Mogu se sjetiti kako su me doveli do ovdje gdje sam sada, čujem šumove koje pretvaram u riječi, onako kako su mi šaputane u uho, kao da su ulijevane u ušne lijevke, poput tekućine.
Nastojim ih se riješiti, praveći se da ne slušam. I u toj borbi one su upornije.
Pa sam gutala knjige, sve što bi mi se našlo u rukama, pred očima, bez razlike i bez iznimke, jednostavno bi proždirala slova. Kako god da sitna bila, na koliko god nemogućem mjestu. Jednako na tankim, sitno presloženim listovima papira u kutijicama s lijekovima, i u debelim knjigama koje su mi bile zabranjene da ih ne bi pokidala jer knjige koje se kupuju, kupuju se da ispune prostor. A one za čitanje žive u knjižnicama.
Hvala ti, hvala ti, dobri, dobri bože za pojavu interneta i sav ovaj nered koji se da poslagati u smislenu cjelinu kako što dolazi. Sve dolazi u svoje vrijeme. Sad to prepoznajem. Nisam bila spremna. Što znači da bi me odvelo na pogrešnu stazu.
Još je jak strah u meni da će netko ove iste riječi prepoznati kao svoje i da ću biti kriva zbog plagiranja istine. Zapravo nikako ne mogu znati, koliko su sve ove litanije proizvod nečeg novog a koliko su sjećanja kriva ili prava nečega što sam negdje u ovom svom životu vidjela ili čula ili pročitala.
Mene jesu odvozili na predavanja, možete li zamisliti svu tu gužvu oko priprema i vožnji i dolaženja i scenskih nastupa. Sjedila sam, često sama u predavaonicama, jer su se svi drugi u rojevima skupljali dolje u parkiću ili u kafiću. Ja sam sjedila i hvatala bilješke, snimala predavanja, uz prethodno dopuštenje naravno, jer nije bilo dostupne literature, pisane ni prevedene na prikladan i razumljiv jezik. Svi su drugi imali hiljadu i jedan stvarno koristan zadatak, životne ciljeve. I njihova ostvarenja.
- A ona niti glavu nije podigla. Sjedi, evo ovako kako ti sad kažem. Ne mrda.
- Je li, je li, ma nemoj mi reć, niti ruku nije pomaknula. C c c. Ne da joj se.
- Miči se što dalje od nje. Uzmi skriptu kad bude zgotovljena, i bježi!
- A ne, ne, nije. Ima tu nešto. Ne možeš reć da nema.
"Makni se od nje!" ponavljano. Od koga? Od sebe se same ne mogu više, niti dalje, micat. Kome, što što to znači, kamo?
Točno to.
Koliko nas je u jednom?
Nisam se bojala glasova kao takvih, bila sam preizolirana od stvarnosti da bi sa sobom povezivala sve one komplicirane i sramotne riječi, koje jesam čula da su bile izgovarane u mojem prisustvu, poput shizofrenije ili podvojenosti duha, višestruke osobnosti i uopće poremećaje mentalnoga tipa koje su se sa povlačenjem latinskih izraza počele uvlačiti u obične živote običnih ljudi da bi ih svi mogli razumjeti.
Slično je bilo i u vjerskim krugovima, a do tad je crkva polagala pravo na brigu skrb i zaštitu iz domene duha. Mozak nije igrao ulogu. Ili nije bio zanimljiv, ili se još nije bio pronašao način kako izmanipulirati više, za što manje toga, kao što se ovdje ide s plitkom osjećajima.
Mentalna higijena, sama fraza zvuči uvredljivo, pogotovo kad vidite što se pod tim misli. Manje je više, izvolite i moj višak.
Higijena bi podrazumijevala ispiranje, čišćenje od viška, od svega nepotrebnog, jednako kao kad se klistiraju crijeva kod bolesti tijela, a ovdje. Još ti navali svoju priču, ili još gore onu koju je netko izmislio sa skroz drugim ciljem prije par tisuća godina!
I vrlo je vjerojatno da je to namjerno tako, jer znaju da neće nitko normalan upuštat u čitanja. Sve kad bi mu knjiga i bila nadohvat ruku i očiju. Čak i kad bi mu je netko ugodnoga glasa strpljivo čitao. Čitao samo, bez svojih tumačenja. Bez uplitanja svojim uzdasima i čudnovatim naglascima.
Koliko puno ljudi krivo čita interpunkciju.
- Mi smo sve to učili na faksu.
- Da.
- Ne studiraš filozofiju da bi zapamtio tko je kad što rekao i na kojem davno umrtvljenom jeziku u kojem davno pokopanom gradu, nego da znaš gdje ti je mjesto u svijetu koji se neprestano vrti i gura sve ono što ga u toj vrtnji smeta i ometa. Vrti se bez obzira na vas i vaše spoznaje. Eto to. Pa kad nađeš kakav čvrst oslonac, da uživaš u vrtnji kao u Luna parku. Tvoje je samo da ne padneš prije nego što je bilo namjeravano, inače koja korist?
Glasovi tih uglavnom žena su oduvijek postojali, i mislim da kojim slučajem nije bilo tako, da ne bih poživjela ovoliko dugo.
One su me vodile usmjeravale i otvarale mi vrata i prostranstva iza njih. One su me upozoravale i hrabrile ako bi plakala i držale mi, nekad nos i bradu iznad vode, točno onoliko koliko treba. One su me usmjeravale i upravljale mi koracima, znale su gdje ću past na način da bi naučila da se dignem opet, a gdje ne smije biti ni govora o padanjima. I uvijek me štitile bespogovorno.
Njima sam se dokazivala. Njih sam smatrala pravim roditeljima. A one to stvarno i jesu bile. Na drugoj razini od ove koju sitni ljudi vide. Na drugome planu, ako se smije tako reći. Možda je to taj odmak, to micanje na koje su me upozoravale. Zahtijevale. Baš tražile da se ta prepreka ukloni, pa da sama mogu vidjeti.
- Ogromna, ogromna šteta je napravljena. Ona koja se nije smjela dogoditi. Dirali su svetinju. Ono što se ne smije dirati. Nije smjelo nikad. Oni su to takli.
- Nema oprosta!
Kad se počnu šumovi onog što ste dotad poznavali jedino kao vibracije pretvarati u riječi koje možete prepoznati kao jezik kojim se svakodnevno koristite, tad možete znati, ili makar posumnjati da se netko poigrava s vašim umom ili površinskim emocijama.
Kaže se da prilika stvara lopova, ali lopov je taj koji priliku prepozna i učini - prilikom.
Većina nas neće prisvojiti što mu ne pripada, samo zato što se čini da to može, ali još više je onih kojima nije jasna granica između vlastitog i tuđeg. Pa jednostavno grabi. Jesmo li po toj logici svi potencijalni nasilnici, i što se sve može smatrat nasiljem?
Od načina prehrane pa do načina pospremanja i odlaganja predmeta, misli i zvukova. Tim redoslijedom, nužno.
Prva jest bila misao, ali mi tvarni moramo paziti budno na koji će način okrilatit.
Inače bi nam mogao biti uzaludan trud i muka oko ostvarenja?
+
Što smo mogli naučiti promatrajući s krila male plave ptice?
Auguri, napisala je, povezujući na sebi svojstven način, znanost s praznovjerjem.
Izazovno je u ograničenom broju znakova napisati što se inače prelijeva u bujicama riječi. Zato mi i jest ovo najdraža platforma, prisiljeni ste da razmislite što ćete zapisat, pročitate ponovo i sažimate dok vam sistem ne dopusti da objavite što vam je na umu.
Mislim da sam ovdje i naučila ili stekla dobru naviku da brojim znakove, a ne riječi, i smišljam kratice ili se zabavljam odgonetavajući tuđe za koje još nisam čula. I vokabular vam se dosta popravi na taj način. Ako i nemate gdje u stvarnom svijetu da ga demonstrirate.
- Samo demonstracije ne spominjite, zar ne vidite kako su ovdje svi nervozni.
- Kao da i demonstracija ima svog demona. Ili riječ baš odatle potječe?
- Profesore?
- Semantika je drugo od filologije, drugi par cipela, zar ne vidite da se ovdje hoda po jajima?
- Nedostaju mi rode.
- Ja odavno nisam vidio niti lastavice da sviju gnijezda, ili vrapce, otkako se počelo masovno s tim pucanjima, vatrometima i slavljima kad god netko objesi diplomu na zid ili se objesi nekom oko vrata. A vi o rodama! Nema li nas i ovako pretjerano previše.
- Prrrrrrrr
- Golubice su zakon.
- Gavranovi? Never more!
Ovako je bilo sa vranama:
Glavna im je karakteristika da oponašaju i zato ih ljudi smatraju najinteligentnijima od svih ptica. Stavljaju ih u isti rang s dupinima u vodenom svijetu i sa majmunima u zemaljskom. Također, da se služe alatkama. A to je sposobnost koja je ljude izgurala na vrh, kao gospodare svijeta materije. I kao treći, zadnji ali ne najmanje važan dokaz, sposobnost izražavanja osjećaja.
Ukratko, ono što su majmuni na zemlji, vrane su u zraku, a dupini u vodi.
- Pluton, Zeus i Posejdon. Ili biste ih vi poredali drugačije?
Netko bi, mislim, rekao da su dupini puno inteligentnija bića od ljudi, zbog svoje razigranosti i volje da se smiju radije nego da se brinu oko dobitaka i probitaka i toga što bi netko mogao misliti o njima u slučaju da ne budu najprviji u svojoj vrsti, ali netko bi mogao pitati, gdje je taj njihov vodeni svijet, gdje je ta Atlantida, sirene i tritoni.
- Znate, sve to postoji, ali u dimenziji nama još uvijek nedostižnoj.
- Treba imat oko koje vidi.
- Mislite li da oni na isti način ne vide naš svijet.
- Pa sad kad spominjete, vrlo je moguće.
- Da? Zaista? Stvarno? Tamo dolje ili tamo gore visoko pod oblacima, zaista postoje dvorci sa kapijama i baldekinima i sjajnim kupolama, još sjajnijim od ovih koje još postoje na zemlji napravljene u davnim nekim vremenima od davnih nekih i puno sposobnijih i spretnijih graditelja nego što su ovi koji sada grade sve jednako četvrtasto i šiljasto prijeteće. Oštro po rubovima, da i pogled porežeš. Ili je baš takva bila namjera?
- Tko bi znao kako se njima gore sve to čini! Te dizalice i kopalice i bušilice koje prijete svima moždanim udarom.
- Pretpostavljam, ne baš lijepo.
Zanimljiva je ta sposobnost ili sklonost oponašanja koju primjećujemo u stvorenja koja nisu ljudi. Znanost bez srama, oponašanje, dakle, prevaru i krađu, izjednačava s inteligencijom. Što bi dakle inteligencija bila? Uočavanje obrazaca i ponavljanje istih, isto?
- Nije li to glavna karakteristika - stroja?
- Deus est machina!
- Ex machina! Uobičajena pogreška u pisanju a onda u pamćenju.
- U prepisivanju! Iks ne postoji kao jedan znak, u većini naših slovarica.
- Mijenjate sad temu! Izvlačite se jer znadete nešto što mi ne znamo?
- Nema tu ničeg zatajenog, ks su dva zvuka kao i st, a prekrižene dvije crtice uobičajen su simbol za nešto što je zabranjeno. Do ovdje i dalje ne!
Ali da vas pitam:
Jesu li i vama, u vrijeme osnovnoga školovanja, svi učitelji branili da prepisujete. Vrebali na šalabahtere ispod klupa, ispisane lekcije na dlanovima. Jesu li čiste ruke. Ja se sjećam, u vrijeme učenja za ispite, svima je bilo važnije pohvaliti se načinom na koji će varati nego da bi stvarno i naučili nešto, pa pjesmicu, pjesmicu.
- Možda su bili u pravu. Informacije se mijenjaju, ono što je jučer bilo veliko i važno, već je sutradan ujutro izgubilo na cijeni. A snalažljivost je uvijek sposobnost koja se da naplatiti.
- U redu, prevara se ne može smatrati ozbiljnim oružjem. Ali to sa alatom, već zabrinjava. Ne mislite li i vi?
Dupini se igraju loptama, preskaču kroz kolutove i što ja znam na kakav se alat misli, ali kada vrana shvati da može štap ili granu s određene visine hitnuti nekome dolje na auto ili na glavu, to već nije šala. Pustite sad to što piše u znanstvenim radovima da s pomoću alata otvara orahe i slične stvari kojima se hrani. To je nešto drugo. To je u prirodi. Ali one su počele stizati u gradove. Savijati gnijezda u gradskim parkovima, danas sutra, gnijezdit će se na terasama visokih stambenih zgrada ako se ljudi usude iznijeti na njih ukrasno kućno bilje.
Dupin je ograničen na vodu, majmun na zoološke vrtove, ali ptice, opasno je to, kakogod da se nama to činilo zanimljivo i zabavno.
I uopće mislim da se pretjeruje s tim napisima o njihovoj ljubaznosti i naklonosti dobrim ljudima, vraćanju dobra dobrima, a zlima samo zlo, pa se ti misli što to njima podrazumijeva: otvorene oči, otvoreno srce, vrata, um, za što? Nikako tu nisu čista posla. Nisu zaludu crne ptice zlokobnice.
- Da, u svemu se slažem s vama. Internet kaže da se u gradovima hrane otpacima, a mi toliko opsjednuti odvajanjem smeća, da se sve dvaput pregledava, prije spalionice. Sljedeći mogući scenarij je hičkok! Znate na što mislim.
- Da, na Ptice. Slavni horor iz ne tako davne prošlosti.
- Imali su ljudi iste probleme oduvijek, samo što ovome nisu našli za potrebno nadjenuti ime.
- Možda nisu imali kad.
- Ja sam se bojala galebova dok su lijetali nad mojim nebom. Veličine lešinara, i kukastih kljunova. Mislila sam da dolaze po mene, i da mi ne spremaju ugodan prelet.
- Postoji, mislim, jedna staroslavenska legenda o nagradnim letovima kojima bi bila počašćena iznimna djeca, u svrhu dobivanja drugačije perspektive, boljeg pregleda ili takvo nešto.
Ona djeca koja su bila prirodno predodređena za vođe svojih zajednica, ili pokretače novih, navodno bi bila prepoznata od svojih pernatih predaka.
Kolektivna memorija je tu čitavu stvar zapamtila kao strašnu, govorilo se otmicama i hranjenju ptića ljudskim mesom. Ali istina je da bi ptice, koje god da bile, uredno vratile ljudima ono što je ljudsko.
Pitam se, da li se je to isto dogodilo kršćanskim svecima za koje se tvrdi da su znali jezik ptica. Biljaka. I uopće svih prirodnih pojava. Znadete već kako postoje priče o ljudskoj djeci koju su spašavali vukovi, dojile koze i odgajali majmuni iz crne Afrike.
- Da, Romul i Rem i Mogli i Tarzan. Ali znanost je za ovo prvo dvoje ustvrdila da se radilo o prostitutkama i o pastiricama. Zamjena uloga i krivo tumačenje pogrešno prepisanih prijevoda, evo nas opet! Pa tražimo istinu u dječjoj književnosti ili narodnoj predaji.
- I to vam dođe kao jedno te isto.
- Za sada ne vidim drugoga rješenja. Osim, naravno, ako ptice ne preuzmu glavnu riječ, pa se vrate spomenutim otmicama. Nakon toga samo treba čekati da ta djeca narastu dovoljno da bi mogla na razumljiv način prenijeti što su naučila.
- Što bi podrazumijevalo okolinu koja ih ne bi proganjala. Sve ako im i ne bi baš otprve vjerovala.
- Stvarno, zbog čega mi danas, smatramo svetima, a ne učenim ili mudrim, iako to jesu bili, svece ovog tipa?
Da običan svijet nije vidio ili imao kakve koristi od tih njihovih razgovora, proglasili bi ih ludima.
Možda se pod svetošću mislilo na posvećenost poslu, ma koji god da bio. Zaogrnut u strah božji. Poštovanje prema onome što se trenutno ne može spoznati. I povjerenje da će na kraju ipak sve ispasti na dobro.
- A kraja nema!
- Oni koji osiguraju sebi prostor za samoću, to znaju najbolje.
- Dragocjena krhkost.
- Njih ne diraj.
Oni su znali da još nisu ljudi i u tome je bila njihova velika prednost.
