brat abel, također

A onda je jedan je od pravednika podsjetio cijelu grupu na slučaj studenta medicine koji je sam sebi amputirao stopalo da bi kao fizički invalid upao na željeni fakultet, budući da mu je za prolaz falio određen broj bodova. 

Ne znam kako se drugima učinio ovaj nagli zaokret u radnji, ali ja sam reagirala vrlo spremno: 

Prvo što je upalo u oko, nije bio ni nepravedan način bodovanja, ni dokazivanja tipa tko ima u glavi a tko u nogama, nego fizičko samosakaćenje koje je išlo ruku pod ruku uz zanimanje ili životni poziv koji je vezan uz sakaćenja tuđih tijela. 

Nazivali ih mi amputacijama ili operacijama, i vađenje krajnika i crvuljaka i umnjaka po mom skromnom sudu i poznavanju ljudske anatomije, itekako idu u istu ovu vrstu otkidanja, rezanja, rastavljanja i odvajanja, radi odbacivanja od cjeline koju su činili. Ne više manje, nego jednako i isto, kao i rezanje ruke, noge ili samo prsta ili čupanje nokta, zbog ozljede ili nezgode. Možda još i gore, jer morate otvorit rupu kojoj tu ne bi bilo mjesto, za doprijeti do krajnika, štitne žlijezde ili do bubrega. 

A ovaj se osakatio sam, svojeručno. Bez žaljenja. I to kalkulirajući. Stavio titulu, status i jamstvo vražjeg pečata koji će mu netko uručiti u tu krvavu i okrvavljenu ruku ali hladno sposobnu rezati, dokazano na vlastitoj koži, kosti i hrskavici. 

Znanje iz anatomije, potvrđeno. Neosjetljivost na bol(? valjda), također. Sposobnost donošenja odluka i provođenja istih, ma kakve god da se one pokazale ili činile ostatku svijeta, također. 

Ja ne bih rado niti svojevoljno da me se pripusti u ruke, niti u blizinu takvoga stvorenja, kamoli liječnika koji bi me htio izliječiti skalpelima, štipaljkama ili savjetima. Niti bih vjerovala njegovim procjenama. 

Međutim, rasprava je potekla u sasvim neočekivanom smjeru: treba li se invalidima davati toliko popusta, kad eto ti i takvi popusti tjeraju normalne i zdrave momke i cure da se osakate. 

Najozbiljnije. 

Na kojim je sve mjestima došlo do iskrivljenja? 

Što ja vidim, normalni i zdravi kontra invalida, ovaj diskurs, rakurs, izričaj, koji non stop vrte ovi koji misle da su savršeni, i uzimaju kao dokaz tome - Juru. 

Ili bilo koga tko po njihovu sudu nema nešto ili nekog što oni kao imaju. 

Kad im se na primjer kaže da je Jure izgubio oko u ratu, ili od petarde prošloga Božića, oni automatski budu hepi jer oni imaju obadva, obadva. A ako im skreneš pažnju da Jure zato ima treće, Jure ili bilo tko drugi, krene su u defenzivu, ofendljivo: 

- A di mu je neka pokaže, nek se pohvali šta može s njime! 

Jure laže. A vi mu sekundant. 

- Tako život funkcionira uopće, nekad nešto malo dobiješ, a nekada nešto malo izgubiš, ne možemo svi sve, ni imati ni biti, i na sreću ne moramo. 

E, ali... 

I sad jasno, treba se ove koji znaju što im fali, a nemaju bazu sa koje bi krenuli u novi početak, malo pogurati. Društva to nastoje osigurati preko obrazovanja, učenja i poticanja učenja novih vještina. Ako nemaš ruku, pomozi se nogom. Ako nemaš ni u nogama, a valjda imaš u glavi, pa da vidimo, čega se tu krije. Obično predivna muzika. Još neviđene slike i nečuvene priče. Pitajte djecu, njima će se dopast, a preko djece vrlo vjerojatno i odraslima, pogotovo onima koji se to tek spremaju postati. Razumiješ li govor cvijeća, cvrkut cvrčaka i ptica, u nekim je tradicijama to stanje svijesti rezervirano za svece, u nekima za učenjake, vidare i vizionare. Samo treba strpljenja do udivljenja. Strpljivost je jedna od najrjeđih vrlina. 

Kad se ne bi spominjao novac, bi li itko doznao za ovaj slučaj, bi li se o svemu tako žestoko raspravljalo. I kretalo u osuđivanja onog dijela društva koje gura takove zakone. Kad je u zbilji na stvari, pogrešna procjena koju slijedi pogrešna radnja vrlo određenog pojedinca, neosjetljivoga jer je neodgovoran prema vlastitome tijelu. A možda je čitav slučaj izmišljen radi testiranja reakcije javnosti. 

Pokušavam zamisliti koliko moraš biti odvojen od razuma i od tijela da bi mogao staviti neki potpis i neki pečat ispred živog mesa i krvi. Jer o tome se radilo, upis na željeni fakultet, plus sve što za tim slijedi. Koliko vruća mora bit ta želja. 

Meni potpuno nepojmljiv sklop stanja svijesti, takozvanog logičkoga razmišljanja koje slijedi precizno hladno postupanje. Izgleda, takva je većina. 

Može li svijest biti sklopljena, i što je sa savješću? 

+++

A onda sam se sjetila, jedne davno zaboravljene obiteljske priče, vezano za nekog od pradjedova, prastričeva ne znam točno, kad čujete istu priču iz različitih glava i sjećanja, svatko priča iz svog ugla, nekome je stric, nekome otac, nekome djed, pa dok se dokotrlja do ovih vremena u kojima nitko više nije nikom ništa, svatko svima bude sve, pa tako do Abela. Uglavnom, taj je davni predak, nositelj čijeg smo svi gena, da bi izbjegao da ga pošalju u nekakav rat, u kojem bi sasvim sigurno izgubio i više od glave sa ramena, jer imao je obitelj koju je trebalo hraniti, sam sebi propucao nogu. Sad me nemojte hvatati za detalje, netko će reći da je pucao iz revolvera, netko iz lovačke puške, a netko da je izbušio rupu švicarskim nožićem kakav su svi đaci nosili u školu zbog oštrenja pisaljki, dok je po drugim pričama to bila pisaljka sama, kao u onoj poslovici pero je jače od mača. Dakle, moguće je da se radilo o krivotvorenoj ispravi o invaliditetu. To vam hoću reći. Snalažljivih ljudi uvijek je bilo i što ćete sad. 

Ovisno o atmosferi u kojoj se pričalo, bila je to ili šaljiva zgoda, ili vrlo tragična, ali uvijek s istom porukom i poukom, izbjegavaj sukob pod bilo koju cijenu, ne idi u ratove i svađe koje te se ne tiču. 

Ali to je drugo. Zato i govorim. Da vidite razliku. 

princ u bijeloj kuti

Ona je transparentna, tako da joj se ne može vjerovati. Nema svoga identiteta, pa se zakači na bilo koji da dominira u danom trenutku. Kome bude bilo više stalo do vlastitoga isticanja i sitnih pobjeda, njen je. Zakači se poput priljepka i drži dok ju se silom se sastruga sa podloge. 

Sad, netko je uspio svoju podlogu toliko izglačati i izglancati da se o nju ništa ne hvata, a da ipak uspijeva ostvarivati svoje zacrtane dobitke, ona se onda zakači poput pijavice i nema popuštanja dok ne udre krv. 

- Kad si sam, svako je društvo dobro. 

Kad bi ova išla u obadva smjera, ne bi bilo nikakvih problema, ali u vezama u kojima je jedna strana unaprijed odlučila, ili od prirode predodređena, da bude nametnik, ma bio i poslušnik i multiplikator svih vaših nastojanja, nikako to neće izaći na dobro. 

Na što mislim kad kažem da je transparentna? Prozirna. Kroz nju se vidi ono što ju okružuje. I ono što upija kroz kožu.  

Probajte sad zamisliti lice koje vam ovo 'prozirna' pročita sa prezirom neskrivenim u glasu. Znam dosta ljudi koji misle da su to istoznačne riječi, da se prva dade zamijenit drugom, bez promjene značenja. 

PrOzir, prEzir, pa prozor, pa-pa! Odoh ja. 

- Ma ja ću se bacit kroz prozor! 

- Ajde. 

Netko će reći da su prozirni ljudi oni kojima na licu možete pročitati namjere, njihove namjere, ili da nisu baš čisti u glavi. 

Međutim, u stvari, transparentnost, i prozirnost kao karakterna crta opisuje ono stanje svijesti u kojem smo prazni od sebe samih i dopuštamo sili koja dominira da se ulije u nas, i eventualno kroz nas izrazi. 

Nevjerojatno korisna osobina, ili pak umijeće, ako bi se samo dalo nekako naučit ili istrenirat. 

Probajte zamislit kako bi to bilo da možete ući u nečiju tuđu glavu i utjecati na njegov tijek misli. A preko misli i na osjećaje, i na radnje. Da zaista možete čitati misli i namjere direktno iz glave, a ne s površine koja vam se prezentira. 

Te su prezentacije uvijek naštimane, uvijek kontrolirane, uvijek smišljene. 

Pa te smišljene kad bi mogli preduhitriti, razumijete? A ovi transparentni to nesvjesno rade. 

Radi se o tome da, onda kad ste prazan, sve u vama teži tome da se čim ispuni, bilo čime. 

Ako vam je tako lakše, probajte to prispodobiti sa svojim želucem, kad ste jako gladan, samo o hrani razmišljate, čak ne na način 'što bi mogla jesti', nego 'daj bože bilo što', sve vam je dobro. Čak i kad se napunite sve do sita. Ili pogotovo tada. 

Ili kad ste na primjera primjer, u nekog jako zaljubljeni, samo mislite na sljedeći susret, i nikad vam dosta. Vi mislite, ona vas ispunja, ta slatka emocija, ali ona vas prazni, zbog nje je sve lakše, i rođeno tijelo i teret što ga nosi u rukama, na leđima, na plećima, u glavi. Sve brige i problemi - van! 

- Samo ostavite lik koji i šljunak pretvara u ljubav. 

I mržnja vas i ljutnja isto mogu podići visoko, ali samo zato da vam pad bude bolniji. 

- Volim te, mrzim te - tako je napisao pjesnik Gaj Valerije - Ali zbog čega je to tako ne znam, i to je mučno. 

Naposlijetku sve je stvar osobnog odabira, odluke. A koliko će je se tko čvrsto držat ovisi o čvrstini karaktera. 

Netko vam je rekao da je čvrst karakter dobra ljudska osobina, a mlitav da čovjek ni za što ne valja. 

Pa tako i ona. 

Kad se takva transparentna kakvu nam je sam bog dao, nasiti do povraćanja, misleći da time pokazuje odanost i vjernost, rečenu ustrajnost i čvrstinu u držanju strane odlukama koje nije sama donosila, samo se kačila onako kako je trenutak, osoba tog trenutka njoj praznoj diktirala, jednostavno ne popušta kad napokon osvijesti kakva budala ispada u očima slučajnih prolaznika. 

Svima se to bar jednom u životu dogodilo, pogotovo dok smo bili djeca, da ste bili pod jakim utjecajem ili roditelja ili odgajatelja sve dok ne shvatite da se ne želite pretvorit u tog panja, pa odlučite prijeći na nekog filmskog ili stripovskog junaka, da se makar ne kačite sa svojim vršnjacima. 

U davna ste vremena imali svece zaštitnike, ili bar njihove dijelove tijela: srce Isusovo, jezik svetog Antuna. Tvojim stopama, tvojim tragom, Totus Tuus. 

Ako ste imali sreće. 

Kad bi vas prevarili i oni, prelazili biste na drugu stranu, bilo koja da ta bila, sport, umjetnost, piće-hrana, dim duhana, bitno da se kreće, da ne stoji ukopana. Uvijek se nađe netko tko prati i promatra pa vidi za čime je potreba, vi se samo pomičete prema svojim tendencijama, zov prirode, ili srca. 

Znači, ako je to tako, neće bit da se ulijeva u vas i kroz vas izražava bilo što, da vam se na putu nađe. Nego, kako ono bješe? Kome god da je više stalo do pobjede, i čiji god da ego izdominira taj trenutak? 

Mislim da u danom trenutku nemaju baš izbora, kako god da vas netko može prisiliti na fizičkom planu da kleknete, padnete, ponesete i tuđe stvari a ne samo svoje, da je isto tako na mentalnom. Dakle, moguće je, a da pri tom niti riječ ne izustite, zavladat ili utjecat na to kako će se stvar neka odvijat, utjecat na atmosferu, ozračje, mislim da taj izraz već postoji odavno. Samom prisutnošću, ovisno o tome kakav glas vas nosi. Ili očekivanje od vašeg prisustva da je. Ili čak namjera ili saznanje o glasu koji će netko nakon tog susreta pronijeti o događaju od važnosti i utjecaja. 

Znate ono kad odjedanput svima postane važno tko je s kim kad i gdje viđen na običnoj kavi na terasi prije ručka. 

Kava se pije poslije ručka u našim krajevima, mogli ste se slučajno tamo zateći, taj netko je mogao naići i zadržati se samo na časak dok ga netko za dokaz slučajno ne uslika mobitelom i posta po svim društvenim mrežama, eto s kim se taj lik druži, s kim si takav si. U bilo kom smislu. A onda masa prenosi dalje, doda svatko po svoje tumačenje. 

Tako se ne stvaraju samo afere, tako se stvaraju ljudske persone, neke od značaja, bilo kakvoga, a u stvari beznačajne. Jednako susreti kao i likovi i radnje. 

Dalje će ona, takva transparentna kakvu je bog dao, samo uskakat i prihvaćat što god da joj se čini da njoj odgovara, toj novonađenoj personi, koju je stvorio netko nepoznat, nevažan. Jer ona ima život kojem će se vratit, i njen dan traje dvadeset i četri sata. Za vikende odlazi na selo, a za punih mjeseca bi rado plesala kraj rijeke. 

Međutim ništa od tog ne radi, jer tog nije svjesna, da je transparentna i da je i te želje, planove i naivne namjere, negdje drugo pokupila. Od nekoga drugog. I sva je rastrzana, od naleta emocija i sjećanja na lica i glasove koji se pojavljuju i nestaju a da ne zna otkud. I onda kad su ugodni i nježni, i onda kad su strogi i zahtjevni, i onda kad prijete i rugaju joj se, sve stavlja pod nisam, nije, nikad se nije dogodilo. Pa ulijeće u prvu prepirku koja je se ne tiče i izvuče deblji konac. Ili deblji kraj štapa, ovisno iz kog ste kraja i u kojoj ste evolucijskoj fazi, pauk ili pas. Krojačica ili čipkarica. Hodač po žici ili kung fu majstor. 

Ona odradi dobro svoj posao za vas, ali to ispadne svaki put kobna greška za nju i njezino dijete. A onda joj ovaj, iz čistog sažaljenja, ponekad kad se sjeti, ostavi mrvice, da ne crkne od gladi. A ona onda i to podijeli lopovima. 

Takav je obrazac. Nije to ništa ekskluzivno niti tipično samo za nju, za tu vrstu žene. Niti za muškarce, jer ima i muških koji su submisivni po prirodi. Jer, kad je trenirano, tad se igra s nekim ciljem, kako god da ciljano i namjeravano ulaziš u takva stanja, tako ih se i rješavaš i nema tu problema. Problem je kad nisi svjestan štete koju radiš sebi. lako je za druge. Svatko neka svoj put gleda, svoje korake nek mjeri, kako može. Ako može. 

+++ 

Znate, svatko čeka da ga netko spasi, po onom obećanju iz bajki iz luksuznih slikovnica. 

Voljele smo ih radi ilustracija, a ne zbog riječi. Sviđala nam se haljina, i kruna, i kočija, a ne sudbina koju dijelimo s onom raščupanom kreaturom koju u sebi poričemo. 

- Doći će princ, na bijelome konju, i odvest te daleko, daleko od svega opasnoga. 

Čarobnjak iz Oza, mislim, ima vještice s istim obećanjem. Sam čarobnjak kojeg traže, očekivano je, varalica. I leteći majmuni. Konzervirani ljudi koji rade na podmazivanje iz kantica i sami ne znaju imaju li srca. Konzervativna stranka do kraja ispada da je pozitivna. Tu, nadohvat ruke, uvijek bila. A što je slijeva? Mama, koje nikad nema. Polje crvenih makova. I san. 

U čekaonici na odjelu za psihijatriju, sam baš dobro uočila taj obrazac: bili su mama i sin tinejdžerske dobi, oboje tihi i mirni i bez mobitela u rukama da im drži pažnju daleko od svega, a tijelo u stanju mirovanja. 

- Ti šuti. - strogo je rekla - Pusti mene da govorim. Znam ja šta treba. 

Mali nije rekao ni riječ. Ni glavom klimnuo. 

Kad su došli na red, istovremeno su ustali i progurali se kroz uzana bijela vrata. Par trenutaka su se zadržali, a onda zajedno s doktorom psihijatrom kao pojačanjem svi troje na izlaz stali još uvijek se nadmudrujući: 

- Njegov otac je dobar čovjek, - odrješito je govorila - on nas hrani i uzdržava. Dok on...! 

Mali je kriv za sve. Znate već tu priču, pubertet, lude godine, uzavrela krv, bit će se zaljubio, ili šta skupio s interneta, sve samo nije odgoj loš, nisu mama i tata, nije ni slučajno u 24 sata dnevnog boravka u obitelji naslutio, a kamoli, prazan kakva već djeca jesu, primio u sebe pa multiplicirao primljeno. 

Sve žene mrze svoje muževe, nije to nikakva tajna. Muževi su ljudi koji su im prekinuli život. Čak i ako su uvjerene bile da stupaju u brak iz ljubavi, a ne iz interesa. Ili pogotovo onda. Muževi nikad nisu ti spasitelji kojima su se nadale dok su bile same, to premnoge znaju, ili shvate zapravo, već sutradan od svadbe. Tuče ju i posuđuje ju prijateljima, i ne da joj jesti, uzima njen novac, prodaje njen nakit, i ruga se svemu što je donijela u miraz dok ne utrži na brzihen. A onda zaboravlja. I svi to znaju i svi to vide i plus svega svi se njoj rugaju i njemu drže stranu. Jedino to dijete bude na njezinoj. A onda ga ona, baš ona, ne otac, ne baba, ne strina, učiteljica ili kakva druga tetka, vodi k psihijatru, on da mu objasni kako stvari stoje, a ovaj jedva dočeka svoj trenutak slave: 

- Veliki problem - zamišljeno puhne. 

I dijete povjeruje. 

Priklanja se ocu, svi mu ionako drže stranu i svi njega žale. Jen dva tri, ima ih još.

Kote se ko gamad. Uzgajaju, kontrolirano. Samo da nije na divlje. 

+++

Tko je čist u glavi, a kome su čiste ruke. 

Ne znam može li se to tako mjeriti, uspoređivati jedno s drugim. 

I ruke i glava su potrebni, ako me razumiješ. Samo što ruke ne misle glavom, one imaju svoje parametre, niti glava može misliti rukama. Ali može odreagirat nekako cijelim tijelom ako spazi da mu ruke na lopovluk kreću, na nepotrebna razbijanja. Zato treba biti čista. Od tuđih misli i namjera. Utjecaja. 

- A kako će znat koji su njeni a koji su tuđi? 

Svi su tuđi. I svi su od tko zna kad. Zemlja pamti sve.

 

Ona odradi dobro svoj zemaljski dio, što se u nju posije, ona inkubira, pa porađa. Inkubira. Zadrži u sebi neko vrijeme, pa tek onda rodi. Samo ljudi žure, i misle u toj žurbi nepromišljenoj da pobjeđuju nešto. Vrijeme? Boga? Sebe. 

Poneki trenuci traže da se brzo reagira, jer razorne sile budu nezaustavljive ili pre prijeteće. Ali, u glavnini, treba uvijek pričekati, razvrstati strpljivo promisliti, zato nam je bog dao glave, a ne za šešire. Šešir je zaštita. Kad udari sunce. Razumijete? 

Slabija stranka. 

Zašto ih mrzimo? 

pepeljugina prava mama

Znaju ljudi dobro u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. 

Tih "nekih razloga" vrlo je malo nabroj i daju se svrstat u dvije kategorije, pa na parove razbrojs, ne možete puno falit ako krenete rješavat bilo koji od ta dva. 

Sve je vrlo jednostavno, vrlo elementarno: Oko čega se ljudski život vrti, nakon što osigura sebi temeljnu egzistenciju, dakle, hranu i stan? 

Oko množenja stečenoga. 

Većina uzima, dakle, prisvaja, svojata, dakle, besramno krade od svojih najbližih, jer im je lijeno pružati ruke van poznatih okvira, ili ih je strah od odmazde. A ovako postaju heroji dočim skupe dovoljan broj sljedbenika. 

Prema onoj davno naučenoj iz latinske vježbenice o Aleksandru Velikome i o gusaru: 

- Ti, - odgovara gusar Aleksandru nakon što ga je ovaj prozvao zbog besramne krađe - ti meni govoriš da sam lopov? To što ja radim s ovim malenim brodom, ti radiš sa velikom vojskom i misliš da si ti velika faca. 

Zakon velikih brojeva. Kakva demokracija? Ono kad vam kažu da svaki glas vrijedi, ali samo ako to ja tako kažem. 

Sve narod pozlati, ako mu se isplati da to bude tako. Nije narod glup. 

Možda je to ono kad karlos kastanjeda kaže da je čitav svemir predatorski, a starozavjetni proroci opominju da će ustat mati na kćer, a kći na mater. (Svi bi krali, jer je takav gen, da im nije lijeno.)

Da će sluškinjica biti ista kao gospodarica, a gospodarica ispod sluškinjice, drugi je par cipela, ovaj se možda i hoće obuti u demokratske šuze ili upozoriti žene da ne budu ohole zbog izgleda budući da im je nalijepljen ili kupljen. Zakitila ju je sluškinjica tuđim perjem, pa bilo to i ono što se lijepi katranom prije nego što ju provede u povorci do stupa srama. Optuženi ili samo ocrnjeni uvijek posljednji dozna za što je sve kriv, a često puta niti tako. Iz prostog razloga što ne zna što drugi ljudi rade, dok on radi svoj posao. 

Tako to bude sa svim pepeljugama: radite što bolje možete, zato što nitko drugi neće, zato da dokažete da možete, zato što se radi o poslu koji se napraviti mora, zato što vam je to dužnost, zato što imate neki osjećaj odgovornosti. Zato što vam je gušt, zato da si prikratite vrijeme dok čekate bolje stvari. Da nešto naučite, da testirate vlastite mogućnosti i ograničenja. Zato što vam je netko zadao, rekao, natjerao vas umiljatim govorom ili prisilio udarcima. Zato što vas je netko zamolio da napravite, a imali ste snage i vremena i znanja. Zato što su vas nasamarili i sada vraćate dug. A možda taj dug vraćate sa znanjem da će jednog dana i vama netko uzvratiti isto. Dobrim se dobro vraća. Sve se vraća i sve se plaća. Samo ako je bez kalkuliranja. Ako nije uključena prevara. 

Gusar iz vježbenice je možda krao da prehrani obitelj, a možda nije znao što drugo radit u slobodno vrijeme. Što god da mu zalijepiš, činio je najbolje što je do tog trenutka znao. 

Veliki imperator, također. Htio je vidjeti svijeta i što je vidio pomislio je da mu i pripada, pa pošto ga pokazati drugima nije baš mogao na način da ga uzme u ruku i ponese kući svojoj, poveo je svoje ljude tamo i ponudio to što nije bilo njegovo da nudi. Kad mu je to što nije bilo njegovo da nudi pokazalo otpor, naljutio se i počeo rušiti. Tako to rade svi obični ljudi. Samo što, na sreću, većina ne uspije skupiti dovoljan broj ljudi da bi se borili zajedno oko iste stvari. Neka korist od lijenosti.

A ovdje, utiho, malene se zajednice za tren oka slože i skupe, ako vide da će moći ukrasti nešto za sebe i to nekažnjeno: svoji smo si, svi se znamo, ko je ko i ko šta može, a je li taaaako. 

Ne govorim da se nužno radi o djevojčici, maloj ženi, ili onoj osobi koju društvo smatra invalidnom, ista sudbina zapadne svakog tko se posveti poslu koji radi, više nego stvarima koje svijet razumije i prizna. Na one stvari mislim, da. Daj da jede i da je.e, i svijet miran. 

Pogledajte samo s kojim žarom i zanosom svijet voli napadati ljude posvećene bogu. Na isti način na koji napadaju svece i žive i mrtve, napadaju, i obične mirne ljude koji bi samo da ih se pusti da dovrše košaricu koju su započeli plesti. 

Petar petru plete petlju. Spletke se pletu. Mreže se pletu. Eto! O čemu vam ja govorim non-stop! Košaricu, kako ne. Čarapice, a kome to molim te! 

Valjda je stvar u tome, ako idemo zdravo rasuđujući uspoređivat prvu i drugu rađu, prva je više materijalne prirode, budući da realno stvarate nešto čega nije prije bilo, iz nečega što je bilo nešto drugo, bilo da od komušine pletete košarice ili od špaga mrežu ili od vune bječve, dočim ova druga više pripada umu. Preostaje nam dakle da duh odluči od koje će biti na dulje staze više koristi za sve. Na duh mjesta i vremena mislim. Odlučit će narod. A onaj jedan glas će prevagnuti. 

Jer nekad su i mreže, ma bile te i paukove koje ćete morat metlom skidat sa zidova, korisne za nešto, samo što vi još ne znate za što, pa vam samo ide na živce ako ste zapeli kosu ili prste u njih. Sad, kamoli one u koje ćete uloviti nešto što će vas nahraniti ako ste prije bili gladni. Pa radilo se o ribarskoj mreži, ili onoj za duše. Ili o virtualnoj, ako vas je spojila i povezala s nekim tko vam je nedostajao. 

A što ćemo s ovima iz mentalne domene, ovih koji stražare i paze sve misleći da nešto novo otkrivaju i znaju, i prije nego što vi dovršite svoju oni vam već u riječ uskaču i prisvajaju vaše misli, a kamoli vaša djela. 

- Ona. Ma kako ne. Samo se po čitave dane izležava, a sve ja to moram jadna sama. Još mi i ona na grbači. - ovako bi govorila pomajka, maćeha iz bajke. Prava mama kaže: 

- Eno jadna tek sad mi je zaspala, nisam oka sklopila zbog nje, kako se pomamila bila. Sve ja sama moram, ali dobro, pusti, moglo je bit i gore. 

+++

Razveselilo me bilo čuti jednu od odgojiteljica, čuvarica, ne znam u kakvom su statusu sad te žene, kad je rekla javno za radio, da: 

- Sve to oni sami rade. Ništa mi. Mi im samo malo pomognemo kad treba pokazat prema vani. Oni sve mogu sami. 

Mislim da se radilo o nekim prigodnim čestitkama, suvenirima, igračkama, koje su slagali, crtali, izrađivali svojim rukama štićenici doma za poremećene. Tako to narod zove. Ljude koji imaju dovoljno mirne ruke, koji, u ovom kaosu koji svijet nudi, mogu kontrolirat vlastito tijelo i um, na način da samo svojim radom i svojom voljom iznesu na vani nešto uistinu lijepo. 

A onda im ovi koji ništa od tog ne mogu, kupuju te stvari po simboličnim cijenama i to iz sažaljenja. Kad dođu doma s gađenjem ih bace i operu ruke, možda taj jedini put tog dana. 

Pa kupe, takvu istu ili sličnu stvar u nekom skupom dućanu s nekom poznatom etiketom i misle da su dobro pazarili. 

Pa kad im kažete da to rade djeca iz azijskih zemalja, ili umirovljenici ili invalidi, kreću u križarske ratove da ih oslobode. I napadaju ove što ih izrabljuju. Što varaju pošten svijet, i prodaju stvari po višoj cijeni od njihove stvarne vrijednosti. 

Isto to, istu stvar, iste stvari imaju doma, tu u susjedstvu. Ali oni su svoje proglasili bolesnima. 

Tko je bolestan? 

Je l me razumijete? 

Onda vam je jasno i zašto se to ne smije reći tako otvoreno i glasno. 

neka fina gospođa

Kaktus i fikus zovu rododendrona, a javi se mimosa pudica. 

Bila je jednom takva neka priča, da opravda tihe ljude ili da razveseli i ohrabri utišanu djecu. Onu koju je pristojnost i osjećaj za red, više nego strog odgoj stišao sve do šapata. 

Ne možete istom šibom i istom karotom varati i starije i mlađe članove iste obitelji, ako znamo da se uči na tuđim greškama još bolje nego na ispričanim. Prevencija je najbolji medikamenat. Uvijek je bolje spriječiti nego liječiti. Principiis obsta! Zato šute. Znaju da će im se sve, što god da kažu, izvrnuti naopako. A onda im i šutnja bude izvrnuta: 

- Si stultus es, facis sapienter, si sapiens, stulte. 

Dok miješam ovako pišući ostatke pokupljene iz klasične starine s ovima iz aktualne okoline, u misli mi dolaze svi oni učenjaci koji su čameći u državnim zatvorima izlijevali mudrosti koje još i danas vrijede baš zato što ih nitko nije pročitao. Erazmo Roterdamski. Miguel Cervantes, Ivo Sanader. Marija Jurić Zagorka. 

Ona je navodno bila oduševljena zatvoreničkim uvjetima. Ili zatvorskima? Vremena za pisanje na pretek. Mira i slobode od vječnih kvocanja ili pritisaka zbog roka izdavanja, a hrana na vrijeme. I ukusna. Svaka je mrva gozba kad si gladan i kada je besplatna. A zamislite tek veselje koje se prelijeva iz glava stražarica i stražara koji za sebe misle da su slobodni činiti i govoriti što ih je volja, dok vama to isto mogu uskratiti. Tako je zakonski propisano. Ima boga! 

Živi dokaz da smo svi mi jedno. 

Možete im čitati misli. I sigurno bi se tom sposobnošću koristili i češće, kad ne biste unaprijed znali, jer malo je tih tajnih smicalica, što ih netko u svom srcu krije. Pa se smilujete i udijelite im onu mrvu svoga. Sva ona neizgovorena naglas blaga koja ste bili pronalazili u koricama knjiga koje nitko nikad nije otvarao. Zidovi su sad korice, i ako vam ne daju pribor za pisanje, tada ćete onim crnim što nađete ispod nokta obojati, brojem i crticom, gdje da traže. Pa makar vas, dakle oni vas, a ne obratno, proglasili izgubljenim. Luđakom, luđakinjom. Tako je makar bilo prikazano na svim filmovima, od grofa Monte Kristo, Dvanaest majmuna, na ovamo. 

Fikus, dakle. 

Sobna biljka. Ukrasna, dapače. 

U vrijeme jednoga od naših predsjednika, metafora dangube, neradiše i ljenjivca. Ili se kaže lijenčine, ne znam. 

Fikus ne traži ništa, čak cigaretu možete ugasiti u zemlju u kojoj je pokopan, a on vam neće ništa. Ne traži ni vodu za ugasit požar, kamoli za piće. A sveisto raste. Kako onda to da bude nešto loše? 

Kaktus barem bode. Ima bodlje. Trnje. Iako od ovoga nitko neće krunu isplest. Neće niti priču. Do jednog momenta. 

A priča je ovako išla: 

Oni minijaturni kaktusići, koji se prodaju po štandovima za nekih osobitih ljetnih svečanosti ili u sezoni, ne znam, kiselih krastavaca, na koje se lijepe umjetne oči i šeširići ili plastično cvijeće i zataču mini transparenti s prigodnim porukama i željama i pozdravima, imaju vjerojatno neko stručnije i kraće ime od ovog kako vam sad navodim, patuljasti, bonsai, ne znam, ali svaka ih kuća ima ta dva dana kad ih svi imaju to je stvar trenutka mode skoro jednako kao sa živim pilićima o uskrsa i zečjim šapama koje vise s privjesaka s ključevima, nakon ta dva dana, pokop. 

Oni, koje su osjetljive duše ostavljale pokraj kontejnera s nadom da će naći udomitelja, možda su još živi, oni koji su ipak prošli okno kontejnera sad su valjda kompostirani i time postali nova mogućnost; transformacija je zajamčena, to je ta prednost u odnosu na ljude. 

Jednako kao s prvim leglom mačića ili štenaca. Ne postoji u toj pravednoj dimenziji svijeta ni života, velikih kučki ili mačaka koje će otkopavati i brojiti kosti dokazujući kako se radi baš o prugastom leglu za razliku od jednoličnog crnog ili čokoladnog. Sa šiljastim ušima i očnjacima. U postanku. 

I kao što postoje udruge i društva ili barem prijatelji i udomitelji-pojedinci napuštenih životinja, jednako tako postoje i ljudi koji uzimaju, spašavaju i u život vraćaju odbačene, na rubove života potjerane biljke, možda iz samilosti jer po svojoj koži znaju da je u biljaka raspon i domet i veličina i dubina i širina emocija bar sto puta snažnija i jača od one u običnoga homo sapiensa, a možda iz oholosti ili iz ponosa što imaju pa što da i ne pokažu svima da imaju takozvani zeleni prst koji i ono što se čini mrtvo, uvijeke oživljava, ili starom novo daruje, vi birajte na vama je, ako vam je do živovanja u nadi ili ako vam treba za istu podsticaja. 

Suor Dinka, ili Finka, ne znam sad točno s tim starim imenima koja su mogla i značiti nešto točno određeno, ali ovako, na daljinu, mogu bit baš bilo što, jer zvuče baš smiješno, je bila jedna od baš tih žena. 

Znate onu, kad skupljate mačke po cesti ili ih vadite iz kesica za smeće, prozovu vas mačkarica, kad skupljate pse, psetarica. Ne kučka, to je drugo. Kad vadite smeće, smećarica. A kad spašavate odbačeno bilje, kako? Cvjećarica? Nije, nitko vas niti ne primijeti. 

Ima jedna stara izreka, "Lapides crescunt, planta crescunt, omnia crescit et vivit", sve raste, sve je živo. Čak kamenje. Dakle, oprez. Moglo bi se, moglo bi se svima nama, opreznim i neopreznima, pažljivima i nepažljivima, obiti o glavu. Razbiti o glavu. Kamenje o okamine. 

- Glave će ti doć! 

Imala je pun balkon, vanjsku terasu i prilaz do kuće, punu tih lončanica. Sobnih ukrasnih, penjačica i puzavica, stršalica u vis i sa strana. One pogodne za spavaće sobe, kako nas sad uče iz časopisa za uređenje doma, i one za u wece. Zeleno je in, stvarno zeleno a ne nacrtano, dišuće zeleno a ne ono od plastike. Za pluća, za dišne organe za unutrašnjost ukućana, a ne samo za oči slučajnih gostiju, usputnika: bio sam - vidio sam - prenijet ću glas dalje. Znate kako im se to proda, vanjska je ljepota tek odraz unutrašnje, pa se ti maži kremama izvana, ali ne reci sad da ne znaš kako ti se to na jetru odražava. Debela je, je li tako, umorna si, pa zar nisi, i nemoj mi se sad pretvarat da se prenemažeš. 

I lijepe su joj i zelene bile, i cvale su čak i one na kojima nitko nikad nije niti zamisliti mogao da mogu bacit cvijeta u istoj toj generaciji dvije godine zaredom. Bonsai kaktusići su bogami preselili u limenke od graha od cijeloga kila. A neki i u lonce od pet litara. Cijela porodica, sita! I fikusi i orhideje i šparoge i čuvarkuće i bršljani i noline i anturijumi, a filadendrona i sabljarki i božićnih zvijezda, čak zmijske i hajdučke trave, a hortenzije i begonije i božure ne treba ni spominjati posebno. Cvijet do cvata, list do trna i vitice, sve jedan kraj drugoga. Rekao bi džungla Šri kanova. Ili Šuma Striborova, i bez pretjerivanja. Vječna mladost. Kad se jedan ugasi, drugi se otvara. Kad jedan zatvara latice, drugi se probudi, naizmjenice. Dan i noć. 

- Pa šta im radi, pa kako to. 

 

Ništa. Pospreja ih se vodom iz gume, kad uveče inače zalijevaju baštu, i to je to. Svima isto padne pa tko koliko sebi može nagrabiti. A nitko se ne grabi i ne otimlje za život. Svašta može čovjek naučit iz svijeta biljka. Samo što ne uči. 

I onda se pojavila ta neka došljakinja da se naglas divi i pretjeranu pažnju obraća sve zapitkujući, a ne želeći za stvarno da se sama priuči ičemu: 

- Kako?

Kako nije nalazila odgovora s kojim bi bila zadovoljna, umirila je samu sebe mišlju da gospođa Finka jednostavno voli biljke i da one vole nju. Zauzvrat.  

Sljedeći je korak bio da joj i sama pokloni neku lijepu biljku po svom skromnome mišljenju, da joj se oduži za neku uslugu ili takvo nešto, moguće je da je samo htjela ostaviti dio sebe, trag. 

Oh kako je stara gospođa bila ljutita: 

- Šta si mi ono donijela? Pa vidiš li koliko ih ja već imam, što će mi još sad i ta, i to još kupovna?! 

Bilo bi možda baš zanimljivo promatrati kako će se ta jedna kupovna, specijalno odabrana i uzgajana da bude lijepa i privlačna nečijem oku ili oknu koje bi krasila dok ne dosadi ili dok ne uvene onako sama od sebe, od sebe ili od tuge, snaći među ovim odbačenim i neželjenim, i onako usput skupljenim jer nema se tu što. 

Ali za to bi trebalo imati vražjega strpljenja, i pažljivo oko. 

Da u dušu vidi. 

patrik

Da, baš tako, kao što se može, samo zbog činjenice što dijelimo iste cijevi zgrade u kojoj stanujemo, bez greške nanjušiti kuha li tko išta, pere li se. I kao što se može čuti, zbog šupljikavog građevnog materijala i otvorenih ventilacijskih ventila, svađa li se ili se razgovara, pjeva li se civilizirano, ili se tambura, bez notnog papira. 

Na taj isti način, ponadah se da se može čuti, možda još i jače jer se ne razumije, jer je neizgovoreno jer je samo skicirano, nacrtano, ovo novo stanje, kojim se suzbija nepostojeća neutažena glad za jelom, u korist one za nečim što čini život ljudi drugačijim od života zvijeri. 

Ne radi stvaranja istomišljenika ili sugovornika, ta tko bi još htio raspravljati sa nekim tko se tek spoznaje da postoji u tvarnom svijetu, bar sto puta je bolji lakši prihvatljiviji razgovor sa samim sobom. Nego da bi prestala ta nervozna utrka, a koju se krsti u utrku s vremenom, a vrijeme je novac. A novac je metal koji se nataložio iz kapljica možda krvi, možda sluzi, a možda bistre i čiste suze iz oka neiskvarenog nepostojećim iako tvarnim objektima, osobama. Odijelima, ogledalima. Odrazima odražavanim da draže. Koga i što?

I baš kad pomisliš da se ne može više niže, demantiraju vas novim potonućem. Sve pomisliš, ovo je dno dna, napokon, došlo vrijeme da se ispliva nekako, pojavi se lik s pneumatskom bušilicom. Da renovira stan. 

Uvijek se može i niže i dublje. A što da čekamo, što da se lažemo, i dolje su zvijezde, morske petokrake, Patrik! Na nebu su to, tako sve bajke i narodne priče odvajkada govore, mjesec i sunce i sve točkice sjajne, i srebro i zlato i dijamanti koji su istog sastava kao i ugljen iskopan iz rudnika, na isti se način vade, iako se drugačije nose. 

Jedino što nismo još raskopali mjesec, iako se na to ozbiljno spremamo. I što valjda nikad nećemo moći raskopati sunce. Gledajući i čekajući a sve nokte grizući kako ono samo sebe raskopava, u neobjašnjivim eksplozijama, pa dok se ne ugasi, jer netko je rekao da je sunce stvarno crno, a ne žuto zlatno. Kao ugarak ugljena u peći, po kojoj plešu domaći na zapovijed svoga malog kralja u sjajnom odijelcu i sa šiljatim šeširićem na glavi. Kojeg je izmislila zlostavljana žena uspavljujući se u iluziju sebe kao pisca, nešto poput etnologa antropologa, skupljača narodnih pripovijedaka, samo s potpisom i zaštićenim autorskim pravom, pa tko želi znati, nek pošteno plati. Eto kako nestaje stvarno potrebno znanje. Odvajanjem smeća. 

Netko broji čestice mikroplastike, netko krvna zrnca, netko kromosome, i sve što odskače, proglasi bolešću, isprva zbog zaštite, a kasnije iz navike, dok se sve ne razboli, dok sve ne oboli, do granice da mu nitko neće blizu osim muhe i u tom je bila njena početna vrijednost. Dok nije postala jedina. Krivi smjer. 

Kad uključim mozak izgubim kompas. Ruke i dalje znaju što im je raditi one su pametniji dio ovog tijela. Samo što one ne vide kud vode. Pa im um ne vjeruje. 

Ako sam voda, ako sam voda, ako sam voda, mogu biti bilo što, mogu stići bilo kamo, ako sam voda. A voda sam. Koliko sam i stijena. 

to je vuk, to je vuk!

Djeca ne dijele vrijeme, na ono za igru i ono za rad, ili za odmor i spavanje. Pa neka u Propovjedniku piše kakogod da je vama drago. To je vaše tumačenje. 

Oni jednostavno, plutaju i plove u vremenu onako kako im dolazi, držeći se za trenutke onako kako im padaju. 

Ako je vrijeme za odmor jednostavno sklope oči, ako je za jelo uzmu što im se pruži, a ostatak dana ili noći rade ono što im je zadano ili gledaju što to drugi rade. Gledajući uče. Ponavljajući pogledano, treniraju vještine. 

Što će ti škola u takvome svijetu! Teorija praksa. Pravila koja postoje jedino zato da bi se kršila, da vidimo koliko su čvrsta i korisna i potrebna, ili da bi se kažnjavalo prekršitelja. Od toliko umjetno stvorenih pravila samo glave pucaju bez vidnih razloga, da to vide i shvaćaju samo oni koji imaju očiju da vide. Oči, i trunkicu razuma. 

Mnogi ljudi ne rade ništa, ali mnogo se puta to samo tako čini. 

Netko sjedi u hladovini po čitave dane, i smokve mu, tako pjesma kaže, same od sebe padaju u usta. 

Neki opet sjede po kafanama i ulijevaju zajedno s mirisnim tekućinama još koješta i koječega drugima u glave. Dok mi mislimo da se prijateljski razgovaraju, drugarski vesele ili gospodski razmjenjuju mišljenja, možda jedan drugom grob kopaju. A možda nekom trećem. 

Baš je tako, jedan poslovni čovjek, ne želeći da mu sin jedinac padne žrtvom dugog sjedilačkog tipa, a znajući dobro, jer već je dobrano prošao dob kad se dijele jarci od goveda, da nije za lov, utrke ni borbe, poslao svog malog da sjedne pod smokvu, pa da tako čekajući, usput, broji ovce. 

Je li bio rođeni znanstvenik prirodnoga tipa ili rođeni filozof, vladar svog umijeća, teško je sad reći, budući da nitko nije mogao razumjeti na koji način broji onako u kovrčicu točno onako gusto nabijena stada istih runjavica, ali eto, znao je što i kako treba, možda prije s gazdom nego sa životinjama, tako da se nitko nikad nije usudio reći niti riječi. Ukratko, posla je za njega bilo. I to takvoga da se nikad ne bi niti umorio. 

Mali bi tako, sjedeći u hladu od nikoga nadziran, ne brojeći ovce da ne bi pustio i mozak na pašu pa zaspao dok radi, provjeravao budnost stvarnih gospodara te bi, tu i tamo, pustao glasa da ih upozori da je viđen vuk kako se šulja u blizini ovčinjaka. 

Rijetki su vuci samotnjaci, ti se uglavnom kreću u čoporima, pa bi ovi, ne bud lijeni, brže boje sakupili stražu sa puškama sačmaricama i sjurili se do livade, kad tamo, ništa, mir. Idila i pastorala. Naš momak puše u frulicu, nad glavom mu se bijele oblaci i zuje zlaćane pčele. 

Pretražili bi šumu, i ne našavši vučjeg brloga, iako razočarani, bili bi ponosni na vlastitu spremnost i brzinu pokreta. O čemu će pričat još bar par tjedana nakon nemiloga događaja. Lovačke priče. 

Brojač ovaca bi bio zadovoljan također, ali on je, jer mu je kafana bila zabranjena, teže osjećao monotoniju svakodnevlja, jednoličnost knjigovodstvenog posla: svaki novčić jednak prethodnome, a okruglasta runa mršavih ovaca svejednako bleje put nebesa. Na kojima nikad ništa. Samo sunce sjajno koje cijedi znoj samo zato da bi ga popilo opet nazad ostavljajući kamenčiće oštre i dosadne poput misli. 

- To je vuk, to je vuk! - tako je vikao maleni dječak iz Ezopove basne. Vuk samotnjak, sa velikim očnjacima i gubicom niz koju se cijedi slina pri samoj pomisli na prolivenu nevinu krv janjeta kojeg se sprema proždrijeti. 

Usamljenici su uvijek opasni, najopasniji, jer nemaju više što da izgube. Nemaju kuće. Nemaju roda. Samo svoj život i tu divlju slobodu koja ih čini spremnima za inače nemoguće poduhvate. 

Pripitomljenom koljaču, to se čini, klanje. Razbojniku razbijanje. Ubojici ubijanje. Kradljivcu krađa. Jedino prosjake i švercere nije trebalo pripitomljavati jer se uvijek nađe ljudi potrebitih od njihovih vještina. Nešto isprositi i nešto zamijeniti: 

- Loše, loše, govori kupac dok ne kupi, a kad kupi hvali se dobrom trgovinom. 

Sve je to naš brojač znao, i tko su koljači i gdje su kradljivci, kao i to gdje je njemu samom mjesto u čitavoj priči. Ezopovoj basni, naslov je "Lažljivi dječak", i taj na kraju popije batine. Sve mu je to kroz glavu prolazilo dok je, onako, sjedio pod smokvom a sunce mu žarko tuklo po očima: 

- Vuk! - poviče - Viđen je vuk kako se šulja oko ovčinjaka. 

Znajući dobro da suseljanima neće prva misao biti divlja zvijer, nego ona nepredvidljiva. Drugi čovjek. Ili treći. Alien. Tuđinac. Stranac u stranoj zemlji. Kad nemate nikog, ne poznajete nikog, niti tko vas poznaje, koliko god da ste sposoban i koristan i dobar, uvijek će doći čas kad će vas netko prepoznati kao tihu prijetnju, pa sve glasnije vikati dok netko i ne povjeruje da ste baš vi uzrok zbog kojeg je pala kiša s gradom koji je pogodio teško, vašu mukotrpno sađenu kulturu. 

Ovce možete sabrati i skupiti i stjerati u tor i zabraviti vrata, povikati iju za njima dok trče prema nečem što ste vi odredili kao zaklonicu, ili pustiti pse da laju na njih onako prestrašene. A što ćete sa tek zasijanim bobom? Pogurati još dublje u zemlju, ili kišobranom pokriti i kišnim kabanicama? 

Pa kad prođe sve, ako prođe sve, sjest pod smokvu vrebajući na pravi trenutak. 

širokokutna špijunka

Imam u glavi točan put i točan plan. Znam kako će sve izgledati i kako je sve izgledalo. Prođem ga nekoliko puta, za svaki slučaj, ponovim rutu u mislima, jednakim koracima, u jednakim uvjetima. I sve se slaže. Imam dijaloge i razmišljam o monolozima koji bi ih popratili. Ne zbog objašenja, nego zbog daljenjeg i detaljnijeg petljanja radnje. Vidim likove koji se kreću u prostoru koji je jasno oslikan i ocrtan. Poznate su mu granice, udubljenja i ispupčenja. Znam koga ću sresti na tom putu, i još uvijek su mi u mislima svi oni koje sam srela. To je znak inteligencije i oštrine duha. Ništa tu ne blijedi. Sve imam u glavi.

Ništa od tog nije moje. Sve je moje tuđe. To su tuđe misli i to su tuđi planovi i programi. Čak i tuga koja me spopada jer ne znam sve to artikiulirano staviti na papir, objasniti riječima, nije moja. Čak ni nemoć kad napokon shvatim da ništa od toga u zbilji ne mogu znati, vidjeti ni ostvariti, nije moja. Čak ni novi poticaji koji dolaze iz svih mogućih i nemogućih smjerova, nisu moji. Nisu za mene, nisu meni namijenjeni. Niti su zbog mene. Netko drugi će ih uhvatiti. Netko drugi ih je uhvatio. Netko drugi ih upravo lovi.

Kad sam napokon ostala sama, nakon bakine smrti, koju, i to da spomenem, nisam osjetila onako kako se pripisivalo da jesam zbog otužnog izgleda i mogućih suza koje sam iskapala, tek tada sam progledala:

što sam sve, do tada mogla napraviti sama, a što uopće nisam. Nikako, ni u najluđem snu.

Tko mi je pomagao?

Tko je gledao umjesto mene?

Kako sam uspjevala; obući se, obuti se, počešljati i usprkos i unatoč svemu, izgledati pristojno?

Prva stvar, koju su mama i sestra predložile da napravim, bila je ugradnja novih vratiju. Protuprovalnih, protupožarnih, sa dvostrukom, trostrukom, četverostrukom bravom, ili sistemom zaključavanja. Dvobojna: sa jedne strane svijetli hrast, sa druge strane- bukva. Širokokutna špijunka je ulazila u osnovnu cijenu. Prilika!

Mama je rekla, kako me često zamišlja, kako u samoći, stojim zalijepljena za ta vrata, za tu špijunku, na svaki šum ili trzaj koji čujem na stubištu, ispred vratiju, kraj lifta, i virim i pratim, što se vani dešava.

Ona ne razumije da ja ne gledam očima.

Sjećam se da mi, veći dio života nije bilo jasno što mi pokazuje, što mi govori ni što hoće od mene. Sjećam se točno kad sam odustala od pokušaja da ja njoj pokažem to što ja vidim, trebam i da mogu sama.

Ne znam zbog čega ona ne odustaje, ali pretpostavljam da nema pametnijeg posla.

Roditeljska ljubav je nešto što meni nije sasvim poznata stvar. U smislu nečeg što ne mogu iskusiti, jer neimam, niti ću ikad imati svoju djecu. U smislu nečeg čega se ne mogu sjetiti da znam iz vlastitog položaja djeteta. Da, dresiralo me se, i da, treniralo me se, i da, očekivalo se. Sve i svašta. I da, fantaziralo se i te su se fantazije pokušavale ostvariti neprirodnim i nemogućim sredstvima. Društvo je iskrivljenje svega što je život htio i mogao učiniti od nas. Ne vidim mu svrhu. Ne imam izgovor za nj. Ni potrebu da ga špijuniram.

Stvar je, pretpostavljam, u zvukovima koji dolaze do moga nevidljivog mjesta, iz ovoga koji je nevidljiv meni: ne postoji nikakav interes u meni za ovaj potonji.