim pretvaranjima u radničku klasu i o čistim i prljavim rukama, vrlo doslovno, zaprljanim blatom, zemljom ili krvlju, ili ipak mastilom i bojama, kad se daju u umjetnike ili nađu za potrebno da ispričaju nekome priču o kojoj ne znaju ništa iz osobnog iskustva, ali čuli su i znaju sve dobro po pričama.
Ili ipak jednostavno odu. A kako su sami oduvijek bili nesposobni i nespremni za ikakva nagla poduzimanja, to ih obitelj pošalje na studije, ili se ipak odmetnu u pustolove, stave ranac na leđa pa u planinare, u šumu ili u mornare, u privatne Odiseje, pa što donesu donesu, ako se uopće vrate.
Zanimljivo je da ovi koji ostanu, uvijek misle da su se dobro snašli i da im nije stalo do njih, ako se slučajno ne vrate iz kakve vratolomije. Znači u njihovim glavama i iznenadna i nasilna smrt je bolja od ostanka.
Ako je istina da zemlja pamti, a da mi samo ponavljamo slike koje su u njenu koru upisane, u meni je film mrtvog pjesnika koji se nije vratio doma, i o kojem se ne priča.
Dijalog koji smo zajedno odvrtjeli nekoliko puta do sad:
- Aj jebi mater sad! - rodica Olivia je bila bijesna jer joj je ćevap ili pržolica upala u pepeo kad ju je okretala da se ispeče na dugu stranu, ali nije imala pristojnost svetog Lovre da sama objavi da je već pečena.
A onda kao po diktatu glasno zapjevala, tako se od vajkada bijes mijenja u šalu koja je manje opasna kad se sjedi u velikom društvu.
- Veselo, veselo rodice, pa ćemo ti ovaj put dat i da jedeš.
Ugrizla se za jezik, ali sebi u bradu je još neko vrijeme mrmljala, vidjelo se po načinu na koji je izgurala lične jagodice k očnim jabučicama. Njen novi momak joj se počeo umiljavati, s rukama u džepovima i onim pokretom crva u guzici. On bi sad odmah, ali morat će čekat da se ona sama otkopča.
Svi su vam ti tulumi isti, razlika je samo u publici koja će se pustiti da bude prevarena. Svi su oni to već prolazili, i seniori i ovi najstariji, a najmlađi su i prisutni tu baš zato da gledaju i uče, da se spreme na ono što ih čeka. Samo bez preskakanja koraka, molim.
- Ne mogu više - uzdahnuo je mrtvi pjesnik u meni - Uvijek isto, uvijek jedno te isto. Ja ne želim ponavljat njihove korake, kad vidite što nas čeka.
- A šta ćeš drugo! - odbrusila je rodica Olivia, a baš se od nje očekivalo da prva prihvati, da bi se spasila, jer po svemu što je bivalo te noći, tog dana, ona je prva sljedeća na redu, da ju se konzumira. Oglođe do kosti.
- Pa bilo što drugo, sve je dobro, sve je bolje od ovoga poznatoga.
Mladi zaručnik se stidljivo počeo primicati k zaručnici, plašljivije naginjati glavu tražeći zaštitu, osjetio se po svem sudeći, ugroženo. Njemu nije bio isto ni poznato, njemu je bilo novo, dakle njega se napada, nije doprinio, donio osvježenje, novitet, životnu snagu. koja nedostaje.
- Ajde ti rode reci šta ćemo! - On je drsko progovarao kroz nju. Zamjena uloga.
- Da znam, onda to ne bi bilo novo i nepoznato. Tako da, hvala bogu, ne znam.
Žrtva je poslana.
Ne znam što se u stvari dogodilo s tim slavnim pretkom koji je ostao zapamćen kao pjesnik i umjetnik i ništa. I narodno sjećanje i službena povijest ga ne pamte kao buntovnika, nego kao nesretnika koji je bio zaveden od neke glumice i izgubio glavu.
Zanimljivo, nigdje se ne zna ništa o njegovim roditeljima o braći ni sestrama uopće o familiji koja je sad u fazi da se toliko rascjepkala da se uz prezime dodaju nadimci pa postaju druga prezimena, kao što moderne supruge zakonski ostavljaju očevo prezime uz muževljevo jer im treba dvostruka zaštita, a one povjerovale da riječi imaju toliku moć da štite kada se i ruše međusobno.
Čime su se bavili, što su radili, zašto su ih ljudi cijenili toliko da im se dalo sve što im se davalo, ali za njega se zna da je bio pjesnik. Da je bio učitelj i da je okupljao omladinu oko sebe. Neki kažu da je kvario djecu, ali to se govorilo i za svece i mudrace od Sokrata pa do svetog Staša i blaženog Alojzija.
A drugi govore da je bio prepun božjeg nadahnuća i uvijek otvoren za nove izazove, a to je svima koji su od malenih koraka uvijek grebali iste površine, bilo privlačno pa su dolazili sami, svi koji se djecom osjećaju, i veliki i mali, vječno mladi u duhu.
Kako se sada može čuti, bio je vođa neke vjerske sekte, šef bande, malne ubojica i teški kriminalac, čak robijalo se, ali svi su velikani bili u zatvorima, i Mahatma i King, stvar je samo u tome što su ova dvojica pripadali zajednicama koje su mogle prepoznati žrtvu koju su ponijeli, u ovo moderno doba, jer u stara je vremena bilo i u nas svetaca koje se razapinjalo i kojima su se vezivali mlinski kotači oko vrata umjesto privjesaka, s istih razloga o kojima više nitko ne zna ništa.
Crna Ruža, to da je bilo ime njegove sekte, koje je bilo ime te zle zavodnice koja ga je začarala i otkinula iz sigurnog krila familije.
Crna je ruža naslov pustolovnoga romana, o dvojici prijatelja koji su se zbog obrane časti zaputili na daleki istok u potrazi za izgubljenim znanjem, i na tom su putu naučili da i u neprijatelju ima istih vrlina i mana kao i u prijatelju, da ljubav nije ono što narod govori, i da svi putevi vode prema doma, što ne znači da je uzaludno poduzimati putovanja. Nije. Uzaludno je zaboraviti odakle dolazite, gdje su vam korijeni i gdje počinje mir u svijetu.
Teško je to objasniti naraštaju koji ne čita. I koji sortira sve na što naiđe prema bojama. A pri tome prizna samo one osnovne dvije. Pozitivno, negativno. Ako je ruža, a ruža ima trnje, a trnje bode, pa još k tome crna! Šta ti to može značit. Trnova kruna, i trnova kruna je bila, nemojte ni to zaboravit. Tu su našem jadnom Isusu na glavu mećali takvi kao on.
- Nemoj draga tako, a šta bi da je bijela. Bijela postoji, a jesi li ikad vidjela na svijetu da ima crna ruža. Izmišljotine su to najobičnije, fantaziranja poremećenog uma, ništa drugo. takvi su svi po raci bili. oduvijek! Pusti jadnog momka neka bar počiva u miru.
Blaženi zaborav.
