Pitanje je vremena kad će prestati s tim predstavama tobožnjih držanja tobožnjih predavanja, sjedenja u uredu od devet do tri popodne, pozdravljanja s domarima, ekonomima i ekonomistima, referentima u referadi i malim privatnim zakupcima prostorija javne ustanove radi pružanja usluga koje javnost potrebuje ali nema mogućnost da je ispostavi, pa zato. Da je fotokopirni slučajno u državnome vlasništvu, sigurno bi se kvario svaki drugi ili treći dan. Ovako ga nije trebalo niti nadzirati da bi radio uredno i točno ko sat!
Ako ste se pitali što je bilo iza onih drugih visokih svjetlo plavih vrata do te malene fotokopirnice, koja su uvijek bila zaključana, odnosno svaki put kad bi mi prolazili tuda, i zbog čega ju uopće spominjem. odgovor je neočekivano i banalno - ništa.
Spremište za metle. Niti kotao tamo nije bio, od centralnog grijanja ili kakve sklopke za struju od kojih se napaja čitava zgrada ili šire od zgrade, pa da iz sigurnosnih razloga mora bit pod ključem, ništa.
Dio osoblja koji je imao ključeve je tamo nekad poskrivećki jeo nešto. Ili se družio, i to je to. Privatne prostorije za potrebe nekolicine. Osnovne potrebe koje se imaju zadovoljiti ili biti zadovoljene a nema se gdje jer ste van sigurnosti svoje i poznate kuće. Za ubit oko. Doslovno i figurativno, svoje ili tuđe. A vi mislili?
Svaka velika zgrada ima takav prostor. Jednostavno mora ga imati. Podrum, podrum. Tavan, tavan. Oko kojega se tajne pletu, dok mi mirno i na očigledu svak radimo svoje. Tajna soba, tajna kuća, ulica, čovjek. I sve ima svoj ključ.
Po toj logici, sad kad i to znate, sve ako se do sada niste toga sami mogli sjetiti, trebalo je gledati prema Umovu. Sve oči, uprite u njega, ili barem taj par koji imate, i možda se napokon nešto i raspetlja.
Dinamika odnosa je ova, uvijek se napada onoga najjačeg, da bi se oslabila cijela zajednica, a nikada invalida.
- Nemojte se ljutit, ali ovdje vas život demantira: gdje ste u prirodi vidjeli antilopu sa tri noge ili zeca bez zadnje šape ili bilo koju od onih umiljatih vrsta koje sada znamo samo po pričama jer su izumrle do našeg vremena, baš zato što su bile miroljubive, mirne, neborbene, dakle slabe. E pa isto vam je tako i s ljudima, u društvenim zajednicama i u obiteljima.
Lav ili tko se već hrani antilopinim mesom, tigar, pantera ili puma, mačka, potrči za stadom ali hvata onog koji najsporije trči, dakle najslabiju kariku u lancu, a ostali se niti ne obazru, jure naprijed da spasi svak svoj život. Zato nema takozvanih invalida među životinjama u prirodi. U zarobljeništvu je već druga stvar. Ali to bilježimo kao čuda. Ne raspišu li se svaki put specijalizirani za životinje časopisi, svaki put kad se okoti životinja sa nekakvim odstupanjima, pa radilo se o višku kandžica na šapicama nego što se očekuje, ili s manjkom dlaka, ticala, udova, ili sa viškom istih.
Mi ne znamo kakva je stvar vani, u stvarnosti na terenu. Što vi znate što vam kamera iz daleka hvata? Vi gledate samo ono što vam je fotograf odlučio pokazati, a to je ono što se njemu učinilo fotogeničnim ili nečim što će moći naplatiti. Zato i jesu svi odjednom ludi za posjedovanjem vlastitih kamera. Pa makar ih nikada ne iskušali u divljini, divljijoj od balkona vikendice čijeg poznaju vlasnika, skupa sa djecom i životinjama.
Tako je i u društvu, odaberete najslabijega i nebranjenoga, ostavljenoga, pa naknadno praznu kožu napunite slamom a rogovlje nataknete na što manji okvir da bi to izgledalo veće, kad se hoćete pohvaliti trofejem. Kako već ne može za sebe govoriti, što vas košta reći o njemu što je vas same volja, štogod vama odgovara. Najjači čovjek svoje vrste, kralj svog plemena. A ja sam ga dobio.
Čak i da jest bio jači od vas, kad skupite cijelo društvo kontra njega, nadjačan je po brojnosti. Morate se složiti s ovime, ili vi znate nešto što svijet još ne zna.
- Tu sam vas i čekao, da vi to kažete.
- Priznam poraz, bolji ste.
Umov je imao interes da zaradi i proda, ne znam sad, nebitno je, da li novu marku aparata, da li uslugu ili priču. Za vlastite potrebe ili poput posrednika. On ili oni su nudili, trebalo je stvoriti potražnju, a uvijek se ide preko omladine, novog naraštaja koji još nije vičan igri a nije sklon da sluša upozorenja prati događaje i uči na tuđim greškama. Uvijek hoće da se iskuša, da oproba, da pokuša sam, jer će sigurno uspjeti, mladost je bez greške samouvjerena sve dok je na smrt ne isprepadate, ili ako nije toliko zbunjena da ne zna gdje joj je glava a gdje rep.
Nikolay je htio znati zbog znanja i ničeg drugog. Čak ne mislim da se radilo o nekom tipu oholosti, ili namjeri da nešto popravlja da mijenja nešto u nečiju korist, bilo čiju, ičiju, pogotovo korist njega sama. Ta bio je sam. Bez obitelji i druga, ako ne računate tu mačku. Kolege koje nisu nikoga voljeli i koje nisu nikoga poštovali uključujući sebe same.
Tin Dareša je svakako imao agendu vrlo osobne prirode. Dok nije upoznao starog profesora život mu se vrtio oko preživljavanja, tako da mu je nos uvijek bio blizu jednog mjesta, samo je mislio što će sutra jesti, a kad bi bilo vrijeme jela, je li to baš to, koliko je hranjivo i kakvo će mu se pokazati na koži a kakvo na probavi. Novo tumačenje "kako unutra tako i van" s efektom ogledala.
Bio je tašt na izgled, tako da je prava sreća bila da je Nikolay bio smatran izrazito ružnom pojavom, što u stvarnosti nikako nije bio.
Mladi je asistent radio na sebi marljivo i uporno i hvale svake vrijedno, ali pošto za drugo nije znao, uvijek je sve mjerio samo tuđim očima.
Bilo mu je stalo jako, i jako se trudio oko toga da dozna što se o njemu govori i misli, te je na stvaranje što boljeg dojma trošio jako puno truda i vremena.
A, eto, sad se pojavio taj starac sa tim svojim mačkom i čudnim zahtjevima, i što se tu moglo?
Mogao mu je malo pomalo uzeti razum, kao što mu je već zauzeo radni i životni prostor, ali bilo ga je strah da ga ovaj ne nadjača. Pa je činio što je jedino mogao, strpljivo čekati.
Nikolay ga je nastojao uvesti u svoj posao, nije škrtario na informacijama bilo kakvog tipa, dapače, uvijek mu je sve otvoreno govorio, što je vrijeme brže istjecalo i što ga je imao manje, to je on govorio brže i velikodušnije izlijevao svo stečeno znanje.
Ono prirođeno, ipak nije mogao, u tome je trebalo istrenirat ovo dijete, kad već nije to uspijevao sa usputnim studentima koje je zanimala samo upisana ocjena radi zbrajanja poena na drugim poljima.
Da otkopa svoj darovani talent, da ovaj ne propadne, da se odmota kako ga je bog bio zamislio do početka. Ako je jabuka da rodi jabukom, a ako je smokva, smokvom.
Možda bi taj mladić do nekog momenta nešto i shvatio, ali strah od odstupanja od obrasca na koji su bili naviknuti drugi, a ne on, on je sam sa sobom mogao učinit što mu drago, kad se već uspentrao do tog mjesta na kojem je sad. Nitko od njegovih prije njega nikad tamo nije bio, i imao je slobodu da skoči na koju god stranu hoće i nitko mu ne bi ni riječi rekao. Ili uvis ili trus! na dno. Samo ne nazad u istu močvaru iz koje je potekao.
Ipak nije.
Pomamio se za tim istim što Nikolay ima, i počeo sebi umišljati da mu starac nešto taji, da škrtari da se pravi senilan a sve ljubomoran na njegovu mladost i ljepotu. Skrivene sposobnosti o kojima sam nije znao, ako ih je možda i imao.
Malo po malo, jedina mu je preokupacija bila to da se sljedećeg semestra vrati na to isto mjesto, da izgura sve moguće i vjerojatne kandidate na to isto mjesto, uključujući slučajne studente, nenastavno osoblje kao i ono nastavno već zaposleno na nekome drugom mjestu koje nema tako stabilne temelje, i tako postao onaj koji se lakta. Umiljat nastup koji je usvojio oponašajući Nikolaya koji je bio prirodno uglađen iako je i sam bio sin naroda, prepoznavao se kao licemjerje i to je bio jedini zaokret i njegov doprinos zanimanju koje je jednom uživalo ugled.
Ovakav fijasko je Nikolay očekivao, ali sveisto nije htio odustati od svega.
Jedina je nada bila ta djevojaka sa juga, koja je bila toliko nestvarna da ni sama nije vjerovala u svoje postojanje.
