matija

Gore vam u Zagorju imaju taj kompleks Gubec-bega, pa svaka kuća koja drži do sebe ima po Matiju, u muškoj ili ženskoj personi. Valjda zbog zaštite, vrag će ga znati. Možda jednako kao što mi tu dolje na jugu imamo Marija, u svakoj varijanti i varijaciji. Možda zato što je klima ovdje ugodnija, ili se zastvarno život lakše podnosi što je manje robe u slojevima, samo neka je šareno!, to smo i imena poprilagođavali, kako se priliči. Te više ni ne znaš, štiti li te sveta majka kraljica mira, ili bog rata sa svojima svima atributima, rečenim satelitima Deimos i Fobos, u stvarnome svijetu, na stvarnom jeziku, strahom & trepetom, strava & užassss.. Marš, Mars! 

Ave Maria:

Za zaštitu, za upozorenje. Za spomen, za sreću, za blagoslov. Da ponesu nešto zlata makar i ne bilo njihovo vlastito. Ali kao znak. Ili podsjetnik. 

Ovo! Nije! Tvoje! Nisi s ovog svijeta. Nisi tu za stalno. 

Pa kad čuješ svoju mantru, djeluj kako bi i ona/j čije ime nosiš, djelovao. 

A trudili smo se jako da se pamte samo oni najbolji za nas. 

Zbog čega je povijest i povijest umjetnosti likovne i muzičke, koja se u sekularnim školama uči, odlučila Matiju Gupca prikazati kao siromašna gubitnika? Vođa seljačke bune, da. Ali izgubljene bitke. Nakon koje je pretrpio sramotno pogubljenje. 

Da, jednako, ili još gore nego Isus iz Nazareta. S razlikom što su, potonjemu, siromašna manja braća & sestre, uzdignuli mučeništvo do svetosti, tako da više ni zamisliti ne možete da se svetost i blaženstvo može odvojiti od boli. 

Bez muke, valjda, nema ni nauke. Ili je nauka - muka. 

Siromaštvo nije sramota. Pogotovo ako ste osiromašili zato što ste pokradeni. Pokušali ste promijeniti kontekst, kad ne možete promijeniti stvarno stanje stvari, to jest nije vam u genima osveta ni ratovanje. Te se mirite sa svime. Siromašan sam, i što ćete sad. Što je tu je. Bog dao, Bog uzeo. Pa vam pokušaju uzeti i onu zadnju mrvicu nade. Ubiti boga u vama. Kad se već ne umiju uspentrati do gore. Niti skliznuti unutar. Unutar srca koje kuca, gori i govori, a nevidljivoga. 

Teta Matiju su ovdje dole svi zvali Marija. Isprva se tobože ljutila. Neko vrijeme je tobože ispravljala. Kad su je proglasili govornom manom, napokon je odustala. Ne možete se boriti sama kontra stručnog tima. 

- T? Rrrrrr. A čuj ovo: pravilno je RRRRRRRRRRR. Ona jadna ne zna. Ne može. I štaš sad ti dalje mučit se i pokušavat? Nek joj bude..

..ko TRrrrrrava pokošena. 

slavuj i ruža

U Grčkoj vježbenici je podsjetnik na tu priču, a ja sam ju prvi put vidjela i čula, puno ranije, kao jednu od Ezopovih, Fedrovih ili Lafontenovih basni, zato je i pamtim samo kao natuknicu. 

Ruža iz privatnog vrta, možda neke lijepe djevojke, ne znam sad točno, tako je ugodno mirisala da je privukla pažnju maloga slavuja, divlje i slobodne ptice iz obližnjeg gaja. 

Ne znam sad točno, ne mogu se sjetit, a nemam sad tih knjiga da bih provjerila, da li je miris i ljepota ruže nadahnuće bilo slavujeva pijeva, ili neuspjeli pokušaj da se ta dva nježna bića ikada nađu i sjedine, ikako drugačije osim u nevidljivim senzacijama, ali znam sigurno da se basna uskoro pretvara u priču u kojoj mladić udvara djevojci oponašajući pjesmu sićanog slavuja. 

Pouka na kraju basne, je ona izrečena kao opomena ili upozorenje mladoj neiskusnoj i neiskvarenoj duši: "Možda možeš oponašati pjevanje slavuja, možda možeš pjevati i ljepše od njega, ali osjećaš li pri tome, dok pjevaš, isto ono čuvstvo koje i ptica prema cvijetu?" 

U smislu, na površini možemo odglumiti bilo što, ali ono što je skriveno, jedino je stvarno naše. 

Možda vrijedi sve, a možda ne vrijedi ništa, to je stvar trenutka. 

Netko će primijetiti da ruža ima trnje, i da je slavuj neoprezan. 

Netko će reći da je slavuj slobodan raditi, i biti što god hoće, a da je ruža vezana za tlo u ograđenom vrtu. 

Svatko djeluje i svatko se brani u skladu s onime što mu je dano. Tako je to u životu uređeno. Neke se stvari ne mogu mijenjati, a neke se ne smiju ni kada bi se mogle. 

Zato svemu i prema svima pristupajmo s oprezom i sa poštovanjem. Imitacije, trikovi i varke, zadnja su obrana. 

Kad mislite da vas netko vara, znajte da ste ga doveli do ruba. 

Kad idete s namjerom da prevarite, radije nego da odigrate svoju ulogu onako kako vam je dana, tada nema na ovome svijetu bjednijega bića od vas. 

 

teta stana

 Teta Stana 

Vjerojatnije je da smo je zvali i znali kao Baba Stanu, ali nije to misao kojom se od rana jutra okupiram: Okupira me ova, od čega je Stana skraćenica? Stanka, Stanimira, Stanislava, i je li Stana ili Slava, Slavka, Slavica, ili Sanja, kao ja? Sve se izgovaraju slično. A teta Stana je, a to pamtim živo, uvijek govorila da sam ja njena: 

- Ona je Moja. 

Kako god da bilo, do njene je kuće vodila uska stazica od velikog bijelog kamenja. Kakvu je samo voda mogla prokopat. Baš tako vijugava, strma i opasna; sa sitnim kamenčićima po sredini i velikim oštrim po koritima. Nisu je noge ni šape ni kopita probili ni utabali, to je mogla samo sigurna i strpljiva voda. Kotač, bez gume. Možda drveni, možda metalni. Ili je netko povlačio sidro? Do svoje sigurne luke. 

Kapija je bila vjerojatno sa druge strane posjeda, iz ove pozicije to ne mogu više znati. Više nema ni livade ni koštele ni murve, ni vinograda. Nema ni nabacanog kamenja koje je igralo ulogu zida. Ili međe? Ali sjećam se jasno da je bilo nekoliko kuća tu u nizu. Ne kao dvor, ležeća stambena zgrada, odvojenih stanova za odvojene obitelji sinova i stričeva i braće sa svojim malim obiteljima, nego samostojeće kamene kuće svaka sa svojom okućnicom, cvijećem i mirisnim biljem u kamenim posudama na stepenicama, balkonima i verandama. A u prizemljima su bile konobe i kuhinje. I svaka je od tih kuća imala kameni stol i mjesta za sjedenje i funtanu u debelom hladu, ljeti - zimi, bršljan ili divlju lozicu ili begonije, bugenvilije?, visterije?, magnolije?, mandragore?, uglavnom, mirisna neka stabla, da se zamaskira horor četri zida. Ublaži. Ili brže zaboravi. 

Jer, htjeli ne htjeli, znali ne znali, svi moramo živjet zajedno. Jedni blizu drugih. U zlu i u goremu.

Teta je Stana bila jedina iz svoga godišta koja nije nosila crninu za mužem i to je bio razlog zbog kojega su svi, bez iznimke, ali ne njoj u lice, govorili da je zla. Govorili su to i za druge žene, ne sjećam se ni za jednu jedne lijepe riječi, ali ja ih pamtim kao svoje dobre vile, koje su me naučile sve što je bilo vrijedno učenja i primjene u praksi, iako tada nisam znala riječi ili mogla prenijeti u riječi koje bi nekome još značile nešto. I ne kažem to samo zato što sam bila dijete, a djecu nitko pravo ni ne sluša, nego više zato što bi svaka izgovorena riječ nekom drugom uhu mogla značiti nešto drugačije ili drugo, i ponovljena drugim jezikom iz drugih ustiju u drugome momentu promijeniti smisao značenje i svrhu. 

- Zašto - iz dječijih usta ne zvuči ko pitanje, prije kao poštapalica, poticaj da se kaže još da se nauči još više. 

A teta Stana bi pjevušila narodne priče; one u kojoj su glavni likovi životinje zamaskirane u ljude, i one u kojoj su ljudi životinje. Postavljala zagonetke i smijala se sitno, kako se više nijedna starica ne smije, jer starice više ne postoje. 

Postoje lijepo počešljane žene gnjevnih izraza lica koje samo čekaju da im naleti netko manji i jadniji na koga bi mogle istresti svoj otrov i proglasiti to dobrotom: "Eto, ja san njoj tila lipo, ali ona nije tila." 

Mislim da sve žene, žive i mrtve, i one u postajanju, prepoznaju tu frazu. On razumije vašu bol i on je tu da vam je odnese. Nevjerojatno je kako se muškarcima diže ona stvar na nečiju muku. Samo čekaju, i to u redovima, da istresu sjeme i prepuste prijatelju da i on pripomogne, i pozove još. 

Kraj toliko žive lovine, da se baš zapitaš: šta je sa užitkom lova, šta je sa planiranjem, prikradanjem, osvajanjem... Čista nekrofilija. 

Baba Kata je relativno mlada postala udovica i odmah se sva zavila u crno. Baba Marica. Mara Bakina. I to je bio znak da su ispunile Svoju. Mirno su mogle i bez straha i predanja, sjediti svaka u svom hladu. Svaka sa svojim štapom. Okrugle bijele starice u crnini. Koščatih i žilavih i istočkanih, ali mirnih i lijepih ruku u krilima. Jednim dlanom preko drugog. Kao pitome, nijeme ptice. Čuvarice. Prevoditeljice od ovamo ka ondje. 

Nije mi ni jedna dala da uđem u dvor u kojem su one bile. A ako bih pokazala zanimanje, upornost ili ako bi me netko za ruku potezao tamo, odnekuda bi izronila još po dva čuvara i ozbiljnim, strogim glasom zapovjedila: "Otale!" 

Pazile su, pazili su svi ti ljudi?, duhovi? bića iz magle koja sam jedina ja mogla vidjeti i čuti, da se držim ravna puta. Da ne gubim dah na nepotrebne pokrete. I bili su stvarniji od "bića od mesa", koje jednako ili čak jednakije nisam mogla vidjeti ni čuti. Niti ih držim sada za nekoga tko je vrijedan truda. 

Jesu li to sadašnjost i prošlost isprepletene? Ili paralelni svjetovi koji prodiru jedni u druge? Ili zbilja i mašta? Ne znam. Izabrali su oni umjesto mene, i mogu jedino biti zahvalna zbog toga. Moj je život dokaz onoj da vas vaša stvarna obitelj nikada ne napušta, nikada ne vara i nikada ni sekunde ne ostavlja na cjedilu, čak ni kad se čini da je sve kontra vas. Ili pogotovo tada. Jedino što se čeka, ako se to može čekanjem nazvati, jest da se sito do kraja protrese, da se spasi svako zrno, da ostane u njemu samo ono što stvarno ne valja i s čime se stvarno ne bi moglo dalje. 

Teta Stana, koje se sjećam u dugoj sivoj vešti s traveršom na bijele točkice, šudarom modrim s vitičastim nekim uzorkom u crvenoj i indigo i bisernoj boji, omotanim oko lijepog nagužvanog ali vedrog lica, potpuno bijele duge kose spletene u čvrstu pletenicu ispod kožne kopče s drvenom iglom, i to je moralo biti bolno, zacijelo, teta Stana me, dakle, kod sebe puštala. Čuvari su dopuštali. Ali mama i tata, ne:

- Ona je vištica. 

- Ubila je jadnog Rafu. A dobar je on čovik bija. Uvik je tija dat svoje. Nego ona, vištica. 

- Šta Ona dite može naučit! 

Da mrzi muške? 

Al je to trud. 

-------

Jutros, dok sam čekala da se pojavi sunce, pojavio se sitni smećkasti pauk na prostirci na balkonu. Nemam više instinkt da ga pokupim papirom i premjestim na neko sigurnije mjesto: sigurnije za sebe, jer ne znam što bi njemu bilo bolje niti od kud ili čeg bježi. Promatrala sam ga neko vrijeme, sigurna da on mene niti se opaža, ili bar ne mene ovakvu u komadu koji mislim da sam. Osam finih nožica sa svojim savršenim zglobovima, pri kretnjama se ne miču jednako, niti dvije po dvije, kako je to u crtićima prikazano. Svaka ide u svom ritmu i čini se u svom smjeru, ali svejedno se tijelo kreće. Naprijed natrag lijevo desno. Puno je više strana svijeta nego što je u nas zapisano. Još makar postoji gore i dolje, što mi možemo znati. Pauk zna. Negdje sam pročitala ili možda čula ili sanjala da, osim osam nogu?, ruku! pauk ima i osam očiju. Ne znam da li pari, ni gdje se sve nalaze. Na leđima? Na trbuhu?, prednjici, koju ne vidimo i o kojoj niti ne mislimo čak ni kada kažemo da visi naglavačke na tankoj, svilenoj niti. 

Ili bi to bilo previše puno? Osam, kad ju legneš, izgleda ko beskonačnost. Čitav teret svijeta pa da počiva na tako malo? Na naoko živom biću veličine jedne kraste. Udarane sa svih strana svemira, iz svih pravaca naoružanih i spremnih baš za tu priliku, s namjerom dobrom, lošom ili bez ikakve. Kao da kome treba razloga za svađu! Svi napereni i unezvijereni, još prije rođenja. 

Njegova malenost, još više nego spretnost i brzina, jedina su mu zaštita. 

priča o šeširu

Danas sam stric Zlatan, i stric Vojko / Vjeko, stric Bariša. Kosa mi je zalizana uzgor, da čelo bude čisto. Obrve guste i izražene, daju cijelom licu izraz ozbiljan i zreo. Nebitna je boja i oblik očiju, nebitni značajni, nijemi pogledi. Nešto je drugo to što govori tko ste. Više od sjaja u očima, od mekoće jezika. Riječi su skroz nebitne. 

Ono što nose, vidi se bolje od tih sitnih detalja. Lijepo skrojena odijela, kakva danas nose direktori u svim dijelovima svijeta. Njih su trojica takvi išli u polje, u školu, na balun, u šetnju. Narodna nošnja. Gospodsko odijelo. 

A ta kosa, stoji tako od francuske kape, koja se nosila u njihovo doba. U doba kad su se još Francuzi gospodarili ovim krajevima. Oni nama kapu, mi njima kravatu. Nisu se te kape šivale ni nosale ovako kako sad prikazuju i dokumentarci i tutorijali za dokone / vrijedne domaćice jutjuberice. Svaki je sloj imao svoju funkciju, svoj skriveni džepić za nositi stvari u njemu: papir ili novac, pasoš, legitimaciju, propusnicu, takva su bila vremena da niste mogli vani na ulicu bez pisane dopusnice. A onaj maleni repić, ukras, što li je, na vrhu, nije ni repić ni ukras, ni pomagalo za skidanje sa glave: to je zadebljanje koje vas štiti od udaraca. Ili oružje, ako ćete se morati u obrani / napadu, u nekoga zaletjeti glavom. Komadić žice, ili kamenčić, možda kakav šiljak, ušiven u platno. Skriveno pogledima, ali svima na znanje. Za svaki slučaj. 

Agricolae su, po istoj logici i istome pravu, nosili sa sobom drvene štapove za mjerenje ili čak s metalnim pojačanjem na dugome štapu, kuke ili šiljke, rečene motike i maškline, pinjure i grablje. Za obradu zemlje. I za obranu. 

Đaci i studenti su smjeli nositi švicarske nožiće za oštrenje pisaljki. Iako je nekima pisaljka bila moćniji alat. Strah od pisane riječi, od zapisanog, još je jako svuda prisutan i danas. Svatko se brani na svoj način. Kad stari način zakaže, pronađe se novi. Bolje je što prije. Bolje što brže. Ali, nažalost se samo mijenjaju odijela. 

Onda su se pojavile lenjinke, kečketi, suprotan klan je uvijek imao fesić. Ljudi koji su nosili crven fesić su opjevavani i kod nas kao prijatelji. S njima nije bilo borbe, oni su znali stvari koje mi nismo. Mi smo imali stvari koje oni nisu. Uvijek ste imali za naučiti nešto, za poboljšati se. Ratovali ste sa ovima sebi sličnima. Stalno neka mjerenja i odmjeravanja, u koga je bolji, u koga je veći, 'ko će koga prije. 

 

A ljudi od nauke su nosili šešire. Kao kauboji. Ono što se negdje smatra gradski uglađeno, negdje drugo je divljaštvo. 

Ili cilindre i polucilindre. Kao mađioničari. Ono što je negdje znak luksuza ili profinjenosti, negdje drugo je znak prevare ili trika.

Izgleda da se na taj način čitav svijet vrti. Nemo propheta in patria. Ako nije ovo preafektirano. Prorocima je svojstven govor, a ne lik. Riječ, a ne oblik. Misao, a ne djelo. Na osnovu njihove misli i riječi, djelo tek ima postati. A što je ovo? Priča o šeširu. 

Pokojne stričeve nisam mogla znati, niti po priči, osim po tim rijetkim, starim fotografijama. Papir traje dulje od mesa. Odijelo traje dulje od tijela. 

Kad i njih uništi vrijeme, možda ostane sjećanje. Kao ovo sada. Moje se tijelo sjeća, iako mozak teško prepoznaje riječi. Promijenio se jezik, što je jednom značilo nešto, sada znači nešto drugo, treće. Niti slično onome što je nekad bilo. Ne znam niti imade li smisla izmišljati novi. Dok slušam što šapće starina, simultani prijevod na neznani jezik, koliko bi štete napravio? Tijelo znade i to. Ruke pamte. Sve je u zglobu. U kostima. 

Zbog tih se šešira nekad moglo izgubiti glavu, znate? Zato ih danas rijetko tko i nosi. 

Kapa vam kazuje prije nego se predstavite, tko ste i što ste i odkud dolazite. Čak se na osnov kape predviđati moglo, kakve su vam namjere. Iz kojeg ste klana. Kojem se bogu klanjate. Tko vam je gazda, kapo. Pa po tome procjenjuje, vrijedi li vas napadati, tko će vas odnosno koliko njih će vas doći braniti. I onda dalje, koliko su spremni platiti da se "sprijateljite". 

Stric Vojko je platio životom. On sam nije htio pristat na ucjenu. Nije bio kriv. Nije se osjećao dužan. Nije trčao po pomoć, ni zaštitu. I to je, mislim, ta strašna tajna koja se isplela oko njegova imena. Nitko ne zna zašto je pao. Nikom nije jasno. Zašto. Nisu. Dali. Zlato. A imali su. 

Jesu li škrti? Jesu li ludi? Jesu li toliko zli da ne vole svoga najrođenijega, da više vole novce? 

Izazovno je, jako, kako to rastumačiti. 

Rastumačiti nekom, tko miješa čast i mast. Ponos i sujetu, oholost. Ljubav ili odanost, s jedne strane i grabežljivu ludost, s druge. 

Moj djed je nosio kečket od tvida, engleskoga stila. Sjećam se i sada kako je mirisao. I sjećam se da se meni maloj činio da je strašno težak i da sam se čudila, zašto je i kako to nosio na glavi, toliko dugo, nekad cijeli dan. Jer po cijeli dan ni njega ni šešira ne bi bilo doma. Nije mi padalo na pamet, da ga je možda, na nekim mjestima, u nekim prilikama, skidao sa glave. To je bilo nezamislivo. 

Šilt kao držak za metalni obruč, kao frizbi ili disk ili bumerang. Čvrst, težak i ubojit. Bila je sramota izgubiti šešir. Kapu. Možda čak i veća nego izgubiti glavu. 

A onda su se, velim, pojavile lenjinke, slične šilterice, ali druge boje. Trebao si pazit u koga je modra, a u koga crna. I tako su se birale u dućanima. Po boji očiju. Kome, koja, bolje, stoji. 

Nisi više morao biti mornar ili vojnik ili putnik iz daleka kraja, pa da ta kapa označava pripadnost, štedi vrijeme koje bi inače trošili na riječi, dodaje na kvaliteti. Sad samo oduzima. Jer ne znaš više što ta kapa može. Što se s njom sve može. Sad te žuljaju oni džepovi iznutra, pa tražiš da se isparaju i skinu. Težak ti je onaj obruč, pa hoćeš da ga izvade, da ga nema, da stave nešto mekano i toplo da ti skalpu nije zima. 

A onda, malo po malo, vidiš da je bolja platnena ili vunena kapica. Pa staviš čarapu. S rupama za oči. Svrha je ista. Nekad napad i obrana. Nekad varka, trik nevidljivosti. 

A zašto su žene nosile šešire? Za ukrase? Da ne bi morale često prati kosu?

Žene iz mog klana su nosile marame. Šarene i lijepo izvezene. Svaka je sama sebi vezla svoju. I to je bilo pitanje časti, ne samo vještine. I duge, duge pletenice kolo okolo glave. Ili nisko na potiljku. Znam sigurno, da to nije bila stvar mode tog vremena: slijedila su se jednostavna pravila koja su govorila kojem tipu glave bolje odgovara koji tip češljanja kose. Kakve kopče, kakve igle, koje duljine, od kog materijala. Neka je nosila drvene, neka bakrene, neka zlatne. U svakoj prilici, ne samo o sveca. 

Teta Rozina je nosila dvije duge pletenice smotane oko cijele glave, sve i preko čela. Strina Anka je plela samo jednu. Teta Jelka je imala punđicu na vrh glave ispod crne vunene marame. Teta Palma je šišala kosu. Poput švore. 

Kratka kosa nije pobuna. Nije predaja. Nije sakaćenje. A pogotovo nije lijenost. Nego žrtva. Dar. Da. 

Kosa traje duže nego koža. Kad je odrežete, ona je još živa. I kad umrete, onda traje gotovo koliko će trajati i kosti. I istu tajnu ispričati. 

Ovu koju priča sjećanje preko mojih ruku. Jer ovo su stvari koje sama nisam mogla znati, niti bi ih itko htio ispričati. Jer su se podrazumijevale? Ili jer su tajne? 

Ne možete život sakriti pod kapu! 

Moja je baka nosila francuzice i kad je bila moda šubara i turbana. 

Ono što se ticalo fizičkoga tijela, postalo je političko pitanje: ove koje su nosile šubarice bile su proruski orijentirane, ove s turbanima anglo-američki. Mislim da je to imalo nekakve veze sa swamijem iz Indije, i zamjenom Indijaca s Indijancima. A poruka se mira, izgubila usput. Jer se sjećam straha od izrugivanja. I od prokazivanja. Žene sve okrenu na dvostruko gore.

Ili samo učine tako da se sve malo bolje vidi. Ne može vam nitko strgnut kapu s glave, ako je učvršćena iglom i pribadačama. Rečeni fermuni i šnale i špange, ovisno o tome iz kojeg ste klana. Možete se vi pravit englez koliko vam drago. Francuzica glavu čuva. 

O dobro se sjećam one njene sjajne za svečane prilike. I sjećam se namještanja i provjeravanja pred ogledalima. Nije to ni u jednom trenu bila oholost ni taština. 

Ovog tipa, kako današnje žene paze da im lijepo stoji, da ih uljepša, da se svide. Da ih svi vide. 

Žene toga doba su dobro znale kako prolaze "ljepotice". 

Očekivali su se udarci. Prolaziti cestom sama, i dandanas neki smatraju izazivanjem vraga. Ili prešetavanjem: teta pošto meta. 

Ako je u kući bilo reda i mira, gledao si ostat u tom miru i u redu što je moguće dulje i bolje. Ako je bilo prilike podijelit ga sa svima, dijelio si. Ali ne shvaćaju svi dijeljenje na isti način. Većina ga i danas izjednačuje s ludošću. Uzmi, a ne plati. Prođi što bolje, za što manju cijenu. 

Izazovno je jako, kako to rastumačiti. 

Nekom tko sve mjeri novcem, a ne zna mu vrijednost niti što će s njime: Zašto smo ga izmislili, i zašto se koristi. Pare ili život! Plati pa se rugaj? 

Ajc, di će ti duša... 

- Jedina razlika između tebe i mene je u tome što ja znam da ne postojim u stvarnom svijetu, a ti to još ne znaš. - 

Tako je rekao lik iz nekog romana, ne znam sad kojeg, ali čula sam to sama ili pročitala negdje, iako je moguće da sam samo sanjala, ne mogu točno procijeniti jer je sve svagdje odvajkada izmiješano, a i tanka je granica, između sna i jave, igre i razonode koju svi zovu stvarnošću. A vjerojatnost da će to isto moći vidjeti, čuti, pročitati ili odigrati približno jednak broj ljudi, onih koji misle da su već budni, i onih koji znaju da sanjaju, je ista. 

Razlika će, kao i uvijek biti, samo u tumačenjima.  

pepeljugina sestra

Pepeljuga 

Hitnja je zapisat ovu priču, prije nego zaboravim. 

Sve ove koje počinju s poznatim naslovom, ali uz napomenu da bilježim onako kako su meni jednom bile ispričane, i kako ih je moje dječje uho čulo, ispričala mi je teta Neda. Nedi je zapravo ime bilo Marijana, ali nitko ju nije tako zvao, ni rođena majka. Nede su bile stare cure, koje nikad nikom nisu dale, i u vrijeme kad sam ja bila dijete, to je bilo nešto poput počasnog naziva, kao što je danas švora ili pop ili usidjelica, iako razumijem da postoje mjesta i postoje ljudi kojima, i ovi koje sad navodim, zvuče uvredljivo. Švora je časna sestra, za razliku od rođene. Pop je papa, sveti otac. Usidjelica je žena koja može mirno stati na jednome mjestu i raditi samo ono, ili sve ono što je u danom trenutku potrebno. Tako i Neda, ne da da ju se zafrkava. Drži svoj pravac i uskače u radnju samo kad je nužno. 

Meni, takvoj kakva sam, je dugo vremena trebalo da shvatim i prihvatim da ono što me čuva, čisti i čita mi priče, nije samo jedna žena, da tih Neda ima više, i da nije svaka dobra. I mama je bila Neda, i baba je bila Neda, baka, također, učiteljica iz male škole, teta kuharica, bolničarka, ali nikad doktorica, zubarica ni frizerka. 

Prava teta Neda, rečena Marijana, je bila neka od cura iz susjedstva, ne znam iz čije kuće, Žižića ili Bobića ili Šantića, uglavnom imala je te neke knjige, priče, koje su se čuvale u kutijici napravljenoj od kore nekog svetog stabla, s koricama od prave jelenje kože, i to je svaki put bilo važno naglasiti, prije nego čitanje počne. 

Ne znam jesu li to bile originalne bajke kako su ih zapisali braća Grimm, Hans Andersen ili naša Mažuranićka. A možda je bilo nešto što je Neda izmišljala sama, samo držeći knjigu u rukama, da ima alibi, ako bi joj tko rekao da gubi vrijeme ili da kvari djecu. Čita im, zabavlja ih, inače bi se umlatili od dosade. Eto! 

Dakle, Pepeljuga, kako je meni bila ispričana, počinje sa Bio jednom jedan vitez i imao jednu kćerku. 

Budući da u svakoj od tih priča, mlade majke umiru na porodima, ili misteriozno nestaju pa na njihovo mjesto stupa zla maćeha sa još dvije zle kćeri, preskočit ću dio koji da naslutiti da se radi o istoj ženi, koja se promijenila kako su se promijenile i okolnosti u kojima je trebala preživjeti. Ona i njezina djeca. Uglavnom, uskoro i otac misteriozno nestaje, a glavna junakinja ostaje sama u vrlo nepovoljnim uvjetima. 

Pepeljuga iz naše verzije priče, ne sanjari o odlasku na balove i zabave na kojima bi mogla upoznati princa koji bi je spasio od sve većih zala kojima je bivala izložena, ali niti maćeha i zle sestre ne odlaze tamo. Pristojne cure tog vremena idu u crkve, pjevaju sa zajednicom i primaju sakramente. Tog posljednjeg, sedmog dana u tjednu, skockaju se, urede i srede, obuku najbolju robu što imaju i pokazuju samo najbolje što znaju, jer je to jedino mjesto, izvan očinskoga doma, gdje se ljudi skupljaju, druže i - mijenjaju. 

Pepeljuzi je zabranjeno i taj jedan dan da pokaže drugima svoje kvalitete. Uvijek mora biti sama u kući, uvijek mora biti prljava i uvijek mora biti zaposlena. Ali budući da se nije bunila i budući da je mnogo patila, dragi bog se smilovao i poslao anđele u vidu bijelih ptica, da paze da joj se ne dogodi neko veće zlo. 

Prve nedjelje, kad se spremila za svetu misu, maćeha je rekla da netko mora pospremiti kuću i skuhati ručak, da sve bude spremno kad se njih tri vrate, jer dolazi na ručak s njima novi pop. Pepeljuga je poslušno zgotovila sve što se od nje tražilo. 

Druge nedjelje, kad se spremila za misu, maćeha je rekla da mora odvojiti grašak od pepela i čekati ih s ručkom, inače će dobiti batina. Zatim su sve tri smijući se zaključale za sobom vrata. Pepeljuga je gorko zaplakala, a onda su se s nebesa spustila tri goluba i svaki je u kljunu imao po jednu haljinu. Jednu zlatnu, jednu srebrenu i jednu svu od dijamanata. Rekli su joj da izabere jednu, da ode u crkvu, ali prije nego što svećenik podijeli hostije, mora nestati inače će čarolija prestati. 

Pepeljuga je izabrala srebrnu haljinu. Prije nego se požurila put crkve, pogledala se u zdencu, i nije mogla vjerovati kako je prelijepa bila. Golubovi su je ohrabrili pjesmom, i obećanjem da će sve biti u najboljem redu: neka samo pazi da se sretno vrati doma. 

U crkvi je bio princ. Ugledavši novu djevojku, odmah se zaljubio. Ali, kamo je sad nestala?! 

Kad su se maćeha i dvije zle kćerke vratile doma, Pepeljuga je čekala u svojim starim krpama, a ručak je bio spreman i ukusan. Site i odmah dobre volje, tri su ženske počele pričati kako se u crkvi pojavila neka nova cura u predivnoj haljini, kakvu još nitko nije vidio, a Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je s krova naše štale." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da se štala sruši. 

Sljedeće nedjelje, Pepeljuga je dobila za zadatak da odvoji zrnca riže iz pepela i da spremi objed. Ponovilo se sve isto od prošlog puta, sletjele su golubice, izabrala je zlatnu haljinu, princ ju je oduševljeno promatrao, pobjegla je prije hostije i rukovanja, sestre i maćeha su ushićeno opisivale zlatnu haljinu te nove djevojke, Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je sa onoga stabla." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da se stablo posiječe. 

Sljedećeg je puta trebala odvajati brašno od pepela. Odjenula je dijamantnu haljinu. Princ je stavio ljepilo na prag crkvenih vrata, trenutak prije nego je potrčala. Primijetila je da je izgubila cipelicu, ali nastavila je trčati bosa. Sestre i maćeha su se divile dijamantnoj haljini, a Pepeljuga je rekla: "Znam kakva je, gledala sam sa tavana naše kuće." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da ju se zaključa na tavanu, i ne pusti van dok ne prestane izmišljati. 

U isto je vrijeme, princ tražio vlasnicu cipelice nađene na pragu crkvenih vrata. Sve slobodne djevojke, i poneka zauzeta, mlade zaručnice, stare cure i udovice, sve su s velikom nadom stajale u redu isprobati paše li im. Nijednoj nije. Ni uz trud i muku, ni skrivajući suze, ni grčeći stopala, ni sakateći prste. Ni klecajući, zapinjući i teturajući, nakon što su uspjele ugurati svoju veliku nogu u dijamantnu cipelicu. Princ je već izgubio nadu, kad su golubice došle da mu kažu da je lijepa nova cura zaključana na tavanu. 

Spasio ju je. Cipelica je pristajala. Maćeha i dvije zle sestre su ostale u svojoj kući, svađajući se koja će sebi dati sašiti haljinu zlatnu, srebrnu ili dijamantnu, što su ih vidjele da Pepeljugi tako lijepo stoje. A princ i Pepeljuga su otišli daleko. Na drugo neko mjesto. U drugi neki život. Nove izazove. 

moć molitve

Priča koju vam namjeravam pričati, može se tumačiti na koliko god vam na pamet padne načina, u bilo kojem kontekstu, u bilo kojem društvu, u smislu da se nitko neće uvrijediti, da će svatko pronaći sebi omiljenog lika u kojeg će se htjeti umotati radije nego u kom će se prepoznati, i izvući svoju neku pouku, ili čak pristati na vašu. Stari, mladi, starinski, moderni, pametni, glupi, veseli, tužni, nevjerni, vjerni, svima igra jednako. Dopast će se svima. 

Kad sam ju prvi put čula, glavni je lik bio sam gospodin Bog, ali ovisno o slušateljstvu i efektu koji želite postići, možete reći da je to čarobnjak, mudrac, jogi, E.T. ili vaš direktor, sedmog jutra nakon stvaranja svijeta. Znate već dobro tu priču, Knjiga Postanka počinje sa odvajanjem svjetla od tame, i vidi Bog da je svjetlo dobro, dan prvi. Sedmi je dan određen za odmor (pod uvjetom da je sve odrađeno dobro), i tu Geneza završava, a počinje naša priča: 

Probudio se, dakle, u sunčano jutro, na planetu Zemlji, protrljao oči i zadovoljan se nasmiješio viđenome. Napio se svježe izvorske vode i posjeo se u dubokom hladu. Potočić je zažuborio, ptičice su zapjevale, ugodan topao vjetrić je donio miris poljskoga cvijeća, a jedno je sitno stvorenje kraj njegova bosog stopala, zacijukalo. Pognuo je glavu, i spazio malog poljskog miša. Mijo je očito bio preplašen i gladan, pa ga je uzeo hraniti, tiho mu pjevajući. I to je bio početak prijateljstva. 

Svakog je dana miš dolazio Bogu, a ovaj ga je hranio ne tražeći ništa zauzvrat. Kad je skupio dovoljno samopouzdanja, miš se odvažio istražiti čega sve ima van njegova vidokruga, isprva bojažljivo, a onda sve hrabrije i češće odlazio i na tuđe livade. Svejedno se uvijek vraćao na besplatan ručak k Bogu. Jednoga je dana za sobom doveo još miševa, i Bog ih je, sve prihvativši, jednako hranio. 

Mačku, koji je živio u blizini, a kojem je bio posao da lovi miševe, nije se dopadalo što je ovih sve više, te ih je počeo proganjati nemilosrdno. Bog je, naravno, za sve to sam znao, ali takav je bio poredak svih stvari, a za sve stvari, reda mora biti. 

Prestrašeni Mijo je, možda nagovoren od braće, možda prisiljen, a možda je sam mislio da je to njegova životna svrha, kleknuo pred Boga i rekao: "Ti koji si veći od nas, koji sve vidiš i koji nas hraniš i tješiš u nevoljama, zaštiti nas oda zla i ne dopusti da naš rod izgine." 

Bog se smilovao mišu, ali nije mogao samo tako uništiti mačka, koji je samo tako radio, i pošteno i dobro, svoj posao, te je, mora se i to reći, preko reda, pretvorio Miju u mačka, pa neka bolji od njih pobijedi: Preživljavanje najsposobnijih!

Mijo je, osokoljen novom snagom, shvativši je kao znak da je Bog na njegovoj strani, dobio mačka. I postao glavna faca livadice. 

Uskoro se priča ponovila, lokalni pas je stao napadati mačke, te je Bog Miju sad pretvorio u psa. Psa u vuka. Vuka u lava. I dešavalo bi se to pretvaranje tko zna koliko dugo, da Miji, sad u tijelu lava, nije palo na pamet da je lav, kralj džungle, i da mu kao takvome nitko ne može ništa. 

Nitko, osim Boga. 

Pravom kralju ne bi, ali malom mišu koji misli da je kralj, jeste palo na pamet da ubije Boga, budući da jedino bog zna kako se je uspentrao do svoje pozicije, i kao takav da je jedina, realna opasnost. 

Bog je i to znao, naime, da ga miš namjerava ubiti, niti ne misleći da ubojstvom boga, on prestaje biti iti mali miš. Vraća se u točku. Više-manje sve što se ikad ticalo tog stvora. 

Viiiišššš, taj prokleti miš! 

Ovom je pričom, meni bila objašnjena moć molitve. Išla je uz upozorenje: Pazi kada nekoga nešto moliš, moglo bi se ostvariti! 

Sama biraš svoga boga, kad su u pitanju sitnice. U položaj boga stavljaš onoga koji to nije, to je prva zamka. Bilo da moljakaš da ti se kupi nešto što tog trena misliš da želiš ili trebaš, ili da pristaneš na ucjenu tipa "ako ti meni ovo, ja ću tebi ono". Sve uvijek ide u dva smjera. 

Svaka riječ koju izgovoriš se čuje i računa. Čak i kada misliš da ne čuje nitko. Uvijek netko čuje. Čak i kada ne razumije. Kao u igri gluhog telefona, prenijet će nekome, i to vrlo vjerojatno neće biti ono što se stvarno reklo. Čak i kada su zvukovi i riječi točno prenesene, može biti drugačiji kontekst, drugačija atmosfera, drugačije vrijeme ili moda. Neki mogu i šutnju tumačiti slikovito, rječito. To je druga zamka. 

Izgled vara. Ono što se na van čini veliko i jako, možda u sredini sebe drhtureći cvili. Ono što drhtureći cvili, jednako je vrijedno pažnje. Uz pravo vodstvo, ili ako se jednostavno pusti na miru da se malo snađe, može postati nešto i divljenja vrijedno. Ako mu preko reda, pogotovo ako sam ne traži, pokušavaš pomoći, čak kad i naraste, bit će nekoristan. Uzaludan posao, u oba dva slučaja. Staviti sebe u položaj boga, koliko god privlačno da se činilo, to nikada nije. To je treća zamka. 

Ono što se dogodi tebi, pogađa sve što se na tebe odnosi. Ono što mijenja tebe, mijenja i tvoju okolinu. Najviše zbog toga oprezna budi, što, kako i koga moliš. 

No, ova priča i ne mora doć s ovakvim upozorenjem: može ju se ispričati s čisto znanstveničke strane, možete njome djeci ili odraslima koji za nju još nisu čuli, objasniti, brzinski, teoriju evolucije! Iz ničega ništa. Sve se mijenja, ništa ne propada. Mislim da baš i jest na ovaj način, ovakvom sličnom pričom i pobijana dogma o božjoj intervenciji u stvaranju svijeta: Nije moguće da je sve stvoreno u kratkom roku od jednoga radnog tjedna, i nije istina da je čovjek postao od majmuna. Postao je, očito, od vu… ovaj... lava. 

Oni neduhoviti, oni kojima nedostaje mašte mogu slobodno prigovarati da vukovi i lavovi nikada nisu boravili na istim prostranstvima, i uzimati baš to kao dokaz da nam priča nema znanstvenu podlogu. Ostavimo namjerno tu "grešku". Što je više različitih mišljenja, čitanja, tumačenja i škola, to je veća vjerojatnost da će više ljudi čuti našu teoriju, i doći do onih koji će ju moći razumjeti tako kako im je dana. 

Duhovita i kraća verzija, koju se još može čuti, ima nešto drugačiji kraj, koji čini bitnu razliku:

 Čarobnjaku, koji je Miju pretvorio u lava, požalile su se ptice kojima je strašno išlo na živce kako se ovaj hvali da je kralj džungle i misli da mu to daje za pravo da krade i razbija, pa su izmolile za slona kljovaša, neka ga nauči pameti. Slon je spazivši Miju podigao surlom, zavitlao po zraku i par puta jako njime tresnuo o tlo: "Ajde, reci još jedared ko ti je kralj džungle?". 

- Ti, ti, ti! - počeo se klanjat miš u njemu, slonu. Potajno zamišljajući kako ga čarobnjak sada pretvara u još većeg slona, od kojeg ovaj stvarni bježi glavom bez obzira. Vjera u boga i... I to je onaj famozni mit koji objašnjava velike koji se boje malih: Ne znaš ti koga on ima iza sebe da ga štiti. 

U našoj se priči, to, naravno, nije dogodilo. Kljovaša, Mijo nije preživio. Bio kralj džungle, ili to što stvarno jest. U ovoj verziji gine samo jedan on, pod golemim stopalom divovskoga slona. Zato je ova verzija popularnija: Nazad u zemlju! Lažni vođe, heroji i mudraci. A narod je nevin jer je bio zaveden? 

Sad kad znate priču, ne možete reći da ne znate slijed stvari. Bilo koji lik u bilo kojem trenu, možete bit vi. U nekom trenutku, i svaki od njih, odjednom. I žrtva i nasilnik. I bog i batina. 

Dakle, ne moljakaj, ne grupiraj se, ne kiti se tuđim perjem, ne postoji besplatan ručak, ne nosi više nego što ti treba, ne osuđuj, ne igraj se boga, ne udovoljavaj nikome, poglavito sebi. 

Sve stiže u pravo vrijeme. Sve ima svoju svrhu. Strpi se i pričekaj. Strpljenje je vrlina. 

poglavlje XXVI.

Poglavlje (26) koje govori o redu, o neredu i o uznemiravanju, bez konca i kraja. 

 

Zbog čega su svi mislili da su Jadovi i da su Gaddovi negativci, nije teško zaključiti. Zbog čega se Kristian Smileon uspio nametnuti kao osvježenje, iako je njegovo nastojanje bilo samo oko toga da sve vrati u ono isto stanje u kojem ga je i sam zatekao, već je malo teže. 

Ianova prisutnost na univerzitetu, trebala je prodrmati učmalost uvijek istih starih otkrića. Učmalost i neučinkovitost. Tražio se novi, drugačiji pristup, koji bi možda doveo do novih, drugačijih zaključaka. 

Iako je poznato da različiti putovi mogu voditi do iste provalije, postojala je ljepota u nadi koju pruža putovanje. 

Ianov neobičan i pomalo zastrašujuć izgled, obećavao je novine. Tome su se makar, svi nadali. 

Odabrali su, umjesto da ga se boje, jer strah nije ugodno čuvstvo, i umjesto da ga ismijavaju, jer to radi njegova porijekla nije bilo mudro, odabrali su ga slijediti. Slijediti, toliko revno, da mu nisu dopuštali da diše, da su mislili umjesto njega, da su mu pripisivali osobine, koje i jesu ali više nisu imale dodira s onim što se stvarno moglo, što je stvarno bilo. 

Unio je nered, bez ikakve sumnje. Kaos, iz kojeg bi možda i izletjelo nešto konstruktivno, da u blizini nije uvijek bio lik Smileona, koji je u najboljoj namjeri, čistio mladićevo častno ime i prezime. 

Bez obzira na to što je ovaj imao anđele, poslane od strane oca obitelji, da paze na ugled porodice. 

Bez sumnje, Smileon je, na neki čudan način, stavljao sebe za razinu, ili nekoliko njih, iznad Iana Gadda, a ovaj se nije bunio. 

Bez ikakve kritike, prihvaćao je sve tako kako je dolazilo. I to je bilo strašno iritantno. 

Kad god bi se učinilo da bi nešto moglo propupati, Smileon bi, uz osmijeh, ili bučno cerekanje, sve sravnio opet sa zemljom. Pustio tihi glas o tome kako je mladi Gadd krajnje nesposoban i kako bi, da mu nije njega, odnosno njegova oca, bio odavno umrao od gladi. 

Što možda i ne bi bila laž. Kad ne bismo znali, da Ian Gadd nije živio od novca, od ugleda, ni od praznih priča. 

Isto je bilo s Yagodom. Gdje god bi se pojavila, njena je pojava izazivala nemir. Kad god se ne bi pojavila, njena je odsutnost izazivala nemir. Što god da bi rekla, njene bi riječi izazivale nemir. Kada je šutjela, njena je šutnja ostajala kao znak. 

Smileon se trudio da on bude taj koji će tumačiti njezinu šutnju. Opravdavati njene izostanke. Praviti joj društvo, pogotovo onda kad ga ne traži. Ili makar ostavljati pred drugima takav dojam. 

Činjenicu da je bivao viđan u njezinoj blizini, koristio je kao dokaz njihovog pravog i čvrstog prijateljstva. 

Jedini on ju je znao u dušu. 

Jedini on, i nitko drugi. 

Ni majka, ni otac, ni jedna od njenih sestara. Ni njezin zaručnik. Kojeg je mrzila, ali kojeg je morala šutke prihvatiti, zbog obećanja. Davnog obećanja, koje je sklopljeno među te dvije obitelji. Zbog dane riječi. Obaveze. 

Potrudio se da svatko, da svi saznaju, doznaju i kao istinu prihvate, da je on jedini on, njena prava ljubav. Ona da je već bila njegova. I njegova će samo ostati i biti. 

Potrudio se da ju svi mrze i da je se gade, zbog kukavištva, i zbog licemjerja. Tako da je može braniti, od sebe samog, sebe same. 

Povučena i tiha, kakva je bila, ostavljala je dojam ohole, bez pravoga pokrića. Bez pravoga, jer ipak je imala nekakvo ime, i nekakav status. 

Kako se svatko u životu, barem jednom mogao uvjeriti: kad netko biva dugo, i nemilosrdno olajavan, s vremenom mržnja prema njemu postane sažaljenje. Ali gađenje prema onome tko prenosi taj glas, ostaje vječno. 

Onaj koji prenosi glas, ma kakav da taj bio, također se zove anđeo. Smileonu je to bilo dovoljno. 

Veranje po ljestvicama, bilo je njegova životna svrha. Nebitno je gdje će ga to odvesti. Bitna je bila radnja. 

Dok je mislio da "stvara život", zatirao ga je. 

Dok je mislio da "čisti", pravio je nered. 

Dok je mislio da Ian i Yagoda unose nemir, oni su to i činili: zapravo su protresali staro platno, da bi se moglo bolje vidjeti, gdje je poderano, i kakva bi potka bolje podržala osnovu. 

Ako vam se ovakva usporedba čini poštenom. 

I jedni i drugi, radili su iste stvari, čak su i pristupi bili isti, ali ipak je razlika bila pregolema. 

Djeluje dosta zbunjujuće: kako uopće znati, tko je u ovoj priči pozitivac, tko je pravi anđeo od pravog boga, i tko je uopće taj "pravi" bog? 

Ne znam. Niti mogu znati. 

Stoga se ravnam prema onoj, ako je neugodno i ako zaudara, ako zadaje bol i ako se bez pitanja i dozvole nameće, tad bježi što dalje. Što dalje! Što brže! 

Ne bori se, ne svađaj se, ništa nikom ne dokazuj. 

Sve ostalo će slijediti, samo od sebe. 

Nevolja je u tom, što nevolja slijedi. 

Ovaj koji se bez pitanja i dozvole nameće, jednako će tako bez pitanja i bez dozvole slijediti, čak misleći da je tvoj bijeg poziv da te lovi. 

Ne kaže se uzalud, da je glupost opasnija od zlobe. 

I u tom je sva nesreća ljudskog roda. 

Najgore je biti nesvjestan svojeg jada. 

Ni Jadovi, ni Gaddovi to nisu bili posve. Ta i sama imena dovoljno govore! 

Zato su i poslani ovo dvoje, da jad i da gad izvuku na vidjelo, da ga izmore, da što prije potroši baterije i pusti sve na miru. U svom miru. 

A sa mirom će doći i red. 

Ili bolje reći, iz novog kaosa. 

 

I to je to. 

Kraj priče, bez kraja.