pomor mobitela

Sama za to nisam mogla čuti, jer ne sudjelujem u takvom tipu veselja od malena, ne zbog toga što mi vjera brani ili što imam drugačija uvjerenja, nego prosto mrsko mi je na to trošiti ovaj preostatak prirodnih resursa koji su mi po rođenju dani. Jedine te još smijem potrošiti prije nego što se uvrstim u većinu izjelica budućnosti naše djece. Golema je razlika između štedljivosti i škrtosti, ali premali je broj vidi i razumije. Kratka ću biti i jasna, dakle, ne škrtarim, štedim se. 

Budući je takav trend te se svijet razbacuje onime što nema i što nasušno nedostaje, samo da netko ne bi pomislio da su oni ona jadna sirotinja za koju se skuplja sitniš i otvaraju second hand dućani, i robe i spize, to me informacija o kojoj sav poznati svijet bruji nije mimoišla. I ne, ne radi se o pjesmi nepoznatih autora, ali o ponavljanju bliže historije, zasigurno da. 

Jer, sjećam se dobro, a mogli bi se i vi, kad se ono krajem prošlog milenija izrugivalo bilo nemilosrdno sa svjetskim ljudima koji su bili viđani i po našim malenim sredinama s mobitelima zalijepljenim na ušesima, kako viču "Alo, alo!!". Zvali smo ih hercegovci, a smetale su nam, od drugih asesoara, i njihove bile bičve. Stvar je u naglasku, a ne u riječima i pridodanim značenjima, ni tumačenjima. Ta učili smo na satovima materinjih i o sinonimima i o homonimima, o metaforama i o alegorijama, o frazama i o frazemima, kad ono - ništa. 

Glupi se ljudi boje onih koje proglase pametnima samo zbog stalne opasnosti da se njih same prozre od njih samih. 

Prepoznati pa priznati vlastitu vrijednost čini se kao sramotna rabota, a zapravo je najzahtjevnija, najteža pa po toj logici i slijedu i najvrjednija, što ne? Kad bi se plaćala u novcu, makar samo za zalaganje, možda bi jednog dana svijet vidio više prosvijetljenih ljudskih pojedinaca. 

Ali nu! 

Na informaciju obećanu na početku priče: 

Karnevalska povorka godine gospodnje dvije tisuće dvadeset i šeste, pronašla je krivim za sva nedjela svjetska osobu sa mobitelom i kao takvu spalila ili potopila za kaznu. Ponovit ću, nisam lično bila, vidjela ni čula, ni čitala čak smrtnu presudu i osudu, ne zato što mi brani vjera sudjelovati u linčevanju bilo kojeg tipa, pogotovo ovakvog koji ajd' možda nesvjesno u što čisto sumnjam oživljava bolna sjećanja na vremena kad su živi mrtvaci spaljivali žive ljude, vješali, mučili, sakatili, vezivali mlinsko kamenje oko vratova, rastezali na kotačima, dok ne priznaju svojim mučiteljima da su oni bog. I to sve proglašavali veseljem i šalom, kad im pravo i pravda ne bi uspijevali proć kao pogodne riječi, u onom trenu kad su se zbrajali poeni. 

Ovi najnoviji su rekli, navodno, da oni neće spaljivat žene ni muškarce, nego stanje svijesti koje ih tjera da pobjegnu u neku svoju paralelnu stvarnost, a prokleti aparati im to i omoguće, dakle, neka gore mobiteli. Ne ljudi koji ih koriste, nego alat kojim se koriste. 

Jednom su se tako spaljivale i knjige i knjižnice, ne vidim nikakvu razliku, a vi? 

Danas je i jednih i drugih više nego ikad, i svi kao nešto pišu, pokušavaju. Vidite li o čemu govorim? 

Jednom su se tako bunili i kontra traktora, a za pretpostavit je da su se i krampa. Danas svako seosko domaćinstvo ima barem frezu. 

Tako s telefonom, tako s internetom. Isto tako za dva dana s humanoidnim robotima i uopće artificijelnim bilo čime. Rukama, noktima, mozgom. 

A što sa onim ljudima koji ne mogu komunicirati drugačije sa stvarnim svijetom, jer nemaju sami ispravne glasnice, ili uši ili oči. Koji ne mogu sekund trknuti u dućan jer nemaju noge ili su prosto neprihvatljiva izgleda da nitko neće da im proda svoje bilo što. Da ih pustimo da umru i u vašoj jednoj i jedinoj dragocjenoj stvarnosti koja ne prihvaća da tih, jednako dragocjenih ali drugih jer su stvarnosti drugih nekih ljudi, može biti još. Za stvarno, i ne kao u sf filmovima? 

Ili što da imate nekog vama dragog na suprotnoj strani svijeta, biste li mogli u ovako brzom svijetu čekati dva tri mjeseca ili godine da vam javi da misli na vas, ili prosto da je živ i zdrav? 

I smije li i moj dan trajati dvajsčetri sata, mogu li za to vrijeme pojesti nešto a da vi o tome ne naslutite, i smijem li izuti cipele kad idem spavati, ili to ne postoji i ne smije postojati, pače zabranjeno joj je jer se ne uklapa u nečiju javno zabilježenu kao jedinu stvarnost koja proglašava sve druge paralelnim. 

Kad zatvorim oči, vas jednostavno nema. Jesam li ja luda? Eto tako meni zvuči to što mi sad govorite: odbaci ili baci svoj smartfon. & Internet je najveće zlo današnjice. 

Baš ko što je izum parnog stroja bio jednom davno, a tek izum tiskarskoga stroja: evo što piše u svetim spisima, pismima, evo vam božja riječ. Naučili smo vas slova velika i mala, i strane jezike, sad se samo imate potrudit da to znanje iskoristite. Uzmi i čitaj! 

Najveće zlo, ma naravno. 

Ono krajem prošlog milenija, koje vam spomenuh na početku priče, kad su se prosvijetljeni rugali zamrčenima, - uvijek ta prokleta borba između sela i grada u kojoj ovi gradski ljudi izruguju bolje od sebe na temelju imanja ili mjesta stanovanja, e da im je stvarno tako dobro kako se hvališu bi li trebali to svima nabijati na nos i na koji način - zbog imanja mobitela i zbog javnog korištenja, pa kad su naše cure, - uvijek cure prve prihvate i prepoznaju bolji trend, a tko zna možda baš zbog ovakvo ovog spomenutog izazivanja pažnje, na isti način i same padaju žrtvama istih nadahnuća; gradski vas momci naime izruguju na račun izgleda, imena, imanja i interesa pa kad bilo kako reagirate kažu da se šale a na vama je samo da "shvatite šalu" i strmoglavite se u njihov zaštitnički zagrljaj dokazujući time koliko ste pametna - pokupovale za sebe iste takve aparate, a naši momci se prepali da su tuđincima dale i ono što njima po pravu prvenstva pripada, zahvatila je bila naš grad čudna epidemija, i ne govorim vam sada ni o kakvoj gripi ni o stranjskim virusima. Vrlo je manualno sve bilo od početka, naime, naši bi junaci uzimali curama iz ruku aparate, uz njihove pristanke naravno, drugačije ne može, za pristojnost se jesmo izborile, ali samo toliko i tako i zato što su i divljaci uvidjeli da će potrošit manje snage za ostvariti isti efekt: 

- Nu daj da vidim kakvi ti je. Nu je, ne bi prijatelju dala, kakva si. 

Djelo zaprati riječ, a ne obrnuto, u tome je obraćenje. 

U prošlosti bi uzeli pa bi se pravdali, sad su i sami vidjeli da je bolje prije pitat dok istovremeno ili s minimalnim zakašnjenjem već svoju namisao i ostvaruješ. Ona se niti ne snađe, a kamoli okrene, kad buć, mobitel joj zaplivao, u moru, rijeci, kanaliću, šahti, već ovisi o mjestu i prilici. Neki puta, često puta jednostavno na betonu, asfaltu ili starinskom regalu što je "pokojni oni ručno rezbarija bija". 

Kvrc plastika, a u ono šta prenosi signal ionako niko ne vjeruje. Da postoji uopće, ko bog. To ona, oni izmišljaju samo, prave se da znaju, a zapravo samo imaju, i u ruku sebi viču "Alo! Alo!", pa nek se svit misli. Šta je i kako je to sve. moguće. 

Bogu nije ništa nemoguće.

Odmotava se radnja uvijek ista na uvijek isti način s uvijek istim rezultatima. Ako me dobro pratite, od telećeg svitka, preko kartonskoga, evo sad plastičnog, staklenog, ili od čega god da vam je izrađeno preferirano kućište vašeg osobnog i personalnog paralelnog svijeta i života. Koji ste si sami uspjeli izradit jedino zato što još niste naišli u njemu na smetnje ovakvog fizičkoga tipa. Da bagova nema, ima ih, naravno, ali samo pogledajte pa recite pošteno, ljudi koji ih tamane, tamane li ih na vašu štetu ili radost i korist? Meni je to dosta. 

Otuđenje? Od koga i čega? Od ovih koji bi se nastaviti htjeli nametati svima kao jedina stvarnost i mogućnost? Ovako je barem ponuđeno svima jednako i isto, pa neka svatko koristi sebi na korist ili kako već može. Da nije zabavno, ne bi bilo popularno. A da nije korisno, ne bi se ni izmišljalo. to je tako jednostavno. 

I sad, te budale, i uz vlastito iskustvo olakšavanja poslova i problema kojima su se zaokupljali u nadi ili želji da dokazuju nekome svoju neizbježnost, dragocjenost i neophodnost, pa da s tom novom spoznajom o ušteđenoj snazi i energiji, već spominjanim prirodnim resursima, naprave nešto korisno i novo, i dokažu da žele za stvarno postat ljudi, a ne se samo pretvarat da se trude to postati, oni radije idu u lov na alatke koje olakšavaju svima živote, jer su oni ipak civilizirani gradski ljudi koji ne pale na lomačama ni muškarce ni žene. Nego stanje svijesti. 

Lakše je smisliti teoriju, nego pokrenuti novu praksu. Za trend je druga stvar. Loša reklama ne postoji. 

kostur

prvih 500 

Ne radi se ni o kakvom “Izazovu!”, jednostavno, ideju mi je dao kolega koji piše blog o pisanju romana. Učitelj je, ali želi biti pisac. Pisca čini pisanje, a ne honorari, stoga piše, svaki dan minimalno 500 riječi, kao da trči maraton na kratke staze. Posao je to, a ne terapija. Zato mi se dopada. Iako ne skriva “velika očekivanja”.

Sama ne znam je li ovo potreba da nečime zabavim um ili ruke, ili da opravdam postojanje. Ili svrha mog postojanja. Znam da ništa stvarno ne znam i želim pisati o tome. Iako imam likove koje treba provesti kroz radnju. Iako sam započela već dosta ovakvih projekata (dobro, ne baš dosta, ali pisalo se, nije da nije). Iako ovaj novi i nije tako nov. Jedino što stvarno znam jest da nemam stvarno puno tog za reći. Za stvarno.

A word broji riječi.

No, dosta s uvodom. Roman je o sljepoći, koja to nije. Idilični krajolik, ruže, nebo, rijeka, rascvjetala stabla, voće i povrće iz obiteljskog, prirodnog uzgoja. Svaka obitelj ima jednog člana koji je fizički, medicinski, legalno (kako hoćete) slijep. Od rođenja, ili zbog kakve nezgode. Na tragu nečeg što sam pročitala u nekom prijevodu Cicerona (ovog momenta se ne mogu sjetiti naslova djela), o činjenici da je svaka bolja obitelj imala u vlasništvu svojeg privatnog “slijepca”, “homera”, vjerojatno učenog roba, koji je imao ulogu nepristranog, a sveznajućeg pripovjedača. Koji je morao biti dobro obrazovan, strpljiv i vješt u stvarima za koje ljudi od svijeta nemaju strpljenja ni vještine. Pretpostavljam da se radilo o dosadnim, činovničkim, zbrajalačkim i nabrajajućim stvarima. Kao što je vođenje knjigovodstva ili bajanje krunice. Ili klimanje glavom na svaku dosadnu stvar koju se može čuti, ali da ju stvarno i čuju i slušaju, jer “nikad ne znaš za što i to može jednom trebat”.

Stanovnici ovog našeg, idiličnog sela, žive mirnim i ispunjenim (bogom) životima, sve do rođenja nečega kao sedme kćeri sedme kćeri, koju se čekalo kao znak početka kraja, ili nečega o čemu nitko zapravo ne zna ništa, ali legenda, priča je postojala, a znak tog nečeg neizrečenog se prešutno iščekivao, kod nekih sa velikim strahom, jer se možda radi o kraju vremena u smislu smaka svijeta kakav znamo, pod uvjetom da je ovaj svijet “raj”, a kod drugih s velikom nadom, jer se možda radi o kraju vremena u smislu ponavljanja uvijek istog i početak nečega što iz pozicije u kojoj jesmo, ne možemo ni zamisliti. A novo, nikako ne može biti loše.

Istog dana kad je rođena ta djevojčica, u do tad idiličan krajolik, stiže obitelj koja nema “obiteljskog slijepca”, koja čak nema pojam o tom, što bi to moglo biti, koja prezire “invalide”, i uopće ima svoja mjerila za sve. Nametljivi su i glasni. Dopadljivi. Siju strah pod krinkom dobrih namjera. Uskoro se, malo po malo, okolina koja je pripadala svima bez razlike, počinje parcelizirati, popisivati i dodjeljivati na korištenje, Malo po malo trava biva proglašena korovom i zalivena betonom. Prirodne zelene ograde, zamjenjuju one od kovanog željeza koje su novi statusni simbol, znak bogatstva, moći i uspjeha. Video nadzor, kanim prikazati samo iz razloga da čitatelju dam do znanja da se radnja zbiva u ovo današnje moderno doba, ili čak još modernije od današnjeg, iako je sama ideja, jezik i priča, starinska, ili stara.

Djevojčica je rođena potpuno slijepa. Srebrnih očiju i tamne kose. Na čelu ima birthmark (pravilan crveni krug, koji seoske žene zovu trešnjicom, i tako ju zovu kroz cijelu radnju). Iako potpuno bespomoćna u materijalnom svijetu, jako je omiljena i pažena, baš svi se otimaju za njenu naklonost, iako malo njih zaista može primijetiti ako im zaista posvećuje pažnju, i da li ih uopće primjećuje. Podrazumijeva se da je svjesna svega, jer je čarobno dijete. I podrazumijeva se da se na nju ne može utjecati. Jednostavno je tako kako je. Ona je znak ili dar, ona je konstanta. Ona je mjesto na koje ćete se vratiti kad zalutate, bilo u radnjama ili u mislima, pa od tog sigurnog i stalnog i mirnog mjesta početi sve opet ispočetka.

Obitelj u kojoj je rođena, otac, majka, sestre (nekoliko njih, još nisam odredila koliko, jedino znam da je otac jedini muškarac), svi su oštećena vida. Što je u jednu ruku dobro, koliko god da je nezgodno za preživljavanje. Gladuje se, iako se ima hrane. Hladno je, iako ima i odjeće i obuće i pokrivača i grijalica za grijanje. Jednostavne stvari kao: pronaći sitno dugme koje treba pritisnuti da se pokrene proces grijanja (ili hlađenja) prostorije, su nemoguća misija. Jednostavne stvari kao: sjetiti se da joj se stavi komadić kruha u ruku, ako ne već u usta, jer je prestara da bi ju se hranilo kao dojenče, su svakodnevna pojava. Da sve bude još smješnije (ili gore), očekuju od nje da se ponaša kao bilo koja od njenih sestara, bilo koja od njenih vršnjakinja, bilo koja od ženskih likova koji se mogu vidjeti na televiziji, iako svi vide, znaju i razumiju da ona to neće moći. Dapače, uvijek se nađe neki lik koji zlurado ili dobronamjerno napomene kako “Ništa, ništa. Nikad ništa neće moći.”

Dok stasa do puberteta, najpopularnija je djevojka usprkos svemu. Mi doznajemo da njena majka namjerno izazivajući sažaljenje zapravo prosi njenu poziciju u društvu. Njene ocjene. Njene pohvalnice. Njene udvarače. Ona to ne zna. Ona osjeća samo strašnu, jedva izdržljivu bol. Osjeća nešto poput ljubomore, gađenja i mržnje. Sve to je stvarno. To je stvarna mržnja i ljubomora na činjenicu da osoba koja nema nikakvih društvenih vještina, ipak uspješno kormilari društvom. To je osjećaj koji njena pojava izaziva i ona taj osjećaj percipira kao svoj vlastiti. Ona zna da je predviđena za drugačije stvari. I zna da ju kotao u koji ju je ubacila majka, samo odvraća od onoga zbog čega je stvarno zanimljiva ljudima. Da li i potrebna, to još nisam odlučila.

Na planu koji ona razumije, odvija se stalna borba između ovih koji ne žele “kraj vremena koje poznaju” i onih koji ga priželjkuju. Ona nije ta koja išta odlučuje, ali nitko zapravo niti je zna čega je ona znak, niti kakav je dar koji nosi, jedino ju žele imati na svojoj strani.

Udaja je najsigurniji i najbezbolniji način “ratovanja”.

I tu u priču ulazi ova doseljenička, materijalistička obitelj koja ništa od svega toga niti zna niti razumije, ali osjeća natjecanje, u kojem mora! pobijediti.  

do ovdje i dalje ne

Ja to gledam prema koži. 

Postoje prirodni otvori ili prolazi ili vrata. Neka imaju kapke, neka su labirinti, neka tuneli. Neki imaju zasune. Nekad se otvaraju sami od sebe, nekad pomoću čarobnih riječi, mamilica i trikova. Neka vas puste unutra i ne daju vam van sve do sljedećeg sličnog takvog otvora ali lociranom na skroz suprotnoj ili neočekivanoj strani svijeta. Negdje vam je dopušteno samo da povirite prije nego vas izbace van s okusom gorčine. Nekad vam za nešto smiješaju ili smisle poklon iznenađenje, koje će obradovati mnoge ili unesrećiti nekoga od onih koji sa svime tim nisu nikad imali ništa. Ni željeli ni htjeli ni planirali, ali eto, sudbina je tako htjela i dogodilo se, da im je takva kocka pala pa ste im - prokleta profesija. Koju mrze, ali rade radi uvjerenja da će im podići vrijednost, promijeniti na bolje položaj u svijetu. 

Samo ako netko proba mimo tih vrata, prolaza, neprohodnih staza ali postojećih staza, ponavljati iste te korake, može se govoriti o sigurnoj grešci, zlobi ili krajnjem sljepilu, a baš to svi rade, jedni drugima i na tuđi račun, i to zovu postignućem, najnovijim, najmodernijim, nikad prije nije bilo i nitko se dotada prije njih nije toga sjetio. A civilizacije su na toj točci odvajkada propadale. Jedini sigurno pogrešan put. 

To je ta granica. Taj komad zemlje koju svatko za se čuva. 

 

bez otpora

Kad uhvatim sebe da ponavljam njene role i parole, pa kad me spopadne bijes zašto sebi to dopuštam, ili strah da se ne pretvorim u to u što ne želim da se pretvaram, šištavi mi jedva čujni glas poput zujanja iz klima uređaja, nestrpljivo i autoritativno šapne: 

- Dont resist. If you resist, it persists. 

Što se više buniš i opireš, to će ono što sad vidiš ili misliš da vidiš i osjećaš samo postajati jače, češće, čišće i upornije. 

Svijetu je do svađe, do borbe, do bilo kakvog nadmetanja, a pošto je njih više i pošto je ta stazica bolje utabana, vjerojatnost da će te povući za sobom je poprilično izvjesna, sigurna i neizbježna. Prije nego te povuku za sobom, uzmi bar trenutak vremena da se upitaš, želiš li poći tim putem, dakle onim i onakvim kakvim su se kretale sve te jadne žene prije tebe i za koje sto posto znaš kako su i kakve su skončavajući ispropadale, a zajedno s njima i čitave grane, debla i korijenje. Koje bi, da nisu birale što i kako jesu, još i sada stajale čitave i zdrave. Panj, barem panj. 

Neugodan ton i osjećaj koji ga prati, nisu takvi zato da nas sve zastraše i nagnaju što dalje od sebe, trk, brže bolje u suprotnom smjeru, nego zato da podsjete, jer već smo tisuću puta hodale tim putem, i prao nam se mozak u vezi krivaca, nježnim glasovima, popraćenim mekim toplim milovanjem, mednim poljupcima. Oni govore Volim te, istim, potpuno istim tonom glasa i s potpuno istim izrazima lica, kao kad vam sipaju uvrede i kletve i klevete, zato se čini da su pošteni: Uvijek isto lice, uvijek isti zvuk, uvijek sve isto, bez promjena, očekivano, pa mislite da ćete drugi put bit na sigurnom tlu u sigurnoj poziciji i da ćete znat što vas čeka i kako s time dalje, kako izaći na kraj s krajnjom prevarom. Vi koja ste uvijek druga. drugačija. Prilagodljiva i zato dragocjena. Jer okolnosti nisu uvijek iste. Prilagodba je potrebna. Prijeka potreba. Zato vas se drže ko pijanci plota, zato ne puštaju, ne popuštaju i nemilosrdno vas love. 

+++

Pravi se mrtva neko vrijeme, možda mu dosadi čekanje pa ode, prebaci se na nešto novo što izgleda ko obećanje vječnoga života. 

I čineći tu jednu i jedinu stvar, koristeći taj jedini metak koji smiješ iskoristiti u svoju obranu, sjeti se one iz akcijskih filmova, ili sa prosvjeda o kojima si mogla samo čitati na portalima koji prenose taj tip upozorenja: ako imaš uza sebe pištolj, budi spremna da će opaliti i da će se metak vrlo vjerojatno obiti o glavu onoga tko ga je i spucao. Budi spremna umrijeti. Ili u još goroj varijanti, preuzeti odgovornost za vlastito djelo. Ako njim usmrtiš nekog, bilo koga, ikog, koga nisi htjela. 

Pravi se mrtva do pogodnog momenta. Ali uvijek spremna na to da pretvarajući se tako, možda dočekaš i stvarnu smrt. 

Zato granice moraju postojati, ako želiš život. 

Do ovdje, i dalje ne. 

+++

ne opiri se

Dont resist! - rekao je. Pretpostavljam da je baš to savjet, primjedba, uputstvo za život nakon, što li je to već bilo i jeste još uvijek, koji je i njoj bio dan u njezino vrijeme, da je jednom možda i imao smisla, da je dobro odradio svoj dio, poslužio svrsi, i da ga se zato, čak iako do sada ništa nije razumjela, drži kao pijan plota. 

- Puno me boli. Puno me bilo bolilo ovaj put. Sama ne znam od čega. 

- A kad si se skvrčila, stegla, stisla. Treba se opustit, pa sve prođe lakše. 

Pa sve prođe lakše. To je detalj koji se ispušta. 

Ne treba testirat snagu, boga u sebi, milost božju koja pomaže sa svoje strane, potlačenima i nebranjenima i bespomoćnima. 

A oni baš to stalno rade. Bez ikakvog osjećaja za ičije granice i ograničenja. Čak ni svoje vlastite. Tako da se ne može reći da nisu uklopljeni u "jednotu". Možda da samo malo više vole - bol? 

Sjetim se toga, svaki put kad uhvatim vlastiti mozak da me rasteže opet njenim putevima. Da stopala koja gledam ispod svoje brade, ispod prsa, bokova, koljena, imaju njene nalakirane sedefaste okrugle nokte. Pa kad me preplavi želja za prepirkom, pravom svađom, dokazivanjem bez argumenata, čak izmišljanje i dodavanje činjenica. Kad poželim skrenuti u poricanje i u prebacivanje krivice, izvrtanje tuđih i svojih izjava, mijenjanje značenja riječi, iti tonom glasa. Krađa i podmetanje, zamjena stvari riječi doba dana, mjesta zločina. Kačenja oko detalja, sitnica, mrvica i tragova gumenih đonova na linoleumu koji bi trebali dokazati "hit & run" sa smrtnim ishodom koji se dogodio jednom nekom prije devetsto devedest i deve i po godina. Bilo na svim vijestima. Neriješeni zločin. Tragovi u snijegu su se otopili, ili su već zameteni, do sljedećeg proljeća do tamo puta nema. Srca gore! 

Ja znam riječi, ona praktičan dio, je li došlo vrijeme za sklapanje neke nove teorije, ili da sve zaboravimo. Neka djevojke koje će hodati ovim svijetom nakon nas, same probijaju svoje nove staze za sebe i za svoje nasljednice. 

Oko zaraslih i obraslih puteljaka, mogu samo birati hoće li upasti u moj ili njen. Koja je vjerojatnost da će poći težim putem same od sebe, da će koja uzeti svojim rukama mačetu i lomiti grane, vjerojatno zdrave, jer će od suhih starih i bolesnih prirodno zazirati, pa zaokrenuti prema privlačnijoj strani. Razbiti ono što se doima čvrsto i na svom mjestu, samo da bi nekom, možda u ovom krugu i samo samoj sebi, dokazala koliko je jaka. 

Muški princip, hvalisanja. 

Granice su postavljene radi zaštite, to svima mora bit jasno, a ne zbog neke sulude, neobjašnjene jer je neshvatljiva, zabrane ili kazne. 

Neke ih "škole" zovu svetim zazorom, stidom u pozitivnom smislu, Do ovog mjesta i dalje ne. 

Ne zato što tamo dalje, van ovoga mjesta, neka čudna opasnost vreba, pogibao ili smrtna kazna, nego više zato što sa druge strane postoji neki drugi život s drugim pravilima i svrhom, ciljem i zadatkom, koji bi, ako bi ga se prenulo, prekinulo ili naglo zamijenilo, prestao postojati, a kad taj jedan naglo, neočekivano najednom prestane, sve se mijenja. 

Možda ne nužno na gore, niti na smrt, ali prilagodba koja bi se morala podešavat uslijed toga jednog pada ili zastoja ili usporenja, bi nanijela cjelini možda nenadoknadivu štetu, kao kad se sruši zid, ili kao kad padne nadstrešnica, ili kad se ispila stablo, otvori rupa ili samo prozor koji je dugo dugo vrijeme bio zabrokvan daskama. 

Samo za to shvatiti i prihvatit treba proći čitav jedan život, pa zašto trošiti više tih života, u igri u kojoj se škrtari s bonusima. 

Njezina spremnost da se da, pokloni, ponizi u svakom trenutku, pred bilo kime, je ta snaga i mišići od kojih je sazdana. 

Trebalo mi je dosta vremena da to shvatim, prihvatim i da je u tom pratim. Ta nevjerojatna snaga koju posjeduje i razbacuje se njome. Čitavi niz loših odluka i sporost u učenju, nespremnost da dijeli, bezrezervno. Daje samo onima koji ostave dojam da će joj za nju dobro nečim platiti, i samo onima za koje se nada da će joj nečime uzvratiti. Tim nečim neimenovanim, onim nečim ni sama ne zna čim. I zato privlačnim. Tajnim obećanim. Pa kad se ta tajna obećanja i ne ostvare i ne ispune očekivanja, svrhu ili svrab želje, ostane neznanje i želja da se dozna. Bilo što. 

Bilo tko da ostavlja dojam da zna nešto drugo od onog što je njoj poznato i znano, je mogući odgovor i moguće olakšanje. 

+++

Sve ljubavne pjesme, one koje rado pjevamo, pamtimo i prenosimo, su inicijalno pisane bogu, ili nekoj od boginja, a ne zemljanim ljudima.

Nije nikakav princ od krvi i mesa spasio i izliječio ni Snjeguljicu niti Trnoružicu. Spasilo ih je vrijeme, protok ili prolaz vremena. Došlo je vrijeme da se probude u neku novu sebe i odu u neki drugi kraj, ili krajnost, u nekom drugom društvu nekog drugog tipa ljudi. I princ i patuljci su metafore, ako ne uloge u predstavi koja nikad ne prestaje. 

+++

Eto tako. 

Nema se previše puno tih staza, puteva, niti kalupa  okvira u koje upadamo i kojima se krećemo. 

Tko poteže konce? Nevidljivi lutkar, režiser s megafonom, a opet ga samo rijetki čuju. Nekad možda niti ta dva glavna glumca na kojima je kamera, očite oči očarane većine. Pa se sutradan hvale, kako često sami dodaju svoj tekst ili mig obrvama, i šefu se to svidi. 

Bitno da se šefu sviđa, onome koji dirigira. 

Eto tako. 

+++

močvarno područje

Drveće će prvo odgovoriti. Zatim će odgovoriti trava, zemlja, nebo, voda i zrak. Bića koja žive u njima i od njih. Većina ih neće imati izbora, tako su programirana. Ne mogu sama, makar ne svjesno, birati što će pojest, popit, udahnut pa izdahnut. Uzmu što im se da, što im padne u krilo ili što mogu uloviti. Dakle, milost, puka sreća, ili nasilje. 

Tako se i računaju pojedinačna zlatna i željezna doba: Zlatni žive od milosti božje, kad uhvatite dobar val, dolazi vam sve što vam treba, traži se samo vaše povjerenje. Željezni imaju vjere jedino u silu mišica, ili se pokore ili pokoravaju. Trebaju gazdu s buzdovanom, koji će ih nadzirati, ili će u protivnom sami uzeti taj buzdovan pa udarati kako im je ćeif. 

Malo po malo, zlatni su ih uspjeli uvjeriti da ih se i izdaleka može držati na nišanu, sad se oni pomalako bude, dakle, shvaćaju da to možda i nije baš tako, pa šire paniku i među inače mirnim ljudima. 

- Lagali su vas, varali su vas, oni žele da ste im sluga pokoran, oni će vas pojest za doručak ako se ne probudite. Protrljajte svoje vlastite oči! Budni budite! 

Bilo bi lijepo kad bi se već jednom prestalo sa liječenjem mirnih i tihih ljudi. Onih koji mogu sjediti mirno, bilo sami sa sobom, ili uz knjigu, nježnu muziku ili klupka svilenog konca. I kad bi se prestalo s provociranjem i ismijavanjem onih koji vole sami raditi u svom ili bilo kom vrtu, bilo da sade i vade hranu samo za sebe i svoje, bilo da samo vole uprljati ruke, ili biti na zemlji na zraku pod vedrim nebom, sa ciljem, bez cilja, gubiti vrijeme ili puniti kesu, što se to koga briga? 

Samo sjediti u šumi, u parku, pod stablom, na drvenoj klupi svejedno, bez glasnoga smijeha, bez dodavanja lopti, bez poziva i poruka s namjerom da se vadi mast onima u gradu na asfaltu praznih baterija i tako to. Za igru. 

- Da se maknem iz onog cirkusa ha ha - a onda ponesu svoj cirkus sa sobom. 

Ovaj dio grada je jednom bio periferija. A prije nego je bio periferija, bio je polje. A prije nego je postao polje, bio je močvara. To se zna jedino po nazivu kvarta. Ime, naziv je toliko star da većina sadašnjih stanovnika niti ne zna što znači, misli se da je to neka izmišljena riječ, kao Google, ili X, ako se uopće i misli o tome. 

Imena koja danas nosi većina ljudi, su izmišljena. Ili su posuđene riječi iz jezika naroda o kojima ne znaju ništa. Ili su prigodno modernizirana i modificirana imena svetaca i bogova i vladara. 

Zaista, hoće li sveti Ante prepoznati sebe u Antonelli, pa joj zato poteći u pomoć kad bude u potrebi? 

Hoće li Vladimir i Vlatka biti jednako krvožedni kao i grof Vlad Drakula, ili su oni dobili imena po nekome miroljubivijem slavenskom bogu? Ili suvremenijem, možda? 

Ali, vratimo se temi, a tema je temelj: 

Mislim da povijest ovoga grada počinje strahom, a ne potrebom da se ubrza zrenje stanovnika. 

Dakle, ljudi su se skupili ovdje ili bježeći pred kime, ili potjerani s mjesta na kojem su boravili do tad, s namjerom da im se zamete trag u živome blatu, a oni su eto uspjeli preživjeti, i još na tom blatu sagraditi kuće. 

Baš biblijski: ono što je vaš neprijatelj smatrao sramotom, vama će postati izvor života. Pa kad vidi vaš neprijatelj da se zlo u koje vas je htio izgurati, vaš bog vama okrenuo na dobro, pohitat će za vama. Oni će se okrenuti za vama, ali se vi ne smijete okrenuti za njima. Inače... 

Malo po malo, kako se pokazalo, močvare su obilovale hranom, bile to ribe ili žabe ili vodene zmije ili ptice, polje se pokazalo plodnim za uzgoj hrane, od trske i šiba se moglo sviti gnijezdo, ma bila to kolibica, sojenica ili dvor, košare za čuvanje stvari, kola za prijevoz, a crno blato je bilo za lijek. 

Znalo se u kojem dijelu je bolje loviti žabe, a gdje se, kad i koliko skupljaju jaja. Koja je trska dovoljno meka za košarice, a koja dovoljno čvrsta za krovišta. I na kojim se mjestima mogu brati samonikle jestive biljke i bobice. 

I to su i danas nazivi kvartova. 

Pisana povijest zna za neprijateljstva među njima. Ono što je nepisano, a moralo je postojati prije, inače ne bi bilo govora o postanku grada, početna sloga. 

Jedan čovjek može biti nadaren za dosta različitih stvari. I teoretski i praktično, moguće je da jedna te ista osoba bude vješta i u gradnji kuća i mostova, i u kuhanju objeda i otrova, i uopće u svemu što tvori svakodnevicu, a na kraju i u pripovijedanju, skladanju i dijeljenju zadataka, da se posao brže svrši. 

Tako postaje linijska proizvodnja. Netko je stvarno nadaren za udaranje, netko drugi za miješanje. Netko dobije za zadatak udarati, netko drugi miješati, nema se tu neke filozofije. 

A onda, kako to već među ljudima biva, ovaj koji udara, htio bi miješati, možda mu se čini da je to lakše, možda profinjenije, a možda mu je netko napunio glavu: 

- Varaju te, prave te budalom, vidi kako su onome drugom zgodili, pravi se gospodin, a ti buzdo, tucaj kamen! Kad ćeš više oči otvorit?! Poslušaj ti mene... 

Pa su se tako, malo po malo, popeli svak na svoj brežuljak, i prvotno gađali blatom pa kamenjem, pa opasali zidovima i jarcima, i još stavili tešku artiljeriju na okna. 

Neka se zna! U koga je bolji kupus, jaja, žabe, štogod treba. Ili, ima i u nas kupusa, jaja, žaba, štogod treba. 

Jedni skupljaju i ne daju, a drugi se pretvaraju da im ne treba. 

Malo po malo, i ta je močvara presušila, istjerani su zaboravili da su i sami bili istjerani, pa su započeli novu čistku, sami među sobom i među svojima, umjesto dijeljenja milosti. 

Možda su birali dobro, jer su i ovi koji su dijelili milostinju, sebi udijelili ulogu boga. Strovalivši se u podnožje s odgodom, ali s veće visine. Pad im je bio teži. 

Današnji se stanovnici srame svojih blatnih početaka. Negiranje još nije sasvim prešlo u zaborav. 

S ovog mjesta moram reći da se više bojim njihovih potomaka, jer u starijih je još nekakvoga sjećanja na istinu iza svih izrečenih laži. A mladi će na tim lažima graditi bez provjere, bez pogovora, bez uzdanja. Čak i kada vide da nešto ne štima, da temelji nisu dobri, neznajući gdje da traže, odakle da počnu, i da li da nastave, neće imati koga pitati, neće znati što čitati, jer je toliko gluposti već zapisano i ovjereno kao istinito. 

Spomenuh negiranje, na što se misli? 

Tamo gdje je danas gradska bolnica, nekoć je bilo ljekovito crno blato. Ljudi su dolazili zbog tog crnog zlata, ne zbog zgrade ili zbog čovjeka koji ju je sagradio ili onog koji se u njoj zaposlio. Razumijete? 

Danas, ne da nema blata, od betona i od asfalta, ne vidi se ni obična žuta zemlja. A žuta je, kad raskopaju rupe za zabosti kakav novi stup za kakav novi zid za kakvu novu zgradu, vidi se samo tvrdi svijetlo smeđi sloj zemlje koji bi se bio pretvorio u pijesak. Na toj zemlji ništa ne bi raslo. Osim stakla i betona. 

Ali ljudi dolaze. Navodno gravitira baš toj bolnici puno nešto glava, ne samo iz ovog grada i okolnih sela, nego i iz okolnih gradova i njihovih okolica. Zbog smještaja korisnika, ne samo bolesnika, nego i pratitelja, grade se čak hoteli. Posebni za obične ljude, posebni za stručne. 

Tamo gdje je danas gradski stadion, nekoć je bila vjetrometina. Pustopašna se omladina tamo dokazivala u brzini i vještini. Bolje da se nadmeću sa vjetrom i prirodnim silama, nego da jedni drugima razbijaju glave. Razumijete? 

Danas, više manje sva tamo sagrađena zdanja zjape prazna, ne vrijede ništa, ne mogu se ni prodat za sitniš. 

Tamo gdje je danas glavna gradska šetnica, nekoć su bile toplice. Ljudi su dolazili tamo zbog tog izvora ljekovite vode. Dakle, jednom je netko primijetio da je taj izvor drugačiji od onog drugog, da je voda topla i da ima intenzivniji miris, drugačiji od onog koji bi bio dobar za piće, ali zato dobar jer olakšava i ublažava kako tjelesne boli, tako i boli malaksalog duha. 

Pošto se neobičnih stanja koja primijetimo kod drugih, svi žacamo i ustručavamo, trebalo ih je učiniti oku privlačnima, da se ne bi tko od onih pustopašnih iz straha, iz razonode ili čega drugog, bacao kamenjem po njima, reklo im se da su to gospoda, koja ima puno zlata druge vrste, da se radi o vrsti koja možda nedostaje nama, a oni su je voljni ostaviti koliko god treba, možda čak i više, ako ih se pusti. Na miru. Tih par dana. 

Izvor pitke vode je u samoj blizini. I na njemu je dignuta zgrada kazališta. I tu je sve vrvjelo, također od gospode. 

Razumijete? 

Ono što je jednom samo jedan buzdovan, snagator ili budala, mogao držati u svojoj vlasti - stane na put on jedan sa batinom da određuje tko se može napit čiste vode, a tko će se moć okupat - sad radi čitavo pleme. Koristi se lukavstvima, umjesto batine. 

Dakle, nikakav bog s neba, nikakav božji sin ili izaslanik. Vaš najbliži, susjed, brat, rod, otac, muž, prijatelj. Možda baš vi, koji sad čitate. 

Sustav je napravljen i matica postoji i zakoni su pisani da bi se divlje pripitomilo, ali oni samo dalje petljaju, umjesto da se ispetljaju, i uvlače u svoje priče ove koji bi inače živjeli svoje živote u skladu s prirodnim zakonima, glatko i u redu i po redu kako i priliči išli prema svojem zlatnom dobu. 

Pa smo ih zaposlili u sustav da ne moraju na silu uzimati da bi preživjeli, a njima i to malo. 

Pa smo im zadali obrasce prihvatljivog ponašanja da ne moraju učiti na bolniji način, a njima i to glupo učit. 

Pa smo saželi prihvatljivo u samo deset kratkih zapovijedi da ne gube svoje dragocjeno vrijeme, a oni od svake napravili filozofiju, religiju ili sprdnju. 

 

Tamo gdje su danas zgrade policije, i uopće svih gradskih uprava "na službu građanima", tlo je slično pustinjskome. 

Ako je točno, a vjerujem da jest, da su ljudi sol zemlje, dakle, začin, cvijet, ukras. Ono zadnje što neki od elemenata iz sebe izvuče na površinu. Tad smo to tlo mi. To je lice našeg stanja i imanja. 

Tamo niti oleandri ne uspijevaju. Ne cvasti, nego ni zazelenjeti se. Posive, pomodre pa umru. Dogodine opet. Čim dotaknu to tlo. 

Od mojeg doma do zgrada gradskih uprava, prijeđem, mislim, dvije ili tri te bivše močvare. Sad govorimo o širem centru grada. Onom što je nekoć bila periferija. Postoji još poneka suburbana vila u stilu secesije, dakle stopedeset, dvjesto godina stara. Na visokim prozorima su tegle sa cvijećem. U stražnjim dvorištima, sušila za rublje. Glavna kapija sad je tik do ceste. Ceste!, gradske prometnice sa četiri traka. 

Raspucali beton oko starih stabala i vjetar. U samonikloj tvrdoglavoj travi, bijele tratinčice. Sve gledaju prema suncu. Hrabro. Samo hrabro. Ja ću pjevat vašu pjesmu. To je obećanje. 

Na asfaltnim trakama izblijedjeli natpis "Škola", kao strašno upozorenje, nenadana opasnost,  ili prilika za nju. 

Uz asfaltne trake ploče s natpisima "Muzej ovaj, muzej onaj" toliko ih je i svi su u istom kraju. Ne čuju se ni glasovi djece ni pjesma ni smijeh. Nitko ne skreće u smjeru putokaza, možda ne rade tamo, možda nije sezona. A možda zato jer je - ponedjeljak. Muzealci drugačije mjere vrijeme, odkada su zauzeli prostore starih hramova, rade nedjeljama. 

Čudno je da nema znaka gdje je gradsko groblje. Velika je to parcela i isplativa je. Širi se, navodno, na istok. I svi ćemo tamo doć na koncu. 

Zadnji put kad je bilo ljudi koji su mogli vidjeti razliku između onog što je teško napraviti ali se mora jer je potrebno, i onog što je teško napraviti jer je nepravedno, ali se svejedno radi, pa to i zabilježili, bilo je baš isto ovako: 

"Divlji" su se "pripitomili", pa misleći da to svima treba, krenuli u pripitomljavalja već pitomih. 

Molim vas, ponovit ću opet, molim vas prestanite s liječenjem mirnih i tihih ljudi. 

Prestanite s popisivanjima, prebrojavanjima i provjeravanjima. Niste vi bog. Ako koga i izgubite, nikada niti nije bio vaš. I kako ćete ga i gdje tražiti? 

Sa pedeset interventnih vozila, u svakome po tri četri čovjeka? Psi tragači ili, kako ono potražni psi? tako se sad zovu? Dronovi ili bespilotne letjelice, što će vam? Da snimaju, pa tko poslije, i koliko poslije pregledava te snimke? Stotinjak obučenih i utreniranih policajaca s dugim bijelim štapovima kojima bockaju po smrznutim ledinama? Voki-toki? ili svakom po mobitel? 

Naši heroji! 

Zato ste nam, dakle, svima uzeli mjeru i otiske kažiprsta. Jer se lica, skupa s izrazima, mijenjaju, i mogu promijeniti, ne iz godine u godinu, nego iz sata u sat, minute u minutu. 

Prije nekih sto godina, tajanstvena državna policija, Herr Flickovi i Helge, za našu sigurnost i za naše dobro. Sada isto tako: 

Lijepo namazane i manikirane helge sjede za šalterima, grickaju suhe kolače iz pekarnice, srču svoje kave iz plastičnih čaša, i gledaju sve kao nije ih briga, tko sve stoji ili sjedi u čekaonicama (dvije su), procjenjuju koliko čija torbica košta, i koliko je dala za frizuru. Uspoređuju se, jedna s drugom, i sa svakom drugom ženom koja će joj doć na banak. One bi radile, a došli im ljudi! 

Grupa stranih radnika, druge boje kože, šalju ih od nemila do nedraga. Minimum zahvalnosti, jer ti će ljudi radit one poslove koje domaći ne žele jer smatraju da su iznad toga, bio bi za očekivati, ali dobiju samo prezir, ako ne i batine. 

Sagradili smo im zgrade, obukli smo ih u odijela, dali fine uredske poslove, a oni se ne mogu ni pretvarat da su ljudi. 

Zgodna mlada žena u skupom kaputu, sama sa djetetom, treći put obilazi isti šalter za istu stvar: 

- Draga moja, to što vi nama niste donijeli ovjereni dokument nije naša greška, nego vaša! 

Dvoje seniora, brat i sestra, strepe šta će bit ako se desilo da su dali krivi broj mobitela. 

Turist koji je izgubio nešto, pa mu ona mora sve na englenski. 

Student iz Mostara. Nema to tamo u nji vako.  

Slijepa sama žena, sa svim tim vidnim ožiljcima. Bez ičije pomoći, i ne tražeći pomoć, jer zna da joj ovi koji ni sami ne znaju što će ni što su, mogu samo napravit probleme. 

I, osim činjenice da su svi radnici policajci, na vratima uniformirani i naoružani radnici iz osiguranja. Komentiraju. 

- Nu ove, nu one. Šta ću ako meni priđe. Nu uzmi je ti. Na ti je tebi! 

I svatko od nas misli da se baš o njemu radi. Svi čuju. I svima je jednako neugodno. 

Tamnopute bi radnike najradije namlatili, prirodno. Onako sitni, okretni, grupirani, ko čopor kakvih životinjica, iz džungle su oni došli, vidi im se, šta ti znaš šta je njima u glavi. Sad mogu podivljat pa nas sve pojest za doručak. 

Onu kurvicu s kopiletom, zna se, he he he, jel. Za šta je, i pošto. 

Dvoje staraca su žalili, dok nisu skontali, kao i svi mi tamo prisutni, da su krvno srodstvo. Brat i sestra, sestra i brat, brate mili gadljivo. 

Turist ko turist, u njega je lova, pa makar ga lovili s helikopterima po planincah kad se izgubi. Dignit će se ljudstvo, prilika je to ne samo za dnevnice, nego za tržit dobrotu, i godinama nakon. 

A šta će s onom slijepom? Možda sve od toga? 

1. Ne znaš šta ta može... 

2. Ne bi bila loša da nema ono kraj oka... Nu možel to naša Sandra sredit kako da se ne vidi

3. Vidi imal koga, imal išta, bil se tu moglo još koga uvalit 

4. Naknada ova, plus inkluzivni dodatak, plus asistentica svako tri miseca druga, moš birat, i još će te molit da baš nju tražiš... Brajo, svaka dva miseca druga piška, i još ove bivše trče za tobom. Tu je gospoštija, brajko mili moj.  

  

Geheime Staatspolizei 

kentauri (4)

Zanimljivu etimologiju sam pronašla u školskome rječniku latinskoga, gdje se, uz napomenu da je očito pogrešna i nema utemeljenje u znanstvenom pristupu građi, navodi njemački prijevod ili bolje reći naziv botanički za biljku latinskog imena Centaurea, Kentaurova trava, ili kentaurska trava, narodno je ime zlatni stolisnik. Mislim, ne mogu bit sigurna, ali za ovu priču nije toliko važno radi li se o biljci koju moj narod zove hajdučkom travom ili stolisnikom, ili gospinom travom. Tražilica jednako prikazuje jedne, druge i treće, na upit centauree. Snježno bijeli, ili ipak zlatni, sitni cvjetići na tamnozelenoj čvrstoj stabljici, samonikli i iskoristivi za ljude, od korijena do posljednje latice, kao lijek za gotovo sve. 

Njemački narod, ako ne i moj, izveo je ime Kentaurima na sličan način kao i ja u prethodnom tekstu, od centum, latinskoga "sto", ili kentum prema lingvističkoj podjeli jezika na kentum i satem, gdje opet i jedno i drugo stoje umjesto broja 100. Prvi je naziv za grupu jezika koji se koriste, govore i uče na zapadnoj stranici svijeta, neću reći kugle, ako učenjaci, dakle školovan svijet misli da treba dijeliti stvari na desne i lijeve, ako je kugla, kako onda znaju. Satem jezici pripadaju istoku, prema semitskoj mislim riječi za broj, sto. 

Zanimljivo, ovi zapadnjaci, koji bi htjeli da im se prizna da oni vladaju materijom, prvi dio riječi vezuju uz glagol probosti i probadati ili podbosti i podbadati, koga ili što bika, taura, pa bi po toj logici kentauri bili doslovno prevedeni i shvaćeni kao kauboji, kravari, čuvari stada. I to se tumačenje otvara gdje god da sam pogledala bila. 

Etimologija je nepoznata, ali netko je negdje napisao da su Kentauri zapravo jahači, dakle ne mitska bića sraslog oblika, dvostruke prirode, simbol pomirenja ili uravnoteženja onog životinjskog i onog ljudskog u nama, prijelaznima, nego obični ljudi koji su zajahali konje i naoružani štapovima ili bičevima ili čak lukovima i strijelama, proganjaju ili ubijaju kao u koridi, ili areni ili na širokom polju u što čisto sumnjam, snažne, prirodno naoružane rogovima oštrim opasnim i ubojitim, bikove goleme. 

Dva protiv jednog, i što mislite koji od tih pobijedi i proglasi sebe junakom. David s praćkom kontra golog Golijata! A onda si skupi stado preplašenih junica i teladi koji su dobri i za mužnju i za jelo, bolji od, žilavog i očvrslog u borbama i oranjima, mesa izmrcvarenog namrtvo bika. I juriša oko njih na vranome konju, sjajeći od sreće i brojeći zlatnike iz drugog dijela njemačkog prijevoda, vičući na sav glas da sam sebe čuje: Moje! Moje! Moje! 

Tko prvi napiše, njegovo je!, algoritam dalje samo umnožava. 

Ako dosad to nismo naučili od ljudi, kako ćemo od stroja? 

Ili nam to kazuje na kojem smo putu? Na putu smo stroja. Pretvaramo se u strojeve. Besmisleno ponavljajuće, sve do iscrpljenja. 

Bog ne zahtijeva ništa, ljubav ne traži da nju volite zauzvrat. Samo da budemo, da ostanemo vjerni svak svojem putu; da, putu koji su nam oni zacrtali, s punim povjerenjem u njihovu dobru procjenu. 

Aurus, drugi dio složenice, dolazi od aurum, zlato. 

Sto zlatnika, toliko vrijedi pola čovjek pola konj. Onaj čovjek koji je snažan kao konj, ili onaj konj koji je sposoban učiti kao čovjek. Upregnuti snagu svojih mišića, svoga tijela prema nečem vrijednom ili dobrom, ili onom što se takvim čini u danom trenutku. Svaki se trenutak za sebe pobrine, na nama je samo da ne propustimo kad na nas dođe red da se očitujemo. Životinja (u nama) je tako unaprijed, po prirodi naštimana, da odgovori spremno na pucketanje bičem. Čovjeku je ostavljen slobodan izbor, odreagirati ili ne. Čak i kada nema sposobnost da procijeni, razliku između dobra i zla. 

Jer, tih obrazaca, kanalica i rupa u koje se upada, nema toliko puno koliko se misli, razlika je možda samo u načinima na koji u njih, ili prema njima, bivamo namamljeni, na koje sami sebe varamo, a najčešće u lijenosti da učimo na tuđim graškama i uopće, da se pokrenemo kad je krajnji čas za poduzimanje radnje. 

Ovakva etimologija, po sebi, od početka pada jedino među onima koji su uvjereni, i uvjeravati nastavljaju svakog tko ih je voljan poslušati, da vrijeme teče linearno i da se ista stvar ne može izmisliti ili ne treba izmišljati dva puta, da svim stvarima postoji početak kojemu je moguće odredit dan i godinu rođenja i stvaratelja, tvorca, izumitelja ili roditelja. A također da kao takva ima i svoj kraj: 

Rodio sam se, neko vrijeme sam živio, imao sam, posjedovao, učio sam, školovao se, zaposlio sam se, radio sam. Zaposlili su me, morao sam raditi. A onda sam umro. Tako ja, tako svi koje znam, i sve, neživo i živo. 

Prije latinskoga je postojao grčki, a prije grčkoga, indoeuropski prajezik o kojem mi ne moramo ništa znati jer dokaza nema sve su pretpostavke. Pa ako je kentaurin iz grčkoga mita, a tek ga pjesnik Ovidije prenio u latinski svojim metamorfozama, ne može biti ni govora o tome da je kentum stotka, a aurus, da je vezan za jaram poput bika, niti kao zviježđe i to je izmišljeno, niti po sjajnoj zlatno bijeloj boji. 

Hekaton je sto na grčkom. Kao hekatomba, žrtvovanje stotinu bikova. Evo opet bika! A ta se vezuje za drugu neku vjeru, za tuđu neku patnju. Žrtva paljenica, koju čak ne možeš pojesti. 

Gadljiva je i pomisao na jedenje ljudskog mesa. 

A polučovjek poluzvijer? 

Tko je zvijer u ovoj priči? 

Onaj koji je ukrotio i ujedinio u sebi u jednome ono najbolje od oba, ili ovaj koji misli da je bolji jer je navukao na se nekakvo odijelo, uspeo se za stepenicu više i kao sad ima bolji pregled i poziciju ostvarenja prilike da zamahne odozgo prema svima koji su još dolje. 

Gadljiva je i pomisao da se jede ljudsko meso, pa ga se nazove teletinom. Svinjetinom. Konjetinom. Piletinom. O tome vam priča priča. Nema razlike. Zašto bi podbadali i probadali, ubijali ako ne moramo, ako nismo gladni, ako nas se ne napada. Ako nam ne prijeti pomor, glađu ili kakvom gorom mukom. Nasilje je dopušteno samo u obrani. Okrutno nasilje nikad. Bolje grob. Nego silnik. 

Oni, izgleda misle da su bogovi ako su svladali vještinu korištenja alata, a alat je sve, uključujući životinje i ljude. 

Ruka koja ne zna za što je sposobna, ne bi smjela držati kamoli upravljati bilo kakvim strojem. Pa bio to drveni štap ili kristalna kugla ili bič ili sklopka i prekidač spojen na električno a kamoli atomsko nešto. Išta! 

Najprije bi trebala osvijestit da se može znojit, savit, slomit ogulit i zacijelit. Od sebe sama. Ili uz pomoć kakve ljekarije, trave, ili na savjet, uputstvo ili uz nadzor ljekara, travara. Mislim da je u tome stvar. Uzelo se samo ono što je jednom primijećeno ili priznato kao dobro i zasvojatalo se. Bez izraza zahvalnosti kamoli poštovanja i priznanja da je pomoć prihvaćena ili stigla od nekog sa strane koji je prije nas tu bio, vidio i dobro zaključio o nečemu nešto, i tko zna koliko mu je za to trebalo i truda i vremena i strpljenja i griješenja, do izlječenja. 

A on misli, kako god je njemu stiglo iznenadno, palo s neba ravno u krilo, u usta kao mlada smokva iz one prispodobe o neslavnom kraju, da je tako svakom. Da je tako lako. 

Jest, lako je ako radiš sa zanimanjem s pažnjom i ljubavlju. Bez cilja i očekivanja buduće nagrade. Ne postoji buduća nagrada, samo trenutna potreba i zdrava radoznalost. Onda vrijeme teče, klizi sve ko podmazano. Nema tu veće mudrosti. Nikakve izmišljene naknadno filozofije. Čak niti one koju se naganja. 

Znanje radi znanja, a praktični dio se dogodi. Trenutak se pobrine za nj. 

+++

Vješt ljekarnik, tako pjesnik Ovidije kaže, vičan mnogim drugim umijećima, ali među ljudima koji samo za ratničke i ljubavničke stvari, gaje interese, jedino se takvo ljekarničko znanje prizna kao vrijedno. Ako sam potrgan da me se što prije skrpa, pa da mogu nastavit po starom. 

Vješt liječničkom umijeću i prenošenju znanja, opis koji stoji uz Kentaura kojeg po imenu znamo kao mudroga starog Hirona. 

Ako je on jedan bio toliko vrijedan da su mu ljudi odlazili na nauke i povjeravali sinove nasljednike, kako to da su svi ostali bili tako okrutni kako AI ponavlja kako god da ga za ove konje pitaš. Gdje je jedan dobar, za očekivati je da će ih bit još. Istih ili sličnih takvih. 

Ako već podneblje i način života utječu na to kakve smo naravi. 

Sloboda, brzina, snaga i vjernost. Te četiri da su odlike koje pripisuje čovjek oduvijek konjima. 

Sloboda od čega, i kakva, ako ga se jaše i upreže u teretna, putna i u bojna kola. Je li to taj izazov, i uzrok neprijateljstva prema ljudima do momenta da ga se nazove divljakom. 

Ponos, dostojanstvo, gracioznost. Ljupkost pokreta. 

Hiron je imao crvenokosu kći, imenom je spominje pjesnik Ovidije, Ohiroa, ali na drugim mjestima ne mogu pronaći potvrde, pa slutim da je, za razliku od Hirona, čije ime vezujem za grčku riječ za ruku "heir" - tradicionalno školski izgovoreno "kir-" odatle kirurgija i uopće sva umijeća koja se vezuju uz rukotvorstvo, od sviranja glazbenih instrumenata i lončarstva, streličarstva i borilačkih vještina, do liječenja, operiranja, kojem često mijenjamo prijevod i značenje s prije spomenutom. Kirurgija ima naglasak na ljudskoj ruci, operacija na djelu (ruku), gotovoj stvari. Možda odatle i zabuna u vezi s izrazom "nevidljiva ruka", potrošač zapravo ne vidi tko ni kako radi, vidi samo gotov rezultat, čaroliju. - Ohiroa se može vezati na dobru utvrđenost ili utemeljenost uma (grčki pridjev "ohiros" u značenju čvrst, siguran, dobro utvrđen, i "nous", um). Hiron je više orijentiran na tijelo, ona na misao, ili um.  

Ovidije u Metamorfozama kaže da je ona, također, bila vješta liječničkom umijeću, ali ju je Jupiter, jer nije znala šutjeti, pretvorio u kobilu. 

- Zašto cijela? - bilo je zadnje što je zarzala - ako mi je otac samo napola konj? 

Je li prije bila cijela djevojka? I može li se smatrati kaznom, ili nagradom, pretvorba u slobodnu i divlju zvijer, snažnu i brzu i okretnu? 

Ruke su joj se približile zemlji, a svih pet prstiju sraslo u jedan papak. Duga kabanica je otišla gotova sva u rep, a raspletena rujna kosa u grivu s obje strane vrata. Lice i vrat se izduljili, glas pretvorio u piskavo njištanje i prepavši se toga zvuka, naskoro zamukao. 

Naučila je ne govoriti više. Lekcija je naučena. Tiho budi, u tom je sloboda. 

Što znaš, znaš. 

+++

Ta su stvorenja, koja smo navikli smatrat čudnima i neobičnima, u svemu bolja baš zbog te upornosti, neodustajanja da se bude ono što im je priroda namjestila da su. Prihvaćanja da neke stvari nisu namijenjene njima, i rada na onom u čemu su dobri. Čak i po cijenu vlastitog života, ili pogotovo tada, kad je sve napereno tako da ih skrene s vlastitoga puta. 

Uvijek je najteže svjedočiti boga, tako je jutros rekao svećenik na propovijedi, samo što je u glavama ljudi koji se ne libe izgovarati besmislice na glas prije nego provjere rade li na njima i za njih, bog samo ono što oni sami mogu pojmiti da jest. 

Božji put je onaj kojim je hodio Isus božji sin, i ako ne slijediš točno iste korake, u izgledu, odijelu, govoru i načinu na koji se obraćaš drugima a zapisano je u one četiri najpoznatije pjesme, tad to nije svjedočanstvo boga. 

Ići svojim putem, svojom stazom, poslušati ono što ti tvoja duša kaže, duša a ne mozak ili trenutna navada, je bogohulje. I u tom opasnost vreba. Uvjeravati ili izbjegavati ove koji bolje od vas znaju što je za vas bolje. Jer su se popeli na leđa nekog konja pa misle da su srasli zajedno u duhu, snazi i vrlini. Snage se ima, i moći se ima, i mogućnost da se ta snaga upotrijebi. Ali što će biti sa krivim procjenama? Tko će ponijeti odgovornost? Bik? Onaj ispod, koji nema ništa s ovom cijelom pričom, niti ga prepoznaje itko po imenu. 

Sto bikova za njega jednog. Ili sto zlatnika, sveisto. 

+++

Sva ova stvorenja koja mit vidi kao pola žene pola ptice, pola muškarce pola kozline, pola djevojke pola drveće, izvore i zvuke, pola starce pola vjetrove, zmajeve i bujice rijeka, u stvari su a da vam nitko na to nije nikad skrenuo pozornost, ovi koje danas zovemo invalidnima, kojih se klonimo jer izazivaju odbojnost svojim neobično upornim ustrajanjem da budu to što jesu. 

Ili ih žalimo jer su očito je nepotpuni, i to na sav glas i na znanje svima. Nepotpuni na način na koji nas naš odraz u zrcalu uvjerava da znači bit potpun. 

I kako se čini, ponosni su na to što su različiti. Niti se ne pokušavaju poistiti s većinom.

Pa nam ta različitost, kad se uvjerimo da je bezopasna, da nema namjeru da vas ugrožava, počne ić na živce, jer vama je do borbe, i do dokazivanja pravice, krivice, a pobjede se ionako izvojuju naknadno, riječima. 

Netko nema nogu, pa koristi glavu lukavo poput zmije koju smo naviknuti povezat sa prevarom i pakosnom varkom, radije nego sa spoznanjem dobra i zla, mogućnosti slobodnog izbora. 

Dok je pola čovjek pola zmija još ima načina za iskoristiti zmijski dio, jezik ili otrov, ugriz, za smrt ili za život vječni. U tome je mislim svake dvoličnosti poanta. Ali prije treba znati i priznati da si dvoličan. Da si na raskršću, ili raskrižju. Da možda osim ta dva, imaš tri, četiri izbora. 

Netko nema u glavi, ali ima u nogama. Preraspodjela snage, kao ova u snažnih i divljih predivno tajanstvenih konja.

Sve je moguće. Sve se zbraja. Pogotovo onda kad je na nama samima da se odlučimo, zagorčati ili proći pored, s mirom, kraj onoga nečeg što još ne znamo, ne razumijemo ili prvi put vidimo. Naš prvi put je možda nečiji stoti, nečija svakodnevica, nečija realnost i jedina potreba, svrha i kraj puta. 

+++

Oni šute i postoje. Postojano. Čak i oni koji znaju što su, ili pogotovo oni koji znaju što su, tko su, i što im je poslanje, koja im je svrha. 

Uspjeli su u sebi pronaći sredinu, središte ili vrijednost, vjernost svojoj pravoj prirodi, ili nadahnuću boga. 

Čak i oni koji imaju dar govora, odustali su davno od ikakvih riječi. Strpljivo čekaju da istekne rok ili da im se vrijeme još malo produlji, znajući da ne teku sati svakome jednako. Nekom prođe tren kao jedan treptaj okom, a netko svoj ponavlja nastojeći izmamiti suzu da bi iz oka istjerao trun na kojeg mu je skrenuta pažnja nakon što je uporno gnjavljen bio zbog nekog balvana. ili od balvana. I traje to tako. Oni misle da su oni ljudi. Da imaju znanje, jer nešto su vidjeli. Nešto pročitali. Nešto kupili i sad je legalno u njihovu posjedu. 

Pola čovjek pola zvijer, u jednom i tako da svi to dobro vide. A on sam da zna, da je svjestan toga, i mana i vrlina. Nedostataka i probitaka. Koristi i štete koju je radio dok još nije znao, dok nije svjestan bio, koliko je snažan i kako zauzdat svu tu silnu snagu. Ovladati najprije svojim tijelom, pa ga koristiti ili ne koristiti za najbolju korist. Dobrobit. Blagostanje. 

Zlatna sredina. 

I sad mi se čini kao najpristaliji prijevod, kojeg, ako još nije izmišljen ili se nije baš proslavio, bolje ponoviti što više i češće, na svim jezicima, da algoritam dobro prenese dobru vijest svima: 

Onako kako je na početku ove sage rečeno, Centaur, od tradicionalno školski izgovorenog centra, dakle, centrum plus aurum, obje riječi srednjeg roda u značenju zlato. 

Da si mi zdravo i dobro centriran, dobri moj čitatelju. U tome je bogatstvo.