Još uvijek imam običaj, naviku, karakternu osobinu, da jedem u žurbi i kradomice. Sve u strahu da me netko ne nazove proždrljivom prasicom, ili ne optuži za krađu tuđih dobara.
Kako ona stara izreka kaže da ima nekog dobra u svakome zlu, i obrnuto zla u dobru, tako i u ovome zaostatku iz vremena kad se znalo samo za preživljavanje i ništa drugo, to je dobra strana lišavanja užitka u hrani, ta da nisam izbirljiva, zaista mogu pojesti bilo što, i doslovno sve spašava. u smislu da je hrana lijek i lijek da je hrana. Kad nema goriva ne možete ništa, a gorivo je ono što se unosi izvana.
Inače, tijelo se samo pobrine za sebe s onime što ima. Sve je dobro i potrebno, ništa se ne baca. Ono je pametnije od mene i tu mu se ne miješam.
Borba ili bijeg, nikad nije bila stvar izbora, jer se bježati ne može ni kad bi se imalo kamo. Toliko o tome.
A loša strana je sve ono čega se možete sjetiti da vam je neki od gurua za hranu kojeg ste slušali mogao reći. Okusni pupoljci, sadašnji trenutak, kontrola unosa, i tako to.
Pa kako ste u društvu onih koji nikad nisu mogli imati ovakvih problema, u smislu da će ih se preskočiti iako su jednako strpljivo stajali u redu za bilo što, ne samo kruh ili vodu, kako smo mi stajali u ratna vremena. Koja su bila ratna samo kad se trebalo snimati reklamu ratnih strahota. Strahote svakodnevne samo preskačući, mijenjajući veliko za malo u nadi da će netko shvatiti da je to to, samo na drugoj razini.
Ne muče vas gore nikakve drugačije ni bolnije muke od nas donjih, niti se baš netko na vas namjerio jer ste iz te familije ili stranke ili grada ili ste opali sa kruške umjesto sa marsa, jednostavno se tako svijet pomiče, a mi smo rastumačili na najgori mogući način kojeg smo se sjetiti mogli, i to je to. Inače se ne bi pomicali voljno. Dakle, netko je stalno u jurnjavi za vašim medom, za vašim šećerom, a vašom tjelesnom snagom, a na vama je koliko ćete voljno prepuštati svoje stečevine, ili ih mijenjati za tuđe.
U tom je smislu nečiji život živi horor, a nečiji lagana romantična komedija, situacije i karaktera.
I sad skoro trideset, četrdeset ili još više pedeset! godina, napokon sjednem na blago izlazeće sunce stvarno sunce a ne sa nekakve zastave, i osjetim kako mi je koža oko očiju suha toliko da se prave procjepi između stanica i ćelija veliki poput kanala i kanjona kojima bi mogle poteći rijeke. I nasmijem se sama od sebe, a ne nasilu preko mozga sjećajući se onog što nam je rekao Sadhguru:
- nasmij se, nasmij se, nasmij se -
Sunce je tu, mjesec i sve zvijezde, čvrsto je tlo pod nogama, iako je ovo, pod tvojim baš nogama, deseta dvanaesta etaža, zar nije to čudo, lebdiš, a ne lebdiš, maltene pod oblacima, ili su oblaci pod tobom. I po prvi put ne mislim o toniku i kremi zbog obećanja olakšanja.
Tijelo treba vodu, a ne kavu. Sladoled i krekere s maslacem i čokoladnim mrvicama. Nema zdravo nezdravo. Ako već postoji, postoji s nekim razlogom. Ne da se baca. I u svemu traži greška.
Sve to je fingirano. Preglumljeno, zbog tko zna čega. Ali ne mora biti tako u nastavcima.
Moja usta, ždrijelo, nisu vrata pakla kroz koja se treba što prije proći do krajnjeg odredišta a to je želudac koji raspoređuje i raspodjeljuje pošteno po cijelom organizmu. Od maloga prsta na nozi, do krunske čakre na vrhu glave, na kojem god da ona kraju kičme bila.
Kao malo dijete što čini, što je činilo prije nego su mu roditelji od silne brige da im pojede baš to njihovo iz njihove hraniteljske ruke, koju će proklinjati, na spomen te razorne pažnje koja drelji u lišce u ustašca namrgođenih obrva i strogim glasom opominje neka guta brže, jer im se već u žlici drugi zalogaj hladi.
Kao to dijete, koje još nije zaboravilo zbog čega se vraća u materiju, stalno opet ispočetka. zbog okusa, i zbog mirisa, koje će kasnije netko proglasiti smradom. I to što prije i što ranije, da bi čudo što prije postalo čudovište slično sebi odraslome.
Kao to dijete, dakle, koje ima vremena da prebacuje zalogaj s jednog obraščića na drugi, ispod i iznad jezika, i da miruje tako još koji trenutak prije nego se javi potreba da ga i proguta, da se nahrani.
Koje se još sjeća da su ista ta usta i vrata raja, ne bez razloga, a raj da je jednako sa obje strane te kapije, da bi barem tako moralo i moglo biti. stvar je samo u tumačenjima kojima smo izloženi i kojim ćemo povjerovati. Odlučiti povjerovati. A onda tu odluku nazvat slobodnom voljom.
Ako je slobodna i ako je volja, zbog čega birat goru varijantu?
I taj me zadržani trenutak kojeg zbog ove priče zovem zalogajem, gutljajem ili lizom, jer radi se o žlici punoj sladoleda od jagode, raspupa na svim onim razinama za koje sam zaboravila, koje sam vjerojatno tako davno bila izgubila da bi se sad mogla sjetiti da sam bila ista ova ja i prije svog rođenja, koje sam sasvim sigurno imala jer ih sada ne bih mogla prepoznati. Prepoznaje se samo ono što se odnekuda već zna, da nije tako, zvalo bi se učenje, i otkrivanje i avantura.
I baš vam bude drago što postoje na svijetu ljudi koji znaju, koji imaju tako razvijen osjet okusa kombiniran sa vještinom da ga prenesu vjerno bilo gdje na bilo što, eto na to mlijeko i šećer s voćnim okusom prave vrtne jagode. Prirodne jagode, ne samo bojom. Ili mirisom koji poznajete jednako i iz voćnih gumenih bombona kao i ih paste za zube, dječjih šampona i omekšivača za rublje, taman da vam ogadi i jedno i drugo i treće jer ne znate je li za jelo ili za ormar da otruje moljce umjesto vlastitog vam daha koji smrdi po otpadnoj vodi.
Tekstura, također, ona zrnatost koja upada među zube i ona kiselkastost zbog koje se nasmijete iznutra jer vam zategne kožu da postaje elastičnija i mlađa, baš zbog te hrapavosti koja krije ono svileno i tajanstveno nešto što hrani na svim razinama.
I to bude vaš madelaine kolačić koji vas odvine u vrt iza stare kuće, u kojem su bile rasle jagode, baš prave crvene domaće pripitomljene predivne svaka svog oblika i veličine jer ne raste u prirodi sve jednakim ritmom i to je to čudo koje smo odlučili ne vidjeti, koje smo zaboravili, ali svejednako hrani kad date sebi šansu da to i primijetite.
Ispod nekog stabla, trešnje ili višnje ili čak smokve, jer se te vrste ljube i pomažu jedna drugu, jedna drugoj nešto da oko debla i korijenja, a druga drugoj nešto oko sunca i vlage ili hlada i oprašivanja. Jagode su penjačice, pa ako joj ova dopusti da se pomogne njezinom visinom, možete pomisliti da se dogodilo da je na smokvi narasla jagoda ili na jagodi smokva.
I to je taj zakon prirode, koji se uči od malih i od jakih. Sve se podržava, jedno drugom pomaže da raste, to je stvarni život, sve ostalo je izmišljotina i glupost.
A one i jedne i druge sočne i slatke i medene svaka na svoj način, i što ih više bereš i što ih više jedeš one to sve više ploda novog bacaju. Ne škrtare, na skrivaju se, ne biraju ruku kojoj će se dati. Jednostavno rastu i padaju i rastu nove da bi rasle i jednostavno postojale. Neko vrijeme, do još boljega trenutka.
To je to zaboravljeno znanje koje nam pomažu da se sjetimo.
Čudo materije.
