- Makni se od nje, što prije i što dalje. - tako su mi govorili svi vidari i iscjelitelji kojima su me moji jadni roditelji vodili odmalena, a ja nisam znala na koga se misli. I kako sam najčešće puta bila sama, i to s knjigama, najprije sam mislila da se trebam ostaviti knjige, imala sam već čuti i prije, da se, dakle, trebam ostaviti knjige, jer nije to za ženu: Koja je za madraca, a ne za mudraca. U toj staroj izreci, i to budi rečeno, nisam vidjela niti sada vidim išta loše i sramno i mizogino, dapače, vidim usmjerenje ili upozorenje. Objasnit ću poslije. Sada da se vratim, nakon knjige, logično, bila sam ja sama.
Izgleda da to jest bio poziv, savjet, preporuka, poticaj, molba, naređenje ovoj meni da se odvojim malo od one druge sebe. One koja leži tako bespomoćna u očekivanju da je netko spasi. Ali ne prije nego što sama shvati od čega boluje.
Muče vas nemilosrdno, a onda vam taru oči samilosno, ili nestrpljivo: "Uvijek plačeš!"
Bože moj, bože moj, kad to prestaje.
I od one druge koja bježi u tuđe svjetove, u tuđe živote. Prstima klizeći po stranicama koje je netko drugi ispisao, da ih netko treći ponovi u svojemu mediju, uvlačeći možda u istu tu mrežu još neke četvrte dokone ljude koji će jedva čekajući da im se počne odmotavat život to spremnije povikat i onda kad se samo šaputanja broje.
Da ne ponavljam greške svoje majke, i njene majke, i njene majke. Da ne ponavljam krugove presitne, mojega oca i njegovog oca i njegovog oca prije njega, unoseći neke svoje male preinake s ciljem da uljepšam, da prilagodim ženstvenijem junaku, opet istu priču koja je već ispisana, neovisno o spolu i o rodu. Ali, za nekoga drugoga na nekom drugome, nepoznatom mjestu. U drugom vremenu, prije ili poslije ovoga.
Svako je isto. Kad ste u tom kolu.
U stvari je ispalo da traže da se fizički odmaknem od poznatoga kruga ljudi, što je, opet fizički, bilo posve nemoguće.
- Bogu nije ništa nemoguće.
Samo se treba sjetiti pročitanih fraza u pravome trenutku. A trenutak se dalje sam pobrine za sebe.
- Imaj vjere ljubljeni sine, kćeri, i dopusti da te sad malo ja vodim.
- Baš tako!
- Vjera je to što svijetu nedostaje.
- Prepuštanje s povjerenjem sili većoj od sebe.
- Da, pogotovo kad naletite na onu kojoj ne možete izbjeći. Pogotovo takvo dosadno upornoj.
- Ali tko bi bio tako lud da sam tu silu traži.
- Pa, ja! - bubnuo je Nikolay. Ili se tako učinilo, kao da je bubac. Ali on je to stvarno i mislio, i mislio je za ozbiljno. Jer to zaista i jest bio jedini način.
Onaj koji će, zato jer to mora, jer je takav njegov put, jer nije imao vremena za gubljenje, ulijetati u svaku moguću i nemoguću pogibelj samo da bi doznao i stigao što prije do rješenja za koje se nadao da će olakšati postojanje ovima kojima se otežava, bez vidljivog razloga i bez cilja. Znači bez kraja i konca. Ne vidi mu kraja, niti kao mogućnost. Vaše je da patite!
Kad vidite i znate da neko biće pati, ne možete samo stajati kao da ne vidite i ne znate.
Čini se, da je bolje i zlurado likovanje radi tuđe boli, nego potiskivanje ikakve emocije. Makar svi vide na čijoj ste strani.
- Bolje je trpjeti nego nanositi štetu.
- Na kozmičkom planu?
- Da, i to, ali uopće. I u velikom i u malom.
- Bogami ne znam koliko bi se njih s ovom tvrdnjom složilo. S tim mentalitetom koji prevladava, bolje biti lovac nego plijen. Pa oplijeniše sve živo neživo. Sloj po sloj. Vlat po vlat trave, a trava oživljava.
- Ha ha ha oživljava duh, umrtvljava tijelo, potiskuje nagone...
- Nikakvo čudo da ju treba zakonom štititi...
- Ne ne ne zakonom se borimo protiv trave. Travarice su drugo.
Stvarno, sad kad se spominjete, što je ono bilo sa najezdama skakavaca, kakva je to bila prispodoba, molim vas, da čujem vas biblijske stručnjake.
Da, pošast biblijskih razmjera, a onda se odjednom netko sjeti basne o cvrčku i o mravu, da bi skakavci pokupili simpatije publike. Zamjena uloga. Odjedanput se na slikovnicama pojavljuje zeleni skakavac sa polucilindrom, i kutijom za violinu, i mrav sa zaštitnom kacigom i gnjevnim izrazom lica, a cvrčku koji je neumorno pjevao i pjesmom razveseljavao sparinu ljeta ili čak kidao pjesmom tišinu koju hvata tromost do mrtvila, ni traga ni glasa. Jer znate, skakavci ne pjevaju, niti ne sviraju. Ni ljeti ni zimi. Oni samo brste zelene mlade usjeve prije nego bace ploda tako da poslije njih ni trava ne raste. I svi ostaju gladni. Eto takva pošast.
- Manipulacija slikama. Imenima. I nedjelima.
A čuvarice travarice, latinskim imenom mantis religiosa-e, prevedeno bogomoljke, popile krivicu. One naime jedu štetočine. Pronalaze, prepoznaju svojim specijalnim ultra ljubičastim super moćima u očima, ali sad već idem u znanstvenu fantastiku a to je druga strana vremenske linije, i nije predmet vaših interesa, cijenjeni profesore. Osim ako niste od pravovjernih koji se usuđuju pomisliti da vrijeme ne teče za svih isto i da nije linearno?
- Kako ne. Upravo to me i zanima, budući da nemam dovoljno znanja iz prirodnih znanosti, niti teorijski. čak ovi stručni termini potekli iz klasičnih jezika koje još predajem, mi zvuče jednako nepoznato kao da sam amater u svom poslu. Neke mi je složenice teško i razumjeti, onako napisane proslovkati, da vam ne spominjem nevolje sa izgovorom. Svaka kuća misli da je njen književni.
Ali u društvenom smislu, ista se pojava nalazi na svakome koraku. Od visoke politike, preko jeftine zabave, pa do privatnosti naših domova.
Manipulira se riječima, oblicima, bojama, emocijama, mislima. U koju svrhu? Koja korist? Ako se radi samo o prirodnim izmjenama, tvari i tekućina. Gibanja plinova. Sve dolazi samo po sebi i svojim rasporedom. Kao vlakovi na tračnicama. Put je predodređen.
Dok god ste spojeni na neki oblik energije, nije vaša briga tko je gore a tko dolje, krećete se svi zajedno i svima je interes da sigurno stignete do cilja. Do tad, sjedite na svojem mjestu, ovisno o karti koju ste si mogli priuštiti prije putovanja, to je tako banalno. Ne vidim što drugo, a vi?
Skoro da se moglo čuti zujanje aparata koji su držali sudionike ovog chata na okupu. Šuškanje cijevi kroz koje se ukapavala otopina soli, koje nedostaje nasušno na ovom svijetu. Pištanje igala koje su bile udjevene u njih.
- Nitko to ne zaslužuje. Nikome to ne treba.
- Profesore, jeste li poput Edipa sam sebi uništili oči da biste progledali, ili se to dogodi nakon? - usudila se upitati, kad su ostali sami.
Šutio je koji trenutak predugo. A onda se sjetio svega.
