Pejzaž je bio baš kao da je sa razglednice. Pretjerana zasićenost boja i prejaki kontrasti, sa turističkog prospekta za raj, u kojem se sve sprema na ljuti boj. Što u prirodi možda i jest jedina stvarnost, ako odlučimo povjerovati u onu da je čitav svemir predatorski.
- Nije li to oksimoron? Sve-mir, a krvoločan.
- Nema ničeg neprirodnog u lokanju krvi. Ako ste komarac.
- O oh ovo radije neću komentirati.
- Vi ste nevjerojatno simpatično biće.
Jeste li ikada promatrali kako se slijepci snalaze u prostoru? Ako ste naravno imali priliku znati o čemu se radi. Jer, znate, mnogi od nas često svjedoče pravim čudima, ali im se odluče rugati, ako i potisnu prvi impuls za uništavanjem. Umanjivanjem važnosti i vrijednosti, niti ne shvaćajući da sami puno više gube, čak ako dobit i nije trenutna ili materijalna. Znate o čemu govorim; vidite nepoznato nešto, opazite nešto novo ili po prvi put, i umjesto da zastanete i upijete sliku imajući povjerenje da će odgovor sam od sebe stići onda kad bude potreban, vi odlučite, ne pomesti sve pod tepih, u slučaju da mislite da bi vas moglo napasti ili zastrašiti na neki neviđen i nevidljiv način, nego na sav glas i pred što više svjedoka ismijati i omalovažiti u možda preventivne svrhe, da ne bi slučajno netko pomislio da ste vi taj koji je glup. Bacanja prašine u oči, dizanje magle, odvraćanje pažnje, prebacivanje krivice na slučajnog prolaznika. Što je vas briga, ionako ga više u životu nećete vidjeti. A ako se to i dogodi, već ste ga prvim činom, učinili nevrijednim, i nikakvim takmacem, nema opasnosti po vas i vaš dobar glas, znači neće biti štete za društvo u cjelini. bar za ono društvo u kojem se vi krećete.
Tako ljudi biraju neprijatelje sebi, stvaraju ih od onih koji su realno bezopasni, i nezainteresirani za borbu. Čak se ne moraju truditi oko izolacije, Ovi sami od sebe gledaju svoja posla, vode svoj život i samo svoju brigu. Na vama je samo da pustite glas. Da su opasni, da u podli, da nitko ne zna što oni u samoći rade i što smjeraju. Da posjeduju tajno oružje i da je samo pitanje trenutka kad će ga iskoristiti. Boooom.
Svijet je prepun paranoje, a nenamjeravano je stvaraju glupaci. To je tako očito.
Razmišlja li morski pas o tome koga se treba bojati i tko mu radi o glavi, od koga mu prijeti istrebljenje. ili samo napada kad se osjeća ugroženim ili kad je gladan. Pa da, glad, osjećaj gladi vas može itekako natjerati na drastične mjere klanja. Ruku na srce, to je jedini osjećaj koji se računa. Koji je validan. Sve ostalo više manje jesu nadogradnje. Ili pranja savjesti.
Onda kad shvatite da nećete trajati duže u tom istom tijelu koje ste oko sebe nakupili, po prirodi stvari gledate kako ćete prenijeti svoj gen ili česticu nazovite kako vam je drago vašu esenciju ili biće, svo akumulirano znanje i iskustva koja ne želite svaki put od početka ponavljati, a to smo nazvali reprodukcijom, biblijski množenjem i plođenjem.
I naravno, ne smije se zaboraviti čišćenje onda kad smo siti i prepuni svega, ili u još boljem slučaju kad primijetimo da smo učinili nešto krivo ili nekome nažao. Defekacija. U najdoslovnijem smislu. Čišćenje tijela, odijela, uma i duha. Sveti zaborav? Zdravi odmak.
- Saepe styllum verte!
Ali valja pripaziti da se ne potroši gumica prije nego olovka. Bez pretjerivanja u svemu.
Lakše je srušiti. Zato svijet i jeste prepun rušitelja svake vrste. I od toga mi već postaje zlo.
Tirkizno more. Smaragdni borovi. I gusto načičkane kamene kuće s crvenim krovovima. Izbliza, morska je voda bila toliko prozirna i mirna da se vidjela morska salata srasla ili izrasla iz zida pristaništa koje je prijetilo da se ne uruši pod Nikolayevim zimskim cipelama, koje nikako nisu bile prikladne ni mjestu ni godišnjem dobu. Pakirao se sam, odnosno, nije se imao kad spakirati. Stigao je onako kako je otišao, niti ne provjeravajući, kao što je to uobičajeno pri planiranjima putovanja, kakvo je dolje vrijeme kakva klima kakvi običaji.
I to vam je ono blaženo stanje neprimjećivanja drugih osoba i svijeta s kojima bi se inače uspoređivao i zbog čega bi mu moglo biti nelagodno. On je znao kako je njemu i to je bilo dovoljno. Njemu nije bilo vruće i čudio se što svi toliko uzdišu i što se žale. Sad kad su sretno stigli u taj komadić raja na zemlji zar nemaju drugih osjetila zar su zaboravili na pristojnost koja bi naložila da makar drugima ne kvare doživljaje.
Bivanje i putovanje nepoznatim prostranstvima i društvo nepoznatih ljudi, bili su dovoljno i čak prekoviše zapanjujući da pravo nije mogao osjetiti ništa osim zbunjene zahvalnosti zbog te nove mogućnosti koja mu se otvorila, da testira vlastite emocije i hitrinu misli, netko bi rekao duha, ali on je znao da misao i osjećaji nisu iz te domene.
Prepustio se zvukovima koji su ga okruživali, osluškivao je vjetar, ptice, valove koje je stvaralo tanko veslo vušššš, motor se morao ugasiti na točno određenoj udaljenosti od plaže, tako je objasnio mornar. Kazne su velike.
- A i zbog ugođaja. - nasmiješio se, misleći da ga ionako ne razumiju. Momak je bio nekako malodušno dobrodušan. I Nikolay je znao da ni to nema ništa s dušom. Sve što se dade utrenirati, uvježbati, odglumiti, osobina je stroja i stroj će sve to u svoje vrijeme uraditi i bolje, i urednije i čvršće i čišće i sigurnije. Ovo zadnje ne smije se smetati s uma i zaboravljati prelako. Manja je vjerojatnost da mašina pogriješi ili poludi i u naletu ljubomore ili bijesa zbog tko zna čega, sve zatuče bez razlike jeste li turist koji plaća ili netko bilo tko od domaćih koji se samo vozika umjesto da radi korisne stvari.
- Jeste li mještanin, ili sezonac? - upitao je Nikolay na svom knjiškom engleskom.
- Natur detur. Indijanac. - otpuhnuo je momak.
Aboridžini su svagdje ugrožena vrsta i nikada ne možete pravo znati, treba li ih žaliti jer su se bez borbe pokorili, ili im čestitati što su ipak ostali onda kad su svi drugi odlazili. Trbuhom za kruhom? Na bolje mjesto? Svako je mjesto isto što se preživljavanja tiče. Ne postoji moja gruda zemlje tvoja gruda. Dom je tamo gdje ti je dobro, to je tako jednostavna i očita istina, da vam nije jasno zbog čega se svi žale, i ovi koji putuju i ovi koji ostaju, a pogotovo svi ovi koji im u tome pomažu.
Ne uče li nas sve tradicije redom, da smo ovdje svi samo u prolazu. Da ovo gdje smo sada, nije vječno lovište, nego da je staza koju valja prijeći, što pažljivije i po mogućnosti što prije.
Predugo je bio na jednome mjestu, i to je bilo to.
Ona lekcija koju nismo naučili dobro, ponavljat će se točno onoliko puta dok je ne savladamo, u tome je stvar.
Tebanski ciklus, trojanski ciklus, mislio je da ih ima u malome prstu, ali to je teorija. Nešto je preskočio, nešto nije dobro vidio. Nešto je negdje krivo napravio i sada treba sve ispočetka. Od jajeta.
- Kod vas je sve tako predivno mirno i na svom mjestu. - a onda se pobojao da ga mornar ne bi shvatio pogrešno, da ne zvuči šuplje prepisujući riječi s turističkog prospekta za neko drugo mjesto, jer je ovaj naočigled izražavao nezadovoljstvo pravilima i rasporedima zbog kojih mora grabiti veslima kao da veslo nije opasnije od motora s malim propelerom koji jedva po površini grebe, čak zvuk bi mogao odraditi funkciju cvrčka ako je zadaća ovih kidanje podnevne tišine. Ima i u takozvanim napredcima koja sav napredni svijet zove modernom tehnologijom, svojih čari, ali ne!
- Bojim se da ne kvarim sveukupni dojam u ovim čarapama i cipelama. - nasmijao se.
Bilo je nešto čarobno u njegovu zbunjenu pogledu i izgledu i načinu na koji se obraćao drugima, nenametljivo i nesvakidašnje, da nitko ne bi znao kako da odreagira, osim ako nije bio na autopilotu, što mornar nikako nije bio. Skoncentrirano je slušao što mu taj stranac govori svojim neobično mekanim jezikom na kakav još nije bio sasvim navikao jer sezona nije pravo otpočela, trebalo se tek navikavati na svakodnevne i ne tako svagdašnje zahtjeve onih razmaženih i onih zbunjenih, od toga mu je ovisila plaća.
- Na rivi, na štandu se prodaju špagerice domaće proizvodnje, ako plaćate gotovinom. A gore u gradu, imate dućan koji prima sve kartice.
Nikolay se zahvalio rekavši da će se svakako ispraviti. Ispričavši se na lošem engleskom, izrazio oduševljenje izumom plastičnog novca jer:
- Postojala su jednom vremena kad je bilo točno određeno koliko se gotovine smije ponijeti, i gdje. A sada ne moram misliti ni o razmjeni valute!
Htio je pitati za Lenu, ali ipak nije.
Nije, naravno, zažalio što je dolazio ovako naslijepo. Čak mu čitavim putem nije palo na pamet da bi joj rekao da dolazi, da kreće na put ikakav a kamoli da dolazi k njoj. Kako se odjavio i kako se zaputio, naglo, bez odluke bez promišljanja i bez planiranja, i sve je ispadalo više manje dobro i u redu, tako je i sada bio potpuno u božjim rukama, i to je bilo jedino što se računalo, čak i kad sam nije računao s ničime.
Jedna stvar koju je naučio iz antičke drame! Budi volja tvoja. Jer tuđa ne postoji. Postoje distrakcije. Koje valja eliminirati. Zagonetke koje valja porješavati. Putevi koje možemo jedino sami pregaziti, bez varanja. Prenemaganjima nema nigdje mjesta. Odugovlačenja su jedina karakteristika svojstvena ljudskim osobama, nigdje je inače u prirodi ne nalazimo.
Kad bi bila od neke vrijednosti, već bi se našao netko tko bi za to izumio mašinsku funkciju.
Jer svima je žurba!
Da stignu na kraj.
