Mogla sam sad sjediti s mirom i slušati grmljavinu kako se polako valja izdaleka, s pučine, i slušati kišu kako strpljivo tapka po vanjskoj strani prozorskih okvira i balkonskoj ogradi od bijelog kamena koji neće zauvijek ostati bijel. To je obećanje. Ničemu i nikomu na ovome svijetu nije dozvoljeno da zauvijek ostane isto, čak ako mi sami tu promjenu i ne doživimo. Jednom će se dogoditi, u nekoj dalekoj budućnosti, ili makar u našem shvaćanju vremena, dalekoj. A možda već sutra, ako ograne jednako vruće sunce kao što je bilo jučer, a kiša ako je stvarno bila kisela, kako su rekli na zadnjoj prognozi koju uređuje i prezentira tako kako prezentira alternativna Underground ekipa.
Radi ravnoteže, pratim i službenu. Potrebno je znati i jednu i drugu, ne samo da bi znali kako se svijet giba, nego da bismo se i sami mogli gibati s njime, inače - potop.
Arka, znate, nije barka, kako ste mislili. Nego kutija s poklopcem, nebitno koje veličine. Sanduk, i mrtvački lijes. na nekim mjestima, jednako u poeziji i prozi, ali ne i u školskim rječnicima, ta se riječ koristi umjesto ljudskog tijela. u onim momentima kad ga duša sprema napustiti. kad ga duša napušta.
- Vraćam ti ovo tijelo, majko zemljo, dok duša stremi k ocu u visine. - tako je glasio stih napisan rukom srednjovjekovne redovnice, epitaf kraj kojeg će obični ljudi samo proći ne prepoznajući se.
To nije za nas. To su neki davni ljudi, tako je to prije bilo. tako se bilo vjerovalo. Takvo je bilo vjerovanje. A mi smo sada moderni ljudi atomskoga doba i mi bolje znamo. Znamo da su to obična praznovjerja bila, buncanja poremećenog uma.
- Jadna žena. Bog nek joj da pokoj duši.
Štogod da to značilo.
Tijelo je arka, a duša golubica.
Ona je znala, i dobro razumjela što je Noa sagradio da bi se spasio od općega potopa. Po dva od svega. Navodno je takva ljudska narav, dvostruka. Postoji ona tamna i ona svjetla strana, dan i noć. Postoje prelazi i prolazi iz tame u svjetlo, i obrnuto, iz svjetla u tamu. Sutoni i sumraci i svitanja nikako nisu ista dva. Postoji onaj dio nas koji spava i onaj koji je uvijek budan. Razuman i nerazuman. Lako je za dva fizička oka ili uha, zbog kojih možemo samo malo više ili manje prostora zahvatili pogledima ili škartocima. I ništa osim toga.
Mogla sam sad sjediti s mirom slušajući kišu kako probija svoj put kroz sparinu ljetnog dana, mutnim krupnim teškim kapljama. Da okrene šiljke naopako, uži kraj prema dolje, prema zemlji, koliku bi štetu napravila ako bi ubrzala prolazak od oblaka do betonske staze. Pa kroz sitne pore da natopi podzemlje žedno osvježenja.
Nismo im ostavili ni rupice za kisik, kako bi ih znanstvenici, poslovično ludi i razbarušeni, ostavili miševima na kojima vrše svoje važne eksperimente. Nema milosti. Kad poviri travka, odmah sijeci!
I što onda preostaje, kad smo već i ovaj svijet pretvorili u kapsil. Bauljati okolo koliko nam naše krastice dopuste, ili sjediti mirno u očekivanju spasa sa nebesa, u vidu golubice koja će označiti nadu, vidi njoj je uspjelo. A gdje li je moja? Ima li je.
Još je jak u meni osjećaj da, ako ne radim ništa, ne vrijedim ništa, ne zaslužujem da me se hrani, da se gadim zraku koji me dodiruje, jer nema izbora, jer da ima, zaobišao bi me.
Ovo je "učenje", tumačenje učenja ili čega već, bilo dostupno svima, svi su pozvani ali malo nas stvarno odabere živjeti to što propovijeda, ili onako kako propovijedi shvaća, iako se službeno bez problema piše u vjernike pravovjerne. Imaju i potvrde od pape, sa slikama i službenim pečatima. Vise im na zidu, u tankom srebrenom okviru, mogli su oni masivni drveni, ali srebro je finije, plemenitije. Teže je zaklat kamen nego stablo, pa neka se i to zna.
Čini li se i vama, mislite li i vi, da, ako je svijet takav kakav je stvoren savršen bio da su ovi koji su se napokon pomakli oni nezadovoljnici, vječni, mrgudi, tražitelji dlaka u jajetu, inače tko bi ih tjerao?
Ili, ipak, ako je tako kako oni govore, sve zaista loše i trulo i puca po šavovima, ali takav je sustav da štiti sam sebe i onda kad je loš ili pogotovo onda, a nije na nekome od ljudi običnih da ispravlja krive drine, pa napravi ono što jedino može, uzme sebi put pod noge, potraži sreću na drugome mjestu, daleko negdje što dalje od ikog sličnog i poznatog, da se stvarno zapitate, kakvi li su ti koji su ostali, kad su ovi koji su od njih bježali toliko zli. Jer samo njih i vidite.
I jedinu njihovu stranu priče čujete.
Dok iz mire vrazi vire. I to je istina, koja nema veze s vama, pa što da se u to petljate.
Oni ne vode nikakav račun o vama. Niste im ni na kraju pameti. I u tom je jedini vrag.
Noa je, dakle, pospremio svoje zemaljsko tijelo u lijes, uzevši prije dalekog putovanja prema nepoznatom kopnu, od svega po dva, onu dobru i onu lošu stranu, onu koja liječi i onu koja umrtvljava, onu koja tješi i onu koja oživljava, onu koja gradi i onu koja sagrađeno rastvara, jer ne možete uništiti ništicu, morate imati nešto. A ptice njegove duše su mu kazivale smjer. Jedna grabljivica, lješinarka se smjerno vratila. Druga varalica snalažljivica se smjerno vratila. Treća plaha tiha golubica jedina nije.
Većina bi pomislila da je bila zaglavila negdje s nekim nekako, i da je bila nevjerna. manji broj ljudi bi se možda prestrašio da nije uginula. Noa je imao vjeru da nije ni jedno od toga, i ugledao je kopno boljega početka.
- Budite plahi poput golubica i mudri poput zmija.
Jer još niste ljudi, a strašno je priznati koja ste od poznatih nam životinja.
Je li plahoj golubici bilo tako strašno u Noinoj arci da se nije usudila vratiti, ili je nova zemlja bila toliko ugodna da to nije htjela, ili strašna da nije mogla? Ili je takva priroda duše, da teži novome, da se veseli otkrićima različitosti u sličnostima. Ili je to bio njen način da kaže, slijedi mene, nećeš zažaliti. Život u tijelu je tegoban i mučan.
Ovaj je kraj bio ugodan jedino zbog te divne začudne prirode u kojoj ništa nije viška, i koja svime obiluje. A onda se počelo uvoditi reda. Praviti mjesta. Čišćenje prostora. Od suhih grana i otpalog lišća i korova koji nije za ništa, od uopće smeća. A onda su počeli i jedni u drugima prepoznavati smeće.
Točkice, mrljice, bubuljice, bradavice, urođeni mladeži, srašteni žuljevi, stečeni ožiljci, zasluženi i zarađeni, oni na koje bi ratnici iz davnina bivali ponosni, sve je to bolest koje se treba sramit i neljepota koju se može ispolirat.
Vidite li kamo ciljam?
A kojim putem se krećete?
