Gromovi i munje, prema istočnjačkim vjerovanjima, sijevaju iz zemlje prema nebu, odozdo prema gore, tako sam pročitala u nekoj od onih knjiga koje pišu zapadnjaci kad se vrate sa Dalekoga Istoka.
- Zašto me to ne čudi: Gdje zapad kaže, znanost, istoku se podvaljuje religija.
- Oni su znate bili primitivni, oni su vam vjerovali da grom puca odozdo, a ne odozgo. Vidite da nisu znali što je gore a što dolje, a kamoli nešto drugo. zar oni da nama govore kako stvari stoje, ma dajte molim vas!
- A vatromet?
- Imate pravo.
- A konfeti a špageti, i sve one divne stvari koje zovemo tipično mediteranskima, jer su ih donijeli pomorci trgovačkih brodova, pa umjesto da pošteno priznaju da su izum kupili, platili novcem, i donijeli, promijenili ime i time je stvar gotova. Zar bi takvo priznanje bilo manja ili veća sramota, od nasilne krađe, kakav je već bio običaj sa našim herojima.
Vidite, moram tu stvar provjeriti, nagon, je li isto što i emocija. Instinkt, i kako se to kategorizira. Preživljavanje, ovdje je još uvijek na stvari igra za preživljavanje materije. Što ćemo pojest i što posijat da ostane za poslije.
- Za priču. Da nam slavno ime traje.
- Ne, mislim vrlo doslovno. Ne možete vječno grabiti, jer sam čin traje kraće od rasta i izgradnje. Morate se malo zaustaviti, pa zašto tu pauzu ne iskoristiti da i sam naučite kako stvari postaju i rastu.
Zapravo, radi se o tome da zapamtim što više toga do sljedećeg puta, da se ne ponavljam, ali pošto jurim puno brže od ostalih sudionika igre u koju sam uronjen, bolje da se sklonim da bi svima kraće bol trajala. Brže će se svršit što je manje ovih koji su voljni beskrajno ponavljati uvijek istu zlu stvar.
Zapamtiti i osvijestiti i na neki način ostaviti trag, bio sam, igrao sam, i neću više. Ovaj krug ne vrijedi.
Prvi je put bila stvar golog preživljavanja. Drugi se krug nije mogao izbjeći, baš zbog drugih. Treći je krug već besmisleno ponavljanje nečega što ničemu ne vodi. Osim u propast.
A oni se između sebe taru i kolju. Koji jad, jad, koji prokleti jad.
+
Čim je osvijestio sebi da je, na neki način, baš on glavni negativac, izbrisao je profil i odjavio se sa Twittera.
Tu, naravno, priča ne završava, ni njemu ni nama, jer nije mogao biti siguran koliko je koristi a koliko štete, jer pozornosti je bilo to ne može poreći nitko, mogao izazvati njegov pokušaj oživljavanja starog mita.
Ti likovi iz starine su vam, znate, bili samo obični ljudi koje su isto tako obični ljudi poput mene i vas, odlučili zbog nečega dignuti visoko. Eto, tako je Nikolay nastojao samog sebe prikazati običnim na onim mjestima, pogotovo na tima, gdje su mu svi oni koji su ga znali, nastojali pridržati krunu da ne bi opala sa glave.
Ma sigurno da svatko od nas ima nekog dalekog rođaka kojem je osnovna preokupacija bila skupljanje titula i certifikata, u nastojanju da opravda onu da ima u glavi ako nema u nogama, ili obratno.
Ovi koji imaju u nogama, takmiče se u brzini i vještini na način da to svi vide, pa ako i padne kakva medalja, otvori se šampanjac da se posprejaju navijačice, a dobra navika ostaje dobra navika. Ako ste se jedanput u životu utrenirali da dobro šutate ljevicom ili desnicom lopticu bilo koje veličine, u rukavicama ili bez njih, tada je to korisna vještina koju nikada nećete zaboraviti, a sigurno je i da će vam neki put zatrebati u stvarnom životu, mimo onog kontroliranog strogim pravilima igre.
Ali, ako čitav život posvetite samo buljenju u sitna slova, ili slike koje velikom brzinom promiču pred očima, u tome, kakva je korist?
Već je po tom istom kalupu napravljen toliko velik broj svih tih naučenjaka, mudrijaša, koji samo frkću nosevima jedan na drugoga i ne znaju pravo niti objasniti zbog čega su ljuti, što ih to vrijeđa i kako to da im se podrazumijeva da će ih netko hraniti samo zato što postoje. Često puta vas ne hrani ni rođena mama!
Nikolay se osjećao odgovornim na nekoj razini i morao je tu stvar hitno popraviti.
U čemu je njegova vrijednost, pitao se, koja je njegova zasluga, što je to on doprinio za korist zajednice. Uže i šire. Na duge i na kratke staze.
Eto, stekao je doktorate, pisao članke i objavljivao znanstvene radove, koje nitko nije pročitao. Čak, kao profesor i ispitivač, nekome je pomogao, nekoga je zakinuo, ali ne možete reći da nije uvijek bio ljubazan čovjek, uvijek nasmijan i nikada svadljiv, pogotovo onda kad su ga potezali na svađu pa da se dokaže u svojim lingvističkim akrobacijama. Bio je čovjek pera više nego razgovora, nije li baš njegov profil sa Twitter-a to dokazao.
Za labuđi pjev.
Da nije bilo tih preleta prema drugim kontinentima, svisnuo bi tako od žalosti nad svojim vlastitim životom bez korijena, pa bacao on sjemenje posvuda i oduvijek, a ono nikako da se primi. Jer iste su ga misli spopadale u pravilnim krugovima, i stizale istom onom brzinom kojom ih je zaboravljao. A za zaborav se kaže da vam je sve bliže što vi odmičete dalje s godinama. Znači, vrijeme stoji.
Na Twitteru je mogao bolje vidjeti kako ti krugovi postaju sve sitniji i sitniji i opasno prijete da se pretvore u točkicu koju neće moći tražiti niti pod lupom mikroskopa, jer će zaboraviti gdje ju je ostavio, eto toliko su sitni postajali ti novi početci. Oni sami, skupa sa šansom da ih tko poželi ponovit, ali sad sa puno boljim završetkom.
- Zar niste rekli da kraja nema? Kakve su to sad priče o završetcima. - Umov je znao tako uskočiti s dosjetkama, kao da se rađa iz njegova uma, kao što mit kaže za Atenu koja je rođena direktno iz Zeusove glave. Ona jedna.
Jedino, što mi znamo da je prije nje bilo još tih početaka, i da će ih nakon nje isto tako biti još puno.
- A mi uvijek isti.
- Samo na drugačijim platformama.
- Da, sad kad i to spominjete, sve što je vrijedno učenja o životu, nauči se kroz igru:
Nitko vam u stvarnosti nikad ne govori tako da biste mogli razumjeti, jer uvijek to bude van konteksta i u potpunom nevremenu, tako da su video igre jedina opcija koju imate, da u kratkom roku naučite sve što će vam trebati kad se sa opasnostima i izazovima nađete okom u oko.
Svidjelo mi se jako kako ste bili poslagali onu: prvo bi misao koja riječ postade, a riječ djelo, tvar, ostvarenje.
Trebamo mi materijalni, dobro pripaziti da nam misli ne okrilate prije nego što se nađe dovoljan broj ušiju da čuju i umova da shvate što im se govori, pa prionu za stvarno. Jer dosad je bilo uvijek nabrzihen, na horuk, na ajmo.
- Zapisano ostaje, dok ne naiđe netko tko zna čitat šifre.
- Kako sad stvar stoji, dobro je da nitko ne čita. A loša da se sve što se učini učeno, samo imitira. Zabavni parkovi ipak nisu dobra zamjena za avanturu života.
- Pa gdje ste se spremili, kamo ćete sad?
- Lena, ona djevojka koju znamo sa Twittera, ima bilješke i snimke s predavanja koja želim pročitati. A ne postoji način da mi ih dostavi preko računala. Ona sama nije u baš najboljim uvjetima, a niti ja nemam baš previše vremena. Tako da, idem dolje, što prije to bolje.
- Čekajte, kako ćete tako, zar ne bi bilo bolje da pošaljete Tina, ili mogu ja. Svejedno tko će uzeti papire dok god imamo vaš par očiju da ih pročita i procesuira. Mislio sam, naravno, na vrijednoga Kastora. Zar bi on mogao dva dana ostati bez vas.
Kastoru je bilo svejedno. On je bio kraljevska mačka. Znao je gdje mu je mjesto, a to je vrlina koju je vrlo vrlo lijepo posjedovati.
Nije mogao ne priznati da su argumenti na mjestu kao i da rješenja koja se nude nisu bez smisla, ali htio je jedanput u životu učiniti nešto neočekivano. Ne da se htio inatiti ili dokazivati pred dosta mlađim muškarcima i zdravijima od sebe, sačuvaj ga bože da mu je padalo na pamet takmičiti se s njima. Jednostavno je znao da je taj put mišljen za njega, da ga on sam pregazi, i da se sudbini ne može pobjeći.
Na sreću, nije ga bilo briga što će tko o tome misliti, jer nije imao vremena za gubljenja na naštimavanja tuđih misli i kasnijih priča koje bi se iz njih mogle izroditi, te je krenuo, bez drugih objašnjenja.
Možda je u tome bila pogreška, pogotovo ako znamo da postoji velika mogućnost da ga se krivo protumači, i da posljedice budu još katastrofalnije od one sa početnim Layem iz antičke drame, i to na tko zna kojim i kolikim prostorima, u tko zna koje vrijeme, a ne mislim ovdje na doba dana niti na meteorologiju. Može se dogoditi da vas zaskoči s leđa u bilo kojem trenutku nečija prljava laž, pa da zbog te jedne i usamljene, strada čitav rod i cijelo pokoljenje, obiteljsko stablo, loza.
A sve to su stvari s kojima treba računati, svaka sitnica je važna. svaka nepromišljenost može biti fatalna.
A opet, nema kruha niti od velikih ni dugih umovanja.
Umov je u čudu gledao kako Nikolay uzima svoj par slušalica kojima je bio uključen u uređaj koji mu je trebao olakšavati navigaciju kroz prostor, samo što to rijetko kad i jest činio efikasno, i trlja ih među prstima sekund prije nego što će ih utaknuti u uha.
Baš poput neodgojenog tinejdžera koji vam na taj način daje na znanje da ga nije briga što mu popujete. Muzika, ili krkljanje i škripa, njemu nije važno što je, bilo što je bolje od vaših savjeta, i to vam jasno daje na znanje.
To je bio zadnji put da ga je vidio.
