Kad biste samo vidjeli u kakvim uvjetima ti ljudi žive, istog biste trena potrčali da im uplatite novce.
Oni ne škrtare sa svojim viškom kad ste vi u pitanju, a vi ovdje brojite svaki novčić koji ćete staviti sa strane, za ne daj bože crne dane.
Kad dođu ti crni dani, doći će crni dani, svima, a ne samo vama. Što mislite gdje ćete ih i kako potrošiti? Na što? Tko će vam htjeti uzeti taj vaš zamišljeni imetak. Gdje vam je, čime ste ga zaslužili da biste mogli reći da je vaš?
Nisu crni dani poput crnih vrana.
Vrane varaju s ciljem da prežive taj trenutak, kad opasnost prođe, ne varaju jer im se omililo, ili jer je varanje postalo njihova nova narav. Jednostavno odlete, prebace se, sjednu na drugu granu. Dišu. Smiju se i vesele. Čekaju što će se dogodit sljedeće. Bez emocija, bez misli. Čiste.
A ovdje vječna kalkuliranja, ako ja njoj ovo, mogla bi ona meni ono. Ako ona meni ono, a ja ću njoj ovo. Ili ako ona ipak ono, e onda ću ja to i to, tu sam te čekao. A šta će svijet na to reć o svemu, kako će njima to izgledat. Šta će ljudi mislit o meni. Jao, samo da ne bi svi pomislili, samo to ne.
- Što više crnila bacate, to ste uočljiviji. E pa onda uživajte barem sad kad su na vama sva svjetla pozornice. Niste li baš to tražili.
Nije. Tin nije nikad. Možda to jest bio san njegove majke, klasičan san žene da se ostvari preko svog djeteta, dok god živi u okruženju koje nije spremno prihvatiti ženu u ulozi koju su naviknuti vidjeti da igra jedino muškarac. A za propitivanja o razlici spolova, još nije došlo vrijeme.
Ona bi tad bila ponosna majka sina koji je nešto postigao u životu, i ne bi joj nitko mogao reći da baš ona nije zaslužna za njegove uspjehe, dapače.
On je bio šutljivo dijete oduvijek, a ona ta koja je za nj govorila. I nikada joj nije padalo na pamet da bi ih mogli oboje ismijavati zbog toga, kamoli umanjiti njegov nagli skok ili ga dovoditi u pitanje.
Sitne duše ne mogu vidjeti šire slike. Oni idu korak po korak, rješavaju jednu zacrtanu stvar za zacrtanom drugom, i vide samo toliko, koliko im se prstom na nešto pokaže. A ovoj su pokazali kožnu sjedalicu s naslonom na spuštanje i s podnožjem na podizanje, hrastova vrata s metalnom pločicom i ugraviranim inicijalom ispred prezimena za kojim su kratice nečega na latinskome.
Nitko joj nije govorio o gnojnim prištevima i znojnim pazusima i gojnim pozadinama i lojnim žlijezdama, iako je dobro znala za njih, nitko nikad nije šutio o svojim zdravstvenim problemima i gdje god da ste došli, stali i okrenuli se, mogli ste samo slušati o tome. Koliko je kome čega izmjereno, u krvi u urinu. U stolici u slini. Ali to drugi ljudi rade, to je tuđa briga. A ona je majka uglednog člana društvene zajednice. Koji nešto znači. I koga se sluša.
Pogotovo onda kad ga ne posluša nitko. Inače mu ne bi dolazili jednom kad bi bili stvarno i izliječeni.
Tin nije bio glup, shvatio je to brzo. Možda i prebrzo a da bi mu se ovako kako jest bilo, i zadržalo dulje u glavi, u svijesti. I zato je bila najbolja stvar od sviju koja se mogla dogoditi za njega, kad mu je majka napokon umrla.
Ne zna se od čega, nije nikad govorio. Misteriozno i iznenadno nešto poput nekakvog udara, mozga ili srca. Moždani i srčani su od starine bili najčešći uzroci smrti. Ili se tako pisalo. u neznanju ili nedostatku boljeg izgovora. A odgovor, kakav god da on bio, morate dati. Za prolaz.
I tako, evo ga sad, na mjestu ispitivača.
Pravi profesor sjedi i on kao nešto znači, ali svi znaju da taj davno ne zna ništa, da se oprostio s razumom i da mladi sve to radi, pa sve češće pogledavaju njega. Nikolay, naravno, sve to zna, vidi i primjećuje, ali prešućuje jer je brže tako, jer nema potreba za usporavanjima, skretanjima s puta na kojem će i tako nastradati. Tako piše. Tako je zapisano, još gore na početku.
