Po starinskim dječjim igračkama se može znat da su naraštaji koji su prethodili imali iste probleme koje su rješavali na iste načine kao i mi sada.
Sjetite se onih papirnatih vjetrenjača na drvenim štapićima, ili balona i zmajeva na špagu. Što bi to moglo bit nego pokušaj, ili možda reklama za nešto malo veće, aparat, mašinu ili prototip iste koja je trebala ljudima približiti, pa preko djece jer je tako najlakše a šteta najmanja, princip energije vjetra, zemlje ili topline zraka, ako ne direktno sunca samoga.
Možda su te mašine već postojale i bile u širokoj upotrebi na način kao što danas djevojčicama kupujemo setove za prvu pomoć da bi postale doktorice. Iako postoje pravi, posebno za malene se proizvode i prodaje sve to isto, ali sitno i plastično, od slušalica stetoskopa flastera hvataljki skalpelića i one trake za oko glave s ogledalom, šta će im to?
Setovi za blagajnice, prodavačice, bankarice ili kuharice, plastični servisići i priborići za jela, plastično jelo i tavice i kuhala, jer su barbike sa svim nakitom cipelicama i robom, odvratni i razvratni seksistički, prizemni i plošni. A za dječake mini željeznice ili auta na struju, reljefni poligoni s tunelima i sa mostovima. Samo što se nitko ne usudi reći da su to možda davnašnje društvene igre na ploči. Ploča naime treba biti ravna.
A možda su bile tek uvod kojemu je svrha da olakša prijelaz s jedne industrijske revolucije u drugu ili treću. Tako da sljedeći naraštaj, dakle ova ista djeca ali sad u tijelima odraslih, osjećaju promjenu kao svoju, a ne nešto strano tuđe nametnuto i nepoznato.
Tako je oduvijek bilo!
Ako bi ovo bila istina, tada ne bi bilo teško objasniti zbog čega se mi moderni ljudi moderne današnjice ustručavamo koristiti pravim stvarima - mislimo da neće raditi. A ako netko i bude dovoljno uporan u pokušajima da odigra svoj zadani dio od početka do kraja prema naučenim uputama, pa ako stroj odreagira kako je očekivano, tad to proglasi čudom, svojim izumom, ili kvarom, ako mu se rezultat ne dopada.
A onda, postojale su u starini i one raskošne i skupe igračke manekenke. Još postoje mislim muzeji koji čuvaju kolekcije lutaka od voska, figurica od porculana, i maketa dvoraca, brodova i olovnih vojnika.
Jesu li to bile igračke za razmaženu djecu bogataša, ili ljudi koji su ih izrađivali nisu uspijevali unovčiti svoj rad na nekome mjestu, i tako se malo po malo nakupilo tih bezvrijedno vrijednih stvari. A vidi kako se sirotinja zabavljala!
Znamo svi i predobro kako se sirotinja zabavlja. Tako da svi paze da najveća i najtupavija gromada među njima ne bi zaplakala pa sve porazbijala. Svatko drugi neka bez problema plače. Eto ti neimenovanog razloga zašto svatko za sebe misli da je pravednik i mučenik, i gleda tko bi ga spasio iz ralja siromaštva. Pa pokreni se i ti, tko tebi brani.
- N, ne znaš ti..
Bebe sa pokretnim zglobovima sve u čipci i sa pravom ljudskom kosom, a što su te drugo nego djelo nekoga pigmaliona koji nije bio zadovoljan onim živima, evo vam, dajte djevojčicama nek se od malenih nogu uče, šta i kako treba i što se od njih očekuje. Da budu lijepe i tihe. Za sve ostalo postoje teretne životinje. Ali to je drugo.
I onda kad se pretjera, treba sve isponova. Meso istruli, a porculan dok se ne razbije, zato i jesmo izumili gumu i plastiku.
A baš je gumena bila ta moja Minnie Mouse. Izlivena iz jednoga dijela, s onom rupicom na dnu koja bi zviždala kad biste joj slijepili prstima drobčić za leđa. Potpuno prirodna bez ikakvih dodatnih ukrasa ili boja, kako je izašla iz radionice, ljevaonice kako li se mogla zvat ordinacija, alatnica, laboratorij u kojemu se proizvode igračke koje će i imati neku upotrebnu vrijednost.
Samo po obliku znate, a po čemu biste drugo, rukama najprije primate stvari, rukama ih gledate, a ovima je svejedno koje su nekome boje gaće i jesu li na točkice ili na krakate zvijezde.
Potpuno opet ponavljam u jednome komadu izlivena, u stavu mirno dostojnom vojnika, bez prstića ili repa koji bi stršali i time predstavljali opasnost za maleno dijete, od gušenja, gutanja ili s kakvim već upozorenjima moraju dolaziti ove koje djeci kupujemo sada. I s tim predivno plosnatim i čvrstim, taman veličine da stanu u dječja usta kad zubići izbijaju, ušima.
E, dobro ste rekli, vjerojatno je to bio Mickey, u ono vrijeme kad se preko junaka crtanih filmova slavilo maloga čovjeka, pa da nas sve podsjeti. A onako neutralne boje, uniseks, dobar i za dječake i za djevojčice, bez greške, i provokacija na osnovi roda ili spola. Ionako roditelji i igračkama i ljubimcima biraju imena. Naravno, samo ako i tu dužnost ne prepuste susjedima.
Mene je ta kreatura čekajući neostavljala samu i kad je već dobro prošlo vrijeme i prvih mliječnih zuba. Jednostavno, nikad nije bilo ni govora da se ta igračka baci, spremi u ormar na zaključavanje, proslijedi ili proda. Ili što se već inače radi sa svim onim plišancima i krpašicama i za igru i za stvarno kad majke odluče da ih treba potrpat u veš mašine pa proslijedit u neki od domova za siromašnu djecu.
Siromašna djeca ne postoje. To je mit. To znadete po tome što kad jednom odrastete svi imaju potpuno iste televizijske uspomene na branka kockicu koji im je bio tata, ili groficu ratkay koja im je bila kuma. Po tim mjerilima, siromašni smo bili svi. Jer nemate više ni jednu igračku koja bi bila ikakav dokaz suprotnome.
Na svojoj gumenoj Minnie sam naučila kako se veže kravata, a kako špigete. I jedno i drugo na onom stanjenom prijelazu od glave prema ostatku tijela. Špigeta se vezuje preko kažiprsta, a za kravatu treba cijela ruka. To vam dođe nešto kao mornarski čvorovi, samo što vam djed to ne kaže tako, jer ste djevojčica. Ali oboje znate da će vam trebati jednom u životu, ovako ili onako. Oko vrata ili za vrat. Put pod noge.
I sad dolazi to predratno vrijeme, ali i ako nećete to priznati znate da je svako vrijeme predratno.
Prijetili vam sa radija, tranzistora, ili sa prozora susjedne zgrade, u školskoj klupi ili sa katedre, nema razlike stalno ste pod prijetnjom paljbe.
U ratu smo bar svi isti. A vi, najmanji, imate najviše iskustva. Tih bliskih susreta.
Ne kaže se zaludu da se u kriznim vremenima najbolje vidi tko je tko. Niti da je kamuflaža bojna taktika. A nježne žene i djeca da se služe za topovsko meso. Štit neprobojni:
- Pa zar bi na majku i na dijete?!
Bogorodice.
Priča je ista ova prepisana, dolazi velika suša, nećete imat šta jest.
Ali nema brige za nas, imamo mi na štednji, lako je natrpat špajzu.
Došao je taj tatin neki poslovni prijatelj s ogromnim paketom prepunim limenki neke dječje hrane, sad ne znam jer nisam vidjela a ne zato jer ne pamtim, da li je sama hrana bila u obliku mikijeve glave, dakle glave miša crtanog junaka s velikim okruglim ušima na vrhovima, ili je to bila sličica na limenci ili poklon igračka koju bi se dobilo ako bi se toliko nečega poslalo na neku adresu.
- Za malu.
Nisam sebe nikada smatrala toliko malenom da bi ikad izvolijevala drugačiju hranu od one koja se za sviju kuha, čak ako mi možda i jest bila podvaljena, te stvari nikad ne znaš, što u stvari jedeš. Osim ako sam ne čupaš korijenje koje si sam u svoje vrijeme, na svom mjestu zakopao.
I to me je, nakon što sam povezala na koga se i na što se misli, duboko povrijedilo.
- Sve to? Za koga? Zašto? - pitala sam.
- Za tebe mrvice. - meni se je obraćao nasmijano taj potpuno nepoznat čovjek.
- Ajde uzmi i reci hvala. - potiho je rekla mama i malo me pogurala naprijed.
- To je tatin jedan dobri prijatelj.
Moj tata nema prijatelja. Ima budale kojima dopušta da mu jebu ženu. Da bi tu i tamo kad im odgovara ili ako se sjete govorili da je on pravi.
Nije ovo nešto što kao dijete ne možete znati. Kad bi se radilo samo o nečemu što selo priča, lako biste sami sebi zamazali oči. Selo bi se pobrinulo da vi za to ne doznate, tako i oni ostaju čisti, i nakupe se plijena. Ili, ako je prljava laž, sve suprotno, ponavlja se dok ne postane istina, a u tom se slučaju pobrinu da djeca prva čuju. Tako izoliraju mater i od vlastitog poroda, a onako sama još je lakša meta. S tom razlikom što živite u istoj kući pa znate, ako imate oči koje vide i uši koje čuju, što je laž a što je istina. Što se događa, a što se samo priča. Znate po mirisu kože.
Moja je generacija imala sreću, za razliku od maminog naraštaja, da može sama odabrati čime će si napuniti glavu, čijim mislima zvukovima riječima pričama. Umjesto glasnih svađa, prepiranja i nadmudrivanja, ja sam uvijek radije birala radio.
Dokaz ili obećanje da ima života i van poznatih okvira, da ima ljudi i osim rodbine i njihovih prijatelja, stvari koje izgledaju drugačije ali svrha im je ista, kao i jezika i onda vjerojatno analogno tome i mirisa, okusa. Koje slijedi želja da se pokrenete, da ispružite noge i prebacujete vlastitu tjelesnu težinu s jedne na drugu. Da grabite po zraku naprijed ili natrag, dok ne poletite, otplovite, otplivate. Tako.
U to predratno krizno vrijeme nestašica i prijetnji glađu, čak i nama uvijek izgladnjivanima, nekad baš sa ciljem da se kazni, nešto bilo što, često bez ikakvog razloga, a nekad vas se čisto preskoči, zaboravi na vas, vama ne treba ako ste jeli jučer to isto da vam ne dosadi. U to dakle vrijeme kad se forsiraju baš vijesti za odrasle preko svih ekrana i pokretnih i nacrtanih pa na zidove i panoe lijepljenih, o tolikom broju umrlih i gladnih, siromašnih i potrebitih, o humanitarnoj krizi za koju nitko ne zna točno što je, ovaj dobri čovjek, donosi meni, koja realno ne trebam ništa, ogromne, velike kutije sa dječjom hranom na mikija jer zna da mi je miki drag.
Dida su oni ubili, takva je priča. Ili je sam odlučio umrijeti kad je shvatio koja kruži priča. Jednostavno su jedne večeri neki ljubazni ljudi došli, on je tiho otišao s njima, i više se nisu vratili ni oni ni on. Navodno da mu je srce prepuklo, samo što to ima neku stručnu dijagnozu, hladniji neki naziv čak i onako kad se prevede sa latinskoga. On me nikad nije dodirnuo ikako drugačije osim kao što bi djed unuka. Ali s nekoga se razloga zaključilo da mala zna znanje i da će bit ista mater. Eto, to je ta priča. Koju ova još i sada podržava, živeći u poricanju. Drži se za jedinu utjehu da je ona dobra i da su tako to svi rekli, svi najbolji tatini drugovi. A žene su sve na nju ljubomorne. Pusti nek govore.
Navodno da je u tim kutijama bilo i nekakvo zlato, ne znam da li stvarno, ovo što inače ljudi nose po rukama i po vratovima, ili čak pojedu ako je u tankim listićima, ali taj dio može biti stvarnost jednako kao što može bit i mit. Ili govorna greška. Mito, miti, miki, nitko to ne može znat.
Bitno da sam ja to oholo odbila. A rekla sam ovo:
- Kod toliko gladne djece, di ste mene našli.
- Svi smo mi gladna djeca, he he - valjda je mislio da je duhovit.
Ovo vam je Sun Tzu za nejač, ako ste čitali, tad znate od koga se prepisuje. Samo što je to djetetu u genima. Pa dok ne odraste. Sačuvani stari tekst samo su natuknice, podsjetnik na ono što već imate u žilama i tkivu. Ako, naravno, imate gen ratnika. A imate to sto posto. Od malena vas se samo za rat priprema.
- Ajde nemoj bit bezobrazna - usudio se prosiktati otac - darovanom se konju ne gleda u zube, he he
Uvijek se nekako nađu nečiji zubi na meniju, mislim da je to početak mita o dentati. ili još jedan podsjetnik. Kao ono Sadhguru kad god je u društvu dotjeranih žena podsjeća na četkicu i pastu:
- Morate, svaka majka mora svom djetetu usadit kao naviku, da bar jednom dnevno desetak minuta posveti meditacijama, jednako kao što ga tjerate da poslije jela očetka zube.
- Humanitarna pomoć oteta gladnoj djeci Afrike ne može bit dar. - tako sam rekla i ostala živa. Mislim samo zato što to nije bilo očekivano, pogotovo tihim dječjim glasom, pa nisu razumjeli. Možda.
- Kako ona zna da je iz Afrike?
Kad vam se prestanu direktno obraćati, guraju vas u ulogu svjedoka, to je ta snaga u malenome, ne morate nikakav ekstra trud ulagat da biste sami svjesno odvajali sebe od svoga.
- Pa piše.
- Di?
Mama mu pokazuje veliki plavi znak UN-a, ne trebaš ni čitat sitna slova. Da nije prokleta škola obrazovala i ženske što bi oni znali što je pismo, a ovako sami ti znak govori, a tih znakova posvuda, govorim vam.
- Vid je, nu je - kad vas ista osoba koja vam se sekund prije milo osmjehivala odjednom počne pokazivat prstom kao da ste odvratno nešto, tad znate da je na pragu neka transformacija. I njoj i vama. Ona isprobava, iskušava sve do tad poznate staze, prvo vam se ulaguje, nosi vam darove, a onda vas pljuca, ali to bi vam se dogodilo i ovako i onako. Ovako je prilika da to više ljudi vidi. Alternativa je da je ljubazan kad ste među ljudima, i tako te ljude ima na svojoj strani svaki put kad mu zatreba podrška protiv vas jadnih i bagavih (ne znam što ta riječ znači, ali prema tonu kojim bude svaki put izgovorena, moguće je da ne znaju ni oni ali je smatraju ili su je odlučili proglasiti nečim uvredljivim i sramotnim), a divljih, razmaženih, neukrotivih i s kojima nema drugoga načina. osim batina. To se dogodilo mami.
U šta se sve vi možete transformirat?
Može vas preplaviti strah od svih viđenih i poznatih posljedica, tipa javnih sramoćenja i kažnjavanja. A može vam dati hrabrost da i unatoč svemu tom što znate jer ste sami svjedočili i bez prestanka vam se ponavlja da treba slušat starije i jače, da ipak ustrajete sa svojom istinom. Bez obzira na.
- Ako je bog sa mnom, tko je protiv mene?
- Bog traži bar dva svjedoka: Zar nije pisano, ako se vas trojica složite oko jedne stvari, ja ne mogu nego da uslišam.
- Točno tri. Vi znate s kojim ste namjerama ovdje, moji roditelji znaju a znam i ja. Čak nas je više.
Švercer je otišao niti se ne sjetivši da otrese i prašinu sa cipela tako da ne bi ponio ništa iz te proklete kuće.
- Pa ja sam ne znam kako si ti to dopustila - plakao je otac kraj krila moje jadne majke - Da ona meni onako.
Sljedećeg su dana bila njih trojica, da preda mnom iskazuju veliko poštovanje prema mom ocu,
- Neka mala vidi!
Neka vidim kako joj je stari poštovan pa da bude ponosna šta ima takvog ćaću, a ne prema njemu onako. Mama je platila tu cijenu, u nastavku sam trebala plaćati ja sama. I po tome znam da je ta snaga, sila, energija, nazovite to kako god da hoćete u kojem god da ste filmu igra je uvijek ta ista, koju posjedu oni najmanji, ogromna, velika i vrijedna. I da se ne bi smjela koristiti za bud šta.
Žene poput moje mame su uspjele na trenutak duže pripitomiti neku budalu, od nekih drugih istih takvih žena. Svijet im zbog toga duguje makar malo zahvalnosti ako im već i neće ili ne smije dizati spomenike. Jer se ne zna, barem ja to još ne mogu znati, na što su i kako tu njenu snagu ukradenu ili darovanu, otetu na prevaru ili prodanu, zamijenjenu za sitnice i stvarčice, potrošili, u što su je pretvorili, na nešto što hrani, ili što unižava.
- Ja te ne poštujem. - rekla sam njemu pred njima - U tome je stvar i čitava razlika. Ja živim u istoj kući s tobom, ja sam ovdje 24 sata. A na deset minuta se svak može pretvarat da je nešto što nije.
Imaš novce, skupljaš ih i čuvaš, možeš svoj dio platit pošteno, niti bi ubilo tebe niti ikoga od nas, dapače, a ti sveisto uzimaš siromašnima. i još se hvališ kako si pametan. Ja se vas sramim.
- Šta je mala rekla? Šta je mala rekla ono? Nu, nu vid šta to mala govori.
Izgleda za moje dobro da je mama rekla da sam ja rekla i da su svi to tako čuli, a oni i potvrdili poslije, čulo se po selu, da se maloj nije svidjela slika, da je na slici miki maus a ona da je htjela mini jer je mini za curice a miki za muške. Pa da zato neće.
- Ne znaš ti šta ti je gospodski okot - tako da je rekla, ili su oni tako čuli.
Znate onu priču o kraljevni na zrnu graška, koliko god perina i perja da je bilo na krevetu, nju opet žulja onaj najsitniji ispod najdonjega. Tako ovo, osjetiš pod jezikom drugačiji oblik, a zamisli kako je osjetljiv drobčić ako i proguta.
Moguće da se radilo o nekom šifriranom jeziku koji na nekom mjestu i ima svoga značenja i smisla, ali u ovom tjelesnom, jedino vas nečiji smisao da prevede tajnu to što vas spašava.
Ostavite mrtve mrtvima. A žive?
Sa živima je igra izgladnjivanja do točke da ćete biti spremna napraviti bilo što za jedan zalogaj, jedan udah, jednu kap, koja vam je potrebna a uskraćena. U tome je razlika između lovaca i plijena, mrtvih i živih. Ono kad čitava četa divljaka biva nahranjena jednom preplašenom pticom. na svim razinama.
Zato uštedite snagu, za druga područja. Još neosvojena. Kad dođete do njih do tamo, vjerojatno ćete se služiti istim lukavstvima, zato učite. Strpljivi budite, tko god da vas je doveo do ovdje, vodit će vas i dalje. To je obećanje.
Po tome znate da ste dragocjena. Kad to prestanete biti, pustit će vas na miru. Ne treba vam nikakvih drugih pisanih dokaza. Dovoljno da vidite tu nametljivu upornost koja ne odustaje od svojih glupih uzaludnih pokušaja. Pa tko dulje izdrži.
Tako da, kad god bi se negdje pojavile sličice na Minnie Mouse, a bude ih posvuda od bilježnica na uske i široke crte, blokića za adrese i brojeve, novčanika, privjesaka za ključeve, samo ne na hrani koja se za stvarno može jesti, jer bude je na žvakama i na gumi bombonima, znam da se ta ista priča opet vrti.
I to naknadno saznanje da je gospodin poštovani otac ipak uzeo, ili su mu ostavili jer nisu znali što bi drugo, te kutije s limenkama sa dječjom hranom, i da ih je dao marku, jer on da navodno mikija voli, baš taj okus, a ne samo oblik ili marku.
A šta je to moglo bit? Šta vi mislite.
