- Nema predaje! Treba to sve ispočetka:
Taj prokleti izum Edipova kompleksa je uništio toliko puno toliko premnogo običnih obitelji koje su možda i mogle rasti u koliko tolikom miru i slozi. Da se nisu pomamile da izvedu sve kraljevski. Izgovor za incest.
Čim se rodi dijete u konkici, roditelji i svi uključeni u rad i rast porodice, samo čekajući bleje u taj grumenčić mesa, misleći da znaju točno kako on razmišlja o majci kao o osobi s kurcem u gaćama. Dok u njegovim raste ljubomora, takva da već onako malen i neznatan samo razmišlja o tome kako da ubije oca i uskoči u njegove gaće.
I onda se ide dalje s ciljanim rušenjima, što da je Edip bio djevojčica, bi li na isti način mislila o majci, jer nema se toliko strpljenja za popravljanja istoga obrasca na Elektri. Eto tu su njima igru namjestili:
Jednoj bi curici držali dugu kosicu i oblačili u haljinice sa volanima i lakirane cipelice, dok bi drugu uvijek pod izgovorom ne može se zbog bolesti, ili divlje naravi, ili mode koja diktira da je kratka kosa praktičnija, pa ju šišali do kože, i gurali na drugu stranu. Svjesno.
A onda joj traže muža, svi skupa, kolektivno, da je izliječi. I to psihijatra. A oni bolesni. I to kako naučeno. A nisu ni pročitali pravu priču.
Bi li ptica bila bolje razumjela, sve ako bi znala, manje ili više vješto, ponoviti korake?
Kokoš.
Degradacija, degeneracija i devolucija se nalazi u tome hoćete li pasti do te razine da ćete dopustiti da vas se goji s ciljem da vas se konzumira.
Dakle, hoćete li se dati uloviti i pripitomiti na taj način da ćete dalje i sam početi rađati isto takvo potomstvo. Koje je zaboravilo što je. Pjesnici bi rekli, koje je zaboravilo letjeti. Može li ptica zaboraviti letjeti, ako to nikada nije naučila? Ili je sposobnost leta stvar gena, njene prave prirode?
Je li zaboravljeno znanje svoje prave prirode, za um / emociju, isto što i zakržljalost i obogaljenost za tijelo? Paraliza i petrifikacija na nevidljivoj razini.
U jednom momentu svojeg besmrtnog postojanja, prestali ste se koristiti nogama, i sad ste spali na invalidska kolica. Usprkos beskonačno ponavljanom upozorenju "Use it or lose it!". Što ne koristiš ne treba ti. Ima tko će.
Kako biste vi nazvali, ako ne deformitetom, zaborav da sami o sebi morate brinuti?
- Pomozi si, pomoć ću ti.
Ne možete dopustit sebi da ono što će netko drugi mislit, bude važnije od vaše sposobnosti leta.
Pa da kao pingvini, iako imate krila, ne možete stvarno poletjeti.
Da hodate nervozno naprijed natrag i poput dodo-ptica čekate izumiranje cijele svoje vrste.
Što vam se kao kokoškama ipak neće dogoditi. Dok god će biti rasprava o hranjivijosti crvenog ili bijelog mesa.
Mnogih će još biti tih rađanja i umiranja, a da nikad nećete ni osjetiti čvrsto tlo pod nožicama. Zemlju.
Ovim prvima se barem nitko neće okusiti mesa, ili zakititi njihovim percima.
Ili biste vi možda jeli pingvinetinu, samo nemate nikoga s kime bi se mijenjali za recepte, pa da vam je spremi i donese?
- Što, dakle, čekate!? Obujte te svoje specijalne cipele i prohodajte. Dalek je put do suprotnog kraja zemlje, ali ako požurite možda se vratite doma do večere.
Tako da stignete dovršiti tek napola pročitanu knjigu.
Kako su osnovne i uzvišene emocije pretvorene u plitke i sramotne, do te mjere da se svi upinju samo oko toga da im se ponudi ili čak izmisli neko suvislo objašnjenje, to ne znam, ali možemo izviđati zajedno. Izmještanje u drugi kontekst ili normalizacija nenormalnog, nisu rješenje, pogotovo onda kad su ponuđeni kao jedino. Jedino u to možete bit sigurni.
- Pa što onda?
Pretpostavljam povratak na polaznu točku, pod uvjetom da je još na vidiku, inače slijedi ponavljanje uvijek istih i sve užih krugova.
Znate ono, kad imate svoj krug prijatelja za koje mislite da ih znate u dušu, vi njih i oni vas, te da možete vjerovati jedan drugima. A onda vam nužno i hitno treba takozvana svježa krv, da bi podnijela krivicu, a vi utažili žeđ. Njega proglasite krvopijom, a on bude taj koji se velikodušno toči. Pa kad se dogodi najgore, vi sa tim uskima, pokajnički priznajete jedni drugima da ne valja širiti krugove. Eto to.
A što je ovdje bilo na stvari i što preostaje?
Zdrava znatiželja i voljnost otkrivanja novoga, nepoznatog, neviđenog svijeta, ili prepuštanje nagonima u nezdravome ponavljanju obrasca s osobama koje su vam nadohvatu.
- To je to.
Opravdanje za lijenost, koja nema opravdanja, jer ima i lijenosti koje su neophodne ili se samo prikazuju kao lijenosti. Pričao sam vam već o tome. Levitski zakonik. Gdje vam se eksplicite nabraja, ne diraj mamu, ne diraj sestru, ne diraj rođenu sestru, ne diraj sestru po ocu, sestru po majci, ne diraj ženu brata svojeg. koliko je izbora bilo. Kokoši u kavezima. Ne jedi svoja jaja!
- Daš im priliku da se dokazuju u lovu na širokom polju, ali bi oni radije da im se zvijeri same puste. Toliko su duševni, toliko osjećajni.
Pa ih namame, tobože pripitome, pa ih drže u kavezima do dana kad će ih se žrtvovati na gozbi na kojoj nitko neće uživati, ali bitno da svi koji nisu bili tamo, misle da se uživalo. U narodu to zovu vađenjem masti, mislim: Koliko se pojelo, koliko se popilo. Čije je vino bilo bolje.
Glad i žeđ su emocije. To su te koje čine razliku čovjeka od stroja. I na tome ostanimo. Sve ostalo je opcionalno, bez svega se može.
Može li se auto pomicati bez benzina? Ne. A možete li vi bez auta? Jasno da možete, ali možete li ako ne jedete kruha?
Zna li auto da mu treba energija da bi vama moglo biti od koristi? To vam je ta jedina razlika.
Kad zaboravite da ste nervozan i zao i bolestan zato što ste kruha gladan, a ne zato što pšenica nije rafinirana. Niste je pojeli, u tome je stvar.
Koga je briga koliko ste oktana utankali u rezervoar, kad se zna kamo vaš put vodi.
- U Rim vodi.
U grob vodi, što ja da vam crtam. Stvar čak nije u tome, koliko će dugo taj put trajati, nego kako ugodno, i tu se ne misli na mekoću sjedala i mjesto pokraj prozora, tako da bi vas mogla zamantati omaglica od stabala koja jure pored vas, i nebesa koja vas gledaju i prate i bdiju nad vama, koji stišćete oči dok ne zasuze suzama da vas izliječe. Ugodan svrbež očnih jabučica, toliko željeno olakšanje. Povratak u svoju kuću, na jedini način na koji se to može.
A onda vas upozore da ne pravite grimase, i budalu od sebe, ta gledaju vas, u društvu ste nepoznatih! Izvolite se ponašati pristojno.
I dok je mislio tako, shvatio je da nema kamo ići, ali da, sve i ako ode nekud, bilo kamo, nema što za izgubiti.
Pogladio je Kastora po malenoj koščatoj glavi i rekao mu, bez da je izgovorio riječ, razumjeli su se već dobro na nekoj nevidljivoj neuhvatljivoj razini, toliko su već srasli bili jedna duša uz drugu, pa mislili vi i kleli se u to da mačke nemaju duše kao ljudi, neka ga ne čeka.
