- Bolje da ste malo gladniji, kolega, gladni su studenti u prošlosti znali napraviti genijalne stvari. Zar ne vidite svezu?
Kad je drob prazan, imate samo jednu misao i želju, kako da ga napunite, i to je to, sve valja, a onako bi...
- Pa i onako bi imao samo jednu misao i želju, ali u suprotnom smjeru, mislio bi i želio samo kako da se riješim tegobe punog želuca, kako da se i gdje ispraznim.
- Vidim što mislite.
- Eto, isto vam je tako i kad vam se puni glava.
- Bolje kad je prazna? To hoćete reći.
- O higijeni se treba voditi računa. Kako vani tako i unutra. Ali nekako sve mislim, bolje da je unutrašnjost čista, ako vas se prisili da morate birat. Bitno da vam je uredno i čisto tamo gdje veći dio vremena boravite, a za vani, neka svak čisti ispred svojih vrata, i samo ispred svojih.
- Svak za se svoju travu pase :)
- Narodna mudrost.
- Priznajem da imate pravo.
- Narod uvijek ima pravo. To jest imao je, dok nije pristao na podjelu na individualce. Prije svog vremena. I to još tako ponosno.
- Kad bi svatko gledao samo svoja posla, ne bi li imali onda gomilu sebičnjaka koji samo svoj cilj jure, bez obzira na sve.
- Da, to imamo sada. Zato i spominjem da je prijevremeno poticano i potpomognuto požurivanje osamostaljenja prava katastrofa. Izgubio se dodir sa prirodom, zato i jurim nakon posla natrag što žurnije prema svojoj dači.
- Dok je još imate. Ta spalionica svega što se smatra nepotrebnim...
- I žilavim također, ovdje se planski i ciljano iskorjenjuje sve što prijeti poznatome.
I sad kad se spominjete, tajna koju vam nisam rekao, koju nisam kazao nikome osim sada vama, ali, molim vas samo, nemojte nas odati, niti ja i naš prijatelj Kastor, nismo baš sasvim zemaljski, samo što se to njemu vidi na očima, a kod mene je stvar već malo drugačija.
Mladi asistent ga je zabezeknuto gledao, i ostao bi tako u tom zamrznutom trenutku možda i dulje vrijeme, da iskusni Umov nije prasnuo u dobroćudan smijeh. Udario je Tin-Dareja otvorenim dlanom po plećima, i to je bio njegov trenutak buđenja.
- Da, čitao sam jednom, bio je mislim crtić na nacionalnoj televiziji, svi su ga mogli vidjeti, pogledati, mislim da je to bilo tako i naređeno, o svetim mačkama još iz drevnog Egipta ili iz Perzije…
Smijala su se sva trojica.
Jedino sam Kastor, koji niti inače nije nikada zapravo puštao mijauka ni zvuka, uopće ikakvoga osim predenja, konstantnog i upornog i stalnog i neprekinuto bez pauza za udahe i izdahe, nije razumio šalu.
Nagla promjena atmosfere koju je unijela drugačija emocija od one koja je prevladavala do tada, ga je pozvala da se popne na vrh tanke staklene police sa naslaganim starim požutjelim časopisima u kojima je profesor objavljivao članke koje nitko nije čitao, i sve se zajedno sa puno, puno čestica prašine istreslo po drvenom podu koji nije dugo vremena vidio ni krpe ni vode.
Nekako u isto vrijeme su zavrištali svi uređaji koji su skoro slijepom Nikolayu imali olakšati život, ali mogli su biti naštimani jedino da jave da ima poruku.
+++
Nije se odjavio, mogla je vidjeti točkicu koja je javljala da je još uvijek on line. Ali njega, njegovu prisutnost nije mogla osjetiti. Upisala je tri upitnika. Nije odgovarao, i šutnju je shvatila kao priznanje. Tako da je zažalila zbog svoga pitanja. Bila je nepromišljena. I bila je okrutna. Tako je mislila. Da, sebe je krivila. Nije joj niti prozujalo kroz glavu da je možda postavila pravo pitanje, koje ga je natjeralo na razmišljanje, promptno i istoga trenutka da se ostavio svega što je do tad bilo bitno, tako da je zaboravio da se pozdravi. A baš se to zbilo.
Dakle, nije zaspao, nije izgubio svijest ili nešto tako, nije odlutao mislima kako već imaju običaj rastreseni profesori pogotovo njegovih godina. Misao mu je bila bistra i oštra i brza poput munje kakva se crta nad glavama stripovskih junaka. Ne lampica, nego bljesak munje, i nije imao vremena za ljubaznosti, da mu ne bi pobjegla, misao, dakle, da misao ne bi utekla, pa osjećaj ostao nerazgovijetan do neobjašnjenosti. Da se ne bi zapetljao za niti, koje su se tek počinjale otpetljavati.
Takav je život vodio od malena, i to ga je i doveo do ovoga što sad ima, da ga se smatra osobom vrijednom jedino žaljenja. A u međuvremenu dok ga žale pa dok ga ne prežale, da zarade od toga izmišljena problema. Od onih koje je sam nastojao rješavati nitko nije vidio koristi.
Kakva korist, molim vas lijepo, od toga da uništi slavno ime Žigmundovo, kad je tolika gladna usta nahranilo, u ovih zadnjih par stoljeća. A i prije toga, tko zna koliko njih, i kako.
- Edip nije mrzio oca. - ponavljao je često sa katedre - niti je bolesno volio majku.
Poštovao je ono dvoje staraca koje je smatrao roditeljima, modernim jezikom u modernome društvu bio bi to par udomitelja ili staratelja. Sad zamislite da se u tom smjeru išlo, koliko bi olakšali živote onih obitelji koje ne vezuje krvno srodstvo. Pomajke i maćehe. Poočime i očuhe. Pokćerke i pastorke. Umjesto što se plaše jedni drugih i mrze međusobno, nazivajući jedni druge obiteljskom sramotom, jer inače ne bi bili ostavljeni od onih koji ih po prirodi stvari trebaju voljeti i štititi i brinuti se za njih.
Pa kad vas već ni vaša rođena majka kao malu bebu nije mogla voljeti toliko da vas ostavi uz sebe, ili da vas potraži, sad kad ste dovoljno stari, da bi vas zagrlila i bila ponosna što ste to što jeste, i jer to svi vide, da ste unatoč i usprkos ipak ispali na dobro. A kako će vas onda molim vas lijepo moći ikad voljeti itko drugi, stran ili poznat, na koga naiđete. Ikad u životu. Pogotovo vi sam. Pod uvjetom da se znate.
Tek rijetko tko bi se nasmijao, a nije da Nikolay nije ostavljao dovoljno dugu pauzu da se to ostvari. Nitko ga nije slušao, zato i jest usadio u sebe naviku da uvijek sve zapiše, pa tko ima strpljenja, vremena i voljnosti da čita, neka čita!
- Imamo li snage ispravljat nepravdu kako ju je Edip ispravljao? Ima li itko od nas volje, želje, snage i potrebe, ispravljati mit, staru priču, čije kosti još postoje, iako se svaka generacija potrudi da što prije zaboravi ono što je bilo dobro ili što bi moglo da zamiriše na dobro, prihvaćajući samo ono zlo, jer se zlo čini uzbudljivije i življe, dok stvarno umrtvljuje.
Iz ljubavi i poštovanja prema zamjenskim roditeljima, Edip je napustio dom: može li to učiniti onaj koji je zao i živi u grijehu? Bi li to mogao učiniti netko tko je znao za osjećaj mržnje ili za ljubav nedopuštenu? Što mu je padalo na pamet dok je slušao riječi kojima se ulijevaju takozvane istine o njegovu pravom porijeklu, poslanju?
- Ali sudbini ne možete pobjeći. Boga u sebi ne možete prevariti. Zapravo, što se više trudite da nešto prilagodite samo ste to bliže vlastitoj propasti.
O tome je priča. Svaka priča. I moja i vaša.
Gledao je tupe vrhove glava svojih studenata, onih koji su jedva čekali da završi s pričom i udijeli potpis. Znao je da rijetki prate što govori, i svaki put njih sve manje. Nije umišljao sebi da ga razumiju, vidio je da se niti ne trude okolo slušanja. Važnije je svima, tko će ispitivat, on ili asistent, i kod koga je lakše. Tko dijeli više petica a tko trojki, ako vam fali za nekakvu novčanu nagradu, tipa stipendije ili pomoći potrebitima.
Jednom je tako, slušajući naklapanja takvog jednog slučajnog studenta pitao:
- Kolega, jeste li vi pročitali knjigu o kojoj govorimo?
- Da, naravno, dapače. - lako li se uvrijediti.
- A znate li autora?
- Autor ste vi, ako na to ciljate.
- Naravno da nisam. U vrijeme tebanskih ni trojanskih ciklusa, ja nisam bio niti na vidiku, ni u planu.
- !!!
- Koji su autori, molim vas, za prolaz.
- ???
- Pa jeste li držali knjigu u rukama, jeste li vidjeli korice, koje su boje...
Nakon toga je krenula priča da onaj, kako se zove, traži za prolaz samo imena autora i boju korica knjige, i ako fališ, padaš.
Eto, takvi luđaci nama djecu uče.
Netko kaže da šupalj kamen ispliva na površinu. Plovućac. A netko se sjeti i njegova pravog imena.
