Malo tko može reći da zna što mu se dogodilo, ali razni su ljudi pleli različite priče:
Najzanimljivija je bila ona da je upao u more sa trajekta taman kad je bio blizu pristaništa, i da ga je pokosio propeler na sitno, pa ispekle meduze gazdaricama za ručak. Da je jedna među njima, Meduza Gorgona, bila naročito počašćena prilikom da se pogosti njegovim očnim jabučicama. Onako obje kameno slijepi.
Ali svakako je najpopularnija bila verzija u kojoj se vratio na onu planetu sa koje je još i prije nego se rodio, opao na zemlju. Složit ćete se sa mnom, i svima će bit jasno zašto je to bilo vrlo očekivano.
Kastor ga nije čekao, da bi to potvrdio, kad bi to i mogao. Je li pobjegao kroz prozor, ili se vratio u sklonište za mačke, to ne mogu znati.
Onako razbacane i pobacane papire po podu, stare časopise u kojima je profesor objavljivao riječi koje nitko nije shvaćao dovoljno ozbiljno da ih i pročita, ali trebalo je ispuniti satnicu i normu i dati nekog posla svim tim ljudima koji su se još držali kao pijan plota, starih izuma i zanimanja koja su bila na pragu izumiranja, ne toliko zato što nisu bila nikome potrebna, nego zato što su bila štetna, netko je do sutradan uredno pospremio i to je svima bilo čudno.
Bili su složeni po godinama izdanja i po brojevima, umjesto po veličini i boji kako bi ih posložio netko tko se bavi samo čišćenjima i pospremanjima zatečenog nereda, a to je moglo značiti da je netko tražio nešto određeno, što bi podrazumijevalo da ih je pročitao.
Tin nije znao ništa o tome. Ili se pravio lud, ili je stvarno bio lud toliko da se zadržava još uvijek na tom mjestu na kojem ga nitko nije trebao, baš zato što je bio kao i svi ostali.
Na sreću, ova generacija se više nije sjećala glavnog osumnjičenog iz svih starinskih krimića: Batler je kriv!, tako da se nije uvrijedio niti na pogrešno tituliranje od strane policijskog inspektora.
- Jeste li tražili nešto, kolega?
Odmahnuo je glavom.
- Trebate li još što, molim?
Okrenuo se i otišao.
Pretraživati sve one aparate kojima se profesor služio, činilo se kao nemoguća misija. Gdje god biste takli, čega god da biste se latili, samo se čulo zviždanje i škripa, robotski glasovi koji ponavljaju upute prema nekamo kamo niste namjeravali ići, i crni ekran.
- Slijepci su nevjerojatno pametni, treba biti ekstra oprezan s njima. Taj Nikolay, je znao da nećemo moći ništa razumjeti. Zato i jest sve ovako izloženo i pristupačno.
- Savršeno mjesto za skrivanje tajni.
- Ili to, ili je stari samo paravan za nešto što tek treba istražiti.
- Vidim kamo ciljaš.
- Misliš li što i ja?
Taj Umov je mozak svega, imao je i pristup i sredstva. I molim te, daj, pogledaj dolje u tom spremištu za metle do njegove radnje. To je dosta sumnjivo: Privatna radnja u kojoj su i novci i blagajna i svi ti aparati, pa stalno otvorena, a ovamo krpe i metle i prašina, pa pod ključem, kako da ne! Čuj, a da nisu njih dvojica, e he he. Dolje, u spremištu za metle.
- Kako to misliš?
- Eh, tebi se sve mora dva puta govorit!
- Pa nemoj mi onda ni govorit. Uostalom ja sam stručnjak za računala i zato ste mene zvali. Ne stoji u opisu mog radnog mjesta da se dolje po nekakvim spremištima pripetavam za bonuse.
- Ajde zlato moje, onda ti nama vidi, pa objasni, šta je slijepi starac čuvao u računalu. Novce?
Uvrijeđeni je inženjer privukao stolac bliže staklenoj površini radnoga stola za kojim je Nikolay običavao sjediti svakog radnog dana od devet do tri, otkada više nije morao držati predavanja, i uključio ponovno laptop, nakon što ga je resetirao bio, da bi ovaj zazviždao kratko i skupio se u točkicu. Sekund prije mogao je vidjeti bjelkastu figuru s iksevima na mjestu očiju, i učinilo mu se da je to glava jako tužnog jarca sa savijenim rogovima i sa kozjom bradicom.
Nitko od prisutnih, naravno, nije bio dovoljno budan da bi mu potvrdio da je vidio to isto.
Tako da je trebalo sve opet ponovo.
