Prvi moment nisam shvatila što mi to govori, ali budući da oni nisu bili domaći, pomislila sam da je do jezika, pa sam pokazala više strpljenja nego što bi da se radilo o nekom koga znam.
Različiti ljudi na različitim mjestima koriste različite riječi za iste stvari i pojave, i uglavnom su svi sporovi i naknadna krvoprolića posljedica jezičnih nesporazuma, pogledajte samo službenu povijest bilo kojeg velikog rata zvali ga mi vjerskim ili trgovinskim, glad je uzrok koji se nastoji riješiti, a usput iskrsavaju tobožnji nesporazumi zbog imenovanja i bilježenja. Ne kaže se jahve nego jehova, i nije kruh nego je hljeb! Kad smo već kod tijesta, koliko vam treba kila, ne pita se koliko kila nego funti, a funta nije samo mjerna jedinica za težinu. Razumijete?
- Pojavio se veliki problem, - rekao je mirnim glasom ispod kojeg je kuljalo nestrpljenje - Pronađene su stjenice u jednom stanu u prizemlju, i prijeti opasnost da prodru prema ostatku zgrade.
- Što su sjenice? - pitala sam jednako mirno.
- Stjenice? Ne znate što su?! - začudo, slušao je, ili bio toliko pristojan ili priseban da dopusti da ga se iznenadi pitanjem. - Stjenice su vam, draga moja, male sitne bubice koje mogu biti uzrok velikim problemima.
- Mislite na bubice u glavi? - bila je popularna pjesma tog naslova u vrijeme kad sam bila dijete koje bi se možda i moglo zastrašiti pred otkrićem nove nepoznate vrste, kao i neobičnim stanjima, radnjama i bivanjima, ali ja sam odrasla, i imam neko životno iskustvo.
Sitnice nam itekako znaju stvarati probleme, ali to je stvar osobnog odabira. Koji sadržaj ćemo pripustiti u vlastitu glavu pa da bi nas naš um mogao iznervirat, to je do nas, pod uvjetom da znamo odrediti neke granice.
Događa se to u pravilnim vremenskim razmacima, na istom ovom mjestu, možda baš zato što ljudi cirkuliraju brže od informacija, pa ne paze dobro ili zaborave da su negdje već bili nailazili na slična plašenja i sami, pokušavaju svoj neobjašnjeni strah od nepoznatog prenijeti na druge ljude, druga mjesta. Ali na isti način. Ne bi li ga se riješili. Nekako. U stilu, ako dodam to drugome, onda sam ja miran. A strah se zalijepio za oboje i ne pušta. I odjednom smo grozd. Umjesto dva zrna.
Nama koji nastojimo igrati peteljke, koje spajaju ali i dijele, i drže stvari na svom mjestu, to se rijetko događa. Događa se, naravno, ali puno rjeđe.
Tko bi bio toliko glup, jer o tome se radi a ne o nezrelosti ili neodgovornosti, tko bi, dakle, bio glup toliko da ide svjesno širiti zarazu. Panika je najgora od svih zaraza, složit ćete se sigurno. I širi se najbrže. A nema još cjepiva. Ni sigurnih metoda dijagnosticiranja zaradi prevencije.
- Mi kažemo ušenci i ušenke - krenula sam sa jezičnom edukacijom inkluzivnog tipa.
Ako se želite korektno razgovarati sa domaćima pa da vas cijeli svijet razumije. No, odavno je svijet prestao dijeliti sebe na domaće i na strano. Stranjske su stvari svagdje više na cijeni, od vlastitih. Počev od one izreke da nitko nije prorok u vlastitom selu, pa dalje. Ako kupite koktu, svi će vam se smijati što ne kupujete kokakolu, iako je prva prilagođena našim jezicima i nepcima, ali ulaganje u našu tvornicu bi prehranilo nekoga koga možda znate, i u tom je grmu zec.
- Nema straha za njih, - nasmijala sam se pomirljivo, - ako ste išli u dječji vrtić u svoje vrijeme, sigurno ste i sami imali stjenice u kosi, i vidite da ste preživjeli da biste pričali, ili šutjeli, o tom.
Dobro se sjećam, i prava je sreća da se u ovim godinama i mogu sjetiti, kad smo ja i Kata čučale u stražnjem vrtu iza stare kuće i gledale mrave.
I tako satima. I danima. Kad god je bilo slobodnog vremena a djeci na praznicima vrijeme je resurs koji se ulaže samo u ono što vrijedi.
Ta puštanja na miru koja bi moderna pedagogija nazvala zapuštanjima i nebrigom za odgoj, mojoj su generaciji zapravo spašavala dušu, sve ako nam je fizička egzistencija i bila upitna. Znate već što se pod egzistencijom misli? Tri puna obroka dnevno i suhe gaće i čarape. I onoliko sna koliko ti treba.
Mravi s nevjerojatno začudna i moćna bića. Da bića, iako ih netko više voli gledati kao strojeve. Način na koji im je oblikovano maleno tijelo, odvojeno od glave, na način da ne znaš gdje bi im bio kraj a gdje prednjica. Iako se čini da oni znaju za naprijed i za nazad baš po pokretima. Jedna kuglica vodi a ostale slijede. A opet sve je cjelina. I kad je usamljen izviđač i kad je kolona jednih za drugima organizirana. A sve se radi organizirano. Kad jedan ispadne, nema stajanja. Kad se jedan pridruži naknadno, također.
Satima ih možete gledati očarano bez da znate bar na onoliko svjesnoj razini koja bi mogla poznatim riječima opisati što se to gleda. Što je tako zanimljivo, u mravima i u puževima. Jer, mogle smo gledati i leptire kupusare i krumpirove zlatice, koje smo nekad po preporuci ili naredbi morale tjerati sa nasada i ručicama skidati sa listova. Današnjoj bi djeci to bilo gadljivo, a meni se bilo gadilo to činiti nogama. Ili ičime, osim ruku. Jednom je bio s nama neki dječak da nam pokaže kako se to pravilno po muški radi, kakva je zlatica kad se skaši tenisicama.
Sluz se zalijepi za đon, upadne među one šare i ispadneš glup. Dječake uopće nije teško ne poštovati. To opravdava trud zajednice da im ide na ruku. Bili bi rijetka vrsta na pragu izumiranja koju nitko ne bi htio spašavati.
Na jednako tako nevjerojatan način su mravi, a da niste mogli dokučiti kako, pretvarali plodnu zemlju u pustinju. Ono što je bilo crno i vlažno, pod njihovom bi komandom postajalo oker i suho. Mrvičasto ali čvrsto, poput minijaturnih cigli kojima bi gradili nasipe. Mravinjake, tako se to zove. Kao što bi bio pčelinjak za pčele, a kokošinjac za kokoške. Golubinjak, cvjetnjak. Ujedno rasadnik na koji se ne može utjecati izvana, jednom kada se dopusti da se razvije kako njegova vrsta hoće.
Duhovnjak, evo sad mi dolazi pod prste ovakva analogija. Taj bi bio prebogat duhom, ili rasadnik ili sjemenište istoga. U stvarnom je svijetu prosto šarlatan. Duhom se ne trguje niti ga se posjeduje, to bar svatko zna.
A onda bi u neko doba dobili u zadatak da razbijamo mravinjake i meni je to bilo žao, pa nisam.
Možda je to bio moj najveći grijeh koji sam napravila i zato sada svi trpimo posljedice. Nekontrolirana gradnja, pa kako u malom tako u velikom. I sva se zemlja polako pretvara u pustinju u kojoj su samo neki od nas važni, dočim se ostale strahom gleda istjerat na drugo mjesto. Ili natrag na polazište.
Onako kao se savitljiva tijela malih crnih mravi skupe u kuglicu kad predosjete opasnost ili zbog ublažavanja ozljeda ili zbog zaštite. Na način dobro treniranog judaša koji zna kako treba pasti, da, padanje je vještina koja se vježba. Štiti se svoje središte, i lijeva i desna i prednja i stražnja strana sve jednako prionu na isto. Ako centar nije dobro osiguran i zaštićen ne piše se dobro za nikoga, a svaki se ostali gubitak može nadomjestiti i nadomješta se bez većih problema. Dobro je znati što je zamjenljivo i tko je zamjenljiv. To sam dobro naučila od mrava.
Sklupča se u tako sitnu kuglicu da postane nevidljiv. Tako da se pitaš, gdje je sad, kamo li nesta!
To je predivna osobina, vrijedna oponašanja. Praviš se mrtav dok opasnost ne prođe, pa kad prođe, mirno nastaviš, tamo gdje si stala.
A onda, kao po diktatu, nakon tih ljetnih ili proljetnih praznika počinje panika sa stjenicama, krpeljima, ušencima koji svima odjedanput postanu najveći neprijatelji, znate već po onoj, nisam te ja, možda je bilo nešto divlje u zraku, a zrak kad se kao plin ukaplji ispod mikroskopa pokaže da zaista posjeduje neki život koji mi ne poznajemo, pa udri po insektima, kukcima i uopće svime što nam oko može primijetiti a mozak priznati da zbilja svijet ima.
Onda djevojčicama šišaju duge kose da se ne bi infetale. Striženje je oduvijek bilo jednako sakaćenju, bili vi žena ili ovca. ošišana jednako je prevarena, osramoćena. Uvijek je sramota na žrtvi, a šta si se pustila.
Pa da preživi. Da se nije pustila, olabavila, ubili bi je, slomili na dva. Koliko ti treba da to shvatiš?
Ono što su odrasle žene vidjele i prepoznavale kao stjenice, uši, veliku napast koja dovodi do najvećih problema, bili su mravi.
Marljivi mravi koje ljudski rodovi nastoje oponašati i koje drže za uzor zajednice koja se nastoji izgraditi a da bude funkcionalna. Usamljeni mravi daleko od svojih kolona koji bi se zavukli u cipele ili bili otpuhani bilo gdje po odjeći ili kosi ili u torbi s papirima ili namirnicama. Mravi koji žive svagdje gdje ima zemlje i svijeta koji se razbacuje onime što nema, da podsjete da reda mora biti. Izviđači koji se trebaju vratiti svojoj matici da jave vrijedi li putovati, premiješati tabor, sagraditi novu podružnicu, na tom dijelu svijeta koji samog sebe poništava. Ili tako nekako. Pa o njegovu dojmu ovisi hoće li ih doći još. Ako se ne vrati, doći će sigurno. Isto ko i ljudi.
Pošto nisam mogla znati, kakvu sliku prikazuje isto svjetlo u tuđim očima, ne bi ništa govorila. Ne bi ih nikada ispravljala u nazivima, nisu uši nego mravi, nisu krpelji nego mravi, nije pošast nego su mravi. Na koncu nisu imena ta koja su važna, ne treba ih spominjati kako u ogovaranjima ako se radi o ljudima, tako ni onda kad se njima opravdava panika. Panika je psihijatrijska dijagnoza, a ne samo doskočica, iako, i to jest. Pa onda, da ne biste, jer to ne smijete, rekli nekome da je lud, i neka makar ne širi to dalje, zalijepite krivicu na prvog slučajnog prolaznika. To vam je ono kad vam vračara kaže da se na vas nalijepio tuđi grijeh, astralni parazit. I sada vas taj uspaničeni, unezvijereni, gleda kao neprijatelja, on i sva njegova familija, i požar se širi i dalje. Što taj prvi netko više ljudi zna, veća je vjerojatnost da svi valjaju istu priču.
- Svi su rekli. Ušljivica!
Svi su, naravno, samo oni koje on sam zna, i s kojim stalno prebire iste melodije. Da, mogle su biti melodije, ali odabrali su hard kor treš metal.
Onome tko zna slušati sve je muzika. Sve je vibracija. A gdje je zvuk, stvori se i oblik, kad tad.
- Ove žute su najopasnije. Kako te grizu. Jesi vid'la kako pucaju kad ih stisneš između nokata. A tek one šta se pretvore u sitnu mrvicu, i zavuku se pod kožu i ne možeš više ništa. A najgore su od svih one što se zalijepe za kožu, i ne daju se više sastrugat nikad.
To budu pjegice ili mladeži, koje ranije nije bila osvijestila. Bili su tu oduvijek, ali sad im treba naći krivca. Pa odma trč u doktora. U bolnicu. Kako je plakala!
I sad mi se pojavljuje taj odrasli muškarac, ozbiljno srednjih godina pomalo nagnute glave i s autoritetom onoga koji zna, govori da je u stambenoj zgradi najezda stjenica, pronađene su u jednom stanu u prizemlju. Ajmo, racija, zaprašivanje pa marš van iz stana, sve treba zapalit. Da se bolest ne razbukta. A svak zna 'ko je tu bolestan. U glavu. Ajmo moja. Koja panika!
