Nismo mi nikad bile povezane ali zbog tog nekog krvnog srodstva na osnovi porijekla koje vodi od iste majke zemlje koju je grijalo isto sunce a hladila ista voda ili vjetar, ovisno o tome kojoj tradiciji vjerujete, ljubazne smo jedna prema drugoj bile, čak kada nije bilo ljudi u blizini koji bi mogli to tumačiti kao ikakav a kamoli rodbinski i prijateljski odnos.
Znači, nema onih smicalica, ko je zadnji put platija kavu, čiji je burek izdašniji a ko papriku puni rižom, umjesto slaninom:
- Vidićeš ti draga moja u mene šta ti je paprika!
Pa od sutradan svi govore da je tvoja bolja, iako je nitko nikad nije niti mirisao.
Nema niti onih zalijetanja i podmetanja tuđe djece jedna drugoj, neka svi vide kako tebe moja dica vole, a dite ti ne zna lagat, pa ucjene nakon toga i priče kako joj je mali poslin plaka, neutješno dok ona nije svatila u čemu je stvar:
- Ona vištica! Dosta da ga pogleda, i eto ti.
Dogodilo se sve to, naravno, kako bi inače znala, i događa se i događat će se, pogotovo ako odlučimo mi koje smo van tog kola mukom mučati i šuteći se slagati s poštenom većinom koja poslovično ništa ne zna.
Najviše me strah tih pristojnih ljudi, koji se plaše jedino toga da ne bi neko nešto o njima govorija i kaziva.
I govore ljudi i prilagođavaju trenutku, i ovako i onako. Pa bi pametnije i lakše bilo da se uključiš u svoj život onoliko koliko to možeš. Da pokažeš onima koji još imaju nešto svoga, da sve može ispast na dobro ako samo odradiš svoj dio posla, bez obzira na to što ovaj drugi i treći iz istog lanca ne radi svoj nikako.
Teško je, i to je istina, povesti računa o sebi ako stalno gledaš što to netko drugi radi. Bog otac nam jest predvidio dva oka, ali jedno je za vaš unutarnji svijet, a drugo za ono što je okolo vas vanka. A ne jedno za mamu a drugo za tatu. Pa ti sad misli tko ti je pravi otac, a tko maćeha majka!
U tom smislu, u toj igri, svi smo si svoji. Svojta i svojina. i u tom smislu, prisvajanje nije krađa. Znate već po onoj da prilika čini lopova. Kradljivci srca.
Ne znaš čije je što, i to je dobra stvar samo ako si naučen od malena da paziš svoje stvari.
A ako su ti govorili da ima stvari na bacanje, to je drugi par rukava.
Eto tako smo nas dvije držale pristojan razmak za svaki slučaj. Oprezna distanca.
Jer se dogodilo ovako, po mojem sjećanju:
Bilo je ljeto baš velika vrućina poput ove danas, ulica vlažna a sunce prži. To od znoja. Ljudskoga.
Moguće i da je to ono nešto što nam drvoredi spuste odozgora da nam olakšaju a mi uzmemo zdravo za gotovo i još se žalimo što se i zrak lijepi da ne možeš disat normalno.
Zaškurila sam sve prozore i otvorila stakla da uđe malo zraka i da život procirkulira, po tom smo kalupu i radili ovu kuću, tako je to prije bilo. Ljudi su znali kako uposlit prirodne resurse na način da bude dobro i njima i nama. Neki pokret mora postojat, pa uzdah, uzdah.
Tek kasnije su se sjetili da bi propuh mogao preuzet krivicu i za ljudskih ruku djela, ali to je drugo. Mistični realizam, to je taj žanr.
Svratila je da me vidi:
- Baš san te se uželila, nismo se dugo vidile.
Nažuljale su je sandale:
- Vidi kako meni noge otiču na ovo vrime, Je l i tebi tako?
Otkopčala je svih iljadu kopčica na tankim remenčićima, i stavila sandale jednu do druge uredno na vrh hodnika, da joj budu blizu kad bude odlazila. Samo će tren nešto.
A onda, budući da smo odlučile biti ljubazne jedna prema drugoj i ne zamarati jedna drugu pričama koje jednu ili drugu ne bi zanimale, dalje pričamo o vremenu, ili o događanjima iz dalekog svijeta koji ne namjeravamo ni ona ni ja ikada posjetiti. O nečemu što je aktualno na svim vijestima i o čemu su već odavno svi izrazili mišljenje. Bez iznenađenja koja bi dovela do prepirke a kamoli svađe koja bi se prenosila na daljnja naša pokoljenja. Naša ili ičija.
Nije dala da joj kuham kavu, jer je čitala da od kofeina prijeti još veća opasnost da joj koža dehidrira ili da se zadržava u stanicama tijela i da to može biti razlog oticanja nogu, i uzela je samo pola čaše hladne vode iz frižidera, klasa optimist. Vodu treba šparat u ljetnim mjesecima, a ako ne popije cijelu čašu, što sigurno neće moći, zbog nogu i svega, šteta bi bila da se pola nepopijene baci u odvod.
- Mogu ja i zalit cviće ako ostane šta, ali kako ti oćeš, evo, ulij sama.
- Znaš draga, - počela je u povjerenju, što me je iznenadilo jer nismo nikad dijelile nikakve tajanstvene tajne ni zaozbiljno ni za igru, pa sam se nakosila spremna na izbjegavanje bilo čega šta mi je imalo pogoditi osjetljive ušne školjke.
- Čini mi se da ti pod nije baš čist. Kao da se pločice lijepe za stopala.
- Pa al nije bolje - rekoh ja s velikim veseljem što znam točan odgovor - Al nije bolje da se lijepi nego da proklizava. Šta bi letile po njemu. - nasmijala sam se naglas - bilo bi nas ko u kristalnoj dvorani!
- Ja to tebi u najboljoj namjeri - i ona je bila spremna, ali ne za to da prihvati šalu - Zamisli da ti je ko drugi prije mene to primjetija.
- Pa ne bi mi nepoznati bosi dolazili...
- Još se i pravdaš!
To vjerojatno jest bio jedan od onih momenata podnošenja tuđe krivice, prenošenje ljutnje sa drugog nekog mjesta, a ja sam bila u tom trenu manja, i poznata i sigurna, mene zna. Zna da mene ima, i da je to tako oduvijek i zauvijek, što god da se desi, svoje smo. To je jednostavno tako. Ali znate onaj stih iz nekog psalma,
- Onome koji nema uzet će se i ono što misli da ima
pa po njemu, se to tako i ostvarilo.
Nismo se imale nikad, ni ona mene ni ja nju. To važi za sva ta površna prijateljstva. Uzimate jedni drugima dok ovaj drugi ili prvi ne zna, i ne mislite da na isti način i on krade od vas. Krade vam vaš mir, i vašu neispričanu stranu.
Kad zatvorite vrata svojeg stana, šta je koga briga šta se u njemu događa, osim tih dobrih mirnih i pitomih ljudi koji ne primijete da se i sami znoje ali znaju da se oznojila čaša u kojoj ste im servirali ništa nego vodu, i to samo dopola. Da bi nakon toga dobili herpes.
- Vidi kako mi je herpes izbija na usta, to sam bila u one, u one, u one tamo doli, pa od čaše, ono sva šporka, ne pere se.
- Pa šta radiš u nje onda po cile dane.
- Nu! Ne znaš ti.
Ljudi koji stalno gledaju u koga će sad na kavu, gledaju u stvari da pobjegnu iz svoje kuće, a pošto im bijeg na duge staze nije baš izgledan, zadovolje se tim sitnim pukotinama među tuđa četri zida.
Zato i ima više kafića nego zelenih površina. Kroz park, naime, morate moći i prošetati žustrije. Nikad ne znaš može li te vjeverica iz busije, gađat lješnjacima, samo zato jer joj je to tako došlo. Slično ko kod kuće.
I onda odjednom ta iznenadna vijest da je pala, skliznula po pločicama kad se dizala iz kade, i slomila kuk!
I kako je već odavno poznato, da se stari ljudi bolje sjećaju onoga što je bilo u dalekoj prošlosti, nego šta su pojeli za ručak tog podneva, krenula ta priča da je to još onda kad je bila ono lito u mene na kavi i ja da sam joj rekla da će jednog dana kliznut sa pločica, i još je pogledala onako onim očima i nasmijuljila se!
- Vidiš ti di ti to vodi!
- Vištica, uvik je bila.
