To je zbilja to.
Je, u pravu je.
Ajde fala bogu da su se nekome otvorile oči, više! Bilo je ko da govorim u prazno. A praznina ispunjena. Neugodna prisutnost. Svi sve znaju ali neće da kažu. Odmahni rukom i pjevaj svoju pjesmu. Od pjevanja se još i može zaraditi za život, a za pjesme se znalo dobit i zatvorsku kaznu. Stan i hrana na trošak države.
- Svi velikani su robijali. Svi sveti. Dobrovoljno ili stjecajem okolnosti. Sveta izolacija.
- Pa kad to tako postavite, zatvor može biti baš lijepa nagrada. Samo ako je bez inkvizicije izvana. Pustinjaštvo. Za mir pojedinca i društva u cjelini.
- Da, naravno, jasno mi je koliko službena dijagnoza čitavu stvar olakšava, i u čemu je glavni nedostatak.
U prošlosti su ljudima provaljivali u kuće da bi nekog lijenčinu izvukli iz kreveta i tjerali ga da kopa, da nosa stvari ili trčkara od nemila do nedraga u vremenskim uvjetima kad i psi traže zaklon. Da se vidi tko laže, a tko maže. I koliko može povuć.
Nema milosti.
Danas vas provlače kroz aparate, i ne pitajući vas za vaše zdravlje. Hoćete li, možete li, a kamoli što vi mislite o svemu.
Pitaju, je li vam draže ležeći ili stojeći, misli se na rendgen ultrazvuk magnet, a što ste vi mislili? A da pri tom ni ne znate, što u stvari potpisujete. Da prihvaćate odgovornost ako što krene po zlu, i da nećete tužit ustanovu niti zaposlenike.
Uzimaju nešto vaše, da u vas stave nešto svoje, i onda vas promatraju a da niti ne znaju što u stvari traže.
Vidjeli ste već, slušali ste, bili sudionik tih učenih razgovora, kako se prilagođavaju činjenice da bi se uklopile u pripremljenu teoriju. I nadijevaju nova imena starim otkrićima.
- Što ti vidiš... Što bi moglo biti... Slažete li se sa mnom...
A onda se slože s mišljenjem onoga od koga im se učini da će imat veću korist. Ili po inerciji, ako im ime zazvuči poznato od nekud. S nekog seminara, tečaja, ili sa korice nekog priručnika, bestselera tog i tog izdavača.
Ako budem dobar prema tom čovjeku, bit će i on dobar prema meni i mnoga mi vrata otvorit. To je taj rezon. Nema veze što ta vrata nisu mišljena za to, niti za te ljude. Što uopće nisu vrata kroz koje je vrijedno prolaziti. Zid, a ne vrata, i razbit ćete glave. Bit će mnogih, mnogih tako razbijenih glava.
Što je više vremena provodio s Nikolayem, to je više shvaćao tugu svog položaja.
- Imao je život na kojem bi mnogi, vjerojatno, zavidjeli.
- Moguće je da bi se i moglo tako reći.
- Mogućnost i vjerojatnost u čemu je razlika?
- Moguće je ono što je po prirodi zapisano da bi moglo biti, tipa, moguće je da stablo jabuke naraste toliko da ista generacija koja ga je zasadila dočeka čas kada baci plod. Vjerojatnost da će se to dogoditi, ovisi o niz faktora, ali nije ni moguće nit je vjerojatno da će na stablu jabuke izrasti plod smokve.
- Bogu nije ništa nemoguće. Tako je zapisano.
- Je, ali se dobro sjetiti da i sotona može tumačiti sveto pismo.
- Kolika je vjerojatnost da se to dogodi?
- Prilična.
- Zar mislite da ja..?
- Ah, to si ti rekao.
Ovako su se njih dvojica razgovarali. Netko bi rekao da su se šalili, ali samo su oni mogli znati koliko su to bile šale, a koliko oprezna testiranja terena. I to svaki za sebe, jer nisu još toliko bili srasli da bi mogli ulaziti jedan drugome u glave.
Primijetili ste već, nadam se da jeste, kako je mladi i zgodni asistent znao naglasiti da nije oženjen. I kako se, još i sada kad je radio na fakultetu i sam zarađivao za svoj vlastiti kruh i zaklon, izvlačio na pokojnu mater?
Koliko je u tome bilo istine, a koliko je bilo naučeno. Je li moguće da je doktor Freud počinio toliku štetu da se u jedvitih par stotina godina izbrazdao takav procjep u moždanoj kori novog naraštaja da je teško postalo razgovarati se o porodičnim odnosima ili članovima obitelji bez zadnje primisli. Čak i onda kad se to vas osobno tiče. Ili pogotovo onda.
One anemične cure s faksa koje nije promatrao nikako drugačije nego kao modele po kojima je učio ponašati se u višim krugovima, u njegovoj percepciji višima, ali u stvarnosti potpuno nebitnima. Ove eterične cure s Twittera nije doživljavao nikako i trebalo ga je nukati i poticati da se uključi u razgovore kojima bi mogao mladenački doprinijeti. Od njega su mlađeg duha bili svi oni koje je stvarni svijet otpisao kao senilce i daveže.
Čak je Nikolayu bilo sasvim prirodno i nije se sramio da malo zapali ili navlaži atmosferu, ovisno o prilikama.
Tin, međutim, nikad. Sve strogo poslovno. Analitički um.
Teško je bilo, Nikolay je to odavno znao i svjesno računao s time, teško je, dakle, bilo izbjeći sve te zamke koje su sigurno vodile do toga da ispune očekivanja uvijek gladnih duhova. Znate već po onoj, kad svi pjevaju istu notu, teško bude a da baš vas ta ista nota ne ponese. Pa je zapjevate. Ili zaurlate. Dalje sve ovisi o tome koliko brzo možete trčati.
- Anonimnost vam daje veliku slobodu, znate ono kad se kaže da su u davna vremena bogovi hodali zemljom prerušeni u obične smrtnike, da vide kako im narod živi, treba li im što.
- Sada su to uglavnom demoni, hodaju prerušeni i gledaju samo na to da sebe zadovolje.
I prvi i drugi, slike duha svetog. Onog koji je mogao biti pravi otac djeteta. Samo što ni mi to ne znamo. pa kako bi oni.
- Kako to mislite, ni mi to ne znamo? Pa valjda se zna, tko radi dobro a tko samo gleda na vlastitu korist. Kako se skriti pred tolikim očima?
- Nije li baš to najlakše od svega?
- Mislite na normalizaciju nenormalnog? Vidjeli ste da sam ja to uradio, ali tako je to prije bilo. Svi su to tako. Ne bih da se mislilo da je pogrešno i nemoralno, skrio bih se. Zar vi ne bi?
