- Jeste li namjerno sami sebi uništili vid, da biste mogli progledati. - baš tako je rekla, to ga je pitala - ili je to bilo nakon. Vidjeli ste, i zaslijepilo vas.
Slažući kockice jednu do druge, i napokon složivši ih, mogao je vidjeti na što je mislila.
- Uništit ćeš oči, Nikolay, digni malo glavu. - mogao je čuti glas svoje stare majke. Dadilje i uglavnom svih žena koje su ga voljele dovoljno da mu se sjete donijeti hranu, onda kad bi ga se namjerno preskakalo.
Nisu njemu sitna slova uništila oči, nego su njegove oči same našle ono što su jedino mogle vidjeti, u tome je glavna i jedina razlika. Netko vidi na daleko, netko na blizu. Netko iz blizine ne vidi što se oko njega u stvarnosti događa, ali predvidi izdaleka, pa se skloni. Tako je bilo s njime, a onda se dalje život brinuo za njega. Da nije bio koristan zbog nečega, ne bi preživio. Ne čini li se i vama?
Ta stalna zbunjenost, zatečenost, zapanjenost ljudima i događanjima, zna biti privlačna, jer je tako djetinje naivna. Ako ćete sebe smatrati odraslima, treba vam hrabrost, a ne samo mudrost koja to opaža, da prihvatite da nije glumljena. Da vas se ne vara. I da dalje radite svoj dio posla. Kad biste samo znali koji je to!
On nije oponašao nikog, on jest bio to. Stvarno i zaista, zbunjen i zapanjen. A onda kad ljudi vide da mu dobro ide, počnu oponašat ono što su uočili, s potrebnim prilagodbama. Koje nazivaju - autentičnošću.
Znate ono kao kad malene djevojčice navlače na sebe robu svojih mama, pa se igraju gospođa, ili kad dječacima kupite loptu jer žele biti nogometaši. To tu početni koraci, neostvarene želje njihovih roditelja. Djeci je svejedno, oni samo naslućuju da se događa nešto što još ne razumiju, da su meta nekih razgovora ili dogovora, pa postanu nervozna, ne znaju što bi prije niti što se od njih traži pa brzo odustaju od svega.
Ali kad ste odrastao, pa kad se stavite u odijelo od tri dijela i svežete kravatu pa umišljate sebi da će netko zato misliti da ste direktor poduzeća, to je već drugi par cipela.
Sad zamislite još da vas je netko stavio iza vrata na kojima to i piše. Direktor!
Ogromna je to odgovornost, zato je normalni ljudi izbjegavaju, zato je se klone. Ali pošto ljudima trebaju maskote, inače se ne bi pokretali za ikakvim strujanjima, stavite ovog koji vjeruje u sve što vidi i sve što mu se kaže, oponašatelja.
Vranu, svraku, kojugod, traži se da znaju govoriti slično ljudskom jeziku. A za robu ćemo lako!
- I ta vam je teorija sasvim na mjestu: top tri industrije, oružje, lijekovi i moda. Dočim se hrana, bez koje nema života na zemlji, reklamira kao da ju ne bi nitko uzimao niti kad je gladan.
- Dobro to primjećujete. Manjak energije. Pa svi gledaju kako iskorištavati sunce i vjetar i vodene padaline. U stvarnosti im kruli u želucu, a oni umišljaju da se to spremaju grmljavinska nevremena.
- Najgore je biti nesvjestan svojega jada.
+
Sad kad razmišljam o svemu, jasno vidim da su mi se oči otvarale i zatvarale onako kako je pojedini trenutak to dirigirao: ono što nisam trebao vidjeti nisam stvarno ni vidio, ono što nisam mogao podnijeti ili što nisam razumio, pričekalo bi svoj trenutak blaženoga otkrivenja. Da nije bilo tog odmaka, ubio bi me strah ili bi ubio samoga sebe nespretnim pokušajima da se iskoprcam iz problema koji to nikako nije bio, samo slučajno preklapanje različitih poimanja stvarnog svijeta, prelazak nepoznatog prema poznatome, u koliko god je to moguće zamisliti smjerova. I kako sam postajao više svjestan tih premnogih i različitih postojanja, tako sam i sam postajao svjesniji koliko toga još ne vidim, ako sve ovo prije nisam vidio.
U tom smislu smo svi slijepi. I potrebno se dobro čuvati od utjecaja onih koji tvrde da sve dobro vide.
Jer, znate, nije moguće da netko koga sam upoznao prije par minuta nije postojao prije tog trenutka, da je nov na svijetu ako je nov meni. U tom smislu puno je tih svjetova, mnoštvo drugih dimenzija, prostor-vrijeme. Niti će odjedanput prestati postojati ako bi ja okrenuo glavu, odmorio kapke.
Niti se itko rodio na svijet u trideset i trećoj ispreskakavši sve one korake koji nisu zanimljivi za bilježenja niti roditeljima, osim ako nije, naravno boginja Atena, ali to je mit. Koji bi bio smiješan, kad ne bismo božansku osobu mogli prispodobiti mišlju, ili umjetničkim djelom, poput statue ili ikone ili lika iz didaktičnog epa, poput lijepe Helene od troje, koja se nije mogla izleći iz jajeta poput ptice, ako je bila - žena.
Ali, i po ovom što sad imamo, teško je razabrati, smije li se žena ili ptica, plače li, ili se ruga. Zavije li pas, ili mijauče mače. Zapravo, tko se više sjeća stvarnih zvukova, jeste li ih ikad čuli? Evo, moj Kastor i ja, skupa već toliko godina, i mogu vam reći da taj šutke prede.
I dalje, ta priča o iskazivanju osjećaja: Kako itko može tvrditi da zna što je to zdrava, iskrena i potrebna emocija zbog koje se cijelo tijelo pokrene, a što prenemaganja, imitiranja i dokazivanja koliko smo isti. Ti se možda jesi prvi sjetio, ali ja to mogu uraditi bolje!
Emocija uopće, što je to?
Glad je emocija. Žeđ je također, emocija.
Znaju li to ptice, jesu li one bolji dio prirode. Jesu li došle da nas sjete toga da su one u stvari nama gazdarice, da nas opomenu?
Na ikonama starih umjetnika, sveci koji su znali, govorili, razumjeli jezik ptica, su uvijek prikazivani kao ljubazni i skromni i skrušeno pognuti, pohabani i sjetni, pognutih glava sa rijetkim kosama i dugim bradama, spuštenih kapaka prema vodi, ili podignutim prema nebu.
A nad njima sva božja stvorenja: divlja i pitoma, pužuća i leteća, ona s krilima i pandžama i sa rogovima, da ne znaš je li anđeo ili zvijer!
Izgledno je, da jest bilo tako, u vrijeme kad su ljudi tek postajali ljudima, a priroda im tek predavala vodstvo.
Nestanak bioraznolikosti. Izumiranje vrsta.
U tome se svjetlu sad jasnije vidjelo što mu se događa:
Što god da je ikada rekao, štogod da bi napravio, multipliciralo se. On je bio kalup. Dovukao je velik broj ljudi do mjesta na kojem je i sam bio, i sada je gužva. I što sad? Treba im dežuran krivac koji će i dalje gorjeti za njih? Kao princ karnevala, ili lučonoša?
Smiješno je pravilo da se nakon svake igre treba nekog ili nešto žrtvovati.
- Osim ako se ne žrtvuje krivom bogu. Tad je za plakanje.
- Žrtva mora biti dragovoljna, živi bog ne voli nasilje.
Kako nisu mogli razumjeti ništa od onoga što je govorio, naravna stvar koja je uslijedila je bila ta da iskrive učenje.
Neko vrijeme, i to može biti zanimljivo, sve ima svojih veselja, dok netko ne svisne od beskrajnih raspravljanja koja nikada nikamo ne vode. Pa pokuša nešto svoje. Ali takove agende se uspiju izvesti samo ako je puno ljudi uključeno i samo jedanput, jer se i organiziraju radi organizatora, kuhara i konobara, koji će služiti besplatan ručak za nekolicinu. Uostalom, trebate se dokazati kao koristan član zajednice, a takav ste dok god većem broju ljudi osiguravate posao dostojan čovjeka. Time se, ako to još niste znali, dokazuje vaša svestranost i kompletnost. Ugledan i uglađen primjerak svoje vrste, za primjer budućim naraštajima.
A što sa ovima ispod. Ovima preko kojih smo se popeli visoko. Zbog kojih nam je dano da se dignemo ovako visoko?
Oprostite, na koga točno mislite?
