priča o šeširu

Danas sam stric Zlatan, i stric Vojko / Vjeko, stric Bariša. Kosa mi je zalizana uzgor, da čelo bude čisto. Obrve guste i izražene, daju cijelom licu izraz ozbiljan i zreo. Nebitna je boja i oblik očiju, nebitni značajni, nijemi pogledi. Nešto je drugo to što govori tko ste. Više od sjaja u očima, od mekoće jezika. Riječi su skroz nebitne. 

Ono što nose, vidi se bolje od tih sitnih detalja. Lijepo skrojena odijela, kakva danas nose direktori u svim dijelovima svijeta. Njih su trojica takvi išli u polje, u školu, na balun, u šetnju. Narodna nošnja. Gospodsko odijelo. 

A ta kosa, stoji tako od francuske kape, koja se nosila u njihovo doba. U doba kad su se još Francuzi gospodarili ovim krajevima. Oni nama kapu, mi njima kravatu. Nisu se te kape šivale ni nosale ovako kako sad prikazuju i dokumentarci i tutorijali za dokone / vrijedne domaćice jutjuberice. Svaki je sloj imao svoju funkciju, svoj skriveni džepić za nositi stvari u njemu: papir ili novac, pasoš, legitimaciju, propusnicu, takva su bila vremena da niste mogli vani na ulicu bez pisane dopusnice. A onaj maleni repić, ukras, što li je, na vrhu, nije ni repić ni ukras, ni pomagalo za skidanje sa glave: to je zadebljanje koje vas štiti od udaraca. Ili oružje, ako ćete se morati u obrani / napadu, u nekoga zaletjeti glavom. Komadić žice, ili kamenčić, možda kakav šiljak, ušiven u platno. Skriveno pogledima, ali svima na znanje. Za svaki slučaj. 

Agricolae su, po istoj logici i istome pravu, nosili sa sobom drvene štapove za mjerenje ili čak s metalnim pojačanjem na dugome štapu, kuke ili šiljke, rečene motike i maškline, pinjure i grablje. Za obradu zemlje. I za obranu. 

Đaci i studenti su smjeli nositi švicarske nožiće za oštrenje pisaljki. Iako je nekima pisaljka bila moćniji alat. Strah od pisane riječi, od zapisanog, još je jako svuda prisutan i danas. Svatko se brani na svoj način. Kad stari način zakaže, pronađe se novi. Bolje je što prije. Bolje što brže. Ali, nažalost se samo mijenjaju odijela. 

Onda su se pojavile lenjinke, kečketi, suprotan klan je uvijek imao fesić. Ljudi koji su nosili crven fesić su opjevavani i kod nas kao prijatelji. S njima nije bilo borbe, oni su znali stvari koje mi nismo. Mi smo imali stvari koje oni nisu. Uvijek ste imali za naučiti nešto, za poboljšati se. Ratovali ste sa ovima sebi sličnima. Stalno neka mjerenja i odmjeravanja, u koga je bolji, u koga je veći, 'ko će koga prije. 

 

A ljudi od nauke su nosili šešire. Kao kauboji. Ono što se negdje smatra gradski uglađeno, negdje drugo je divljaštvo. 

Ili cilindre i polucilindre. Kao mađioničari. Ono što je negdje znak luksuza ili profinjenosti, negdje drugo je znak prevare ili trika.

Izgleda da se na taj način čitav svijet vrti. Nemo propheta in patria. Ako nije ovo preafektirano. Prorocima je svojstven govor, a ne lik. Riječ, a ne oblik. Misao, a ne djelo. Na osnovu njihove misli i riječi, djelo tek ima postati. A što je ovo? Priča o šeširu. 

Pokojne stričeve nisam mogla znati, niti po priči, osim po tim rijetkim, starim fotografijama. Papir traje dulje od mesa. Odijelo traje dulje od tijela. 

Kad i njih uništi vrijeme, možda ostane sjećanje. Kao ovo sada. Moje se tijelo sjeća, iako mozak teško prepoznaje riječi. Promijenio se jezik, što je jednom značilo nešto, sada znači nešto drugo, treće. Niti slično onome što je nekad bilo. Ne znam niti imade li smisla izmišljati novi. Dok slušam što šapće starina, simultani prijevod na neznani jezik, koliko bi štete napravio? Tijelo znade i to. Ruke pamte. Sve je u zglobu. U kostima. 

Zbog tih se šešira nekad moglo izgubiti glavu, znate? Zato ih danas rijetko tko i nosi. 

Kapa vam kazuje prije nego se predstavite, tko ste i što ste i odkud dolazite. Čak se na osnov kape predviđati moglo, kakve su vam namjere. Iz kojeg ste klana. Kojem se bogu klanjate. Tko vam je gazda, kapo. Pa po tome procjenjuje, vrijedi li vas napadati, tko će vas odnosno koliko njih će vas doći braniti. I onda dalje, koliko su spremni platiti da se "sprijateljite". 

Stric Vojko je platio životom. On sam nije htio pristat na ucjenu. Nije bio kriv. Nije se osjećao dužan. Nije trčao po pomoć, ni zaštitu. I to je, mislim, ta strašna tajna koja se isplela oko njegova imena. Nitko ne zna zašto je pao. Nikom nije jasno. Zašto. Nisu. Dali. Zlato. A imali su. 

Jesu li škrti? Jesu li ludi? Jesu li toliko zli da ne vole svoga najrođenijega, da više vole novce? 

Izazovno je, jako, kako to rastumačiti. 

Rastumačiti nekom, tko miješa čast i mast. Ponos i sujetu, oholost. Ljubav ili odanost, s jedne strane i grabežljivu ludost, s druge. 

Moj djed je nosio kečket od tvida, engleskoga stila. Sjećam se i sada kako je mirisao. I sjećam se da se meni maloj činio da je strašno težak i da sam se čudila, zašto je i kako to nosio na glavi, toliko dugo, nekad cijeli dan. Jer po cijeli dan ni njega ni šešira ne bi bilo doma. Nije mi padalo na pamet, da ga je možda, na nekim mjestima, u nekim prilikama, skidao sa glave. To je bilo nezamislivo. 

Šilt kao držak za metalni obruč, kao frizbi ili disk ili bumerang. Čvrst, težak i ubojit. Bila je sramota izgubiti šešir. Kapu. Možda čak i veća nego izgubiti glavu. 

A onda su se, velim, pojavile lenjinke, slične šilterice, ali druge boje. Trebao si pazit u koga je modra, a u koga crna. I tako su se birale u dućanima. Po boji očiju. Kome, koja, bolje, stoji. 

Nisi više morao biti mornar ili vojnik ili putnik iz daleka kraja, pa da ta kapa označava pripadnost, štedi vrijeme koje bi inače trošili na riječi, dodaje na kvaliteti. Sad samo oduzima. Jer ne znaš više što ta kapa može. Što se s njom sve može. Sad te žuljaju oni džepovi iznutra, pa tražiš da se isparaju i skinu. Težak ti je onaj obruč, pa hoćeš da ga izvade, da ga nema, da stave nešto mekano i toplo da ti skalpu nije zima. 

A onda, malo po malo, vidiš da je bolja platnena ili vunena kapica. Pa staviš čarapu. S rupama za oči. Svrha je ista. Nekad napad i obrana. Nekad varka, trik nevidljivosti. 

A zašto su žene nosile šešire? Za ukrase? Da ne bi morale često prati kosu?

Žene iz mog klana su nosile marame. Šarene i lijepo izvezene. Svaka je sama sebi vezla svoju. I to je bilo pitanje časti, ne samo vještine. I duge, duge pletenice kolo okolo glave. Ili nisko na potiljku. Znam sigurno, da to nije bila stvar mode tog vremena: slijedila su se jednostavna pravila koja su govorila kojem tipu glave bolje odgovara koji tip češljanja kose. Kakve kopče, kakve igle, koje duljine, od kog materijala. Neka je nosila drvene, neka bakrene, neka zlatne. U svakoj prilici, ne samo o sveca. 

Teta Rozina je nosila dvije duge pletenice smotane oko cijele glave, sve i preko čela. Strina Anka je plela samo jednu. Teta Jelka je imala punđicu na vrh glave ispod crne vunene marame. Teta Palma je šišala kosu. Poput švore. 

Kratka kosa nije pobuna. Nije predaja. Nije sakaćenje. A pogotovo nije lijenost. Nego žrtva. Dar. Da. 

Kosa traje duže nego koža. Kad je odrežete, ona je još živa. I kad umrete, onda traje gotovo koliko će trajati i kosti. I istu tajnu ispričati. 

Ovu koju priča sjećanje preko mojih ruku. Jer ovo su stvari koje sama nisam mogla znati, niti bi ih itko htio ispričati. Jer su se podrazumijevale? Ili jer su tajne? 

Ne možete život sakriti pod kapu! 

Moja je baka nosila francuzice i kad je bila moda šubara i turbana. 

Ono što se ticalo fizičkoga tijela, postalo je političko pitanje: ove koje su nosile šubarice bile su proruski orijentirane, ove s turbanima anglo-američki. Mislim da je to imalo nekakve veze sa swamijem iz Indije, i zamjenom Indijaca s Indijancima. A poruka se mira, izgubila usput. Jer se sjećam straha od izrugivanja. I od prokazivanja. Žene sve okrenu na dvostruko gore.

Ili samo učine tako da se sve malo bolje vidi. Ne može vam nitko strgnut kapu s glave, ako je učvršćena iglom i pribadačama. Rečeni fermuni i šnale i špange, ovisno o tome iz kojeg ste klana. Možete se vi pravit englez koliko vam drago. Francuzica glavu čuva. 

O dobro se sjećam one njene sjajne za svečane prilike. I sjećam se namještanja i provjeravanja pred ogledalima. Nije to ni u jednom trenu bila oholost ni taština. 

Ovog tipa, kako današnje žene paze da im lijepo stoji, da ih uljepša, da se svide. Da ih svi vide. 

Žene toga doba su dobro znale kako prolaze "ljepotice". 

Očekivali su se udarci. Prolaziti cestom sama, i dandanas neki smatraju izazivanjem vraga. Ili prešetavanjem: teta pošto meta. 

Ako je u kući bilo reda i mira, gledao si ostat u tom miru i u redu što je moguće dulje i bolje. Ako je bilo prilike podijelit ga sa svima, dijelio si. Ali ne shvaćaju svi dijeljenje na isti način. Većina ga i danas izjednačuje s ludošću. Uzmi, a ne plati. Prođi što bolje, za što manju cijenu. 

Izazovno je jako, kako to rastumačiti. 

Nekom tko sve mjeri novcem, a ne zna mu vrijednost niti što će s njime: Zašto smo ga izmislili, i zašto se koristi. Pare ili život! Plati pa se rugaj? 

Ajc, di će ti duša... 

- Jedina razlika između tebe i mene je u tome što ja znam da ne postojim u stvarnom svijetu, a ti to još ne znaš. - 

Tako je rekao lik iz nekog romana, ne znam sad kojeg, ali čula sam to sama ili pročitala negdje, iako je moguće da sam samo sanjala, ne mogu točno procijeniti jer je sve svagdje odvajkada izmiješano, a i tanka je granica, između sna i jave, igre i razonode koju svi zovu stvarnošću. A vjerojatnost da će to isto moći vidjeti, čuti, pročitati ili odigrati približno jednak broj ljudi, onih koji misle da su već budni, i onih koji znaju da sanjaju, je ista. 

Razlika će, kao i uvijek biti, samo u tumačenjima.  

pepeljugina sestra

Pepeljuga 

Hitnja je zapisat ovu priču, prije nego zaboravim. 

Sve ove koje počinju s poznatim naslovom, ali uz napomenu da bilježim onako kako su meni jednom bile ispričane, i kako ih je moje dječje uho čulo, ispričala mi je teta Neda. Nedi je zapravo ime bilo Marijana, ali nitko ju nije tako zvao, ni rođena majka. Nede su bile stare cure, koje nikad nikom nisu dale, i u vrijeme kad sam ja bila dijete, to je bilo nešto poput počasnog naziva, kao što je danas švora ili pop ili usidjelica, iako razumijem da postoje mjesta i postoje ljudi kojima, i ovi koje sad navodim, zvuče uvredljivo. Švora je časna sestra, za razliku od rođene. Pop je papa, sveti otac. Usidjelica je žena koja može mirno stati na jednome mjestu i raditi samo ono, ili sve ono što je u danom trenutku potrebno. Tako i Neda, ne da da ju se zafrkava. Drži svoj pravac i uskače u radnju samo kad je nužno. 

Meni, takvoj kakva sam, je dugo vremena trebalo da shvatim i prihvatim da ono što me čuva, čisti i čita mi priče, nije samo jedna žena, da tih Neda ima više, i da nije svaka dobra. I mama je bila Neda, i baba je bila Neda, baka, također, učiteljica iz male škole, teta kuharica, bolničarka, ali nikad doktorica, zubarica ni frizerka. 

Prava teta Neda, rečena Marijana, je bila neka od cura iz susjedstva, ne znam iz čije kuće, Žižića ili Bobića ili Šantića, uglavnom imala je te neke knjige, priče, koje su se čuvale u kutijici napravljenoj od kore nekog svetog stabla, s koricama od prave jelenje kože, i to je svaki put bilo važno naglasiti, prije nego čitanje počne. 

Ne znam jesu li to bile originalne bajke kako su ih zapisali braća Grimm, Hans Andersen ili naša Mažuranićka. A možda je bilo nešto što je Neda izmišljala sama, samo držeći knjigu u rukama, da ima alibi, ako bi joj tko rekao da gubi vrijeme ili da kvari djecu. Čita im, zabavlja ih, inače bi se umlatili od dosade. Eto! 

Dakle, Pepeljuga, kako je meni bila ispričana, počinje sa Bio jednom jedan vitez i imao jednu kćerku. 

Budući da u svakoj od tih priča, mlade majke umiru na porodima, ili misteriozno nestaju pa na njihovo mjesto stupa zla maćeha sa još dvije zle kćeri, preskočit ću dio koji da naslutiti da se radi o istoj ženi, koja se promijenila kako su se promijenile i okolnosti u kojima je trebala preživjeti. Ona i njezina djeca. Uglavnom, uskoro i otac misteriozno nestaje, a glavna junakinja ostaje sama u vrlo nepovoljnim uvjetima. 

Pepeljuga iz naše verzije priče, ne sanjari o odlasku na balove i zabave na kojima bi mogla upoznati princa koji bi je spasio od sve većih zala kojima je bivala izložena, ali niti maćeha i zle sestre ne odlaze tamo. Pristojne cure tog vremena idu u crkve, pjevaju sa zajednicom i primaju sakramente. Tog posljednjeg, sedmog dana u tjednu, skockaju se, urede i srede, obuku najbolju robu što imaju i pokazuju samo najbolje što znaju, jer je to jedino mjesto, izvan očinskoga doma, gdje se ljudi skupljaju, druže i - mijenjaju. 

Pepeljuzi je zabranjeno i taj jedan dan da pokaže drugima svoje kvalitete. Uvijek mora biti sama u kući, uvijek mora biti prljava i uvijek mora biti zaposlena. Ali budući da se nije bunila i budući da je mnogo patila, dragi bog se smilovao i poslao anđele u vidu bijelih ptica, da paze da joj se ne dogodi neko veće zlo. 

Prve nedjelje, kad se spremila za svetu misu, maćeha je rekla da netko mora pospremiti kuću i skuhati ručak, da sve bude spremno kad se njih tri vrate, jer dolazi na ručak s njima novi pop. Pepeljuga je poslušno zgotovila sve što se od nje tražilo. 

Druge nedjelje, kad se spremila za misu, maćeha je rekla da mora odvojiti grašak od pepela i čekati ih s ručkom, inače će dobiti batina. Zatim su sve tri smijući se zaključale za sobom vrata. Pepeljuga je gorko zaplakala, a onda su se s nebesa spustila tri goluba i svaki je u kljunu imao po jednu haljinu. Jednu zlatnu, jednu srebrenu i jednu svu od dijamanata. Rekli su joj da izabere jednu, da ode u crkvu, ali prije nego što svećenik podijeli hostije, mora nestati inače će čarolija prestati. 

Pepeljuga je izabrala srebrnu haljinu. Prije nego se požurila put crkve, pogledala se u zdencu, i nije mogla vjerovati kako je prelijepa bila. Golubovi su je ohrabrili pjesmom, i obećanjem da će sve biti u najboljem redu: neka samo pazi da se sretno vrati doma. 

U crkvi je bio princ. Ugledavši novu djevojku, odmah se zaljubio. Ali, kamo je sad nestala?! 

Kad su se maćeha i dvije zle kćerke vratile doma, Pepeljuga je čekala u svojim starim krpama, a ručak je bio spreman i ukusan. Site i odmah dobre volje, tri su ženske počele pričati kako se u crkvi pojavila neka nova cura u predivnoj haljini, kakvu još nitko nije vidio, a Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je s krova naše štale." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da se štala sruši. 

Sljedeće nedjelje, Pepeljuga je dobila za zadatak da odvoji zrnca riže iz pepela i da spremi objed. Ponovilo se sve isto od prošlog puta, sletjele su golubice, izabrala je zlatnu haljinu, princ ju je oduševljeno promatrao, pobjegla je prije hostije i rukovanja, sestre i maćeha su ushićeno opisivale zlatnu haljinu te nove djevojke, Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je sa onoga stabla." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da se stablo posiječe. 

Sljedećeg je puta trebala odvajati brašno od pepela. Odjenula je dijamantnu haljinu. Princ je stavio ljepilo na prag crkvenih vrata, trenutak prije nego je potrčala. Primijetila je da je izgubila cipelicu, ali nastavila je trčati bosa. Sestre i maćeha su se divile dijamantnoj haljini, a Pepeljuga je rekla: "Znam kakva je, gledala sam sa tavana naše kuće." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da ju se zaključa na tavanu, i ne pusti van dok ne prestane izmišljati. 

U isto je vrijeme, princ tražio vlasnicu cipelice nađene na pragu crkvenih vrata. Sve slobodne djevojke, i poneka zauzeta, mlade zaručnice, stare cure i udovice, sve su s velikom nadom stajale u redu isprobati paše li im. Nijednoj nije. Ni uz trud i muku, ni skrivajući suze, ni grčeći stopala, ni sakateći prste. Ni klecajući, zapinjući i teturajući, nakon što su uspjele ugurati svoju veliku nogu u dijamantnu cipelicu. Princ je već izgubio nadu, kad su golubice došle da mu kažu da je lijepa nova cura zaključana na tavanu. 

Spasio ju je. Cipelica je pristajala. Maćeha i dvije zle sestre su ostale u svojoj kući, svađajući se koja će sebi dati sašiti haljinu zlatnu, srebrnu ili dijamantnu, što su ih vidjele da Pepeljugi tako lijepo stoje. A princ i Pepeljuga su otišli daleko. Na drugo neko mjesto. U drugi neki život. Nove izazove. 

moć molitve

Priča koju vam namjeravam pričati, može se tumačiti na koliko god vam na pamet padne načina, u bilo kojem kontekstu, u bilo kojem društvu, u smislu da se nitko neće uvrijediti, da će svatko pronaći sebi omiljenog lika u kojeg će se htjeti umotati radije nego u kom će se prepoznati, i izvući svoju neku pouku, ili čak pristati na vašu. Stari, mladi, starinski, moderni, pametni, glupi, veseli, tužni, nevjerni, vjerni, svima igra jednako. Dopast će se svima. 

Kad sam ju prvi put čula, glavni je lik bio sam gospodin Bog, ali ovisno o slušateljstvu i efektu koji želite postići, možete reći da je to čarobnjak, mudrac, jogi, E.T. ili vaš direktor, sedmog jutra nakon stvaranja svijeta. Znate već dobro tu priču, Knjiga Postanka počinje sa odvajanjem svjetla od tame, i vidi Bog da je svjetlo dobro, dan prvi. Sedmi je dan određen za odmor (pod uvjetom da je sve odrađeno dobro), i tu Geneza završava, a počinje naša priča: 

Probudio se, dakle, u sunčano jutro, na planetu Zemlji, protrljao oči i zadovoljan se nasmiješio viđenome. Napio se svježe izvorske vode i posjeo se u dubokom hladu. Potočić je zažuborio, ptičice su zapjevale, ugodan topao vjetrić je donio miris poljskoga cvijeća, a jedno je sitno stvorenje kraj njegova bosog stopala, zacijukalo. Pognuo je glavu, i spazio malog poljskog miša. Mijo je očito bio preplašen i gladan, pa ga je uzeo hraniti, tiho mu pjevajući. I to je bio početak prijateljstva. 

Svakog je dana miš dolazio Bogu, a ovaj ga je hranio ne tražeći ništa zauzvrat. Kad je skupio dovoljno samopouzdanja, miš se odvažio istražiti čega sve ima van njegova vidokruga, isprva bojažljivo, a onda sve hrabrije i češće odlazio i na tuđe livade. Svejedno se uvijek vraćao na besplatan ručak k Bogu. Jednoga je dana za sobom doveo još miševa, i Bog ih je, sve prihvativši, jednako hranio. 

Mačku, koji je živio u blizini, a kojem je bio posao da lovi miševe, nije se dopadalo što je ovih sve više, te ih je počeo proganjati nemilosrdno. Bog je, naravno, za sve to sam znao, ali takav je bio poredak svih stvari, a za sve stvari, reda mora biti. 

Prestrašeni Mijo je, možda nagovoren od braće, možda prisiljen, a možda je sam mislio da je to njegova životna svrha, kleknuo pred Boga i rekao: "Ti koji si veći od nas, koji sve vidiš i koji nas hraniš i tješiš u nevoljama, zaštiti nas oda zla i ne dopusti da naš rod izgine." 

Bog se smilovao mišu, ali nije mogao samo tako uništiti mačka, koji je samo tako radio, i pošteno i dobro, svoj posao, te je, mora se i to reći, preko reda, pretvorio Miju u mačka, pa neka bolji od njih pobijedi: Preživljavanje najsposobnijih!

Mijo je, osokoljen novom snagom, shvativši je kao znak da je Bog na njegovoj strani, dobio mačka. I postao glavna faca livadice. 

Uskoro se priča ponovila, lokalni pas je stao napadati mačke, te je Bog Miju sad pretvorio u psa. Psa u vuka. Vuka u lava. I dešavalo bi se to pretvaranje tko zna koliko dugo, da Miji, sad u tijelu lava, nije palo na pamet da je lav, kralj džungle, i da mu kao takvome nitko ne može ništa. 

Nitko, osim Boga. 

Pravom kralju ne bi, ali malom mišu koji misli da je kralj, jeste palo na pamet da ubije Boga, budući da jedino bog zna kako se je uspentrao do svoje pozicije, i kao takav da je jedina, realna opasnost. 

Bog je i to znao, naime, da ga miš namjerava ubiti, niti ne misleći da ubojstvom boga, on prestaje biti iti mali miš. Vraća se u točku. Više-manje sve što se ikad ticalo tog stvora. 

Viiiišššš, taj prokleti miš! 

Ovom je pričom, meni bila objašnjena moć molitve. Išla je uz upozorenje: Pazi kada nekoga nešto moliš, moglo bi se ostvariti! 

Sama biraš svoga boga, kad su u pitanju sitnice. U položaj boga stavljaš onoga koji to nije, to je prva zamka. Bilo da moljakaš da ti se kupi nešto što tog trena misliš da želiš ili trebaš, ili da pristaneš na ucjenu tipa "ako ti meni ovo, ja ću tebi ono". Sve uvijek ide u dva smjera. 

Svaka riječ koju izgovoriš se čuje i računa. Čak i kada misliš da ne čuje nitko. Uvijek netko čuje. Čak i kada ne razumije. Kao u igri gluhog telefona, prenijet će nekome, i to vrlo vjerojatno neće biti ono što se stvarno reklo. Čak i kada su zvukovi i riječi točno prenesene, može biti drugačiji kontekst, drugačija atmosfera, drugačije vrijeme ili moda. Neki mogu i šutnju tumačiti slikovito, rječito. To je druga zamka. 

Izgled vara. Ono što se na van čini veliko i jako, možda u sredini sebe drhtureći cvili. Ono što drhtureći cvili, jednako je vrijedno pažnje. Uz pravo vodstvo, ili ako se jednostavno pusti na miru da se malo snađe, može postati nešto i divljenja vrijedno. Ako mu preko reda, pogotovo ako sam ne traži, pokušavaš pomoći, čak kad i naraste, bit će nekoristan. Uzaludan posao, u oba dva slučaja. Staviti sebe u položaj boga, koliko god privlačno da se činilo, to nikada nije. To je treća zamka. 

Ono što se dogodi tebi, pogađa sve što se na tebe odnosi. Ono što mijenja tebe, mijenja i tvoju okolinu. Najviše zbog toga oprezna budi, što, kako i koga moliš. 

No, ova priča i ne mora doć s ovakvim upozorenjem: može ju se ispričati s čisto znanstveničke strane, možete njome djeci ili odraslima koji za nju još nisu čuli, objasniti, brzinski, teoriju evolucije! Iz ničega ništa. Sve se mijenja, ništa ne propada. Mislim da baš i jest na ovaj način, ovakvom sličnom pričom i pobijana dogma o božjoj intervenciji u stvaranju svijeta: Nije moguće da je sve stvoreno u kratkom roku od jednoga radnog tjedna, i nije istina da je čovjek postao od majmuna. Postao je, očito, od vu… ovaj... lava. 

Oni neduhoviti, oni kojima nedostaje mašte mogu slobodno prigovarati da vukovi i lavovi nikada nisu boravili na istim prostranstvima, i uzimati baš to kao dokaz da nam priča nema znanstvenu podlogu. Ostavimo namjerno tu "grešku". Što je više različitih mišljenja, čitanja, tumačenja i škola, to je veća vjerojatnost da će više ljudi čuti našu teoriju, i doći do onih koji će ju moći razumjeti tako kako im je dana. 

Duhovita i kraća verzija, koju se još može čuti, ima nešto drugačiji kraj, koji čini bitnu razliku:

 Čarobnjaku, koji je Miju pretvorio u lava, požalile su se ptice kojima je strašno išlo na živce kako se ovaj hvali da je kralj džungle i misli da mu to daje za pravo da krade i razbija, pa su izmolile za slona kljovaša, neka ga nauči pameti. Slon je spazivši Miju podigao surlom, zavitlao po zraku i par puta jako njime tresnuo o tlo: "Ajde, reci još jedared ko ti je kralj džungle?". 

- Ti, ti, ti! - počeo se klanjat miš u njemu, slonu. Potajno zamišljajući kako ga čarobnjak sada pretvara u još većeg slona, od kojeg ovaj stvarni bježi glavom bez obzira. Vjera u boga i... I to je onaj famozni mit koji objašnjava velike koji se boje malih: Ne znaš ti koga on ima iza sebe da ga štiti. 

U našoj se priči, to, naravno, nije dogodilo. Kljovaša, Mijo nije preživio. Bio kralj džungle, ili to što stvarno jest. U ovoj verziji gine samo jedan on, pod golemim stopalom divovskoga slona. Zato je ova verzija popularnija: Nazad u zemlju! Lažni vođe, heroji i mudraci. A narod je nevin jer je bio zaveden? 

Sad kad znate priču, ne možete reći da ne znate slijed stvari. Bilo koji lik u bilo kojem trenu, možete bit vi. U nekom trenutku, i svaki od njih, odjednom. I žrtva i nasilnik. I bog i batina. 

Dakle, ne moljakaj, ne grupiraj se, ne kiti se tuđim perjem, ne postoji besplatan ručak, ne nosi više nego što ti treba, ne osuđuj, ne igraj se boga, ne udovoljavaj nikome, poglavito sebi. 

Sve stiže u pravo vrijeme. Sve ima svoju svrhu. Strpi se i pričekaj. Strpljenje je vrlina. 

poglavlje XXVI.

Poglavlje (26) koje govori o redu, o neredu i o uznemiravanju, bez konca i kraja. 

 

Zbog čega su svi mislili da su Jadovi i da su Gaddovi negativci, nije teško zaključiti. Zbog čega se Kristian Smileon uspio nametnuti kao osvježenje, iako je njegovo nastojanje bilo samo oko toga da sve vrati u ono isto stanje u kojem ga je i sam zatekao, već je malo teže. 

Ianova prisutnost na univerzitetu, trebala je prodrmati učmalost uvijek istih starih otkrića. Učmalost i neučinkovitost. Tražio se novi, drugačiji pristup, koji bi možda doveo do novih, drugačijih zaključaka. 

Iako je poznato da različiti putovi mogu voditi do iste provalije, postojala je ljepota u nadi koju pruža putovanje. 

Ianov neobičan i pomalo zastrašujuć izgled, obećavao je novine. Tome su se makar, svi nadali. 

Odabrali su, umjesto da ga se boje, jer strah nije ugodno čuvstvo, i umjesto da ga ismijavaju, jer to radi njegova porijekla nije bilo mudro, odabrali su ga slijediti. Slijediti, toliko revno, da mu nisu dopuštali da diše, da su mislili umjesto njega, da su mu pripisivali osobine, koje i jesu ali više nisu imale dodira s onim što se stvarno moglo, što je stvarno bilo. 

Unio je nered, bez ikakve sumnje. Kaos, iz kojeg bi možda i izletjelo nešto konstruktivno, da u blizini nije uvijek bio lik Smileona, koji je u najboljoj namjeri, čistio mladićevo častno ime i prezime. 

Bez obzira na to što je ovaj imao anđele, poslane od strane oca obitelji, da paze na ugled porodice. 

Bez sumnje, Smileon je, na neki čudan način, stavljao sebe za razinu, ili nekoliko njih, iznad Iana Gadda, a ovaj se nije bunio. 

Bez ikakve kritike, prihvaćao je sve tako kako je dolazilo. I to je bilo strašno iritantno. 

Kad god bi se učinilo da bi nešto moglo propupati, Smileon bi, uz osmijeh, ili bučno cerekanje, sve sravnio opet sa zemljom. Pustio tihi glas o tome kako je mladi Gadd krajnje nesposoban i kako bi, da mu nije njega, odnosno njegova oca, bio odavno umrao od gladi. 

Što možda i ne bi bila laž. Kad ne bismo znali, da Ian Gadd nije živio od novca, od ugleda, ni od praznih priča. 

Isto je bilo s Yagodom. Gdje god bi se pojavila, njena je pojava izazivala nemir. Kad god se ne bi pojavila, njena je odsutnost izazivala nemir. Što god da bi rekla, njene bi riječi izazivale nemir. Kada je šutjela, njena je šutnja ostajala kao znak. 

Smileon se trudio da on bude taj koji će tumačiti njezinu šutnju. Opravdavati njene izostanke. Praviti joj društvo, pogotovo onda kad ga ne traži. Ili makar ostavljati pred drugima takav dojam. 

Činjenicu da je bivao viđan u njezinoj blizini, koristio je kao dokaz njihovog pravog i čvrstog prijateljstva. 

Jedini on ju je znao u dušu. 

Jedini on, i nitko drugi. 

Ni majka, ni otac, ni jedna od njenih sestara. Ni njezin zaručnik. Kojeg je mrzila, ali kojeg je morala šutke prihvatiti, zbog obećanja. Davnog obećanja, koje je sklopljeno među te dvije obitelji. Zbog dane riječi. Obaveze. 

Potrudio se da svatko, da svi saznaju, doznaju i kao istinu prihvate, da je on jedini on, njena prava ljubav. Ona da je već bila njegova. I njegova će samo ostati i biti. 

Potrudio se da ju svi mrze i da je se gade, zbog kukavištva, i zbog licemjerja. Tako da je može braniti, od sebe samog, sebe same. 

Povučena i tiha, kakva je bila, ostavljala je dojam ohole, bez pravoga pokrića. Bez pravoga, jer ipak je imala nekakvo ime, i nekakav status. 

Kako se svatko u životu, barem jednom mogao uvjeriti: kad netko biva dugo, i nemilosrdno olajavan, s vremenom mržnja prema njemu postane sažaljenje. Ali gađenje prema onome tko prenosi taj glas, ostaje vječno. 

Onaj koji prenosi glas, ma kakav da taj bio, također se zove anđeo. Smileonu je to bilo dovoljno. 

Veranje po ljestvicama, bilo je njegova životna svrha. Nebitno je gdje će ga to odvesti. Bitna je bila radnja. 

Dok je mislio da "stvara život", zatirao ga je. 

Dok je mislio da "čisti", pravio je nered. 

Dok je mislio da Ian i Yagoda unose nemir, oni su to i činili: zapravo su protresali staro platno, da bi se moglo bolje vidjeti, gdje je poderano, i kakva bi potka bolje podržala osnovu. 

Ako vam se ovakva usporedba čini poštenom. 

I jedni i drugi, radili su iste stvari, čak su i pristupi bili isti, ali ipak je razlika bila pregolema. 

Djeluje dosta zbunjujuće: kako uopće znati, tko je u ovoj priči pozitivac, tko je pravi anđeo od pravog boga, i tko je uopće taj "pravi" bog? 

Ne znam. Niti mogu znati. 

Stoga se ravnam prema onoj, ako je neugodno i ako zaudara, ako zadaje bol i ako se bez pitanja i dozvole nameće, tad bježi što dalje. Što dalje! Što brže! 

Ne bori se, ne svađaj se, ništa nikom ne dokazuj. 

Sve ostalo će slijediti, samo od sebe. 

Nevolja je u tom, što nevolja slijedi. 

Ovaj koji se bez pitanja i dozvole nameće, jednako će tako bez pitanja i bez dozvole slijediti, čak misleći da je tvoj bijeg poziv da te lovi. 

Ne kaže se uzalud, da je glupost opasnija od zlobe. 

I u tom je sva nesreća ljudskog roda. 

Najgore je biti nesvjestan svojeg jada. 

Ni Jadovi, ni Gaddovi to nisu bili posve. Ta i sama imena dovoljno govore! 

Zato su i poslani ovo dvoje, da jad i da gad izvuku na vidjelo, da ga izmore, da što prije potroši baterije i pusti sve na miru. U svom miru. 

A sa mirom će doći i red. 

Ili bolje reći, iz novog kaosa. 

 

I to je to. 

Kraj priče, bez kraja. 

poglavlje XXV.

Poglavlje (25) u kojem (napokon) započinje radnja. 

 

Radnja usporava putovanje. 

Ako ste ikada ikamo putovali, tada znadete da sam u pravu. I na što mislim. 

Putovanje znači kretanje putanjom od točke A do točke B. Ima se početak i ima se cilj. Čak i onda kada se ne zna ni za prvo ni za drugo. 

Kao u životu: početak je dan i sat kada se rodite, kraj je dan i sat kada umrete. I nema se tu što dodavati niti oduzimati. I jedno i drugo su asesoari. Negdje umiješate malo jače boje, neki put opazite da nešto ima intenzivniji miris, nekada upamtite neki zvuk i riječi koje mu daju važnost i smisao. Ali, ako gledate pošteno, sve su to mamci za odvlačenje pažnje. 

Pažnje? A na što se onda treba paziti? 

Na to na se ne zaluta. 

Vidjeti sve, znati za sve, spoznati što se više toga može. I pri tom ostati na putu. Što drugo? 

Kao što smo prihvatili za činjenicu, dapače, slavimo ju kao da se radi o nečemu od opće važnosti, činjenicu da smo se rodili u određenom trenutku rotacije zemlje, tako ne bismo smjeli zaboraviti na činjenicu, da nismo jedini mi, koji same sebe slavimo, i da nismo tu za zauvijek. 

Onda je sve lakše. Ne samo nama. Lakše bude svima. 

Radnja, u životu, baš kao  i u priči, samo je skup riječi. Nitko nikad zapravo, dvadeset i četiri sata u danu, pa sedam dana u tjednu, a tridesetak njih u mjesecu, ne djela nešto životno bitno. Čak ni kuhari i pekari, drvosječe, programeri ili privatni detektivi. 

Koliko treba da se snimi fotografija. Par sekundi, niti toliko. Priča koja ju prati, je to što ostavlja ogrebotine. Na površini. 

Potrebno je paziti, da nešto sa površine ne uđe dublje u sistem. Da ne napravi veću štetu. I to je to što "anđeli" rade. 

Paze. Prate. Pišu izvještaje. I šalju ih na višu razinu. 

Ja ne mogu znati, koliko je tih razina, niti na kojoj se odlučuje treba li rane čistiti, ili uklanjati tkivo. Niti s ovog mjesta mogu utjecati na odluke. 

Bogu hvala na tome. 

U nekome poglavlju prije, rečeno je da je Yagoda mjerač, a Ian da je ispravljač. Yagoda je tamo oduvijek, iako u različitim oblicima i sa različitim pozadinskim pričama. Ian je novi. On je učenik. Ipak, on je ispravljač. Sletio u pakao da bi popravljao štetu. Ili spasio ono što se spasiti može. 

Dakle, ne spašava se priča. Nije bitno tko vodi radnju niti tko su u njoj glumci. Priča uopće nije bitna. Njeno postojanje je zanemarivo. Veća svrha uznemiravanja je samo u tome da se vidi na kojem mjestu je došlo do poderotina. Treba malo protresti tkanje, da poispadaju suvišni končići, oni koje je potrebno odbaciti. Da bi ono što je bitno zasjalo naočigled svima. 

Treba raširiti, povećati sliku, a onda ući u onaj detalj, kojeg smo uočili da strši, radi popravljanja. 

Popravljanja dojma? Pa zar nije to isto ovo što rade ovi ljudi, za koje kažeš da stvaraju pakao od raja? 

Oni klize po površini, i samo glume zarone. Na isti način, na koji glume letenja. 

Znači, radnju treba isprovocirati, na najvišoj razini, da bi se ušlo u dubinu? 

Otprilike. Kao što će kamen kojeg baciš u vodu s višega mjesta zaroniti dublje. Da. Otprilike tako. 

Dakle, Yagoda, koja je mjerač, i koja je tamo oduvijek, nije uspjela, i poslan je Ian da joj pomogne? 

Ili je Yagoda pronašla grešku i poslan je Ian da počisti nered? 

Je li Ian rušitelj? Anđeo razarač? Hoće li zasuti sve sumporom, kao što je opisivano u starim knjigama? Boje li ga se s pravom? 

Hm. Sa ove pozicije to ne možemo znati. Znamo samo da on ne odlučuje. Znamo da ima svoju volju. Znamo da nekome mora polagati račune. Znamo da i on sam ima nekog tko ga čuva, pomaže i prati. Znamo da jedan od tih "pratitelja" i nema baš neku plemenitu namjeru. 

Ali nije on tu da promiješa radnju. On nije sposoban za to. Isto kao i Yagodina, njegova prisutnost je ta koja uznemirava. A još više od prisutnosti, uzmenirit će - odsutnost. 

Dobro, da. A da sada krene napokon radnja. 

Ide: 

Netko je bacio kletvu! Nema se drugog objašnjenja. 

Dok vračevi, skidaju uroke, Vivianne i Mimianne se pretvaraju da drže sve pod kontrolom. Nitko ne smije primijetiti da im ide loše i da su nevoljene. Nevoljene toliko da ih netko proklinje. 

Ne toliko zbog vlastitog ponosa, nego zato što su svjesne da su, kao supruge i majke uglednijih pripadnika zajednice, pod stalnim povećalom javnosti, koja ih - oponaša. 

Ako ljudi vide da su tužne, tuga će postati moda. 

Ako ljudi vide da su bolesne, bolest će postati moda. 

Ako ljudi vide da su proklete, možda će ih zasuti drvljem i kamenjem, uzeti kletvu kao dokaz njihove krivice za svako zlo što ih je ikada snašlo, svakoga i bilo koga, ikada, i dići drugi spomenik, drugome nekom, tko će opet ponoviti istu grešku. 

Jedna i druga su imale toliko svijesti, da priznaju to jedna drugoj i sebi. Ali nisu imale znanja ni snage da same poprave pogriješeno. 

Viviannino "Ne!", se nekim čudom pretvaralo u "da". Mimiannina šutnja se shvaćala kao prihvaćanje. Ništa se drugo nije moglo. 

Tko naumi počiniti nasilje, počinit će ga, bez obzira na molbe, uvjeravanja, zastrašivanja ili kletve. 

Što se još može? 

Pokazati što većem broju ljudi, zašto to nije u redu. A onda snagom misli, daha i svijesti, vratiti sve na početak. 

Da. Ali što to? Što točno nije u redu? I o kakvom nasilju sad govoriš? 

Bezrazložnom, naravno. O kakvom drugom. 

Zar postoji i drugo nasilje, koje bi bilo opravdano? 

Ovako: nasilje je samo riječ za radnju u kojoj veći jede manjeg. Ili ako hoćeš, kada manji prelazi u veće. Takav je prirodan slijed stvari. To je život. Od manjega postaje veće. Biljke rastu, ljudi rastu, svemir se širi... to je jednostavno to. CIlj i svrha svega živog. 

Kad stvari postanu neprirodne, kad netko na silu tjera neko drugo biće da bude nešto što nije samo zbog dosade, ili oholosti, ili želje za imanjem, umjesto za bivanjem - 

Imati, ili biti? Sad ideš u prazna teoretiziranja, i ništa mi nije jasno. 

Govorim o želji da se ima više, umjesto da se bude više. 

Rasteš onda kad se spajaš sa svime, kad postaješ sve i kad sve postaje ti. Nema drugog načina. 

Možeš skupiti i novce i kile i kilometre, ali to nikada ne možeš postati. Možeš ih samo imati. Možeš samo misliti da ih imaš. Oni neće dijeliti tvoje mišljenje. I što ćeš tad? 

A hoće li ptice i trava i drveće, kada se spojimo, dijeliti moje mišljenje, ha? 

Kad se spojite, ako se spojite, to neće biti bitno. 

Jesu li Ian i Yagoda, već spojeni sa svime? 

Da. 

A golubica? Kakva je njena uloga u čitavoj radnji? 

Metafora. Ne umijem naći bolju riječ, ili simbol, ako baš tako hoćeš, za ono što nas spaja s onim što zovemo životom. 

Dakle, golubica ne postoji, za stvarno? 

Oh, postoji. Naravno da jest. 

Dakle, radnja...? 

Vivianne i Mimianne su trebale popraviti grešku Onixa i Alexxa, koji su popravljajući grešku onih koji su tamo bili prije njih, zaglavili u paklu. 

Ako se sjećaš, uputa koje su dane Ianu, prva je bila: Ne dodvoravaj se ljudima kojima te šaljem, niti onima kojima će te oni dalje poslati. To su odigrali dobro, jedan i drugi. Nikome se nisu poklonili, ali nisu mogli izbjeći da sami ne postanu oni kojima će se drugi klanjati. 

Moć ima svoje draži. 

Obojica su se dugo vremena dobro držali. Sve dok nisu zaboravili drugu od uputa, istih onih danih Ianu: Ne jedi njihovu hranu i ne zbližavaj se s njihovim ženama. 

Vivianne i Mimianne su poslane da ih vrate na početak, ali to je postalo teško i nemoguće. 

Jedna i druga su se pretvorile u - još jednu ženku. 

Svaka na svoj način su se opirale i pokušavale pronaći svoj glas. Svoju pravu svrhu. Ali jedna i druga su bile progutane. A da same nisu uspjele narasti ni milimetra. Baš suprotno. Postajale su sve manje. 

Rođenje slijepe djevojčice, mogla je biti Viviannina karta za drugačije putovanje. Nije to vidjela. 

Rođenje obojenog dječaka, mogao je biti Mimiannin prolaz prema drugačijim stvarnostima. Nije prošla njime. 

Mogle su se sjetiti, preko svoje djece, čije je samo postojanje zahtijevalo veliku promjenu, odakle su došle, gdje su dosad stigle, i kamo zapravo žure. 

Nisu. 

I sada će to njih dvoje? Ian i Yagoda? Slijepa djevojčica i obojeni dječak? 

Ne, neće to njih dvoje. Ali hoće priča, koja će se oko njih ispreplesti. Razumiješ? 

Ne. Ne znam. Možda, kada čujem priču... 

Ne mogavši priznati, ili to ne želeći, da su jedna i druga, roditeljke "drugačijih" bića - reći ću to tako, iako ni one same nisu bile nježne u imenovanjima stanja u kojem su se zatekle - izmislile su im čitave živote, kao što se izmišlja predstava u teatru. Izmislile su je tako dobro, da su i same zaboravile, gdje završava stvarnost, a gdje počinje igra. A igrale su tako dobro, da su ljudi vjerovali i da su ljudi dodavali svoje zaplete, na osnovi te vjere. 

Najmlađa i najljepša od sedam sestara. 

Blaženi, jedini dječak, među sestrama, dugo očekivani prestolonasljednik. 

Stvoreni jedno za drugo. 

Kao u bajci. 

Kao u bajci, pojavljuje se vrag, glavom i repom. U liku, privlačnoga Kristiana Smileona. Koji je, upavši u klopku, koju se Vivianne i Mimianne, napravile samima sebi, potpomogao rast. Ili pad. Ne samo radnje ove priče. 

Kao pravog vraga, privuklo ga je svjetlo: moć i novac koji su imali (ili pokazivali), i Jadovi i Gaddovi. 

Ili možda, ono unutarnje svjetlo, koje nitko ni Yagodi ni Ianu nije mogao poreći. 

Na svaki se mogući način, gledao dodvoriti i biti u blizini tog sjaja. Preko prijatelja, koje ni jedno ni drugo nisu imali: pa im je on gledao postati najboljim prijateljem. Preko obitelji, koja nije znala kako izlaziti na kraj sa svojim vlastitim lažima: pa je i njima gledao biti stalno pri ruci. Preko statusa, koji su glumili da zauzimaju: pa je nastojao i on zauzeti isti. Ili sličan. 

Ovdje dajte mašti na volju. Pogotovo jer znamo da se jadna Vivianne nije lako kontrolirala, kad su bili mladi, ili ikakvi, muškarci u pitanju. A Mimianni je sve bilo svejedno. U jako pogrešnom smislu. 

Onix je Jad, bio potpuno nezainteresiran za radnju. A Alexxa su Gadda mučile neriješene stvari iz prošlosti, i imao je kompleks osobe koja zna kako ispravljati stvari. Pa se malo opirao, i malo ismijavao pokušaje tog đavolskog lika. Ali nije mu sasvim bio dorastao. Ponudio mu je sina za žrtvu, kao u prvim biblijskim danima, a dodao bi i nevjesticu, pride. 

Na neki je čudan način, vjerovao da se igra, igra radi njega. Poslovični, čovječji pad. 

I tu je bila greška. 

Kad naiđete na nekoga tko vas ponižava, stalno, uvijek iznova i bez razloga. Tada znate da živi u paklu. On sve vidi lošijim od sebe. Jer je on najbolji. Što više ljudi uvjeri u to, to se osjeća bolje. I bolje. Ali nikad najbolje. Da bi bio najbolje, treba uništiti sve ono što ga podsjeća na to da uvijek može bolje. 

A bolje, je - ništa. 

Njegov čudni dječak. I ta slijepa djevojčica. 

Bili su spremni za žrtvu. 

Stvarno smiješna stvar je, kad se sjetite da su se svi bojali njihove tišine, i njihove potrebe za samoćom, misleći da će u tišini smisliti način kako sve zasuti sumporom, upaliti šibicu i grohotom se smijati. Dok svijet bude gorio poput pakla. 

Oni su već tamo bili. 

Bez da su ih, i Yagoda i Ian, stvarno mogli vidjeti. 

Uostalom, kako, i zašto smišljati da uništiš nešto što niti ne postoji? 

Oni su bili poslani za žrtvu. 

Iako je, još od starih vremena zapisano, da žrtva mora biti savršena, da ne smije biti ni hroma ni slijepa... 

Vivianne i Mimianne su činile sve da se takvim čine. 

Na površini, dvoje divnih mladih ljudi, spremnih da zaplove u novi zajednički život. Novi model za oponašanje. Kalup, već tisuću puta proban i promašen. I tu se nije moglo ništa. 

Eto, to je priča. 

Riječi možete dodavati sami. 

Ako već hoćete da vas se uspori. 

poglavlje XXIV.

Poglavlje (24) u kojem se vidi da i glavni negativac, također, razgovara s anđelima, čime se dodatno zamagljuje granica između (naučenog i očekivanog) dobra i zla. 

 

- A vidi nje, opet si mi došla. 

Kristian Smileon je, rekli smo već prije, bio duboko usamljena duša, i naravno, to su svi znali. 

Vjerujem da je to jedini razlog, zbog čega su mu svi njegovi poduhvati tako klizili pod rukom. Svi, naime, kojima bi se obratio, zdušno mu pomagaše. Izazivao je, naime, sažaljenje. 

Možda su jednom, u početku, njegove suze i bile iskrene, ali kad je shvatio da "muška suza", (još uvijek) vrijedi više nego kada "ženska (opet) plače", a potvrda se našla u popularnoj pjesmi davno zapisanoj i nanova oživljenoj, koja je rekla da dečki ne plaču,

"boyz don't cry", 

uz pouku da onda kad se dečko ipak odvaži ispustiti suzu, ta suza tada mora da je iskrena. 

Razumijete? 

Ako plače, onaj koji nikada ne plače, tada to mora da je suza iz duše. 

Da je iskrena. 

Kad je to, naime, shvatio, počeo je uvježbavati plakanje. 

Uvjerivši samoga sebe da je lijep kad plače, uspio je uvjeriti svakoga pred kome je plakao. 

A plakao je pred mnogima. 

Trebalo mu je, u njegovu usamljenom životu, mnogo stvari, da ga napuni. 

Nikada, naravno, nije plakao u društvu. 

Gutanje suza, također mu je bila specijalnost. 

Sada, kad su svi vjerovali da su mu suze iskrene, stoga da mu je život težak, jednostavno su znali da on nikada u društvu, pred drugima to ne bi priznao, te se gutanje suza podrazumijevalo. 

Gutanje suza, ili na drevnom jeziku 'gutanje govana', uglavnom tuđih, se smatralo najplemenitijom aktivnošću. 

Zašto aktivnošću, ako je to figurativan izraz? 

Ne, nema tu ničega figurativnog. 

Misli su neizrečena djela, sjećate se toga? 

A tiho i ponizno gutanje, (tuđih) sranja, onih koja normalni ljudi ne bi ni pomirisali, tada mora da je stvar duboko uzvišene i plemenite duše. Baviti se onime čime nitko drugi neće? Zaboga, zar ne biste i vi takvoj osobi bili do neba zahvalni? 

Najdublji vid čišćenja. 

Da biste mogli zapravo očistiti, trebali biste najprije moći vidjeti zaprljanja, i razumjeti kako se s njima postupa. 

To važi da prozore, podove i veš. To vrijedi za ruke i hranu koju ćete pojesti. 

Isto to vrijedi i za nečiste misli. 

Suze, ili govna, kako su govorili stari. 

Smileon je bio expert. 

Makar su svi u to vjerovali. 

On nije radio sam. Naravno. 

Tako važan i veleban posao se ne može napraviti bez male pomoći bića iz visina. 

Smileonu je bilo jasno tko su ti koji prebivaju na visini. I nastojao je, po svaku cijenu, kako je već ranije, više puta rečeno, ući i sam u to visoko društvo. 

Uvrebavši Ianov i Yagodin, 'odsutan' pogled, počeo ga je i sam oponašati. 

Uvrebavši da i Ian i Yagoda pomiču usnice i onda kada su u sobi sami, i sam je počeo micati usnama. 

Proizvodeći na taj način šumove, počeo je primjećivati da ti šumovi postaju riječi. Riječi koje ne dolaze iz njegova uma, koje njegov um ne proizvodi. 

Ne, nije on te riječi izmišljao ni stavljao u kontekst. 

Pogotovo nisu bile kucaji njegova srca. Njegovo je srce drugačije bubnjalo! 

Buljeći u točku na vrhu svoga nosa, počeo je primjećivati da se ta točka savija, sama od sebe, i da to nikako nije mogla biti optička varka. 

Zrak bi se prelomio i zavrtio oko te točke. A onda bi neki nepoznati miris, doveo nju. Koja mu je tiho šaptala. Koja ga je tješila. I koja mu je govorila, što se od njega očekuje. 

- Kako si mi, draga - i sam je bio razdragan. Iz noći u noć je, otkako ju je prvi put vidio, željno iščekivao susrete. 

Nije mu dolazila baš svake noći. I tada je bio nesretan. 

Ali kada bi napokon došla, iako je samoća bivala još veća, nekako je u činjenici da je odabrala njega, da baš njemu dolazi, samo njemu i nikome drugome, pronalazio ludu sreću. 

Bila je lijepa. Bila je prelijepa. 

Svijetlo ružičaste sjajne kože, srebrenaste svilene kose, i očiju poput zvijezda. 

Znao je da ima krila, iako ih nije mogao jasno vidjeti. Znao je da je anđeo, sličan onima koje je viđao na starim fotografijama koje se još čuvaju u po nekoj boljoj biblioteci. Piktoteci. 

Pinakoteci. 

Bila je kao naslikana. 

Te mu je večeri dala točna i jasna uputstva, što točno treba da uradi, kome da se pokloni, što da pokloni. I što sve da kaže. 

I on je marljivo,, čim je malo došao k sebi, počeo raditi na izvršenju zadatka. 

Te mu se večeri učinila tužna i poznata iz svijeta koji je bio stvaran. 

Iz svijeta koji se nadao stvoriti. Koji je nastojao stvoriti, za nju. Na njenu sliku. 

Na njezin zahtjev. 

Ona je bila Yagoda! 

Savršeno tiha i čista. Čudna poput anđela. Izgubljena, nepoznata siva golubica. A on će ju spasiti. On će joj pokazati put. On će ju upoznati sa svime. 

I voljeti do groba. 

 

poglavlje XXIII.

Poglavlje (23) u kojem je detaljnije objašnjena službena dogma, hereza i najpopularnija teorija urote. 

 

Svi ljudi su stvoreni na jednak način. I na jednak način ih se treba tretirati. Svakome je po tom pravu, zajamčeno sigurno stanovanje, zdravlje i obrazovanje. Svatko ima pravo raditi, i za svoj rad primati nagradu. Nagrade za jednak rad, trebaju biti jednake, bez obzira na narodnost, opredijeljenost i orijentaciju. Narodnost podrazumijeva domicilno stanovništvo, jednako kao i pridošlice. Opredijeljenost podrazumijeva slobodno pravo svakog pojedinca da sam bira za koga će raditi. Orijentacija podrazumijeva neiskazanu težnju za ostvarenjem tog slobodnog prava na izbor. Jednako se treba tretirati svakog pojedinca, bez obzira na mjesto stanovanja, boravka ili prebivanja. Također, jednako se tretira bez obzira na njegov prirodni i gramatički rod i spol, kao i na onaj iz računa. 

Najnovijim znanstvenim dokazima, potvrđeno je da je ljudski rod u svojoj prošlosti, u blagostanju ovakvog tipa, kakvog se trudimo dostići, dolazio do zapanjujućih otkrića na svim poljima ljudskog djelovanja, a na ramenima tih divova, mi sada nastojimo, dostojno i dostojanstveno nastaviti našu rasu. 

Prosječni životni vijek je trajao oko pet stotina godina (brojevima 500). To je cilj koji nastojimo ponovno doseći. I to želimo za svakog pojedinca. 

Na tome marljivo rade naši sustavi obrazovanja i zdravstvene zaštite, koji su besplatni za svakoga, kako domaćeg stanovnika, tako i gosta. Pogotovu pažnju posvećujemo dentalnom zdravlju, kao i onome s polja akušerske znanosti. 

Svaki građanin, kao i onaj koji prebiva izvan grada, treba sam za sebe osobno brinuti da izgleda uredno i čisto. A sekundarnu brigu o izgledu pojedinaca, vodit će tim stručnjaka koje će imenovati ovo visoko tijelo. 

Briga za uredan i čist izgled, podrazumijeva kožu, zube, nokte i frizure. 

Ako tim stručnjaka primijeti da neki pojedinac ne poštuje pravila urednog i čistog izgleda, ima pravo i dužnost da postupi prema Zakonu koji će u tu svrhu donijeti ovo visoko tijelo. 

Zakoni i propisi trebaju biti kratki, koncizni i svima jasni. 

Trebaju biti svima dostupni i razumljivi. Stoga se primjerak svakoga nalazi u svakoj javnoj ustanovi, uključujući knjižnice i čekaonice, kolodvore i frizerske salone. A svaki ih školarac već u prvome razredu, uči na pamet, te na kraju školske godine, deklamira u obliku svečane zakletve: 

Danas, kada završavam jedno razdoblje svog života, pred svima dajem časnu riječ, da ću brinuti sam za sebe, da uvijek ostanem uredan i čist, a ako primijetim da netko zanemaruje tu svoju dužnost, podsjetit ću ga na pomoć sekundarne službe. 

Hereza se naslanjala na službenu dogmu, kako to već biva sa službenim herezama, do jedne mjere: 

Slagali su se, naime u tome da je ljudski rod u svojoj prošlosti imao svjetlijih trenutaka, ali su se razilazili u načinu na koji se do postizalo i održavalo, kao i po pitanju, što je to što je te trenutke činilo svijetlima. 

Službena je dogma jedna, fiksirana i stalna. Inače se ne bi moglo ljude kažnjavati i nagrađivati. Preko sustava. 

Ali, budući da ljudi nisu nepomične stvari, dapače, vidljivo se razvijaju, mijenjaju i rastu, koliko god da složno upirali i nastojali oko očuvanja rada sustava - jer, ruku na srce, sustav vam daje nekakav osjećaj sigurnosti, brige, skrbi i stabilnosti - toliko je u prirodi svakoga bila, makar potajna averzija prema istom. 

Heretika je bilo mnogo. 

Toliko puno, da je gotovo svaki pojedinac imao neku svoju nadogradnju. 

Dakle, ono što u početku nije bilo sasvim suprotno od službene dogme, u nekim je glavama postajala sušta suprotnost. Do te mjere da se više nije znalo što je za nekoga dobro, a što je za nekoga loše. 

Ukratko, 

nisu svi ljudi isti. Kako god da svaki čovjek ima različite otiske palaca i srednjaka, šarenice očiju i oblike ušnih školjki, na isti taj način ima različite karaktere i navike, način prehrane i potrebe za odmorom, zabavom i radom. 

Ne može svaki čovjek potegnuti jednak teret, niti se može očekivati da će isti čovjek u svakom trenutku ostvarivati iste rezultate rada. 

Jednako kao što svaki dan nije isti, i kao što svaka noć nije na jednak način obasjana mjesečinama, tako se ne treba očekivati da će narav i raspoloženje ljudsko u svakom momentu bivati isto. Isto važi i za njegove sposobnosti, dizanja tereta, memoriranja činjenica, ili iskazivanja osjećaja. 

U nekih su pojedinaca neke od tih kvaliteta izražene više nego kod drugih: 

netko je stvoren za rad u sportu, netko drugi za umjetnost ili za znanost. To je potrebno primijetiti u što ranijoj dobi, da bi se pojedinac mogao ispravno usmjeriti da ne gubi dragocjeno vrijeme koje mu je u ovom životu dodijeljeno, te da se još za ovoga života približi što je moguće više svome cilju. Jedino sa prosperitetom svakog pojedinca, može prosperirati i društvo u cjelini. 

Svakome se treba jamčiti, da slobodno i neometano traži svoju vlastitu životnu svrhu. 

Simbol golubice, kao simbol slobodnog, neometanog leta, je bio simbol te hereze. 

Sloboda i mir, svima! 

Naravno da je pošlo po krivom. 

Izvorni heretici nisu bili agresivni. Nisu se htjeli nadmetati, niti nametati svoju 'dogmu'. 

Vjerni svome geslu, svakoga su puštali da slobodno radi sa svojim tijelom i vremenom, kako sam misli da je najbolje za njega. 

Nevolja je bila, što su nailazili na one koji su mislili da znaju što je najbolje za svakog drugog. Osim za sebe. Teško je, priznat ćete, povesti računa o sebi, ako stalno gledate što to netko drugi radi. 

Da li zbog odanosti sustavu, koji je jamčio 'stabilnost', da li zbog straha da sami ne budu prokazani, prokazivali su oni prvi, svaki i najmanji nagovještaj nepoštivanja službene dogme. 

A bilo je, naravno, uvijek i onih koji su to činili iz čiste dosade ili ljubomore. 

I Jadovi i Gaddovi su izvorno bili heretici. 

Zbog tog razloga službena dogma i jest postala privlačna, popularna, pa propisana. 

A sve što se zapiše, može se izbrisat? 

Još bolje, može se tumačiti na mnoge, mnoge maštovite načine. 

I sad dolazimo do najpopularnije teorije urote: 

moderna znanost tvrdi jedno, ali potrebno je ponekad i poslušati stare! Na što se to moderna znanost točno naslanja? Jesu li modernu znanost bacili svemirci iz dubokog svemira, kao klicu, koja je nikla u ovaj korov? 

Postoji čitav niz dokaza, koje nam vladajući ne žele otkriti, iako se zna, u određenim krugovima, da Oni komuniciraju sa bićima iz drugih galaksija. 

Ta bića nama nikako ne žele dobro. I potrebno je dobro se spremiti i naoružati, u slučaju sve izvjesnije invazije iz svemira. 

Bilo je jako militantnih skupina, ali, na sreću, zbog nesložnosti nisu uspjeli napraviti veću štetu. Stara dobra navika, da se bude bolji, pametniji, dakle, na čelu, sve je držala na razini debate, a fizički sukobi su uglavnom bili oni unutarnji. 

I, bilo je naravno, puno više onih koji su, iako sa zanimanjem prateći razvoj takvih skupina i njihovih razglabanja, ismijavali njihov rad, kao i njihovo postojanje. 

Tim više, i tim jače su teoretičari nastojali pronalaziti dokaze za svoje neobične tvrdnje. 

Omiljen argument "skrivaju od nas", kao i onaj agresivniji "sve vam lažu", morao se, pošto-poto, nekako opravdati, pa su se marljivo čitali stari zapisi, tumačili stari simboli, učili stari izumrli jezici. 

Stalno iskrsavanje, misterioznog znaka XD, bilo je toliko uočljivo da mu se moralo pronaći neko novije i logičnije značenje: smatrali su da se ne radi o oznaci za životni vijek drevnih stanovnika planeta zemlje - naime, poznato je da su ljudi iz davnine brojčane oznake bilježili određenim slovima, tako je slovo "X", bilo znak za količinu od deset jedinica, a slovo "D" znak za njih petstotina. 

Službena je dogma učila da je to simbol dugovječnosti ljudskih bića, teoretičari su nastojali dokazati da se radilo o skupini od njih deset, među pet stotina, izuzetnih pojedinaca koji su zamislili, sagradili i ostvarili zajednicu blagostanja, koju se sada nastojalo oponašati, krivotvoreći povijest, na način da ide u prilog novoj desetorici odabranih.  

Uz njihovu težnju da dokažu svoju alternativu povijesti, postojala je, očekivano, i ona koja je bila okrenuta sadašnjosti: 

- tko je u tih novih X odabranih ljudi koji sada drmaju svijetom? 

- što zapravo rade, kojim se sve sredstvima služe, i može li se tome ikako doskočiti? 

Jadovi i Gaddovi su uvijek bili omiljena meta. 

Tajanstveni i nedodirljivi, ostavljali su dojam da nisu s ovoga svijeta. 

Postoje neke stvari koje se ne mogu znati. 

Ali više je onih oko kojih bi se trebalo potruditi, a ne samo slijepo slijediti onoga koji najglasnije govori. 

I Jadovi i Gaddovi su bili tihi. 

Možda je to bio razlog, zbog kojega su mogli čuti više, pa onda i znati više. Ali sigurno njihova tišina, jest bila razlogom tolikih silnih napadanja teoretičara iz sjene. 

Neobičan izgled njihovih najmlađih potomaka, uzet je kao dokaz da nisu ljudskoga roda. 

A ako pak jesu, tada su sklopili ugovor sa samim đavlom, kojemu su obećali svoju rođenu djecu za sluge. 

Za Yagodu se znalo da komunicira s duhovima, to se čak nije ni skrivalo. 

Za Iana se sumnjalo da ga posjećuju bića iz drugih galaksija. Iako su svi tvrdili da je fotografija na kojoj, o Ianov prozor udara ogromno biće koje je mijenjalo oblike i nijanse sive, fotomontaža, jasno se moglo razabrati da mladić s tim bićem razgovara. 

Odsutan osmijeh na njegovu licu je govorio da se radi o nekome tko mu je dobro, od prije poznat. 

Mladi je Gadd očito i sam tuđinskog podrijetla. 

Druga je teorija tvrdila da se ne radi o broju XD, već o znaku XP, kojeg se moglo jednako često pronaći na starim zapisima, iako ne tako često, i iako ne na baš svim mjestima. 

Ali dovoljno da se povežu u istu cjelinu, jer razlika je u bilježenju bila neznatna. 

Radilo se o starom znaku, u kojem je Konstantin Veliki, pobijedio! 

Snop tankoga pruća, stegnut remenom, sa malom sjekiricom, pride. Znak X-sta Pobjednika! Protektora i Progresora. 

Onoga koji štiti, vodi i osigurava dobar kraj. 

Treća, pacifistička skupina je priznavala i jedan i drugi znak, ali bio je to simbol mira: "X" je označavao nepoznanicu, a slova "D", ili "P", golubicu, na drevnom jeziku sjeverne hemisfere "dove", na drevnome jeziku južne "paloma". 

Mir pod svaku cijenu! 

Sjeća li se itko, zbog čega je ono profesor Onix Jad iznosio novu znanstvenu činjenicu o grabežljivoj prirodi golubica? 

I zbog čega ga je poštovani Alexx Gadd, u tome podržavao? 

 

poglavlje XXII.

Poglavlje (22) u kojem čitamo, što je to rekla Yagoda. 

 

Žive u elementu, u kojem bi trebali hodati, sa mogućnošću lebdenja, ali oni puze. Čak i kad ih nitko ne tjera na to. Bez prisile. I bez poduke. Sami, radije biraju puzati. Gmizati, poput crva. 

I nekako uspijevaju to proglasiti - uzvišenom patnjom. 

Čak se ni djeca ne znaju igrati: 

od straha da se ne zaprljaju, povrijede, razbole. 

Tobože, sve je čisto, uredno i uređeno, svakoj stvari se zna mjesto, ime i upotrebna vrijednost. Čak ljepota ima različite stadije i nivoe. A opet, sve je prljavo do gađenja. 

Mozak je zeznuta stvar. Sve uspije izvrnuti do neprepoznatljivosti. 

One sitnice, za koje se pokazao dobrim, preuveličale su se do smiješnih proporcija, i tako su samima sebi, još za života, sagradili spomenik "trajniji od mjedi". 

Da mogu plakati, danima i noćima, za onim što se propustilo, isplakali bi novi ocean. 

Možda je to što je potrebno učiniti. 

Lacrimae mundi. 

Jedino rješenje. 

Iterim, deluvium. 

Je li ovo odluka, ili je moje skromno mišljenje, ne znam. Ljudski rod, ovakav kakav je, i ono prema čemu srlja, ne zaslužuje novu priliku. 

Znakovi su posvuda. Proroci su poslani. Svijet duše im zdušno pomaže u svemu. Čak knjige su napisane, i kao svatko čita. 

Pa zar ne razumiju, ljudskoga jezika? Zar ne znaju slova koja su sami izmislili? 

- Netko nauči jezik za dva ili tri mjeseca intenzivnog učenja, nekome treba pet ili šest godina studiranja na sveučilištu, pa svejedno ne nauči ništa. Nekome morate glasno govoriti, vikati u uho, svejedno neće čuti. Nekome možete milozvučno šaputati, a da ne primijeti niti vaš dah. Netko po rođenju ili od rođenja, zna sve napamet, pa mu se opet pamet promijeni. I bolje je da je tako. Zbog toga su ljudi. Nedovršen projekt. Kad bi se barem sjetili da su jedino oni sami ti koji mogu dovršiti same sebe. Umjesto što u svakome drugome traže potvrdu, smjernice i točan plan puta. 

I redovito ih pronalaze. 

Na posve pogrešnim mjestima. 

Strašno mi je žao. 

 

poglavlje XXI.

Poglavlje (21) koje nas vraća u perspektivu, a dolazi s bilješkama koje će znatno skratiti put i olakšati putovanje. 

 

- Kako je tamo dolje, Iane? 

I kada živite na 66/6. katu okruglog, staklenog solitera, i mislite da poviše vas nisu niti oblaci, svejedno će se pojaviti netko ili nešto da vas podsjeti da ste, u odnosu na to nešto, ipak 'tamo dolje'. 

Ipak je, napola šaljivo, ispružio vrat preko balkona, ali sve što je mogao vidjeti bila je tenda koja je stvarala buku. Pomislio je da bi trebao obavijestiti službu spašavanja, tenda je opasno vijorila, i postojala je realna opasnost da se sasvim otkine i odleti, i napravi kakvu štetu: padne na auto na cesti i izazove sudar, padne na pješaka i uplaši ga, padne na tuđi balkon i izazove čuđenje. To su bile moguće katastrofe koje je Ian mogao zamisliti. 

- Jesi li već sreo Yagodu? Kako se snalazi? 

Bio je to glas. Bila su to pitanja. I obraćao se njemu. I očekivali su se odgovori. 

- Da. Čini se da je u redu. - nasmješio se - Tretiraju je kao boga.  

- Tako strašno, znači. 

Vrijeme je prolazilo sporo. Tenda se otkačila i zavijorila ispred Ianova lica. Nije se činilo da je primijetio. Ostao je miran. Nasmiješen. 

- Da. Čini se da se uvijek ponavljaju iste stvari. 

- Ovdje smo počeli zaboravljati, zato pitam. 

Stravične stvari su ljudi činili jedni drugima, kad su povjerovali da se 'bogatstvo' koje se nalazi u čovjeku, može silom izvući vani i uzimati kako vam drago. 

Nije li zato izumljen sistem obrazovanja? 

Stara riječ za edukaciju, znači upravo to: izvesti vani ono što je unutra. 

U primitivna se vremena to izvodilo šibom. 

Šibanjem se istjerivalo zlo, a utjerivao strah. 

Malo po malo, dodali su toj šibi i mrkvu, tretirajući ljude kao magarce.

 Do ovoga vremena ista se stvar radi samo riječima. Obećanjima, koja se ne namjeravaju ispuniti. Ne zato što je prevara početna namjera, nego zato što se za bolje ne zna. 

Početak svega je misao. 

Ide se polako prema tome, da se misao zagadi čim poteče sa izvora. 

Nema se milosti ni prema djeci. Dok su još u pelenama. Odvajaju ih od majki, sve pod egidom mode ili progresa. Moderno je, da žene rade sve isto što i muškarci, a to se smatra jednakošću, to su famozna ženska prava: Ne biti žena, nego muškarac s defektom. Nedostaje im, naime, jedan vitalni organ i njegovi svjedoci. 

Smiješno, jer smo ženu zamislili, kao poboljšanog čovjeka. Onoga koji ima sposobnost tijelo stvoriti iz tijela, i dali smo joj razum, da spozna da za taj čin nije sposobna sama, da se ne uzoholi. 

Čak i to se prevrnulo na zlo; ona je inkubator za sveto muškarčevo sjeme. 

Trebalo bi vidjeti, što bi se iz tog sjemena izleglo, da ga jednostavno posiju u travu. Kao što siju tijela nakon što ih duša napusti. 

Bi li opet iskopavali masovne grobnice, pa spaljivali čarobnice, koje u svojoj proždrljivosti, nisu stigle poglođati baš sve kosti? 

Ili bi izrastao nekakav korov, kojem bi dugo tražili svrhu, pa ne našavši bolje, izmislili bolest, za koju je baš to lijek? 

Pa gradili sustav koji brine o javnom zdravlju. Jer, svi su bolesni. Misli da je zdrav jedino onaj, koji nikada nije bio u bolnici. Zato u bolnicu moraju ući svi. Bar triput u životu. Najbolje, što češće. 

- Je li bolje pustiti ljude da misle da su bolesni, ili ih uvjeravati da to nisu? Teško je naći nekakav balans. 

Tko poznaje sebe, teško ga je izmanipulirati. Taj će razumjeti i držati se sa strane, u svom miru. 

- Hoće li biti moguće taj mir preliti na još koga? Opet se vraćam na sustav edukacije. 

Ovakav, kakav je sada: teško. 

U davnini su roditelji imali nekakav osjećaj odgovornosti prema svome stablu, pazili su na to da plod sa svakom generacijom bude bolji, veći, slađi. Nije se štedjelo na djeci. Ali se nisu niti birala sredstva. 

Zbog zlih jezika, rekao bih, djeca su se razočaravala u roditelje. Naivni i nevini bi lako povjerovali u svaku glupost koju bi od nekoga čuli. Nekoga tko bi tvrdio da ima vlast, uzeti i dati. 

Uzimanje se, i davanje se, dokazivalo materijalnim stvarima, u što su se ubrajali i ljudi: 

Tko je imao više, uzimalo se kao dokaz da je u pravu, da je radio dobro. Zbog čega bi se inače svi tako skupljali oko njega? 

Nekolicina je samo predosjećala da je to proces u kojem su oni ti od kojih se uzima, i da su oni ti koji uvijek daju. Sluteći da se ne radi o vanjskome blagu, bježali su, što dalje. 

Pa bivali označavani kao rušitelji mira, i otpadnici. 

Bilo ih je potrebno, silom ispravljati. Preodgajati. 

Eto u što se pretvorio edukacijski sustav. 

Ono što se dotad htjelo izvući van batinama, promijenilo je stranu, te se sada nastojalo što više toga izvana ubaciti unutra. A učinkovitom metodom se pokazalo javno sramoćenje. 

Tko je znao napamet više informacija, koje niti nisu morale biti točne, bitno da se izlažu s pouzdanjem, jasnim glasom, i uvjerljivim tonom, taj je imao više šansi za napredovanje. Penjanje po društvenim ljestvicama. 

Hijerarhija je pažljivo razrađena. Navodno oponaša onu koja je na nebu. Ali, to već znamo, oni koji su zapisali i prenosili nebesku hijerarhiju, nikada nisu sami bili na nebu. Niti su ikada poznavali ikoga koji bi mogao doći od tamo, kao niti ikoga koji bi mogao dospjeti tamo. 

Izoliranje, kao odgojna metoda, shvaćana je kao negativna stvar. Sramotna stvar. Isto se uradilo i namjernoj tišini. Ako nije bila proglašavana psihičkim ili fizičkim poremećajem, nastojalo se prikazati ju kao nešto što ste vi nametnuli. Zabranili se, tihom čovjeku da govori. Jer nije vrijedan da ga se čuje. Ili jer govori same gluposti. 

Da nije tužno, bilo bi smiješno. 

Oni koji su još imali nekakvu podršku u svojim zajednicama, nastojalo se odvojiti iz njih. 

Eto, i to je jedna od uloga javnih škola i javnih bolnica. Slomiti ono što još nije slomljeno. 

Taj osjećaj napuštenosti, koji se tobože izazivao, kod nekih izuzetnih pojedinaca, pokazao se, ipak, kao dobra stvar: počinjali su, naime, tražiti svoje istinsko podrijetlo. Da bi se sigurno vratili doma. 

Ali većina je, uvijek, prateći glasove ljudi koji su im lijepo lagali, zaboravljala i dom na nebu, kao i onaj na zemlji. 

Razočarani u djecu, ljudi su se sve rjeđe odlučivali na stvaranja obiteljskih gnijezda, pogotovo žene, iako i tu postoji čitav plan da ih se prisili da rađaju djecu. Ratovi su još uvijek vrlo učinkoviti i živi. Veliki i mali. Na drugoj se strani ide toliko daleko da ih se uvjerava da imaju pravo na abortus. Ubiti svoje dijete da je žensko ljudsko pravo! Neke se, vjerujući svemu što čuju negdje drugdje, osim u svom srcu, čak i žestoko bore, za to svoje 'pravo'. 

A neke druge, prebacuju svoju razornu pažnju i prema životinjama, jer one ne mogu govoriti, iako mogu ugristi, pa prema biljkama, jer one niti ne grizu, ali mogu biti otrovne, pa prema samoj zemlji, jer nju možete gaziti a da ona niti ne zastenje. 

I tako su, spašavajući sebe, uništili zemlju. 

Pa sad traže, tko je kriv. 

Žele znati točno ime, prezime, osobni identifikacijski broj i obiteljsko stablo do 14-tog koljena, da bi objesili krivca. 

Jer ne žele znati da sve ono što smatraju lošim, kao i sve ono što smatraju dobrim, postoji unutar njih samih. 

Možda sjećajući se užasnih muka, koje su prolazili oni koji su to znali. Užasnih stvari, koje su dokumentirane do detalja, koje su jedni ljudi radili drugima, želeći im uzeti unutarnje blago, i presaditi ga na neko drugo mjesto. Ako ne u sebe same. 

A možda, jednostavno, bez razloga, zaboravljajući. 

- Misliš li da su i to ljudi? 

Da, ljudi su, nema sumnje. 

- I ovi zavedeni i ovi koji zavode? 

Pitaš me o žitu i o kukolju? Prvome se zna svrha, iako uvijek može bolje i više. 

- I drugačije. Zato i jesu dospjeli u ovu vrstu pakla. Sve okrenuti, sve izvrnuti. Kao da je to jedina svrha. 

Ne treba se niti raspravljati oko toga. 

A vrijedi li ovo mjesto spašavati, još jednom, na sreću, ne moram odlučiti ja. Niti se mora odlučiti sad. 

- To isto je rekla Yagoda. 

Izmjeriti, pa popraviti što se popraviti da. 

Pokrivati se s onime što imaš. Onoliko dugo koliko se može. 

Vrijeme istječe. 

 

  

Bilješke:  

tenda igra neku ulogu: može biti siva sa bijelim i crnim trakicama, tako da podsjeća na onu golubicu iz nekoga od gornjih poglavlja. Nekakvom fotomontažom se može stopiti u jedan oblik i postati novi dokaz nove-stare dogme o golubici kao o svetoj ptici i Ianu koju s njome komunicira. Još ne znam da li će to biti percipirano u pozitivnom smislu ili ne. Hoću li ostaviti kakvo "sjeme" za novu nadu, ili ih potpuno uništiti, pa sve ispočetka. 

OK: 

radnja se događa u neodređenoj budućnosti, reference na stare spise knjige i simbole, po kojima se ravnaju likovi pokušavajući izgraditi smisleni život, nisu biblija ni kabala, nego ostatci pop folk kulture s kraja xx. i početka xxi. stoljeća. 

emotikoni, ili emotikone, muški ili ženski rod. gejmerske kratice. možda harry potter. 

i nitko ne zna što su to ustvari. niti se ne nagađa, jer se tobože podrazumijeva. reći da se ne zna je sramota, zato se svi pretvaraju da znaju. odnosno izruguje one koji bi pitali, tražili odgovore, ili one koji zaista jesu na tragu nečega što bi sličilo na odgovore. 

XD i XP, su jedne od tih nepoznanica, do te mjere da se poistovjećuju s osobama. 

smatra se da su to inicijali oniX jaDa, odnosno aleXX gaDDa. potonji je jači. i po vlastitim imenima, on.. i al.. da se zaključiti da su nekakva božanstva.

kristian smileon će doći do zaključka da se radi o nasmješenoj emotikoni, a njegovo prezime na drevnom jeziku znači baš to: samo se smij! a ime se može pisati Xtian, kao merry x-mas. 

što se tiče XP, idemo na fasces: snopić stegnut remenom po sredini, sa sjekiricom. znak konstantina velikog, u kojem je pobijedio! 

a trebalo je samo otvoriti prozore, i pustiti malo svježeg zraka za vidjeti da je poslije došla Vista, pa sedmica, osmica, desetka XD  

poglavlje XX.

 Poglavlje (20) o prijateljstvu. 

 

Imao je puno prijatelja, zato što zapravo nije imao ni jednoga. Bili su to ljudi koji su mu činili usluge, bez daljnjeg, ali nisu to takve veze koje bi bile neraskidive. Ako me razumijete: 

Ljudi koji vam čine usluge, koji su na raspolaganju, na koje se možete osloniti, u dobru i u zlu... to je alat, to nije prijateljstvo. Nisu to od sudbinske važnosti sveze! 

Hvalio se tim ljudima, ne kao kolekcionari značaka ili salveta ili certifikata, ti, naime, znaju da ne može svatko cijeniti niti razumjeti njihov trud i predanost. Hvalio se poput napuhanog žapca iz Ezopove basne. Sam nije znao vrijednost, niti svrhu, ali bitno je bilo da se ima. 

Škrtci koji na isti način tretiraju materijalne resurse, su ljubomorni i oprezni sa svojim blagom, na sličan je način i Smileon tretirao ljudske (resurse). Sam možda i nije znao do kraja iskoristiti nakupljeno, ali niti nije htio nikome drugome dati da se koristi njima. 

Sušta suprotnost, Jada i Gadda. 

Ova su dvojica s oprezom manipulirali jer su znali da se stvar mora vrtjeti da se ne bi smrzla. Nisu ni oni do kraja razumjeli kako ta stvar funkcionira, ali znali su da nekako mora, inače - potop! 

Primijetili su tog lika, naravno da jesu. Znali su sve o svima i svakome. 

Ni pod razno nije bio na njihovu popisu pouzdanika, ali još nisu znali kako da ga drže na sigurnoj udaljenosti, ako ga je već bilo zakonom zabranjeno - poništiti. 

Iako, nije da su zakoni značili puno. 

Još nismo stigli do tog stadija u evolucijskom lancu. 

Iako se radilo o ciklusima. Inače se ova priča ne bi mogla ispričati iz pozicije koju vam upravo zadajem. 

Prva se onesvijestila Yagoda. Vjerojatno od naleta panike. Gubitak svijesti spašavao je mnoge prije nje, od očekivane stvarnosti. Budući da ona nije znala, niti zna, što se događalo s njom dok je njena svijest bila u promijenjenom stanju, ostavit ćemo tako taj dio priče. Službeno, ona je bila obećana mladom Gaddu za ženu, tako da su anđeli raširili glas da je bila kraljica večeri, plijenila ljepotom i šarmom, i nevinom dragošću. A Ian Gadd ju je u svemu ponosno pratio. 

Ne moram vam govoriti da, kad o ljudima sve novine govore u samim superlativima, iako bude onih koji im stvarno povjeruju, bude više onih drugih koji, hvaleći se svojom sposobnošću čitanja između redaka namjerno ili slučajno krenu sa širenjem 'istinite priče'. A Smileon je bio prisutan te večeri! I bio je blagoglagoljiv, do boga. 

Yagoda se nalila k'o majka. Ma šta majka! K'o mila majka! A Gadd junior k'o tri mile majke! Osramotili su ime i obiteljski grb, i sad ih pare vade. Kurvetina i pederčina!!

- Ajme, vidi šta ti to govoreeee - 

Bila je to uobičajena shema: pustiti o budućem prijatelju loš glas, pa ponuditi sebe kao rješenje, kao najboljeg prijatelja. Svi su protiv vas, samo ja sam za vas. Svi vas mrze, samo ja vas i takve nikakve volim i obožavam. 

I šta se tu može? 

I Jad i Gadd su bili spremni prihvatiti ruku prijateljstva; neka mali radi kako zna i može. Pa kad uđe u to kolo, posjedovat će i njega. 

Ali ni Ian ni Yagoda nisu imali namjeru družiti se. 

- Ko govori i šta? - Ian je govorio tako tiho da se činilo da sikće. 

- Kako molim? - Yagoda je sebi mogla priuštiti zbunjenost u svakom trenutku. 

Smileon je to shvatio kao potvrdu svojeg uvaženog mišljenja koje nikada ne vara: mladci su idioti. 

Nije mu nikada prije padalo na pamet, da bi idiot mogao biti on. Ali sada je imao neobičan osjećaj da ga se vuče za nos. 

Za taj je slučaj imao fotografiju Iana na kojoj izgleda kao podli smušenjak. I fotografiju Yagode na kojoj se vidi, baš baš, da nije sva svoja. 

Štogod da to značilo. 

Rečeno je prije, ali ponovit ću i sada, slike navodno govore tisuću riječi, ali svejedno ljudima treba netko tko će im ih objasniti u makar nekoliko njih. 

Većini morate reći što trebaju vidjeti dok gledaju. Velik dio njih čak ni tada ne vidi. 

Samo rijetki vide i razumiju bez dodatnih objašnjavanja. A Kristian Smileon je laskao sebi da je on jedan od tih rijetkih. Dapače, bio je takav raritet, da je na svijetu bio potpuno sam. A samoće se plašio panično. Toliko panično i jako da ni trenutka nije volio ostajati sam. Nije volio ni ljude, to je jasno iz svega što o njemu dosad znamo, ali ljudi su bili daleko manje zlo, od onoga što ga je moglo ugrabiti ako ne bi svoj prostor ni svoje vrijeme, ispunjavao njima. 

Yagodi je bio fizički odbojan. To se vidjelo na njoj, iako ona nije mogla vidjeti njega. Njeno se lice grčilo u bolnu grimasu, kad je bio prisutan, čak ako joj to nije davao do znanja. Osjećala je njegovu prisutnost kao opasnost koju je pametnije izbjeći, ako je to ikako bilo moguće. 

Ali kako su njeni roditelji odlučili da se sprijatelje s tim likom, mogućnost bijega je bivala sve manja. 

Tijelo bi joj vidno drhtalo, pokazivala je sve znakove iznenadne i ozbiljne bolesti. 

Nitko joj nije vjerovao. 

Ona, koja jedva da je izlazila iz svoje sobe, i koja se jedva družila s ikim, čak i od strane svoje obitelji je bila proglašena alkoholičarkom, iako kapi alkohola nije bilo ni u parfemu koji je nosila, a kamoli da bi unosila takvo što u svoje tijelo. 

Jednako kao mladež na njenom licu, odlučili su ne vidjeti njeno jadno stanje. Ne čuti njen zahtjev, da ne primaju tog lika u kuću dok je i ona u njoj. 

- Kako nekome može biti zlo od ljudi? 

- Nešto s tom malom za ozbiljno nije u redu. 

Stvarno, kako nekome može biti zlo od ljudi? I kakvu je to moć imao taj Smileon, da ga se uopće shvaćalo za ozbiljno? 

Je li znao kakve čarobne riječi? 

A što ako je potajno on našoj Yagodi davao piće, jer kako bi inače znao. Odnosno, tko bi joj drugi to mogao dati? 

Neee. Ma neeee. On je dobar, i on nju vooooli. 

Voli je? Stvarno? 

Smileon je uvjerio samog sebe da - da. I tu nije bilo spasa. 

Ne mogu vam sada reći zašto. Je li volio biti nesretan, jer jadna Dodo je bila takva kakva je bila. Ili je igrao na sigurno, jer jadna Dodo je bila takva kakva je bila. Ili se dosađivao, a borba s Ianom Gaddom je mogla biti izazovna zabava. 

Najvjerojatnije je da je bio lud. 

- Daaaa. Lud za Yagodom. 

Ne, lud lud. 

Nekome tko je skupljao ljude, kao što netko drugi skuplja značke ili marke, netko poput Yagode i Iana bi bili primjerci koje je valjalo posjedovati. 

Pogotovo što su oboje bili tako tvrdi orasi. 

Tvrdi orasi? 

Pa oboje su bili potpuno nezainteresirani za njega i za to čime se već bavio! 

Ne u njegovoj glavi. 

U glavi je vrtio svoj film, a Ianova i Yagodina odsutnost su mu pomogli, da taj isti film zavrti u još nekoliko glava. 

Nekoliko puta ponovljena laž, postaje istina. Tako su počinjali svi veliki ratovi. A to je bio njegov posao - zakuhati rat. 

Bilo tko drugi, na njihovu mjestu, bi zagrizao taj mamac, i pregovori bi već bili otpočeli. Namjestio je igru tako da u svakoj partiji on dobije. On, ili netko od njegovih 'prijatelja'.

Bilo tko drugi bi upao u tu rupu, i on bi već jurišao na bojnim kolima, ili bolničkim, igrajući ulogu najboljega frenda. 

Bilo tko drugi, bi vrtio ponovljenu radnju, kao tisuću i tisuću puta drugih prije sebe, ali Ian i Yagoda su bili prvi. 

Bili su prije. 

Kako je rečeno već: mjerač i ispravljač. 

poglavlje XIX.

Poglavlje (19) u kojem se očekuje napad iz sjene. 

 

A onda je došao red i za 'zbijanje šale'. 

Kako god da je slojevitost, vidjeli smo u prethodnom poglavlju, bila uzimana kao sinonim za život, tako je duhovitost bila znak okretnosti duha koji život daje. 

Nebitno sad, na koji način, sa koje strane, s kojim ciljem, i u kojem smjeru. 

Kako god su se slojevi odjeće i šminke poistovjećivali s dubinom, umjesto sa širinom ili visinom, tako se smijeh uzimao za dokaz prisutnosti duha, duše, božjeg daha. 

Zadah nije bitan, ili bar ne kao nešto čemu se nije moglo doskočiti, negirajući ga, ili preimenovanjima. Riječi nisu bile bitne. Iako se činilo da su jedino čemu se pridaje važnost. Čak do te mjere da se za svaku postojala opširna i različita tumačenja. 

Ovisno o školi. 

Slojevima, prema vani, se dalo manipulirati, moglo ih se kontrolirati. 

A to je jedino bilo bitno. To je vještina koja se cijenila i tražila. Koja se mogla naučiti, ali to su znanje mogli primiti samo odabrani. 

Slično je bilo sa smijehom. Na smijanje vas se moglo prisiliti. Smijeh se mogao izazvati. Smijanje se moglo i odglumiti. A ovom je društvu to bila specijalnost. 

- Vidi Smile, šta te ona mala gleda! 

Uobičajena šala za pridošlice. Za došljake koji još nisu bili upoznati sasvim s time tko je tko u društvu, koliko god da se pretvarao da dominira. 

Yagoda je sjedila ravno i nepomično, znajući što slijedi, i znajući da ona tu ništa neće moći. 

Ian nije znao što se događa. 

Otac Gadd je imao anđele čuvare koji su imali paziti na njega, a ne govoriti mu što se dešava, ili na bilo koji način olakšavati navigaciju kroz hrpu nepovezanih zvukova. 

Kad bi zaključili da je tuđa desnica na Ianovu ramenu preagresivna, vlasnika bi te desnice, nevidljivo i neprimijećeno pozvali sa strane i objasnili mu kako stvari stoje. 

Ian o ničemu nije pojma imao. 

Mogao je osjetiti nelagodu u zraku, ali taj zrak nije bio ništa drugačiji sada, nego što je bio na početku večeri. Ništa drugačiji od onog koji je mogao zamisliti dok je tražio izgovore da se ne pojavljuje tamo. 

Smileon je najavio kolosalan ulet, koji u ovom trenutku možemo samo zamišljati na temelju onog što je do ovog našeg vremena zapisano pod 'kolosalnim uletima'. 

Znajući Smileona, vjerojatnost da je ulijetao ovako, je prilično velika: 

- Šta mi ti radiš tu sama, seljančice? 

Ne trebate se pretjerano truditi da zamislite nalijepljeni cerek na širokome licu. U svemu, Smileon je mislio da izgleda lijepo. A svi oko njega su se trudili da mu daju glasnu potvrdu toga. 

Yagoda nije reagirala. 

A znala je da se obraća njoj. 

Ipak, jednostavno, nije. 

Smileon je na tren odglumio zbunjenost, a zainteresirana javnost je na tren odglumila odobravanje. 

- Ne znaš ti, Smile, 'ko ti je ta damaaaa! 

Sljedeća je linija, koja bi bila dostojna prilike, i dostojna hrabrog Smileona: 

- Zašto dama sjedi sama. - koju slijedi prisiljavanje na druženje. 

Djevojka je, već je označeno kao bitno, očito bila slijepa. 

A nitko nije vidio u tome svoju tragičnu grešku. 

Dapače, činilo se da su svi bili jako ponosni, što su joj pronašli svrhu. 

To je bilo komešanje, zujenje, koje je Ian primijetio da se vrti oko centra u kojem je Yagoda, ali nije mogao procijeniti o čemu se radi, niti da je Yagoda u kakvoj opasnosti. 

Sjedila je mirna i lijepa, i on nije mogao odvojiti očiju od nje. 

Te oči, njoj su dale snagu. Tim očima je sada gledala. 

I vidjela je svijetlu točku. Vidjela je čvrst oslonac na kojem je počivao svemir. Vidjela je mjesto koje je teško bilo poremetiti. Ono mjesto sa kojeg biste se mogli, kada biste imali noge za skakanje, odgurnuti i poletjeti prema gore. 

- Smile, ne lupetaj, ta je mala obećana mladome Gaddu - 

Na sami spomen Ianova imena, Mihael, Uriel i Gaddael su se spremili za protunapad. 

- Komeeee? - Smileon je odglumio naivnost. Uzimalo se kao znak hrabrosti i okretnosti duha, sprdati s Gaddovim imenom. A što se cijenilo više od okretnosti duha, koji je znak života i živosti.  Životnosti, u toj močvari u kojoj su i bijeli zidovi imali više sličnosti s bogovima. Više od ovih, koji su imali i ruke i noge za pokretanje. Stvari, radnji i namjera. Ali su ipak samo bacali blato jedni na druge. 

- Mladom Gaddu! - usudio se proslovkati netko iz gomile. 

- Našemu Ianu. 

- Ianu? - Smileon nije odustajao - Pa i ja sam Ian. Kri! Sti! Ian! Ian. 

Društvo se cerekalo. Mislio je da je jako pametan. Yagodin je pogled i dalje zurio u točku. Šutnja se uzela kao pristanak. Natrag se nije moglo. 

Jedan od anđela je spustio nekakav veo na gomilu, u trenutku kad se Smileon odlučio odvažiti na fizički kontakt. 

Yagoda je sporo usmjerila lice prema novom 'Ianu', i učinilo mu se da gleda u vrata samog pakla. Njene su oči promijenile boju. Iz crne u sivu. Kao površina jezera u noći mladog mjeseca. Magleno crne. Blješteći sive. Prelijevale su nepoznato i zato opasno nešto. 

Nešto što Smileon do kraja života nije zaboravio. 

Ne, nije ga znatiželja zalijepila za tu djevojku, za kojom je nastavio žudjeti izdaleka. Nego sram. Stid što ispred gomile ljudi nije uspio ostvariti svoju očitu namjeru. Bojao se da je ispao smiješan ili glup. I da će ga takvoga zapamtiti. Jer prvi je dojam, dojam koji traje. 

Ne, nikako nije bilo poželjno ostati zapamćen kao smiješan lik. On je trebao biti taj koji je sposoban u drugih izazvati smijeh, ali ne na svome liku. 

Smijati se njemu, i smijati se s njime. Razlika je pregolema. 

Opet vam govorim, do toga vremena riječi nisu značile ništa, iako se ni za šta i ničemu, nije davalo više važnosti ni pažnje. 

Smijeh, humor i duhovitost. 

Sve što je bilo krivo. Pogrešno. Tužno. 

Time se više i time se glasnije društvo cerekalo. 

Ravnoteža je bila uspostavljena? Ian je utonuo u svoj mir. Yagoda je nekamo nestala. Anđeli su, još neko vrijeme, pod svojom kontrolom držali osvjetljenje dvorane. Svjetlo je postalo tirkizno i rasipalo se u treperećim točkicama. 

- Pripazite dobro, mala je nestala. - nečiji šapat je vratio paničan strah, koji je bio njihova realnost. 

- Ma daaaaj, ta mala je anđeo. A sve i da nije, šta nam ona jadna može? 

- Nije ti, ni ni nije ti ona anđeo. Ona je mjerač! 

- Khaaaaaa! Mje, mje, mjerač - nekoliko njih je prelazilo kažiprstom preko svojih čela, pa se hvatalo za trbuh od tobožnjeg smijeha. 

- Lol, lol, lol. Lmao. Rofl. 

Pomodne su bile te stare riječi, kojima nitko nije znao stvarno značenje, ali morale su značiti nešto, što je odgovaralo prilici. 

Ne, nikako nije bila Yagoda ta koja se spremala za napad. 

Ona je bila ta koju se napadalo. 

A Ian je znao da tu ne može ništa. 

Svjetlo je opet zatreperilo. A kad se ponovno upalilo, nestao je i on.  

 

poglavlje XVIII.

Poglavlje (18) u kojem ćemo sudjelovati u debati. 

 

Nije trebalo proći puno vremena, a da Ian ne bude pozvan da se predstavi u društvu. 

Jedna vam stvar mora biti jasna: Otkada se, na svijetu, primijetilo da sve živo dolazi u slojevima, to se slojevitost uzimala kao dokaz života. 

Ako vam se čini zapetljanim, uzet ću za primjer godove stabala, naime, u najdrevnija vremena, prema godovima ispilanog drveća, neki su ljudi mogli pročitati, ne samo način, stanje i brzinu rasta i razvoja samoga stabla, nego i uvjete u kojima je raslo. Kad su godine bile gladne, a kada su bile izdašne. U kojem su vremenu prevladavale suše, a u kojemu je bilo preobilno vlažno. Postojali su, dakle, oni koji su imali pojam (prošlog i sadašnjeg) vremena. 

Bilo je, naravno, više onih koji su gledali i mogli vidjeti, samo površinu. Bube i gliste i gljive na kori stabala. U živim krošnjama. Jantarne suze. Prelce. Vjeverice. Što vam padne na um. 

Između takvih je bilo onih koji su sjedili u hladu za velikih vrućina, sa zahvalnošću, ali i onih koji su se grozili da im se neki od tih stranih života ne zapetlja u kosu ili uliže u odjeću. Onih koji su grlili drveće da pokažu da su sposobni za bezuvjetnu ljubav. Onih koji su urezivali slova i simbole na koru, ne mareći i ne želeći znati, hoće li to netko smatrati vandalizmom ili ukrasom, a kamoli žulja li to drvo, ako već ne vrišti od boli. 

Isto je sa stijenama. Isto sa biljkama. Isto sa životinjama, u koje su, po službenoj dogmi, ubrajani i ljudi. 

Ostao je, ponovit ću opet, nejasan zapis. Nejasan, jer je bio čitljiv, i vrlo opširan, ali nije postojao nitko tko bi imao strpljenja da ga dovrši čitati do kraja, pa je razumijevanje redovito izostajalo, iako je bilo par citata koji su se često ponavljali. Često i rado. Toliko često, i toliko rado, da su postali dokaz sam po sebi. Pravilo koje se nastojalo zalijepiti svuda i na sve. 

Slojevitost je značila živost. 

Ne trebate biti stručnjak u lingvistici, nego u računu da biste zbrojili dva i dva: isto bi naime, bilo reći da je 'sloj život, a život da je sloj!'. 

Po toj logici, ni Ian, kao ni Yagoda, nisu bili shvaćani kao nešto živo. 

Bili su mirni i bili su tihi, i radije, ako ne baš uvijek, bili su sami. Nisu marili za odjeću, nisu se trudili oko frizure, Yagodu je majka trackala i birala joj šešire, Iana je mazala sestra, jer se sramila boje njegove kože. Ukratko, što god da si stavljao na njih, oni su to podnosili i nosili s dignitetom, i onda kad je bilo nepodnošljivo za gledanje. 

Ako su u davnini, zaista postojali ljudi koji su mogli znati da stablo osjeća, za pretpostaviti bi bilo da su postojali i oni koji su znali da su i ljudi, pod površinom, osjetljiva bića. Da im je težak kaput koji nose, a kamoli koža. Da stenju od boli pod onime što netko zove ljubavnim zagrljajem. 

Ali, to nije niti legenda, to samo dopuštam mašti da se raspojasa. 

Međutim, slojevitost, sloj je smatran dokazom života, i silom se trudilo dokazati, i pronaći ga u svemu što se čini živim. 

Na primjeru muzike, uvijek postoje back vokali, na primeru filma ili fotografije, uvijek je važnija kvaliteta papira, općenito medija koji sliku prenosi. Na primjeru društva, uvijek imate one koji se guraju u prvi plan, kojima je 'pobjeda' uvijek na pameti i uvijek zagarantirana, a u pozadini one koji ih tiho mrze, zavide im ili ih samo ogovaraju. I ništa dalje od toga. 

U dubinu? 

Pa da, postojali su uvijek oni koji su vam točno mogli reći, kao na primjeru stabla, koje su godine bile sušne, koje izdašne, kada je vladala Jadova strana, a kad je prevladala ona od Gadda. Kao i oni koji su bili spremni i osposobljeni otvoriti vam prsni koš da bi ugradili premosnicu put srca. Ili raskoliti lubanju da bi vidjeli sadržaj vašeg mozga. 

I tako je Ian, ne želeći, ali nije ga se ni pitalo, stigao na banket! 

Neke je ljude poznavao dobro, većinu samo iz viđenja. Primijetio je neke koje uopće nije viđao nikad! Ti su zacijelo bili novaci, kao i on sam. Pozvani samo radi razonode. 

I nije se prevario. 

Po glasnoći i razmetljivosti, istakao se Kristian Smileon. Bilo je to ime koje se ulijevalo u ušne lijevke, tako agresivno, da se činilo da se urezuje, prije nego se trajno tetovira. 

O čemu je govorio? Po čemu se isticao? 

Dok ste ga slušali, činilo se da samo puca "T-t-t-t-t-t-", i ponavlja "Hm-mh-hm-mh", ali svako od tih slova, jer teško da su to bile riječi, bivale su popraćene salvom dobrohotnog smijeha. Dojam je bio kao da dotični govori same duhovitosti, i kao da ima čitav zbor dobrohotnih slušača. I dojam je svakako bio da morate biti u njihovoj blizini, ako želite da svi misle da ste i vi jednako kul. 

Ian se, instinktivno, odmaknuo u stranu. 

- A vidi njeeeegaaaa - osjetio je tešku desnicu na ramenu - Šta se sramiš, priđi bližeeee! 

Opet gromki smijeh. Vesela galama. Da desnica nije bila na Ianovoj lopatici, a razvučeni vokali u Ianovu uhu, bijeg bi mu bio lak. 

- On vam je znate malo - isti glas se sada obraćao društvu. Društvo je napravilo sažaljivu grimasu. Grimasa se razvukla u osmijeh. Osmijesi su se dijelili izdašno svima. Iako su bili skupocjeni. 

- Što god da kažeš, što god da napraviš, oni to vide, oni to čuju, pa prevode na naopak način. Dijalog je unaprijed napisan. Scena je pripremljena. Predviđeno je čak nekoliko njih. Ali samo tih nekoliko igra. Ne trudi se biti duhovit, birati riječi koje nisu pripremljene. Ako ne postoji program, tu sve završava. Ostani mirno. Ostani tiho. Neka glava ostane čista. 

Prepoznao je taj glas. Bio mu je poznat taj ton. Znao je taj savjet, napamet. 

Ona je bila tu. Iako ju nije mogao vidjeti. Bila je prisutna. I bila je na njegovoj strani. 

Bez sumnje. 

Zbog čega je uopće sumnjao u to? 

Dodirnuo ju je pogledom. Sjedila je uspravna i mirna. Bez glasa. Gomila je zujala oko nje, kao da je ne primjećuje. To neprimjećivanje, nepostojanje za gomilu koja zuji, mora da daje neki vid slobode! Inače, zbog čega bi bila tu? Samo zbog poziva? Čak i ako se ne prihvatiti poziv u društvo, ne odazvati se ne bi nitko uzeo za zlo. 

Pitao se, je li ona imala tog izbora. 

A opet, to nikako nije moglo biti važno. 

Važno je bilo debatirati. Ratovati, makar riječima. 

Na riječima. 

Teme su se mijenjale brzo. I nisu bile nikako povezane. Činilo se, jedini smisao je biti prisutan i proizvoditi buku. 

Pobjednik je onaj koji ostavi dojam da će prvi izvući nož. 

Pametniji popušta. 

U tome je sva mudrost. 

A onda se prikrasti pa napasti iz sjene. 

Možda su se zato svi tako panično plašili tame.