- Uvijek se svađaš. Samo se svađaš nitko s tobom ne može. s tobom se ne da razgovarat.
- Dakle, znam pedeset riječi više od tebe, i toga se bojiš - bila je nevjerojatno hrabra. I činilo se da joj baš ta bespomoćnost daje snagu, da duh iz nje izvire.
Tko zna, da je cijela, bi li se usudila biti tako neustrašivo svoja ili bi bolja polovica stala u zaštitu gore, misleći da tako treba, da je takav prirodni poredak.
- Svi su to rekli. I mama, baba, teta... - brojao je na prste svoje velike zle ruke dreljeći u tu drhtureću košuljicu presloženu oko dvije šipke pomičnog kreveta na kotače.
- To nije istina. Komuniciramo sasvim u redu. Jedini ti tako kažeš.
Čula je pištav udah koji je inače koristio kao metodu kontroliranja pesnica. Budi sretna što se dobro kontroliram. Tako bi rekao. Ali svi već dobro znaju tu moć samokontrole.
Bila je pogreška što su je pustili na taj očigledno nepotreban studij. Da, nepotreban i nepopularan, pa su logično pomislili nevrijedan, dakle, onaj na kojem se ništa bitno ne može naučit, kad tamo ona naučila da im svima prkosi. Prokleti popi!
Dobro je biti daleko od svega, od svijeta kad vam ustreba koristan idiot, dežurni krivac ili slučajni prolaznik. Izbor vam je, u svakom slučaju tijesan. Što znači samo da ćete se morati sami pozabavljati svojim statusima.
Učitelji, i knjige. Televizija i Twitter. Što drugo, tko? Zar mislite da bih ja?!
To je taj moment o kojem sam vam pričala: svalite krivicu na najslabijega, pogotovo onda kad krivice nema, kad je sve u redu, iz čiste dosade. Izaberete najslabijega, jer ste željan okusiti pobjedu, a ovako vam je zagarantirana.
+
Je li Edip imao braću ili sestre, je li bio jedinac sin u oca i matere, ne znam gdje bih provjeravala. Uglavnom, obrazac je takav, kad se rodi, okoti, izleže, bilo što od bilo koga, okupa se i prikaže ocu obitelji, a ovaj dalje odlučuje što će se s time dalje. Ako je blago, u riznicu, ako je za otpad, onda u spalionicu, ili tako nekako. Nitko se nikad ne pita, kako je do toga došlo i tko je to otac. taj mora imati nekakve kvalitete, osim što je muškarac i što mu je netko rekao da je glava obitelji jer je muško, s bradom i sa brkovima.
Bogalji nisu imali nikakve šanse. djecu s kakvim fizičkim deformitetom su obično ubijali iz samilosti jer se znalo da bi im životi bili teški. A ako ne bi bilo srca da ih se ubije, slalo ih se daleko od svake opasnosti u nekakvu izolaciju k nekim drugim ili drugačijim ljudima koji će znati što se sve od života može napraviti i očekivati.
Edip je bio zdrav. Curica je bila zdrava. I bila je prelijepa. Svi koji su je vidjeli to su isto rekli. Bila je mirna i bila je čista. Potpuno i posve čista. A onda, ko u priči o Trnoružici, zbog straha od ljubomore, ili da se ne bi majka osilila, ili čak ona kad malo poodraste i dovede se pameti ili zasjedne preblizu kakvog ogledala. Zna se već kakve su žene. U dokonosti se mogu zaljubit u same sebe. A ista je takva stvar i sa dječacima. Momčić sa dva šupka, i tu počinje mit o dentati. Od ta dva, prvi je med medeni. Sve je to ona mogla čuti i sve je to čula i znala je, pogotovo onda kad nije razumjela. Riječi, znate, učite usput. Ne postoje rječnici koji prevode zemaljske jezike na one knjiške. Narodne jezike na učenjačke. A ista se stvar može ispričati na mnoge premnoge različne načne.
Što je običnim ljudima stalno na pameti, to je ta jedna vrijednost koju je na učen način obradio doktor Freud. Kad je sit i kad je na sigurnom, ali nije uvjet, jer i strahotan strah često puta tjera u istome smjeru, iako se čini da bijeg natrag u zečju rupu ima drugačije značenje, nema.
Punjenje pa pražnjenje, i treba ići tim redoslijedom, ali ne možete se napuniti jednim, a prazniti drugim materijalima. Usta imaju i muškarci i žene. Jedna su za punjenje, druga za pražnjenje, vidite li do kakve je tragične pogreške došlo u ovom životno važnom fenomenu. Zato svijet pati, a ne od zapetljanih crijeva. Ne zbog nedostatka vitamina i minerala u jabukama ili narančama. Igra golog preživljavanja, ne preživanja. Strah da vas vaši najrođeniji ne bi došli glave iz čiste obijesti, ili iz straha da biste vi mogli prvi nasrnuti na njih, čak onda i kad se doimate posve bespomoćan. Ili pogotovo onda.
Svezali su vam i noge i ruke, uzeli svjetlo iz očiju, porekli vaše pravo da kažete svoju verziju istine, istina je samo jedna. Tko je kome dao pravo da govori u ime boga. Koji ne postoji.
Skupila je svu snagu koju je imala u šake i podlaktice kojima se opirala za tanke metalne šipke, ne bi li stvorila dojam da je veća i viša nego što u stvari jest bila. Ne bi li tako osnažila samu sebe. Ne sluteći koliko ispada smiješna i da ju to ispadanje jedino spašava da ne nastrada na način na koji je već hiljadu puta do tada bila gubila glavu.
- Ajde udari me. - nakrivila je glavu poput ptice okruglih očiju bez trepavica. Crni kamenčići vlažni od buljenja u prazno. Pravilne olovne kuglice koje nisu ciljale nikamo.
- Vidiš li me kolika sam. I čega se ti bojiš. Kome i čemu se prijetiš. Ajde da ja tebe vidim. ubij, zamahni. - ravnim glasom kako bi pročitao stroj koji je Nikolay odabrao za čitanje njenih objava na mreži.
Da je možda bio drugačiji ton ili naglasak, da je drugačije pročitala interpunkciju, moguće je i vrlo vjerojatno da bi joj se želja obistinila. Ovako je samo drhtanje njene lanene košuljice proširilo kroz atmosferu i prenijelo je u sljedeći trenutak ostavivši prethodni u arhivi koju nitko ne provjerava.
Možda se ništa od svega nije zapravo dogodilo.
Ljudi dolaze i ljudi odlaze, neke volimo neke druge ne primijetimo, za većinu niti ne znamo da su prisutni bili, da jesu, da su vrlo vjerojatno dodirnuli nečiji život na jednak način kao što smo to i mi sami. Možda jednom, nekog. Ili nikog. Mala je vjerojatnost. Ukoliko ste svjesni da dišete.
O drugima možemo znati samo onoliko koliko znamo o sebi i po sebi. Zato je dobro nagrabiti što više tih dojmova jer nikad ne znate kad će vam zatrebati, kada ćete vi zatrebati nekome kome će usfaliti baš to nešto vaše.
Potrebni ste na ovome svijetu, više nego što se to može i zamisliti, zato dišite, stvarajte svoju čudnu umjetnost, ponavljajte korake dok se ne osjetite dovoljno stabilnima da vam neće trebati drugog oslonca osim te čarolije u sebi. Sjemenke veličine makova zrna, ili zrnca pijeska, pa ovisno o tome na kakvu površinu padne, da se umnoži. Da nekoga opije ili da ga utopi. Da začara ili da se pokaže takvo kakvo je golo od svega suvišnoga. Pustinje su znate, nevjerojatno fotogenične, ako je u tome igra. Sve ima svoje, i to se ne može poreći. Ne može se ne vidjeti.
A oni o strojevima, da ne povjeruješ. Živo i neživo. Na živo!
Bar hiljadu puta je ako umirala. Nekad puno prije, odmah po rođenju, nekada kasnije. Uvijek ta ista sudbina u kojoj je ona i junak i žrtva. Ne u onom smislu, jednom si bog drugi put bogalj da vidiš u čemu je jedno a u čemu drugo, da pogledaš stvar, problem iz više različitih uloga i kutova tako da smogneš snagu da oprostiš, da se prilagodiš, da opaziš jedinstvo i povezanost svega živoga i neživoga, onog što se smatra neživima, jer sve je živo, sve.
Ona je bila, vjerojatno ta konstanta, taj kamen mudraca, ili spoznaje, za kojim su tragali ljudi iz prošlosti samo zato što nitko od njihovih nasljednika nije dobro razumio u čemu je stvar.
Kad bih mnoge jezike i ljudske i anđeoske govorio al' kad ljubavi ne bih imao, razumijete? Ona je razumjela. Bez obzira na to što je pisalo u tim bilješkama, što je bilo na tim vrpcama koje nije znala prenijeti na medij koji bi mogao odvrtjeti i poslušati netko od današnjih znatiželjnika. Sve se tako brzo, prebrzo pokreće i mijenja da se čini da je u ovom jednom vijeku prošla tisuću različitih života, a bile su samo životne situacije, jer tijelo je bilo isto. I memorija.
Toliko vrijedimo i toliko smo stari i toliko stvari znamo koliko ih u memoriji držimo, a hard disk je nadogradiv, samo što nitko nema vremena ni volje da sve ono što je staro i sve ono što je prošlo, ponovo preslušava, pročitava, radije proživljava sve te teške lekcije na vlastitoj koži i nije mu žao. Ne žali ni kože ni kosti ni hrskavice. I sav ponosan misli kako se puni iskustvom, kako stječe iskustvo i životnu mudrost kroza nj, a ne uči ništa, samo se ponavlja. Opet i opet i ponovo, uvijek iste radnje, poput stroja. Mašine koje se plaši da mu ne oduzme dušu koju ionako nema.
To je veliko olakšanje, znate, ta osobina oponašanja, pa neka oni daju tumačenja kako im se sviđa, kako im njihov trenutak dirigira.
Vi ignorirate njih, pa oni u inat ignoriraju vas, i tako vam poštede život. Niste ih isprovocirali na način da vas zatuku nasmrt, nego ste im dali nešto svoje moći. I sad pazite koliko je ta moć golema i velika, da su je poželjeli istu takvu imati i posjedovati i sami, ali pošto ne mogu drugačije, a učinak je isti što se vas tiče, oni poput vrana, jer nećemo biti toliko okrutni da ih otprve nazovemo strojem, stroj ne krvari a oni možda i bi. Stroj ne slini i ne moli za oprost, a oni možda i bi, oni sigurno jesu. Stroju je svejedno da bude na nekom mjestu zatvoren, i s kime. A oni su izbirljivi. Nerado i isti zrak podijele s nekim koga proglase smrdljivim.
Stroj je bolja opcija u svemu.
Pravda zadovoljena.
Oni nisu naučili ništa, a vi ste još živa. I jedni i drugi ste osuđeni ponavljati istu lekciju. I učitelj i učenik ponavljač. Vidite sad komu je bolje.
Živo i neživo. Granica i mjerač. Čovjek sa štapom, šestarem i viskom.
Štogod da je pisalo u tim papirnatim skriptama, štogod da je bilo nasnimljeno na tim kazetama, što god da je bilo objavljivano u starim stručnim časopisima, za par hiljada godina će možda netko proglasiti kuriozitetom, ali vjerojatnije će proći mimo niti ne opažajući, jer nije ni bitno. Naša priča traje zapisana u genima, frekvencijama, vibracijama ili čak krvi. Prosut će se po zraku, izliti u potok, rijeku, more. Inače ne bi moglo biti govora o životu na zemlji.
