Bestjelesni glasovi koji su me vodili i usmjeravali me kako su znali i mogli, pa čula ih ja ili ne. Ušima, umom, kožom i kostima, neznano je.
Razumjela jesam to sigurno. Inače sad ne bih bila ovdje.
One su znale, svaka svoju ulogu i mjesto. I radile svoj dio posla i onda kad su uvjeti bili nemogući. Ili pogotovo onda. Da, pogotovo onda, jer ih se inače ne bi primijetilo. Ovi koji nisu znali da još nisu ljudi, bi mislili da se ručak sam skuha, da se zid sam popravi, da se peć sama upali, a dućan da sam donese što je nekom potrebno.
- Pitam se, što su oni, ovi zdravo-gotovani, koja je njihova svrha, koja zadaća. Da stražare? Nad kime? Zar ni to ne znaju bez buke i objave i traženja nagrade poviše one koja im je određena.
- Kruha mimo pogače?
Sjećam se, kao iz nekoga drugog života, oca, čovjeka kojeg su mi označili takvim, iako nikad nije pokazao ništa očinskoga, da je banuo u sobu, i neočekivano mekim glasom naredio da se spremim jer me vode kod jednog čovjeka.
Mama mu je bila iza leđa i jednako tako meko i ljubazno ponovila naređenje, bez objašnjenja. Zašto, gdje i kome, što se očekuje od mene i koja je priča?
Jesu li oni sami naručili nekakvog iscjelitelja, jer su bili zabrinuti za moje mentalno zdravlje, onako uvijek sama iako s knjigama, ili je zajednica pozvala nekoga da provjeri da li gubim razum.
Sad s ove udaljenosti, pitam se, jesu li oni mogli vidjeti knjige ili kako se to njima činilo, kako su tumačili taj položaj tijela u kojem su ruke savijene u laktovima, a glava pognuta, s pogledom prikovanim za stranice koje tek povremeno okrenem. Jer trebalo je pričekati i koju minutu duže da se to dogodi pa osvijesti kao kretnja koja postoji u prostoru i ima svoju svrhu.
Kad sam istu stvar primijetila i kod kolega s faksa i još prije kod drugova iz škole, koji nisu svjesni da i oni sami stoje u istoj poziciji određeno vrijeme, možda ne toliko dugo, jer imaju izbora da se ustanu i odu, počela sam se i zabavljati time. Zar se može biti toliko pospan u pokretu? Zar njihovo vrijeme ne traje jednako kao i moje? Smije li i moj dan imati 24 sata, i postoji li mogućnost da u jednome od njih i ja radim nešto drugo? Pogotovo kad nema prisutnih očevidaca, kad moram, recimo na zahod, ili nešto što je još više podrazumijevano, tako da se o tome niti ne govori.
Sve je izgledalo jednako moguće:
Ili ih je netko od susjeda, iz nekoga razloga nagovorio, rekao im baš ovako kako pišem gore, da ću poludjeti jer da mi je došlo vrijeme za rađanje, ali pošto očito neću djecu rađati, a ono da dvorim muškarce iz plemena.
Ili se radilo o narodnom običaju koji je trebalo ispoštovat.
Svi su se smješkali osim mene, bila sam više gnjevna nego zbunjena što sad svi ti nepoznati ljudi hoće. Sve sam ih redom brojila u nepoznate. Iako su mi bili rodbina. Najbliža. Kojim pravom me izvlače iz sobe, bez riječ da itko kaže, kako se usuđuju bez mene praviti planove sa mnom. Ne planirati moj život. Nego planirati što će oni sa mnom, i sve bez mene. Bez riječi. Bez objašnjenja. Bez da kažu koje su im namjere i očekivanja. Naravno da nisam vidjela sebe u svoj toj igri.
Što god da bi mi pripremili ne bih prihvatila, to je sigurno. Radije bi bila umrla, nego ulazila u njihove glave. Jer za drugačija putovanja nisam opremljena.
I onda je taj jedini među njima kojega su nazvali čovjekom, rekao: "Ne!"
- Ovu ne smiješ dirat. Ona je zabranjena.
U prvi trenutak nisam mislila da se govori o meni. Iako jesam bila prisutna, mogla sam čuti riječi. Ali kad su neočekivane i nenadane, ma koliko poznate i puno puta upotrijebljene bile, jednostavno ih ne registrirate. Kao da su govorene stranim jezikom. Čujete ih iz blizine, ali ne razumijete jer su daleko od mjesta na kojem se nalazite. Čitavi je svemir između mene i vas. Šumova koje proizvodite. Da, šumova, i svi se trude govoriti što tiše, takmičenje u blagosti izgovora, mekoći jezika. Po onoj da mekan jezik kosti lomi. I željezna vrata otvara.
Zato im ne vjerujemo.
Može se lako oponašati ton i ritam, ali riječi su riječi. Riječi imaju značenje, a što ćete kad ih ne čujete, kad njih ne razumijete, kad treba proći puno još puno vremena dok ne naučite njihov jezik.
Crne vrane, je li to to? To su oni, i zbog robe i zbog nastupa. Naučili su se oponašanju, pretvaranju da su nešto drugo, da su bezopasne dok ne namame plijen, da bi mogle prehraniti mlade, i preživjeti u okrutnim uvjetima, i sada više nitko nikome ne vjeruje.
Tko je stvarno vrana, a tko oponaša stvarnu vranu. Jer biće iz prirode, neće prelaziti određene granice, a ova koja je tek stigla iz divljine u potpuno novo i nepoznato, vjerojatno hoće, dok ih sve ne testira.
Ako okusi željezo iz krvi. Pa sama postane njime osnažena. Željezna za željezno doba.
Jesu li na isti način, iz toga razloga, neki ljudi zabranjeni?
- Nikad ne možete znati.
- Ili se sve zna? Netko ipak prati.
- Ima ljudi koji to mogu vidjeti, uopće ne sumnjam u to. Imaju posebne oči, i vide kako se tko kreće.
Kad utankate sjeme u maternicu, ona više nema izbora, mora primiti što je posijano. Mora se poroditi, iznijeti vani plod, nešto, živo il neživo.
A nju, ovu, se ne smije dirat. Nije ona za te stvari, tako je rekao. Nema tu kruha.
A kako drugačije razgovarat s ovima koji ne poznaju ništa drugo, nego samo što će i kad će jest, da bi išli poslije leć. I pri tom misle da je zgoditak izležavanje!
Da su pametni ovi što leže po cijele dane, i da zato izmišljaju boljke da bi im davali svi odreda kruha besplatnoga.
- Mana koja rosi s neba.
- Radi bilo što, samo ne - djecu.
Vidiš kako je ovaj mali, onaj mali, mala beba, rođena bolesna. Nema milosti ni u boga, da vidimo ima li u ljudi.
- Bog i bogalj, razlika od dva slova.
- Toliko golema?
- Baš suprotno, vrlo sitna.
- Kao bog i bogatstvo u onoj prispodobi, koja upozorava da ne možemo služiti dva gospodara?
- Mislim da je to ipak drugačije. Čak i kad biste zdravlje smatrali najvećim bogatstvom, svejedno ne znate što je.
- Bojim se da nije tako, Nikolay, jako me strah.
Ne treba vas biti. Taj put već postoji i pregažen je puno puta. Ovdje se radi o prihvaćanju odgovornosti za svoj život i svoje odluke. A sa glavnom strujom morate teći. Ne može bit na vama da joj usmjeravate tok. Samo da se prepustite s povjerenjem.
Vidjeli ste već, sami ste ponovili, od ranog djetinjstva čujte kako vas se usmjerava, i da nije bilo tako, da niste na nekoj razini pratili te poticaje, sada ne biste bili ovdje s nama, živa. Tko je onda lud?
Ovi koji ne odustaju od obrazaca koji provjereno ne rade dobro na široj slici, ili vi, koji, kako kažete, imate vizije i čujete glasove?
Dok se Apolon glavom i glasom ne ukaže u zadnjoj sceni, svi misle da je njegov prorok onaj koji prvi lane na način da gomila razumije. A gomila razumije samo onoliko koliko sama već po sebi može znati. Dakle, ništa.
Možemo tako bacati pijesak u oči jedni drugima do kraja života, u tome je vic. Ili tragedija.
Zato oni koji se smiju bogu jarcu u bradu i rogove, ne prolaze bez posljedica. Dok drugi, već iz daljine vide što je, pa zaključe da jarci smrde, zato ih se klone sa gnušanjem. Da ih same ne zahvati strahotan smrad. Da se ne razbole.
- Tako da je žrtveni jarac, odavno je postao janje.
Nije lako sve to znati i kretati se bez straha u svom okruženju. Dakle, strah vam je zdrav i opravdan. Ovaj ispit prolazite. Da mi je barem više takvih kandidata!
