Kako i inače svaki rat započne, jedna budala stane na puteljak i zabrani ljudima da se napiju vode osim ako on ne dopusti, a ovi popuste.
Tko zna zašto, kako ja to mogu znat?
Neko se ne želi svađat, a neko misli da je takav red, pa se pokorava. Tako bi bilo komu. I vragu i bogu, nema razlike. I to je istina. Dok ne vidiš ruku koja se znoji, što znadete odakle vam rosi mana s neba. Kaže se da ništa ne liječi kao slana voda. Kao znoj i kao suze. Krv da je također slana, ali kako će to znati netko tko ne razlikuje boje?
Ove snažne žene za po vanka su nosale i teglile u tišini, jer su znale da lajanje troši puno snage koja je za druge stvari puno potrebnija. One snalažljive su pričom sve uljepšavale i davale smisao i značenje i svrhu. A one nježne, ako bi ih bilo, su se morale držat tiho i sa strane, jer se znalo odvajkada šta je svakoj ženi jedina svrha, da bude poslušna i podložna i da svima koji to zatraže udovoljava. Osim ako se ne dokaže na drugome polju koje će se dopast tvrđim glavama od njihovih.
Tako su mislim i postale sve one bajke o kraljevima koji su imali po tri kćerke, a najmlađa je bila najljepša. Najdraža. Najvrjednija. Čuvala se za bolje dane. Nitko je nikad nije vidio, pa se moglo reć i da je najljepša od sviju, pogotovo ako su ove prve dvije bivale viđane uređene i mirisave. Ili da je bila prava rugoba pa da se testiraju prosci, žele li baš nju, ili su u lovu na kraljev imetak.
I onda slijede ta takmičenja. Dvoboji. Ili čak pravi ratovi, čitavih plemena, nacija i svjetova. Njima je samo do makljaže. Ništa drugo, pogotovo onda kad sami ne sudjeluju nego samo motre iz daleka ili dobiju tu i tamo kakav glas. 'Ko vodi, koji smo mi. K'o na prijenosima utakmica koje nas se nisu ticale toliko da bi platili za čitavo poluvrijeme.
Tako je bilo s tetom Marijetom, malom Marijom. Bila je ta sorta ljepotice.
Kasnije se sadržaj prilagodi, i jedino nije jasno, ako svi znaju za taj obrazac, kako to da ga netko nije zatvorio do sad. Ili oni ili mi.
Fina cura iz dobre familije, odjedanput ona da ide na vodu da bi je prolila pa opet išla na vodu nazad, samo zato da se prikaže pred tim budalama koje su sebi umislile da je njima dano da odluče pošto gutljaj.
Stara mudrost kaže da je grijeh prodavati hranu, uzimati zasluge za nešto što je zemlja u svojoj velikodušnosti izbacila na površinu da bi i površni svijet nahranila, a oni to svejedno rade. I to tako nemilo, da je više otpadaka nego što se stvarno pojede.
I to tako nemilo, da žene i djeca radije biraju ostat gladni nego uzet iz njihovih poganih šaka.
Pa pucaju od jada ako se tko od njih na neki način snađe, i kako ne znaju tko im je kriv, a gledaju prema svakom samo ne u sebe, ono se gledaju potuć sa strancima, iz dalekog svijeta, kao oni su poslali duha, ne svetoga, nego belaja. Blejali su nešto što nema s mozgom veze, pa žene privatile. Otelo im dicu, jedinu uzdanicu, sve tako. Pa u križarske ratove. Uvijek ista igra.
Još veći grijeh, od prodaje hrane, je zamutit čistu vodu sa izvora.
Tako su oni došli, njih grupica, na ideju da naprave vodovod. Da bi svakome u njegovu kuću voda dotjecala, bez straha i naplate.
Postojao je već na tom mjestu vodovod, to vam je ono kad krenu priče o drevnim naprednim civilizacijama koje nam se taje s nekim ciljem.
Da, bilo je ljudi i prije našeg rođenja, čak i prije rođenja vašeg gospodara, ili onoga tko se takvim hoće napraviti. I bili su napredniji od nas. Pa ko sad nama brani da ne krenemo njihovim stopama. Makar za igru.
Ako bi netko mislio da je za ozbiljno, sve bi išlo i teže i sporije.
Tako je teatar postao glavni štab.
Tako je škola postala rasadnik.
Tako su se žene željne malo predaha od stalnih izraza samo muke i umora, jer moraš ostavit dojam da ti je teško, ako netko nasluti da s radošću nešto radiš, navalit će ti još i preko toga, i još poviše i vrlo vjerojatno i ono što nećeš moć nosit. Samo da vide koliko mazga može povuć. Je li veća i jača od mrava, a za mrava se veli da može deset puta više od vlastite težine. Ajmo moja, nosaj!
Uložili su svoje novce. Ono što im je njihova obitelj u nasljeđe ostavila, nisu ga stukli kako se jedino priznaje za bogataše i ove koji misle da je to gospodski način života, u gozbe s frulačicama i u žderanja i lokanja do povraćanja. I sami su radili. Nisu se samo prešetavali između kanala i dobacivali kopačima i zidarima neka se ne umore i neka paze da im sunce ne udara u oči, dok zijevaju prema nebesima da im udijeli koju kap kiše.
Mi smo imali, i ja se toga sjećam sve ove stvari koje se sada zovu modernima i održivima, i onaj sudoper sa cijevi koja je išla u korito, bazenčić iz kojeg se moglo zalijevat ili prosut u kompostište, rečeni gnjojar. Znači bilo je tekuće vode po obiteljskim kućama i stambenim zgradama. Ali upravljanje je bilo daleko pametnije. Nije se izlijevalo u more, pa da pluta sloj masti, naočigled.
I sjećam se žena koje nisu mogle vjerovati da su to doživjele i tiho su slavile taj pravi napredak, a ne ovo što se danas podrazumijeva pod njime. Prije si morala teglit ko magarica, a vidi nas sad, prave gospođe.
I ta je budala uzela Marijetu, a ne obratno.
Ona njega nije mogla nikako ni srest ni vidjet, sve ako se i nije moglo izbjeć da čuje i dozna za njega.
Znači znalo se koliko je žena u kojoj kući, neke si znao viđat po ulici, neke su radile a neke su šetale, sve to mora postojat takva je igra, oduvijek. A ona uvijek sama i uvijek zatvorena. Jasno da su se isplele priče, e ovakva je, e onakva.
Možda se dogodila nekakva oklada, ko će prvi, ko će uopće ikako. I koliko će ko uvatit. Misli se na novce, uvijek je novac glavna igra. Energija. To je ono kad se kaže da stvari imaju svoju energiju. Imaju naravno, sve ima svoju vrijednost, ali stvarima ljudi daju na važnosti, a ne obrnuto, ovako oni naprave da stvar bude obrnuta.
- Ružna li je i zla li je, ne voli je ni rođena mater, ne bi ti je takvu pojubija ni kad bi mi zlaton plaća - i sve tako, a stari otac i jadna mater samo nadodaju, i opremu i dotu i polje i njivu i šumu i maslinik, i oranicu, jadnu ćer jedinicu, koja niti ne zna da je oko nje sva trgovina. Besplatna radna snaga. Već je svekrva i sav ženski rod providija kako će je preodgajat. Pa š ti vidit, kako će se u nas izležavat.
- Kupili joj jadni stančić, i sad joj traže muža. Da je čuva. A ona!
Kurva, samo čeka. A šta drugo.
- On je nju upropastio. - tako je baka govorila. - Nije istina ono kako su prikazali na seriji.
I taj mali. Nije bio bolestan. Koliki grad i škola i klub i sve pa jedini on da ima tuberkulozu i niko drugi. A tuberkuloza zarazna, širi se nevidljivim česticama preko zraka i preko dodira. Slinave maramice.
Mlatio je i njega i nju, nemilo. Na smrt. I nikad nije kazne za to bilo, a svi su znali. I na kraju još njega tješe i drže za junaka i prikažu ko pozitivca i žrtvu u filmu koju je čitava bivša Jugoslavija s pažnjom i simpatijama jedva dočekala.
Na kraju su im razbili funtanu. Nisu ih ni pokopat dali, nego na dug. A dan danas svaka kuća samo zbog njih ima vodu i čak niti ne misli da je to neka velika i važna stvar. Eto ti šta je zahvalnost. I šta je dostojanstvo.
Ako ne znaš točno u cent koliko je ko za nešto da.
I, najbolje od svega, oni misle da su oni ljudi.
Čak i ta glava anđela s njihove funtane, ne znaju iz kojega je vremena, s kojeg vodovoda, u spomen na koga onog, koji ono znameniti događaj. Ali motiv je tipično dalmatinski baš izvorni autentični suvenir iz ovoga kraja. Naš.
