Žena sa lijepom frizurom također ima svoju zasebnu priču sa svojim početkom koji nema kraja.
Sjećate se, ono, kako su mališani iz emisije Patuljci pojma nemaju, dječje duhovito i brutalno istinito definirali početak i kraj svega:
- Početak je bio kad sam se ja rodio, a kraja nema.
Svemira, svijeta, života, ičega i ničega, tog kraja nema.
Mnogi od nas još uvijek uzimaju da su svemir i svijet istoznačnice zamjenljive jedna drugom, nisu naravno. Svemir je ono što jest, a svijet mi sami stvaramo, pa eto tako, i ovaj dječji odgovor počinje s onim što sam može napipati, dok u jednom trenutku na shvati da ne može opipati sve.
U našoj percepciji to je ta beskonačnost koje se ne možemo domisliti bolje, pa smo joj vezali jedan kraj za drugi, a sredinu zapetljali u petlju. Realno, ili u našoj realnosti, tad nema ni početka.
A našoj se junakinji taj početak i taj kraj koji nikako da se odmotaju pa da se vidi bolje koje je boje konac, događaju svako jutro.
Po njezinom vlastitom priznanju, jer kako bi drugačije to mogli i znati, muž joj ili momak, uglavnom nevjenčani ali sa svim povlasticama privatnim i javnim, postoji posebni zakon koji i takve veze uređuje i prati, ima svoje zahtjeve i očekivanja od nje, bez obzira na to diže li mu se samom od sebe, ili ipak treba vanjskih poticaja.
Pošto ja ne znam to bolje opisati, a i trebalo mi je vremena da se ušaltam u te šifrirane razgovore u kojima se sve podrazumijeva jer uglavnom svi prolaze iste ili slične probleme s drugim ljudima, prepoznala sam njihovu boljku u staroj legendi američkih Indijanaca, Aboridžina, ili kako ih je sada politički pristojno zvati, a da se ne nađu zakinuti ili uvrijeđeni i ovi iz Australije i ovi sa naša tri kontinenta koja spaja i razdvaja pomorski tjesnac, jer je planina preopasna, puna vukova i medvjeda i divljih pasa.
Dakle, stari je poglavica jedno jutro pružio ruku da provjeri jesu li mu sve noge na mjestu i otkrio da mu jedna nedostaje. Njegova dika, i njegov ponos se nešto naljutio bio i otišao, ili mu je dosadilo uvijek isto staro i poželio se vidjeti svijeta, uglavnom, izvukao mu se iz gaća i upao u draču kraj puta koji vodi iz njihove kuće u veliki grad. Izgrizli su ga mravci, izboli komarci, i ispekle koprive sve to prije nego što ga je poglavica pronašao i vratio gdje pripada. Poglavičina žena ga je strpljivo i nježno njegovala do oporavka a onda sve iznova. Od tada na dalje, u znak velike zahvalnosti i u sjećanje na taj trenutak, svaki se muškarac nježno i bolno privija uz svoju ženu s onim molećivim pogledom u očima, a ona mu udovolji.
Ta je priča označila prijelaz s nasilnoga snošaja, na onaj sa pristankom i zato je zabilježena. Ili je čak možda kodno ime za šaranje, neka spolno prenosiva bolest, pa za upozorenje, stoj u svojoj kući di ti je sigurno. A i onako je sav posao na ženi. Iako oni govore da ona samo mora razmaknit noge dok on svu rađu mukotrpno obavlja.
E vidiš, moglo bi se poradit na ovome, ako ti je tako mukotrpno, ostavi se ćorava posla i radi nešto što ti bolje odgovara i troši manje.
A ono, svi upiru u koitus ko da su ljudi vrsta koja izumire, pa to je ta plemenita svrha koju oni osiguravaju zeleno plavome planetu. Oplodnja?
Ljudi, alo, treba saditi stabla, fali nam kisika, teško se diše!
Shvativši to, podijelili smo se na vjernike i nevjernike prema broju pogodaka i promašaja, koji se dokazuju brojem potomaka. Ko je koliko metaka ispalio, a koliko je meta probužana. A tek kad malo poraste učinak, gleda se, odnosno moglo bi se vidjet je li metak bio bliže ili dalje onoj crnoj sredini koja bi trebala nositi najviše bodova. Crna rupa.
Vrhunska bezazlena osveta roditeljima je kad svijet ustvrdi da imaju imbecilno dijete. To vam je ono, ako niste sami do sad primijetili, kad se zdrava i normalna djeca u nekim trenutcima prave da su nenormalna, a obično to bude kad ima najviše svijeta koji u neimanju pametnijeg posla promatra druge ljude, i na osnovi tih promatranja donose zaključke o tome kakvi su u duši i kakva im je kuća i uopće obiteljska anamneza.
I to smatraju pronicljivošću, u svom uskom krugu kretanja. Ako ipak izađu iz svoje zone komfora, prate ih po ulicama, pa do koliko stignu.
Znači imamo primitivce i imamo naprednjake po pitanju spolnih navika, ili kako kaže Boris u igri spolovila.
Njemu se svako jutro uredno diže, ali nemere žena imat godišnje tristošezdeset i pet, do šest porođaja. Ona puši. On joj se izlije po licu, zato je njena koža zdrava, ne triba ti njoj pomada i pudera, ko one glumice šta nosaju i mažu, i to ti dosta govori.
Onda joj neka koza u kancelariji kaže da joj se čini da joj je masna kosa. Onda mic po mic, sve je dobro i sve je u redu jedino joj fali promjena, ali ona za razliku od Dicka nema hrabrosti ili joj nije palo na pamet da može se slobodno naljutit i otić, da joj nitko neće zamjerit niti primijetit da baš nje to jutro nema, ili da se djetinja želja za svijetom koji treba razgledati, može produljit sve do kraja kojeg realno, nema. Dakle, ne budi joj dosadno, svaki dan doslovno može bit novi. Ali ne. Treba promijenit nešto na sebi, pa mijenja frizuru, kad joj se već na znanje daje da joj je kosa nekako masnjikava.
Frizerka joj je, znate već kako frizerke znaju, zastrigla malo više na jednu stranu nego na drugu, ali pomoću svoje super moći uvjeravanja stranaka, a sve migajući ovima što sjede sa strane i tobože čekajući da dođu na red, a ustvari osmatrajući promatraju i čekaju da ova ode da bi međusobom podijelile velevažna opažanja, rekla da je takva zadnja moda ili da će čak ona bit ta koja je pokreće i da će svi bit ljubomorni, prema njenom obliku glave koji dolazi do izražaja, i sve tako, i ova kako tako utješena, jer sve je bolje od onoga što joj se svako jutro u vlastitoj kući dešava, izašla u ured da je primijete ponovljenu.
Prva joj je naletila ona ćorava mala od onog glavonje šta mu niko ne smi ništa jer mu se može, i nije joj rekla ništa nego dobrojutro, da je namjerno isprovocira. Prva sljedeća na koju je naišla joj je poslužila, ili s poslužile jedna drugoj, nema puno tih obrazaca koji su različiti na istome mjestu, tako se to namješta i inače, da se lakše čisti, smeće se razvrstava, ista logika. Bolje bi se trebali vidjeti i prepoznati, ali oni uporno nastoje nevidjeti misleći da su jedne i jedinstvene i u velikom i u malom. I jesu. Ali stvari koje im se događaju su iste. Reakcije ne bi trebale bit na tako maloj slici. Ako je istina da se lakše uči na tuđim greškama, ili da se na drugima bolje vidimo. Pa ponavljaš što je dobro, a onog lošega se polako rješavaš.
Tako da su njih dvije našle dežurnoga krivca za sve svoje boli i muke u toj ćoravoj curi šta se pravi da ih ne primjećuje, i to još tako drsko i bezobrazno, vidi me kako te ignoriram.
- Ali ja ne vidim - uz zbunjeni osmijeh se mala opravdala. Kao da je stvarno za nešto kriva.
Je, u njihovim glavama je. I skuplja ih se sve više kako dan prolazi.
Glavni šef primijeti da je nešto među njima i da bi moglo bit vraga, pa im zada da nešto prepisuju da bi se zabavile i zaboravile na neprijateljstvo. Znate ono ko kad učiteljica stalno trpa novo gradivo da djeca ne bi zapalila školu. Pa ko dulje izdrži.
- Vidi je, šta se sad pravi da radi. Kako je glavu brže bolje spustila.
- A je li koleginice, a to vidite.
- Kako znate?
- Ja? Kako neću znat.
- Pa jel vidite razliku?
- Razliku?
- Pa jedina razlika što se papir ne žali, i ne grupira sa istomišljenicima.
- Jesi čula šta ti je rekla.
- Rekla ti je da je do papira.
- To ona meni zato šta sam ja nevjenčana, pa me nema ko zaštitit.
- Ajme majko.
A da se vratila na početak, ne onaj kad se onaj mali patuljak rodio, nego par sati prije tog istoga jutra kad joj je momak ili muž nevjenčani uletio sa svojim zahtjevom, čisto da bi imao što pričat tog dana svojim drugovima, nema drugog razloga, šta bi koga bilo briga može li on ili ne može i koliko puta ne može bez učinka, pa saspe žuč na njega, ili bez žuči, jednostavno odluči da skupi svoje stvari i da svoje novce potroši na svoju slobodu i svoj spas, ona slobodu zamijeni za slobodu odabira koju joj je osiguralo slobodno tržište između vatreno crvene i platinasto plave pa u preljevima, i četke sa prirodnim čekinjama ili onoj od sintetike. A onda što će za marendu dvije krafne ili slane pitice. Sve junački suze gutajući, a ne ova, može joj bit, i još poštene žene i ljude zafrkava.
Žene su glupače, čitatelju, daš im priliku da se ostvaruju a one muške oponašaju u svemu a posebno u onim dijelovima na kojima najbolnije padaju povlačeći najveći broj naivaca za sobom. I kako se čini, sve misleći da će one to izvesti ljepše i nježnije. A u neizvođenju je rješenje. U neponavljanju njihovih pogrešaka.
Nisu ni grijeh ni grješka nikakve filozofije, niti je dilanje njima ikakvo tajno učenje ili misterija u koju su inicirani samo oni koji mogu priuštit sebi putovanje na Tibet ili Nepal. Jednostavno, to ne ponavljaj kad vidiš da ti škodi. Ne jedi previše meda. Tako piše u Mudrosnim knjigama, a oni shvatili da postoji med pčelinji koji je dobar i onaj koji je loš. Pa do koliko točno žlica je preporučeno.
Eto, to vam je ta priča.
Danas možda dvije žlice, a sutra nijedna. Pitaj svoje tijelo. Boli. Zato boli. Jer niste u dobrim odnosima sami sa sobom, a hoćete udovoljavat svima drugima, ili bar onim koji se čine većima od vas samih. Lako je za stare i nemoćne, djecu i invalide, pogotovo ako ste rodbina. Oni su vam sigurni.
- Je li, di će? Di će on onakav. Kud će onako sam.
Bez mene.
Jer lako ćemo mi bez njega.
