Tobože, tek pred smrt, sjetite se svega: prozuje vam pred očima sve one slike koje ste zaboravili, neke s jačim bojama neke sasvim blijede, neke vam nešto i znače ali ni jedna toliko da biste se duže zadržavali uz nju pa gubili dragocjeno vrijeme mozgajući tko je taj lik koji stoji kraj vas, dok vam netko ne objasni da je to bio vaš anđeo čuvar određen baš za vas da baš vas vodi. Nije.
Neki navodno čuju glasove, umjesto slika, ali to je mislim stvar koja se više tiče fizičkih osjetila i navika koje ste usvojili preko njih kroz bivše živote, nema to puno veze s duhovnom sferom prema kojoj ste se zaputili.
Svjetlo je brže od zvuka, zato se više govori o slikama pred očima, nego o šumovima u glavi. Bljeskanje pod kapcima, ili grmljavina u ušnim lijevcima pa kroz kanaliće i sudiće dok ne zabubnja glavoboljom, ne hvala.
Knjige, bilo koje, su puno kraći put. Netko je već morao tu stazu prepješačiti da bi vam prenio, što je vidio i što vas očekuje s druge strane mosta. Pa ako vam se ponavlja točno sve iste korake, nećete nikad biti baš jedina budala.
Nikolayevo je sjećanje bilo onkraj prvih koraka, njegova je memorija išla još koju stepenicu niže, dublje. Uopće nije imao noge, niti se nadao da bi ih mogao imati. Niti je imao ruke kojima bi se mogao o kotače odupirati, pa tako pomicati natrag ili naprijed. On sam je bio okrugao. I imao nekakvo mekano središte koje je valjalo štititi po svaku cijenu, inače mu se ne piše dobro.
Pa se skupio.
Skupio je sve ono sluzavo i vlažno iz okoline što je mogao naći, i uopće sve ono što je imalo volju ili pokazalo interes za njega, da vide, pa da mu kažu, jer bili su dulje vrijeme od njega, davno prije njega, ili prije nego što je shvatio da je odvojen od svega, da mu, dakle, kažu što je, nakon što ga vide.
Neko su vrijeme tako zajedno titrali i neko je vrijeme to tako trajalo, dok nije odlučio da uživa u pažnji umjesto da je se plaši, a onda je postalo vrlo naporno, samo to neodustajanje od stalno istih pokušaja da se istrese bilo što na jednu ili drugu stranu.
Shvatio je da jedni druge polako proždiru pa da ne bi bio on sam pojeden od tolikog mnoštva, koje nije pravo svjesno da proždire samo sebe, i da mu ni to neće bit dosta, počeo je drhtati od straha, istog onog koji ih sve i drži na okupu, i njega i nametnike.
Titraj po titraj, poticaj za okret na obrnutu stranu. Takav je put, to je jedini način kad se nema prostora, koji tek treba da se stvori.
I, uopće, pitanje je, koliko su to bili nametnici, možda je nametnik bio baš on. U svakom slučaju, oni su ga morali takvim vidjeti jer su odjednom svi zatitrali s nekako otvorenijim neprijateljstvom, svaki sad za sebe u svoju korist na svoju stranu i u svome ritmu, sve dok nisu počeli polako otpadati jedan po jedan.
Bio je i on sam jedan od tih otpadnika. Uostalom, kako znate da niste to i vi bili, jer da niste, bili biste dio nekog jata, roja ili čopora, što se ne može reći budući da ste ovdje i čitate ovu verziju prastarog problema. Toliko poznatog da se otrova još uvijek teško rješavamo.
Ukazanje odraza u vodi, i nastojanje da izglača i izravna i umiri površinu koja je mreškala bore svjetlucajući u svim bojama, tako da nije mogao razaznati što mu se pokazuje, što se očekuje od njega da prepozna i vidi. A gledati je morao, morao je vidjeti nešto, inače čemu sav taj trud.
U toj je jednoj kapljici bio stisnut čitav život.
- Pa, hajde da nešto napravimo oko toga!
Od suze ili kapi rose. Kišne ili riječne bujice koja će izazvati začeće.
Od jajeta.
Uvijek se vrti taj isti mit, to je bila jedina sigurna igra.
Mogli smo ovu priču početi i od žira, pa u duhu izbrisanih slavenskih legendi, stati ispred stoljetnoga hrasta s naoštrenom sjekirom, i slušati što nam ima reći, i ona i on.
Ali žir na kraju pojedu svinje, govorili mi o vrlo ukusnom brašnu u koje se da samljeti, i svim poslasticama koje se inače od svih vrsta tijesta rade, od špageti i lazanja, do svadbenih torti. I to je činjenica.
- Bisere pred svinje!
Uvijek će biti više onih koji će sami sebe prije prispodobiti sa svinjama, zanemarujući blago koje im je servirano pred njuškama.
A jaje je uvijek jaje, oko na oko!
Znate već po onoj:
- Kokoš ili jaje, što je bilo prije?
- Pa valjda dinosaur.
Da ti mislit!
- Omne vivum ex ovo!
Ljudi su nevjerojatno lakovjerna bića, tako smiješna. Kad biste se odučili vjerovati ili misliti o njima na nekakav drugačiji način, mogli biste plakati do kraja svog svjesnog života. I preko toga. Kad steknete naviku, teško je se ostaviti. Tako je sa svime.
