U svim nastojanjima da olakša prijelaz, znate kao što je već bilo kod prve i druge industrijske revolucije, jer morate priznati da je sada svima život puno lakši i mirniji da se lakše malo diše, prije ste gubili glavu i za puno manje i to vrlo doslovno, glavu sa ramena, a ne neku virtualnu ili imaginarnu personu kakva biste htjeli da ste, Nikolay je sam srastao sa strojem da to nitko nije ni primijetio, čak niti on sam. I ne mislim sad ovdje na stvarne aparate kojima su ga zatrpavali sa svih strana u želji da olakšaju stvarno, ili da im pomogne izreklamirati neku novu marku ili brend ili ime u postanku. Nego u onom smislu stalnih ponavljanih radnji, riječi i pokreta kojih se ne možete riješiti čak ni onda kada biste to htjeli, kad ih uočavate kao pogubne ili makar one koje vam idu u svojoj beskorisnosti na živce. Kad ste dio velikoga stroja, stvar vas jednostavno ponese i ne može joj izbjeći. Oni koji su zarobljeni u stalnim ponavljanjima, su još uvijek u velikoj većini i tu se malo toga može. Možete pokrpati rupe da se film ne podere prije roka trajanja, pogotovo ako vam se čini da ima još neka rola vrijedna ponavljanja. A takvih je sve manje.
Izgubiti vrijeme u filozofiranjima ili junački poginuti za ono što se čini ispravnim, bio je jedini izbor koji se nudio. Kad se jedna koščica iščaši trpi cijelo tijelo, kad se jedna pomakne, namjesti, vrati na svoje mjesto, nakon prvotne kratke boli, slijedi izlječenje, tako je rezonirao, tako je i uradio. Izbora pravog nikad niti nije bilo. Da bi se napokon rodio čovjek.
+
Mozgu, koji ionako teško razlikuje stvarno od nestvarnog i živo od neživog, to je bilo jako teško objasniti, tako da su se svi složili da je i logičnije i lakše jednostavno sve utopiti u zaboravu.
Potrebno je ostaviti neku zagonetku i za buduće naraštaje da imaju o čemu mozgat.
Što inače da se radi, dok se čeka transport za dalje putovanje?
Kraj
