fotofagi

Noć je bila gusta poput ove, to je jedino čega se sjećala. Moglo je iz tog gustog mraka iskočiti bilo što, ali njoj to nije niti padalo na pamet. Zurila je u tamu kao da joj je najrođenija i, niti to ne znajući, grijala ju svojim dahom, dok se sama umatala u nju kao pokrivačem.  

Led ledeni. Ne postoji.  

Iz dubine najcrnjeg mraka može se očekivati samo da što zasvijetli. Žar ptica. Krijes.nica. Svitak. Ili čak neka davno umrla zvijezda.  

Štogod da se desi, bilo što da bljesne, ne može bit loše. Sve ako je Lučonoša, čovjek i ako je zao, svjetlo kada zasja unosi promjenu. Nikad nije važno, nama nije važno, tko donosi hranu, važno da donese i da vas ponudi.  

Ono što je otrovno, može biti lijek, isto kao što poslastice mogu izazvati povraćanje.  

To treba uvijek imati na umu: da izgled vara, i da sami ne znamo ništa, ne možemo ništa znati osim ako to nešto sami ne iskusimo. Treba li zato probati što više toga u životu? Ili su i priče dovoljno dobre? Pretpostavimo da da, ako ste pažljiv slušač.  

Jednom je od nekoga čula da grijanje troši više od žarulje, ali dok svjetleći objekt može i zagrijati, grijaći teško, rijetko ili slabo može osvijetliti. Moguće da je to pisalo na nekom od letaka za uštedu energije, a možda su se time kao prispodobom služili članovi neke vjerske sekte. U oba slučaja, činilo se korisnom i točnom informacijom.  

Svjetlo kao hrana? hrana je svjetlost?  

Komu? Ili čemu? Tko bi i kako bi pojeo - žar?  

Iz pećice. Iz plamena. Iz očiju.  

 

bez temelja

Lica drugarica, prijateljica iz osnovne i srednje škole, sa starih fotografija, više ne izgledaju poznatima. Ne govorim vam ovdje da su sada stranci, zbog puno godina koje su prošle i kroz koje smo izgubile svaki kontakt, nego da, zbog zdravog odmaka, mogu gledati sve bez emocija, pa zato tobožnjim novim, svježim očima. Onako kako bih ovlaš pogledala lica s reklama iz časopisa ili sa portala koji forsiraju retro look. Što je bilo moderno prije pedesetak godina, dobra stara vremena i dobre djevojke koje idu u raj baš sve. 

Onako kako započinje svaki starinski horror film, ne scenama nasilja, zidovima poštrapanih krvlju, nego dječjom igrom, uspavankom ili šlagerom sa radija na kuhinjskoj radnoj plohi. 

Znali su naši stari gdje počinje rat za preživljavanje. Odakle nas vrebaju čudovišta. Tko su. Mogli smo to biti i mi sami. 

Nađa i Maja, dvije male fotografije, one koje su se stavljale na pokaz za bus, pa pošto ih u radnji prodaju više nego što ti stvarno treba, jednu uzme mama, drugu baba, treću baka, četvrtu daš momku ako ga već imaš, ako ne, uzme je najbolja prija, eto tako ja još čuvam njihove male slike. 

I jedna i druga imaju ona okrugla, plosnata lica, s prćastim nosevima, kakve danas povezujemo sa licima osoba s autizmom. Ali one nisu bile dijagnosticirane rano, ni jedna ni druga nisu autistične bile, dapače. Ali tko zna, kakve su bile kad nismo bile zajedno! Kako bi se činile nekome stručnijem od mene. 

Na slikama od sljedeće godine, ili nekoliko njih, istoga malog formata, i jedna i druga imaju dosta crnoga oko očiju i na trepavicama, i minival s pramenovima. Taj minival s pramenovima i dandanas je najskuplja moguća frizerska varijanta. 

Lica su ista ispod sve te šminke: okrugli i plosnati obrazi, mali prćast nos, prirodno debela usta, za kakva današnje cure plaćaju i pate, oko kojih lebdi onaj zamišljeni osmijeh govoreći "znam te, proziran si, mogu te prozrijeti ali ti neću ništa". 

Iza onog crnog ispod trepavica nema očiju, ipak je ovo horror priča, nešto se sjajucka, ali može to biti mržnja jednako kao i suze. Šminkom može vješta šminkerica otvoriti pogled i podarit mu jasnoću, sjaj i bistrinu. Vaše oko, tuđem oku. Razumijemo li se stvarno, ili koristimo iste izraze i fraze za različite stvari? 

Sad sa ove distance vidim da su one morale prolaziti potpuno istim putem, podnositi potpuno iste terete, koje sam podnosila, kojim sam prolazila i ja. Možda i istovremeno. Možda smo jedne drugima stajale na putu, ne znajući da bi ga mogle olakšati, skloniti se ili makar ne otežavati, kao što smo otežavale. Međusobno se bez prestanka uspoređujući, oponašajući, tiho svađajući, sve do razlaza. 

Potpuno istim putem, potpuno isti teret, svaka je nosila na drugačiji svoj način. 

Put je uvijek isti, onaj koji se može odrediti linearno, od kolijevke do groba: vrtić, mala škola, pričest, krizma, vjenčanje, ugovor za stalno, životno osiguranje. 

Teret uvijek isti, vezano na stazu koja je linearna, od kolijevke do groba: obitelj, sestra/brat, prijatelji/slučajni prolaznici, kuća, ne nužno vaša, posao, ne nužno vaš, djeca, ne nužno vaša. 

Cjeloživotno izluđivanje, koje se izrodi u autoimunu bolest koju će svatko pokušati izliječiti, ublažiti, umanjiti, da bi svijetu dokazao, prikazao, pokazao... to što mu je već u planu. 

Kad ste najmlađa u obitelji, miljenica ili maskota, to znači da nemate kome, pogotovo ako se stariji protive želji za posjedovanjem kućnoga ljubimca, dakle, nemate kome prebaciti krivnju, sve je na vama. I s vama bi stalo. Nestalo, onda kad vi nestanete. 

Ako umrete tiho, svi tako lijepo plaču. 

Ako odete na faks, sve se uroti tako da vas se vrati na polaznu tačku. 

Ako napravite cirkus, mirno vas proglase crnom ovcom. 

Ako se udate kako je i bilo predviđeno, samo ste si poduplali obaveze, a tko to može nosit? 

Maja je, navodno, imala tešku govornu manu, a ja koja sam dosta vremena s njom provodila nisam znala za to. Pričale smo, uglavnom, o svemu. Razumjele smo se dobro. Ali sjećam se zgode iz razreda, kad ju je nastavnik, neugodan jako, ali s reputacijom pravedna & stroga, ispitivao pred pločom: 

Na svako pitanje odgovarala je spremno, nije rekla ništa suvišno ni glupo, bila je pristojna i ozbiljna, od nje tako pametne i smjerne mogao si i pohvatati ono što je promicalo na "predavanjima", a onda je on hrapavim podrugljivim tonom prekinuo: 

- Šta si sad stala tako? Kako to držiš glavu? 

- Mo-olim? 

- Šta moliš, nije ti ovo crkva, ovo je sekularna škola, u crkvi se moli 

Razred je spremno zahihotao. 

- I kako to govoriš? Kakva su ti to usta? Bogati, ko da nemaš zube, polomili se od oraja. 

Štogod da to značilo. Znate kako vas već neriješene zagonetke drže godinama na iglama. Sve one misterije koje plutaju oko nas, tražeći da budu usidrene. 

Tu počinje mit o Dentati. 

Tad sam prvi put primijetila da Maja stvarno zamuckuje. 

Da se u stvarnosti radi o zamućkivanju, znala sam po svojoj koži, ali prema drugima, pogotovo pred drugima koji se neće ustručavati iznositi svoja zapažanja, mišljenja & spoznaje, uvijek smo stroži. 

Prije nego što zine, reci joj da je lažljivica. Prije nego prinese ustima, reci da je proždrljivica. Prije nego uzdahne, škrta škrtica koja ne bi ni zrak podijelila s voljenima, kad bi joj se moglo. 

A Nađa, Nađa je imala najduže nokte od svih cura u razredu. Samo da ponovim da je vrijeme ove radnje prošlo stoljeće, ali da su cure i tad veliku pažnju posvećivale svojim noktima. Gojile su nokte, tako se to zvalo. Značilo je nešto, čak do granice svojevrsnog takmičenja, koja će uspjet svih deset na rukama imat podjednako oblikovane i duge. Govorilo je to nešto o karakteru, koja ima čvršće kosti, kičmu, temelj, tako nešto. Šokovi su bili i suze su vrcale ako bi koja slomila nokat, nokat a ne prst. A Nađa je imala najduže najdulje. 

Nije to praktičan alat, zato joj nismo zavidjele, ali drugima, onima koji se nisu ustručavali glasno iznositi svoja zapažanja, mišljenja i analize karaktera, sigurno da smo ispadale tako. 

Nađa je, mislim, bila, ne mogu to sad znat sigurno jer nikad nisam pravo ni znala ni mislila o tome, iz obične radničke obitelji, i velika je vjerojatnost da su je njeni ugurali u društvo s nas dvije. Vidjela sam dosad u životu hiljadu sličnih prigodnih sprijateljavanja, tipa: 

Ako one prihvate mi ćemo govorit da kako su fine i dobre, one iz gosposke se druže sa običnim svitom, a ako ne rećemo da se ne denjaju, pa neka svit reče i vidi i odluči kakvi je ko. Po dici se vidi kakvi su im stari. Ne pada jabuka daleko od stabla. 

i tako. 

Kad ste najmlađa u obitelji, miljenica ili maskota, nemate izbora. Idete kamo vas šalju. Uzmete što vam se dade. 

Po načinu na koji se (počela) šminkati Maja, sada s ove udaljenosti preko ovih malih fotografija za pokaznu ili za indeks ne znam više ni sama, mogu vidjeti da su njih dvije imale odvojenu priču od ove moje. 

U istoj kovertici s njihovima, su moje dvije tri slike istoga formata. Ako sam dvije morala dat za pokaz, dvije za indeks i za ličnu kartu, znači da nikome nisam poklanjala preostatak. Ili ih nitko nije tražio ni htio. 

Svijetlocrveni ruž, bitno drugačije nijanse od ove koju nose njih dvije, na uskom blijedom licu. Kratka sjajna kosa sa kolor šamponom da pojača kestenjastu. I crna marama preko mršavih ramena. 

Crnina se oduvijek činila kao jedini izbor. Nisam nikad nosila crno jer je takav bio trend. Ili zbog žalosti nad nekakvim gubitkom. 

Od puberteta na ovamo, to je bio način da označim svoje granice. Do ovdje i dalje ne. Sva ona gospoda i gospođe koje su mislile da vam moraju na neki način izraziti divljenje zbog ili preko robe koju je za vas izabrala mama. Pogotovo kad dobro znate da mama nije izabrala ništa, da je kupila to što je kupila jer, baš suprotno, nije imala izbora. Kako sam hiljadu puta do sada, sada odrasla ja imala priliku na vlastitoj koži osjetiti nametljivu agresivnost prodavačica koje znaju što bi za vas bilo najbolje: 

- Mme, ovu, ovu, ovu, svi će bit ljubomorni i svi će te pitat di si to uzelaaaa. 

Ne želim da me svi pitaju. Nisam ja vaša hodajuća reklama. Pustite me na miru. Eto to je moja crna govorila. A ne kojem klanu pripadam ni kakvu glazbu slušam. Klasičnu, mhm, aha, da, naravno.  Alter pop. Goth! 

Eto, tako smo se odvojile. 

Iako priča kaže da su darkeri ti koji žive u paklu, ili su na putu prema tamo. Ja nisam nikad bila darkerica. Odmakla sam se od njih jer mi nije bila privlačna stvarnost koju su nastojale oponašati. Budi kao svi drugi, tako kako ti ja kažem, & svi su na nas ljubomorni zato što vide kako smo namazani i namirisani i uređeni, sređeni, i ...

- Kako mi tebe svi puno puno volimoooo. 

Nije to ljubav. 

Nije ljubomora, lijep osjećaj. Zbog čega bi mislila da postižem nešto naročito u životu ako u drugima izazivam osjećaj koji nije lijep? Ako želim ili mogu biti uzrok kakvoj promjeni, htjela bih da ta promjena bude na bolje. Ali pošto nije i pošto to ne mogu, onda biram ostati nevidljiva. Eto, zato sam uvijek birala crnu. 

I sada se, kao stara najradije u crninu umatam i umotam. Kao da se vraćam kući. U duboku gustu toplu noć. Za nju se hvatam. Rukama i prstima. Očima. Dahom. Dahom darovanim, ukradenim, posuđenim s njezinih trepavica. 

  

ja, vještica

U svakoj je kući bila po jedna. To se znalo, podrazumijevalo. Iako nitko nije znao, koja od žena, niti da li žena, jer, mogla je to biti i muška vještica, vještac ili višćun, a mogao je i mijenjati oblike, tijela i spol. Nitko to nije znao, od ukućana, ni od putnika dobronamjernika, ali po susjedstvu se znalo, šaputalo. Uvijek o nekome drugom, naravno, nikada o svojima, naravno, a po potrebi smo svi svoji.  

I, iako je svaka kuća imala svoju, uvijek bi se izabralo govoriti samo o jednoj, kao da je ona sama i kao da druge ne postoje. Postojale su naravno, čekale u rezervi, čekale ni ne znajući svoj red. A reda mora biti.  

Ta se stvar ne smije iscrpiti, ne smije stati. Jer ako stane, ako prestane, prestao bi sami život.  

Vještica, to vam je nešto, kao dežurni krivac, strašilo, žrtveni jarac ili janjac, ovisno iz kojeg ste kraja, jer svaki kraj ima svoju inačicu, iako misli da ono što sam ima, nema nigdje nitko u svijetu.  

Svijet je manji nego što to ljudi misle. I sličniji smo jedni drugima, nego vlastitom odrazu u ogledalu. Jer ogledalo zamijeni lijevo za desno, i ako ne gledate pažljivo, a nemate sreće da vam je netko to mogao reći, lako biste mogli potrošiti čitav život misleći da je ono što je pravo, krivo. Ili obratno.  

Ne morate to biti baš vi, ali netko iz okruženja je uvijek žedan krvi, a kako sve tradicije brane da se s krvi petlja, osim jedne, taj netko uvijek gleda utaživši žeđ, prebaciti odgovornost, ili krivicu ili grijeh, nazovite vi kako vam je drago, na nekoga drugog. Tome vještice služe.  

Zvali ih mi crnima ili bijelima, radi se samo o crnim ili bijelim lažima. Jer, navodno, svi lažu, samo što netko to radi s namjerom da ošteti nekog, netko da zaštiti nekog, netko da zamrači ili iskamči nešto, a netko zato što to svi rade pa sam ne zna što bi sam drugo osim laganja mogao.  

Ovaj zadnji, obično biva oklevetan za najgorega. Nalijepe mu i što jest i što nije. Natovare toliko da se jedva podnosi. Dok mu ne popucaju rebra. A kad se slomi i kičma, kažu da je bio dobar čovjek ili da je šteta svakog čovjeka, pa makar bio i najgori lopov, pa se prebace na drugu kuću u susjedstvu. 

Zao duh se preselio. Duhova se stvarno jako teško riješiti. A najdraže su im kuće u kojima ima dosta djece ili blaga. Pošto su svi, ili vidjeli ili čuli ili čitali ili slušali na propovijedima o tome kako je neki od proroka istjeravši zle duhove iz čovjeka u svinje, pa potopivši svinje u more potopio i zlo u njima, to više nitko ne drži blago po kućama, ali zato svi, ili velika većina drži u kućama kućne ljubimce, pa se duhovima nije promijenilo ništa. Niti onima koji predviđaju u čijoj će se kući sljedeći put nastaniti.     

U toj su drugoj kući od rođenja odgajali jednu da bi bila - žrtva.  

Ona je to zaista i bila, da se razumijemo, odrasli su članovi dobro razumjeli pročitano: znakovi su bili posvuda, proroci su govorili razumljivim jezicima, i svi su govorili isto, čuda su se bez ikakve sumnje događala u blizini tog djeteta, ili zbog njega ili kroz njega. Jedino na što nitko nije računao bilo je to da oni, ljudi, obični ljudi, nisu ti koji određuju smjer, a kamoli ishod putovanja. 

Ako ste ikad čuli za izreku da cilj opravdava sredstva, onda znate da nitko nikada nije natuknuo da zna koji bi to bio cilj, osim smrti, niti da se, ako je smrt to čemu se teži, ne može smatrati naročito uspješnim onaj koji do tamo stigne - prvi.  

Ljudi odvajkada lukavstvima nastoje nadmudriti smrt, dobiti na vremenu. Deset minuta je čitava vječnost! A sad odjednom - šta?  

Trebali su se samo brinuti o njoj, a ne iskorištavati ju.  

Samo to.  

 

nit

Zapisana je već negdje ta priča o toj drugoj šansi, ili o zadnjoj, koja se daje svima, bez obzira na to kakav život da se provodi i provede, znate ono, prije ulaska u raj, koji u zadnje vrijeme sve više ljudi izjednačava sa stanjem uma, radije nego fizičkim prostorom, mjestom na koje se odlazi nakon smrti. Dakle, na koje duša pokojnika odlazi nakon što napusti zemljano tijelo, jednom i zauvijek. 

Ima logike neke, ako promislite da je duša ono što je zarobljeno u tijelu, a svi se nekako tako osjećamo, bez obzira na to kako poletno i pokretno tijelo da imamo. Zarobljeno, dakle, poput ptice u krletci, medvjeda na lancu, psa na povodcu, guštera u terariju ili insekta u stakleniku, ovisno o osobnim ukusima, izloženosti tuđim utjecajima ili sposobnosti imaginacije. Dakle da nema tog fizičkog tijela, duša bi lelujala slobodno u tankom zraku. 

I eto nas sad i ovdje, napustili smo tijelo, i svejedno nam je zima. 

Da bi se ugrijali, potrebna je ova priča. 

Glavni lik je taj razbojnik, a vi shvatite naziv kako god da vam se svidi, jer ja vam neću znati reći radi li se o nekom razbijaču, pljačkašu i ubojici samo po toj jednoj riječi. Nekome razbojnik može značiti i moguće simpatičnog nekog, veseljaka i obješenjaka, šaljivčinu, bećara i berekina. Harlekina. Neshvaćenu pjesničku dušu, koja se eto na taj nesretan način snalazila u tijelu u kojem je zapela, i to je taj naziv koji joj se dodao, pa ostavimo ga i mi ovako bez daljih obrazloženja. 

Razbojnik je, dakle, u svom jadnom životu prepunom loših, gorih i krivljih odluka, jednom prilikom poštedio i to svjesno, život jednog pauka, i sad mu pred ulaskom u raj, duša ovisi o tome. 

Dakle, priča kaže, razbojniku teškom puno tisuća života kojima je nanio štetu ovako ili onako, doslovno duša visi o jednoj niti iz paukove mreže koju mu je, prije nego se za nj zauvijek zatvore vrata raja, dodao taj jedan insekt kojem je jednom bio poštedio život. I to je ta metafora, "(o)visiti o niti", koju su svi čuli, ali malo nas zna što točno znači i koje joj je porijeklo. Da se svako, i najmanje dobro djelo itekako računa! 

Ne znam koliko paukova nit, dakle, nit koju isprede maleni kukac, može biti čvrsta. Teško je i zamisliti da bi mogla ponijeti težinu i malenog djeteta a kamoli tvrdokornog kriminalca, ali tko je samo jednom u životu zapleo metlu, krpu ili prste o nju, taj sigurno zna da ta tvar nikako nije nešto čega se je lako otarasiti. 

Radi li se o sličnoj slini ili čak istoj onoj, koju može proizvesti i tijelo ljudskog bića, a koja povremeno zna prokapati kroz tjelesne šupljine, uglavnom nesvjesno, to ne želim ni znati niti provjeravati sada. Ako bude bilo dano. U nekom drugom životu. i za drugu neku priču. Ali za ovu sad, to je mislim bila ta druga prilika za ovu jadnu dušu. 

Dakle, nakon pada, dugog, dugog, dugog pada, razbojnik je čuo da ga doziva netko po krsnom imenu. Nije mogao odrediti odakle glas dolazi, niti je mogao prepoznati boju glasa, ali način na koji ga se dozivalo i sama činjenica da ga se zove imenom koje su svi, pa skoro i on sam, zaboravili bili, jer dani bezbrižnoga djetinjstva su bili daleko, daleko za njim, bio je dovoljan razlog da se osvrne na sve četiri strane svijeta, pa tek onda dolje i gore, da, gore!, i napokon primijeti da mu netko baca uže za spašavanje, ili pokazuje dolje na sigurnosnu mrežu. 

Uhvatio se, naravno, što je brže-bolje mogao i počeo se sa sva četri uda upinjati prema nečemu što se činilo kao svijetla točka u daljini. Svjetlo na kraju tunela. 

Kroz te napore, ili na tom putu, mogao je vidjeti i sresti, čuti i omirisati, sve događaje iz vlastitog života, ali ih nije prepoznavao kao takve. Jer je onaj lik koji je najviše sličio na njega, bio teško đubre. 

Nije se kajao: baš zato što je taj lik toliko podsjećao na njega, pronalazio mu je tisuću i jedno opravdanje. Iako s gnušanjem. U ove ostale uloge, nije se htio niti unositi, kamoli uživljavati. Jadni nesretnici, jedina misao je bila. Na isti taj način je skoro mimoišao i tog jednog pauka: Tanak, tanak, mršav, samo oči i noge, ajde baš da vidim koliko će daleko, eto tako ga je pustio na miru. 

- Vidiš da je, jadan, dobar. Ipak ima u njemu nešto ljudskoga. Pusti ga da vidiš koliko će daleko. 

Razumijete? 

I eto ga sad, ovisi o niti za to jedno skoro dobročinstvo! Potpuno nesvjestan. Ali možda mu se sada desi. 

Puzao je, ili pentrao se, verao, što god da je to bilo, i kako god da se u sportskim terminima zvalo prebacivanje šake pred šaku pa zgrčkom nogama po konopcu, prema svome sitnom svjetlu koje je značilo drugi život, drugu priliku ili zadnju šansu, i baš kad je dopuzao, doverao se ili dopentrao do uskog prolaza koji je obećavao ulazak u nešto mnogo sjajnije i veće od ovoga što je dosada poznavao, otvore mu se oči i ugleda tog tankog pauka za čiju se pljuvačku drži, i obuzme ga jak i snažan osjećaj gađenja. 

Odvratno je biće imalo dlakave noge i čudno sjajan pogled u svih osam očnih jabučica, i razbojnik je pomislio da se ne smije tom biću nikako vjerovati, sve ako mu do sada jest spašavao život, zacijelo je to činio s nekom skrivenom i nečasnom namjerom. 

Pazite, razbojničke misli. Svatko prema onome što poznaje. Kakve su ti misli, takav ti je život.ni vijek, zauvijek. 

- A ne, prijatelju, mene nećeš prevarit. - nacerio se pobjednički pauku u najbliže mu oko, i pustivši konopac iz ruku, survao u bezdan. Slobodna volja. Slobodan izbor. 

Zvanična priča ne govori kako je sve izgledao iz paukove perspektive. Ali recimo samo da je osjećaj gađenja koji netko može izazvati kod nekog drugog, dobar, dobar repelent i moćna, moćna zaštita. 

Sažaljenje uopće nije opcija. 

teta divka

Divka je bila vrsta napitka sličnog ovome što danas zovemo kavom. Mljeveno žito ili cikorija ili i jedno i drugo, kojem je marketinška služba onog vremena, dala žensko ime, kao što su nekad davno, sela i pokrajine davali imena siru ili vinu po kojem su bili poznati. Pa je to jedno ime, i kad je geografija popustila pred prirodnim rasporedom, i kad se tvornica raspala ili prodala drugom vlasniku, ostalo u narodu kao sjećanje na minulu bolju prošlost, čak i kad je zaborav potpuno promijeni. 

Tako nastaju tajne. Tajna učenja, tajne formule, tajna udruženja onih koji još znaju, prepoznaju ili naslućuju jednostavnost istine. 

Ja se mogu sjetiti, da zaista jest bilo tako: prvi put si kupio tu potrebnu ti, ili popularnu tvar, bila hrana ili nešto drugo, u limenci ili u staklenci, a onda si svaki sljedeći put odlazio u dućan da se prazna ponovo napuni. Tako se rješavao i problem ovog što danas zovemo otpadom i smećem. Nad razbijenom bocom ili posudom se baš ljuto plakalo. Da, bile su skupe. Kad se pojavila plastika, onako jeftina, lagana, šarena, lijepa i zgodna, starije su žene čuvale jednako ljubomorno, svaku čašicu pojedenog jogurta ili sladoleda, a kamoli one tanke, sjajne kutijice za eurokrem, marmeladu ili za paštetu. Srebrena folija u koju je bila umotana šećerna tabla alias čokolada, bila je dragocjenost. Čak i kada se svemu tome i nije znala ni imala druga primjena, žene su ih čuvale onako prazne. 

- Ne znaš ti za šta to može trebat. 

Valjda sjećanje na priču o krađi hramskog posuđa, koja, sigurno je, ima svoju varijantu u svakodnevnom običnom životu, svakodnevnih i običnih ljudi. 

U posudama se čuvala hrana i kuhala hrana, a hrana je život. Na Zemlji je tako. 

Na nebu il na zemlji, ovako ili onako: i srce se napuni krvlju iz arterije pa se opet prazni, pluća se pune zrakom pa se ispušu, mozak mislima. Eto, tako i želudac hranom, nema tu ničeg tajnog ni skrivenog. A kamoli sramotnoga. Stvar je u tome što unos, za razliku od izbacivanja, mi sami možemo kontrolirat. U tom je sva mudrost. 

Usta mogu bit i jesu vrata raja, ako okus odgovara. Ali prije dobro onjušite. 

Tako i ovdje, sada u ovoj našoj priči: 

Uvezena kava možda lijepo miriše, a možda smo samo uvjereni tako, možda prevareni, zavedeni pjesmom. Razumijete? Dok ne okusite pa dok želudac ne odluči mjesto vas, ne možete znati ništa. 

Uglavnom, staro je pakiranje ostalo, staro ime, ali refil je bio drugačiji i tako je malo po malo, ime "Divka" ponijelo krivicu. 

Kao mala sam mislila, i dugo je to ostalo tako kao amen, da je naša neudana susjeda koje su se svi bojali, baš ta Divka sa kutije koja se pokvarila; pokazala svoje pravo ime i lice, rekao bi baš čovjek. 

Pravim imenom Ivančica, tako je na osmrtnici bilo napisano, pa tek onda Iva i Ivka, kako su je tobože od milja prozvali, kao da Ivančica nije po sebi dovoljno mileno i nježno. Rođena u ono vrijeme, kad su se "taknuta" djeca čuvala ko dragulji, da bi kad odrastu sami mogli postati i ostati čuvari obiteljske baštine. Dakle, ona djeca koja bi bila rođena s kakvom fizičkom različitošću, pa bilo to klempavo uho, kraća noga ili prstić viška ili manjka. Nisu se smatrali nakazama, ali narodu je bilo na volju da tumače sebi život kako god im paše. Nisu se, velim opet, smatrali nakaznim stvorovima, nego stvorenjima rijetkim, biserima, kojima je dana od rođenja prilika da se probiju u nešto što je van tjelesnoga. Nisu se morali ženiti ni udavati, osim ako sami nisu htjeli, i bilo im je dopušteno, u razumnim granicama, da uče, traže i istražuju stvari koje da su "zdravi", a zdravi podrazumijeva cjelovitost tijela, zemljanog, fizičkog tijela u obliku i veličini i količini koja se do tada pokazala kao najfunkcionalnija, ne bi smatrali vrijednima pažnje ako bi ih i primijetili. 

Teta Divka se zanimala za stvari za koje se drugi nisu, znala je stvari koje drugi nisu i nije se ustručavala dati to drugima do znanja. 

Ni o kakvim se tajnim informacijama ni podatcima nije radilo, jednostavno, jednostavni ne vole jednostavnost. O ovome govorim, kad imate dvije iste limenke ili staklenke, ne treba vam treća ni četvrta, pa kad vam netko kaže da podijelite svoj višak ili da ne uzimate stalno iste stvari, a vi napadnete onog tko govori razumno. 

Teta Divka se sama teško kretala, nosila je štake, govorili su da ima kraću nekad lijevu, nekad desnu nogu, pa zato. Nekad su govorili da ima drvenu nogu, nekad da uopće nema noge, a nekad da ima i to dobre i dlakave, samo da se pravi, da glumi i da koristi. Lako je tako! 

Nevjestica, zaova, što li, od brata joj žena je pričala koliko je Divka zla i da ju zna onako jadnu, slabu i nezaštićenu štapom dobro izdevetat, onako bez razloga i bez veze, iz čiste zloće. A onda bi sve prisutne žene i muškarci i malena djeca sućutno ili saučesno zaklimali glavama, u znak vjerovanja u teško vjerojatno. 

Običnima je, kako sam se sama puno puta uvjerila, najveće veselje natovarit nekom krivnju koju ne može počiniti ni ponijeti iz očitog razloga, a onda gledat koliko vrijedi glas malenog čovjeka. 

Sjetite se toga svaki put kad vas napadne gomila gnjevnih čovječuljaka, da vi jedan vrijedite koliko svi oni. I da je tako to svugdje, osim na demokratskim izborima na kojima svaki glas vrijedi isto. 

Sljedeće i zadnje čega se sjećam vezano za nju, je zalijepljena osmrtnica na stupu za struju, u svijetloplavoj boji, umjesto u crnoj, kako je bio običaj da se štampa ako umre dijete, djevica ili anđel. Dugo se još bajalo i nagađalo i kombinirale se priče oko sličice i znaka otvorene knjige s perom zataknutim za stranice. E je li to ona, e na kojoj je stranici knjiga otvorena, e je li uopće otvorena i koja je to knjiga, e je li pero iz krila anđela e kojega anđela, je li zatornika ili glasnika i kome glasnika i čega. E je li pero od kokoše ili od pauna, koja je to podla i zla paunica bila. Ima paun oko u svakome peru, ali zavidno oko i urokljivo oko. Oko šta špijunira. Eto šta je i kakva je bila! 

- Ali, pusti, draga, kako se kaže, ona je sad na istini a mi smo na laži, pa ti vidi kome je bolje a kome je gore. Je to tako kako se kaže, a sad ko će to pravo znat. 

odrazi

Razmišljate li ikad o tome, dok mažete očne kapke, dok čačkate trepavice i "oblikujete" obrve da bi pristajale baš tom obliku lica, koja im je bila prvotna zamišljena svrha? 

Da, u redu, kapci štite očne jabučice, od prašine, svjetla, umora... Trepavice i obrvice, valjda isto to, plus da ne kaplje znoj sa čela direktno u oči. Nešto su kao oluci na krovovima. Da, tako nešto. Ali i crijepovi na krovovima i oluci na rubovima, se također ukrašavaju, kakvo je zlo u tome? Svi to tako rade. 

Nema zla. 

Sve je to od iste tvari napravljeno. Ista zemlja. Crljenica ili škriljevac. Aluminij, bakar, kositar. 

A vaša kosa? I uopće dlake po tijelu. Zbog čega su neke dragocjene i vrijedne pažnje, a druge su suvišne i na rubu istrebljenja? Jednih se gledamo riješiti, a druge nastojimo makar prividno natrpati na samo jedno maleno i određeno točno mjesto našeg tijela. Negdje su potpuno nepoželjne, a tamo gdje su poželjne, kao da one same bježe: Sad već i žene ćelave jednakom brzinom kao i muškarci, te stavljaju umetke, mašne i trake, izvode čudesa i smišljaju trikove ne bi li im kosište izgledalo bujno. 

Ili vaša koža? Jedino ako primijetite kakvu krasticu, mladež ili prištić, primjećujete da je skup krpica, da nije glatko izlivena poput voštanih figura, da je više poput platna u koje je neka marljiva ruka bar hiljadu puta ubola iglicom, da bi ju isplela baš takvu kakva je sada. I ti maleni ubodi, da su zapravo mjesta iz kojih bi moglo i izrasti nešto, ako bi se zasijalo pravo sjeme u rupice. Kao što divlje cvijeće zna niknuti na najneočekivanijim mjestima po cesti. Kao što šarene duge znaju izroniti iza poroznih oblaka nakon nevremena. Kao kad se orosi staklo za zimskih večeri, a vi mislite da znate da je to od toplog zraka s jedne strane, a hladnoga s druge. Učili ste o tome u školi, znali ste to jednom, imali ste pet iz prirode. 

K'o što sada znate da je krasta, mladež ili prišt na tuđoj koži baš odvratan, fuj i bljak, dok je ovaj vaš, ili nekog tko vam je trenutno drag baš-baš, baš kul, simpa i obožavan. 

- Mme kako b' ti men' bila lipa kad bi mi se pustila da te sredin! 

Zašto bi ja, ili itko, pustio nekom drugom da ga sređuje tako da tom nekom drugom bude lijep, baš-baš? I meni je moja koža dovoljno dobra, a o tuđoj ni ne mislim dok ne priđe bliže da me direktno ugrožava. A ako o njoj mislim, ako me dira, onda je ugodna ili neugodna, željena ili neželjena, nametljiva ili s namjerom pozvana. 

O tome ovisi, nazivam li nekog ili nešto, lijepim ili ružnim, dobrim ili lošim, toplim ili hladnim, pozitivnim/negativnim. 

Čudo je pravo, koliko se drugih ljudi zaista - pusti. Dozvoli drugima da sređuju njih i njihove živote. Ne bi ni postojali da ih se ne definira. I kako su uvijek, baš takvi i ti, prvi i najžešći koji se bacaju kamenjem i drvljem na nas koji smo - svoji(?). 

Tako se, mislim, na takve načine, stvaraju ekipe, klape, i uopće društva. Podijele se uloge, sredi se vanjština, i onda se "uvjerenje" ili "ideja" koja ih drži na okupu, brani do zadnje kapi krvi. Nakon što se, naravno, izmisle i neprijatelji, mrski i drski napadači, mrzitelji nas i svega što je naše. Pa vas preventivno nabubetaju, oklevetaju ili provociraju napade, razloge za borbu. 

A vama je borba zadnja rupa na svirali. Dolazi u obzir tek kad vam je koža na tapetu. A često puta ni tad. Češće puta niti ni ne znate da vas se napada, tko ni zbog čega. Eto toliko smo svi sami, ograničeni, zatvoreni u svoje svjetove i uopće glupi. 

Oni će reći da ste sve to samo vi. Jer se stalno držite po strani. Dok su oni Oni, i njih Svi znaju. 

Da, znaju ih svi koje i oni sami znaju. I to je otprilike to. 

Otprilike, samo, jer znaju ih sigurno, iako nisu žive, i pincete, sjenila, turpije i škare. Nevidljive i toksične mikročestice koje se nekontrolirano šire zrakom koji netko drugi diše, prenoseći zarazu, bolesti i smrt. 

###

Šetnja na svježem zraku bi bila ugodna da sam se mogla složiti sa svime što su, nepromislivši, nastojali dočarati: 

- Mme vidi, vidi, ajme oprosti ti ne možeš, kako ovoj ženi je izlizan đon od čizme na desnoj strani više nego na drugoj. 

- Mme stvaaarno. - nadovezalo se dijete - Baš ruuuužno. 

- Mme baš, dobro si ti rekla. Kako može takooo? 

- Baš, stvarno! Bože moj zašto to tako? 

- A šta ti ja znan... - upetljao se i bog. 

- Šta b' to moglo značit'? 

- Biće ima kozje noge! - tu ekipa nakratko zahihoće. 

- Biž, biž, ćerce moja. Dobro ti i govoriš. Al bi inače imala 'nake čizme! 

- Krije ih. Krije noge ka i zmija. Da svit ne vidi, dušo moja, to ti je. 

- A jeste kokoše, bi'će se žena više podupire na desnu nogu, pa se i đon više liže. A one odma "kozje noge". 

- A je li? A šta ti to znači "više se odupire"? Kako ti to znaš? 

Nije vam pametno, govorim vam, raspravljat se sa klapama kad su u tom stanju. Niti pokušavat. Samo se strah i bijes preusmjere na vas. Dok možete to bit, budite tiho. I smišljajte bijeg. Ako nemate gdje bježat, prilagodbom ćete produljiti vijek trajanja tijelu. A duh vas je ionako, sa samom tom odlukom, već napustio. 

Sve one ružne žene koje me gledaju iz ogledala, prave su i žive žene koje je moja klapa ubila. 

- Ričima! Napada se ričima! ubija se ričima! Riči ubijaju i bole... - tako je ridao moj otac, kad sam po hiljaditi put uzaludno branila meni nepoznatu djevojku koju su proglasili jadnicom, seljankom i droljom, crvene glave, kože ko opanak, kokošjeg vratića pravom miss crivare. 

- Neka, neka, govori ti samo, na dici će t' se vratit.. 

Vratilo se. Moj je vrat kokošji nabran i tanak. Moja je koža pjegava i suha. Moja kosa, trakice takne i masne. Moji kapci krmeljavi. Trepavice, obrvice dvi dlakice. A zubi, a nokti, ajme majko mila, ko da se sama išla manikirat. 

Sve ružne žene koje vidim u ogledalima, prave su i žive žene koje moju obitelj proklinju. Mrtve žene sa crnim rupama umjesto očiju, narančaste zrnate kože, pepeljaste kose koja visi oko ušnih školjki, bezubim ustima izgovaraju kletve, molbe, zahtjeve da ih se ostavi na miru. Kao što bi one pustile na miru nas koje inače ne bi ni primijetile bile. 

Vjerojatno je u tome stvar. 

Netko je, iz sažaljenja, glupe ljude uvjerio da su lijepi, i da je to njihova životna svrha. A oni preskočivši smisao kletve, pomislili da je ljepota svrha života, pa udri u ispravke svega što po njihovu kriteriju podpada pod "ružno". 

- Uvik ružno, uvik ružno, kad ćete primjetit da je nešto lipo, pa to lipo i pohvalit. Ili ste samo vi sebi lipe? 

- A nije nije.. - zacvrkuću naše lijepo namazane i namirisane žene, a onda sljedećih nekoliko dana napadaju izljevima onog, što smatraju dobrotom. Istim tonom, s istom namjerom i na isti način: 

- Mmeee, vidi vidi, a oprosti ti ne možeš, vidi onu ženu tamo kako je lipaaa, eno 'naki tak ja na čizmi volin, malo ovaako, pa ono, zaobljeni znaš? 

- Mme stvarno, baš-baš. Jel tebi ona lipa? Je li? Mme baš. Bili volila bit ka' ona? 

- Ee stvarno, ček-ček kako ono kako joj je ono? Aa znan znan kako ono onaaako, pa ovo, znan kako bi ti to napravila. Bi li volila bit ka ona? 

- Zašto bi zaboga tila bit ka neko drugi. Pa viš da ni ona sama ne želi bit ka ona. Al bi se bila nako piturala i maškarala i namištala da je zadovoljna sa sobon, nego stalno pokušava bit ka neka druga. Glumica! Glumi. Pravi se samo. 

- Ee draga, dobro si ti rekla. Znaaaaš. 

 

Sve one mrtve žene koje zure u mene dok prolazim pokraj ogledala, strpljivo čekaju da im se pridružim iako ne zovu. 

Znate ono, kad se kaže da smo jedni drugima ogledala. Da je ovaj svijet samo odraz onog što je stvarno. Il što stvarno može biti. Da je slika obrnuta, lijevo da je desno, gore da je dolje, crno da je bijelo. I da tek kad to vidimo takvim, moramo moći okrenuti sve neoštećeno i cijelo, kao palačinku, tanku palačinku na užarenoj tavi, cijelu u jednom komadu kako je bila izlivena, da bi se druga strana pokazala pravom(?) i postala dobrom za konzumaciju. 

Pa tek tada možete stavljati namaze, birati okuse, boje i mirodije uz nju. 

Uz neku lijepu melodiju. 

dragica - milica

Ona je bila prvo kristalno dijete za koje sam čula i imala čast osobno poznavati. Doslovno, kristalno. 

Odrasli su najprije govorili da ima staklene kosti. To vam je slično onome izrazu za koji ste sigurno jednom čuli ali niste sigurni što točno znači ili koga imenuje, "slon u staklani" ili staklarskoj radnji: staklo je lomljivo, a slon je trapav, pa to. Staklo kad ga baciš o tlo, ili pogodiš njime protivnika, može se razletjeti na hiljadu sitnih komada, a onda i ta staklena prašina, također, nešto slično kao ove današnje plastične mikročestice, ako je udahneš, izrezat će ti pluća. Ako ti se zalijepi za kožu, teško se ispere, a koža, kako je po sebi porozna, upije ju, i eto ti vraga. Ne mora se konzumirati otrov oralno, ili intravenozno, jednostavno se udahne, uđe ti kroz kožu, tako sitna i fina tvar, poput te vražje prašine, ne vidiš je, ali ona tebe zna. 

Ne znam je li Milica u ovoj paradigmi bila slon ili čitava radnja, znam samo, dobro se toga sjećam, da je njena mama gorko plakala, da je moja mama jedina od svih žena koje sam poznavala i koje nisam, imala razumijevanja za njezine suze, i bila jedini glas tim nježnim bićima koje su izbjegavale kontakt s vanjskim svijetom, svojom voljom ili zbog odluke obiteljskih poglavara, taj dio ne znam ni danas. 

Neki put je ljudima lakše razumjeti ili prihvatiti da su anđeli među njima, nego nekakvo medicinsko obrazloženje, moguće je da iz tog razloga i anđeli i demoni jednako dobro razumiju latinski. 

Ako je zdravstveni slučaj ili problem, šta se ne izliječi više, koliko smo novaca dosad dali doktorima! A ljudi od vjere ne traže novce. Kad vidite trud i pažnju i strpljenje i blagost usprkos svemu, jedini način na koji im sve to možete vratiti i platiti je onaj iz materijalnog svijeta. 

Tako je Milica, još za svog života postala anđelom. A onda su ljudi, budući jesu uvijek skloni pretjerivanju u svemu, i njenu mamu proglasili maltene Bogorodicom, pa je sve postalo još puno opasnije; pa su nakon anđela i demona uskoro i kod nas, o našoj maloj zajednici govorim, postali popularni svemirci i vanzemaljci, kriptonci i blufonci, djeca cvijeća, kristalna djeca, indigosi i sve ostale dugine boje, nisi znao koja ti je ljepša koja draža, a bilo je mjesta za svačije dijete. 

Bolest, poremećaj, fenomen, ne znam kako to nazvati, lako lomljivih poroznih kostiju, s kojim je rođena, Milicu je i njezinu majku, i dalje držao u pokretnom krevetu, i kad je došla do dobi onih anđeoskih bića koja više podsjećaju na pop pjevačice nego na ružičaste kupidone sa srebrenim strjelicama koje pogađaju tvrdoglava srca došljaka. 

- Opet ležiš. 

- Prošlo ti je podne. 

Postoji čak i pjesma, navodno iz srednjega vijeka, ali mislim, sigurna sam da sam je čula u nekoj pop ili rap obradi ili čak originalu!, jer povijest ne prestaje stalno iznova izmišljati sebe uvijek istim riječima i sa istim namjerama i ishodima: 

- She's all dressed up for the bed / Flowers are for the sick and the dead. 

Bio je jedno vrijeme dokumentarac na You Tube-u, ali brzo su ga makli, o tome kako su ljudi iz staroga vijeka, dakle još davnije od spomenute rime, rješavali ljude s misterioznim bolestima: već su vezani za krevet, i bez lanaca, i bez drogiranja, po prirodi stvari ne mogu iz njega. Ergo!! 

Kad su otrpali Pompeje, u čitavome gradu nije pronađena niti jedna školska zgrada, ali takozvanih javnih kuća s posebnim uslugama je bilo koliko ti srce želi i želudac može probaviti. Anđeli, djeve, dame i mekoputnici, jer nema ovdje, nikad nije bilo, razlike između spolova kad je nečija zabava ili ljuta želja i potreba na tapeti, su boravili u jako malenim sobicama na čijim su zidovima bile opscene slikarije akrobatskih vratolomija koje danas nazivamo tantričkima. 

Čista nekrofilija. 

Sličan osjećaj imam i danas kad moram ući u bolničke zgrade. Oni metalni kreveti na tankim nožicama. Pomična uzglavlja i uznožja. Baldekina uokolo. Grijanje na plus trideset ljeti, zimi. Uzdrhtane lijepo namazane sestre i snažne i zdrave spremačice. Užurbani doktori u viziti, nešto kao rišu i popravljaju na grafovima zakačenim za rešetku vašega zatvora, a vama direktno ne govore ništa. Ne zanima ih vaša glava, ne čuju zvukove koje vi proizvodite, osim ako ih to nešto ne napaljuje u bilo kojem smislu. A gaće ionako ne nosite. 

Milica je bila doma, u svojoj kući, u svojoj sobi, istoj onoj u kojoj je odrastala, u kojoj je jela, čitala, igrala se, na svoj tihi način. Neko vrijeme su je puštali na miru, jer je netko rekao da još nije žena, da nije dobila stvari, nije prokrvarila. A onda se netko sjetio da žena prokrvari tek kad počme imat odnose, i da je muški ud već izliječio i gore bolesti od njene. 

- E da je prije bilo znat! 

Miličinoj mami je prepuklo srce dok je bila na cesti u koloni prema jugu. Netko je rekao od vrućine, netko od stresa i nervorziranja, a netko od tuge za Milicom. 

- A moglo je i od srama. Bar je umrla ko žena.